po novom...Pavao Djurisic,..

Da je Đurišić učesnik Trinaestojulskoga ustanka, poput nekih drugih potonjih četničkih vođa, doznalo se tek nakon društvene pluralizacije. Komunistička istoriografija je prećutkivala takve ideološki neprijatne podatke.
No, ratno-zločinački dosije kapetana I klase Đurišića – koji je tokom rata dobio dva čina, jedan od Dragoljuba Mihailovića, drugi od Milana Nedića, pa je i okončao kao potpukovnik - ostao je nepromijenjen; ako ne i dopunjen. Odgovoran je, između ostalog, za ubistva hiljade crnogorskih rodoljuba i muslimanskog stanovništva na desnoj obali Tare.
Njegove formacije nalazile su se na platnom i spisku trebovanja naoružanja, opreme i hrane italijanskih okupacionih trupa, koje su ga angažovale isključivo u bratoubilačkoj borbi. Sarađivao je, po istom poslu, ne samo sa Italijanima, već i srpskim kvislinzima Nedićem i Dimitrijem Ljotićem, zatim Njemcima – sa njima se krajem 1944. i povlačio iz Crne Gore; takođe i sa ustašama; od njih je i ubijen.
Đurišić nije dezertirao samo iz partizanske vojske 1941, već i iz četničke. Njegov nadređeni, šef Vrhovne komande Draža Mihailović, 23. marta 1945. je izdao raspis da je „Đurišić izvršio formalnu izdaju prema narodu, kralju i ovoj komandi".
Iz njegovih romansiranih biografija, koje obiluju apokrifnim izvorima, osporava se da je u jesen 1944. dobio Željezni krst – njemačko vojno odlikovanje. Vijest o tome je objavila kvislinška novina Lovćen. Nije, međutim, ni pokušano da se vjerodostojno objasni kako se Đurišić – nakon što su ga Njemci, strahujući da će četnici podržati anglo-američke trupe ukoliko se iskrcaju na Crnogorsko primorje, maja 1943. zarobili i odveli u sabirni logor u Poljskoj – par mjeseci kasnije jednostavno obreo u Beogradu. Tvrde – eto, pobjegao i krijući se prevalio pola Evrope!
U Beogradu se Đurišić sastao, ne samo sa šefom njemačke okupacione sile dr Hermanom Nojbaherom, već i dogovorio oružanu saradnju sa Nedićem i Ljotićem, srpskim nacistima koji su na stratištima oko Beograda pobili hiljade Srba i Jevreja – rodoljuba, komunista, kao i, nota bene, srbijanskih četnika.
Nedić je Đurišića imenovao za pomoćnika komandanta Srpskog dobrovoljačkog korpusa (SDK), nacističke vojne organizacije, poznatije kao „ljotićevci", a njih su se, zbog kompromitacije, klonili čak i četnici u Srbiji. Potom je Đurišić sa SDK u zajedničkim borbama protiv partizana pokušao proljeća 1944. da izvrši oružano „ujedinjenje Srbije i Crne Gore". Bio je na platnom spisku Nedićevog ministra narodne privrede Milana Olćana, sa kojim se, uostalom, slikao za tadašnju kvislinšku štampu (vidi fotografiju).
Otuda obrazloženje njemačkog odlikovanja, objavljeno u Lovćenu, djeluje ubjedljivo: „Četnički komandant g. Pavle Đurišić kojega je general Nedić nedavno promaknuo u čin potpukovnika i povjerio mu dužnost pomoćnika komandanta Dobrovoljačkog korpusa, dobio je od strane Vrhovne komande njemačkih oružanih snaga naročito priznanje za svoje vojničke vrline, te je odlikovan od Firera ordenom Željeznog krsta".
Navodno, tvrdi se, to je falsifikat; na srpskom se kaže čelični a ne željezni; otkad? Valjda je i na tom jeziku željeznička a ne čelična pruga?! Uostalom, prilikom povlačenja iz Crne Gore sa Đurišićem je bio Ratko Parežanin, bliski Ljotićev saradnik, koji ga je i nagovarao da se domognu Slovenije i Istre, gdje su se Ljotić i djelovi SDK već bili prebačili.
To je samo jedna u nizu moguće interesantnih epizoda iz Đurišićevog kvislinškog životopisa u kojem, zaista, nakon početne faze crnogorskog ustanka, nema dokaza da je „do kraja rata nastavio borbu za oslobođenje zemlje pod vođstvom kralja Petra". Kojeg, zaboga, kralja Petra? Zar njegovo veličanstvo nije iz Londona 12. septembra 1944. pozvalo „sve Srbe, Hrvate i Slovence" da "pristupite Narodno-oslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom"?! Kralj je Tita priznao još dok je rat trajao; dok se Đurišić zlopatio sa Njemcima, ljotićevcima i ustašama, pa završio da mu se ni groba ne zna.
Nekoliko hiljada Đuršićevih sljedbenika je pobijeno, mimo suda i nakon što je potpisana kapitulacija, na stratištima Slovenije. Nemoguće je da su u pitanju sve zlikovci; čak i da jesu, jugoslovenska vlast je bila dužna da im organizuje suđenja.

Fino je što ćemo civilizovano sahraniti okupatorske vojnike, no zaslužuju li i crnogorski četnici isto! Slovenački mediji su tu skoro objavili stravične slike iz utroba tamošnjih rudnika sa hiljadama žrtava partizanskih besudnih egzekucija nakon oslobođenja, među kojima se nalaze i kosturi crnogorskih četnika.

Zar i oni nemaju pravo na grobnicu? Podvlačimo: pravo na grobnicu, ne na spomenik!

Postoji ozbiljna razlika između nas Njemaca. Dok oni traže grobove za vojnike, istovremeno se žestoko obračunavaju sa nacističkom ideologijom koja ih je poslala u smrt, na u Crnoj Gori i uopšte na Balkanu kosti pobijenih služe za oživljavanje zloćudnih projekata prošlosti.


Narodni heroj

Simbolična je priča sa nazivom danilovgradske kasarne gdje bi trebalo da budu pokopani njemački vojnici.
Naime, Milovan Šaranović je bio oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od malobrojnijih koji se nakon Trinaestojulskog ustanka ostao u partizanskim redovima – drugi su, uglavnom, pristupili krajem 1941. formiranom četničkom pokretu u Crnoj Gori.

Titov Vrhovni štab je Šaranovića, kao školovanog oficira i sjajnog zapovjednika, krajem 1942. poslao u Sloveniju, gdje je bio načelnik Dolenjske operativne zone, ubrzo i načelnik štaba cjelokupne partizanske Narodno-oslobodilačke vojske Slovenije. Poginuo je u borbi jula 1943.

Milovan Šaranović je među prvima proglašen za narodnog heroja – još 23. oktobra 1943. Baš kao i u Danilovgradu, kasarna JNA u Postojni, Slovenija, nosila je njegovo ime. Onda je došla 1991.

JNA je preuzimanjem graničnih prijelaza htjela da osujeti nezavisnost Slovenije, izbili su oružani sukobi. Snage i ljudstvo JNA su nakon toga – odlukom slavnog Predsjedništva SFRJ – napuštili Sloveniju. Dio naoružanja JNA iz slovenačkih garnizona tako je dospio i u kasarnu Milovan Šaranović u Danilovgradu, a ono je, nota bene, potom upotrijebljeno u tzv. rat za mir, kasnije, od proljeća 1992, takođe i u oružanim sukobima u BiH.
Upravo u kasarni Milovan Šaranović je podignut spomenik Saši Stojiću, vojniku iz Beograda, prvoj žrtvi u Crnoj Gori tokom NATO bombardovanja 1999.

Maja ove godine Inspekcijski tim Republike Slovenije obišao je kasarnu Milovan Šaranović i izvršio kontrolu naoružanja po Bečkom dogovoru.

U Sloveniji je sačuvan obelisk podignut u čast Milovana Šaranovića. U Mariboru postoji Ulica heroja Šaranovića...


Vladimir JOVANOVIĆ

KILIBARDA, dr Novak (Banjani, 7.1.1937), istinski ljubitelj moći. Doktorirao je na Beogradskom univerzitetu. Još kao student se javio u kampanji protiv crnog talasa, pišući na stranicama NIN-a protiv nesocijalističke reprezentacije stvarnosti na filmu. Nakon studija, radio je u Višegradskoj gimnaziji, zatim na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću da bi potom prešao na Univerzitet Crne Gore. U vreme antibirokratske revolucije, pružio je podršku mladom dvojcu, Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću u rušenju stare vlasti. Na dan Sv. Vasilija Ostroškog, 12. maja 1990. osnovao je Narodnu stranku (supervizor stranke bio je mitropolit Amfilohije Radović) na čijem čelu je ostao sve do 2000. godine, kada se setio da je tu stranku osnovala zapravo Služba državne bezbednosti. Kao spiritus movens srpskog nacionalističkog projekta na tlu Crne Gore, dr Kilibarda je učestvovao u podizanju šovinističke klime, nastupajući na mitinzima, zajedno sa Radovanom Karadžićem. Iako danas poriče da je ikada držao zapaljive govore, svedoci navode da je posle njegovih veličanja Karadžića i Martića, na mitingu pred crkvom Svetog Đorđa ispod Gorice, masa skandirala u glas: „Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi!“ Marko Vešović ga zove crnogorskim Šešeljem, a Mirko Kovač „prevrtljivim čovekom s kojim se ni u crkvu ne ide“. Ranih devedesetih godina, na meti mu je bila muslimanska manjina, mada nije zaostajao ni u akcijama na dubrovačkom ratištu, gde je sa svojim stranačkim funkcionerima osnivao Dubrovačku Republiku (trebalo je da liči na „savremeni jadranski Hong Kong gdje bismo ostavljali pare, trgovali i vodili ljubav“). Kilibardina NS bila je 1992. najjača stranka posle DPS i baš kao i Šešeljeva SRS predstavljala je protezu parlamentarne demokratije. Politički put dr Kilibarde, ali ne i razvoj, kretao se od tvrdog nacionalizma, preko kursa „srpske prepoznatljivosti“, koji je nakon formiranja koalicije Narodna sloga 1996. sa Liberalima Slavka Perovića, počeo da skreće ka đukanovićevskoj perestrojci. Godinu dana kasnije, prilikom previranja u DPS-u, dr Kilibarda je podržao Đukanovića, otvarajući sebi nove političke mogućnosti. Nakon stupanja u koaliciju sa DPS Da živimo bolje, Kilibarda je postao potpredsednik Vlade CG. Na tom mestu je ostao sve do februara 2000, kada je u jednom danu presvukao nekoliko odela: odrekao se liderstva u NS, dao ostavku na mesto potpredsednika Vlade i postao prvi šef Trgovinsko-informativne misije CG u Sarajevu. Kao diplomata, dr Kilibarda se pojavio 11. jula 2001. na komemoraciji u Potočarima gde je, kako je izjavio za BH Dane, „imitirao Vilija Branta“, zaboravljajući očigledno da je Brant u Nemačku ušao kao saveznički vojnik na kraju rata, a ne kao pozni konvertit iz SS-a. U istom intervjuu, dr Kilibarda je govorio i o ulozi Njegoševog dela u sprovođenju genocida, takođe zaboravljajući da je on sam kao stručnjak za usmenu epiku i, dakako, za Njegoša, tumačenje Gorskog vijenca podigao na nivo političkog programa. To ga je vodilo i kada je u žiriju za NIN-ovu nagradu (1990) svoj glas dao Vaznesenju Vojislava Lubarde, u kome je video nastavljača ideja, koje je sam zastupao. Danas je dr Kilibarda ugledni akademik DANU, stručnjak za jezičku politiku pre svega. Podgoričkom novinaru Slavoljubu Šćekiću, izdiktirao je u pero svoju ispovest (Ispovijesti o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore, 2001). Umesto suočavanja sa počinjenim zlom, dr Kilibarda je tom prilikom pokušao da očisti svoju biografiju od sopstvene političke odgovornosti, žaleći se kako ga je, eto, slučajno zapalo da se druži sa najgorima. Dr Kilibarda je nosilac Ordena Njegoša, kojim ga je odlikovao Radovan Karadžić i Zlatne medalje časti koju je dobio od Bibliografskog instituta SAD, povodom dva milenijuma hrišćanstva

http://4.bp.blogspot.com/_O_xQIvgNscQ/TFQwhIu91-I/AAAAAAAAAHA/yp7KGGXO1iM/s1600/Monitor_13_jul_2007.jpg

ZAHVALNOST RAJHU

Jasno predsjednik Narodne uprave, gospodin Ljubo Vuksanović zahvaljuje: "Gospodine vojni zapovjedniče...", i poslije riječi velike zahvalnosti rajhu, njegovoj hrabroj vojsci i Vođi Njemačkog Rajha - A. Hitleru, Predsjednik Lj. Vuksanović kaže, kako niko kao takav Crnogorac, ne zna ponizno da kaže:
"Vaša junačka vojna sila ušla je u našu zemlju ne samo kao junačkom slavom ovjančani pobjednik (!) nego i sa puno hrišćanskog humanizma (!!)..."
I normalno, naš crnogorsko-njemački predsjednik završava svoj govor klicanjem:
"Živio njemački rajh, i njegova vojska! Živio Vođa njemačkog Rajha Adolf Hitler! Živjela crna Gora! Živio feldmaršal - general major Kajper!"
I sve ovo naš četnički Predsjednik "Vlade" Lj. Vuksanović reče nasred slobodarskog, Njegoševog Cetinja!
I završavam ovu "priču" o četničkim hvalospjevima saradnji sa Velikim njemačkim Rajhom, riječima koje je "predsjednik Vlade" izgovorio, obraćajući se prisutnom mitropolitu Joanikiju:
"Njemačka vojna sila, uspostavom civilne vlasti u Crnoj Gori (Nar. Uprave - Vlade) izlazi iz okvira okupatora i javlja se u ulozi anđela mira (!!) koji lebdi podjednako nad svim građanima Crne Gore, donoseći im red, mir i odavno željeno spokojstvo...
Predsjedniku Crnogorske Vlade je jedan visoki Njemački funkcioner rekao da oni "dolaze u Crnu Goru, ne kao zavojevač, ne kao okupator, već kao prijatelj crnogorskog naroda" u što smo se potpuno uvjerili. Nijedan vojnik nije se drugačije ponašao nego kao istinski prijatelj. I mi se drugačije ne možemo odužiti sem zahvalnošću i lojalnom saradnjom.". Zaista, bez komentara.

Kada sam došao do dokumenta (br. 76, od 15. I 1944, R. Pajović) koji se odnosi na doček Nove srpske godine, nekoliko puta sam čitao, ne vjerujući, pozdravnu riječ domaćina dočeka. Neću mu kazati ni ime ni prezime. Neću dati ni njegove prave inicijale. Stidim se zaista. Nije u vrhu četničke vlasti, ali jeste doktor, i računam da je, u svom oduševljenju što dočeku Nove Godine prisustvuje njemački feld komandant, moprao, ipak, naći ne tako egzaltirajuće riječi. A on je njemačkom generalu rekao:
"Gospodine generale, ... ulazeći u Novu 1944. godinu želim od sveg srca da srpski narod... nastoji svim silama da se angažuje i bude njemačkoj vojnoj sili iskren saradnik na našem opštem i zajedničkom dobru... u izgradnji Novog
poretka..."

JESU NEKI I TO

Dobri domaćin nasred slobodarskog Cetinja, nastavlja, završavajući ushićeno:
"Čestitajući Novu Godinu želim da u nju uđemo spremniji i život svoj dati za gore navedene ideale".
I dobar domaćin doktor u ipak nekontrolisanom stanju extaze završava:
"S tim treba da padamo i ustajemo, da živimo i umiremo!" , i vrhunac:
"Pobjeda Velikog njemačkog Rajha, to je i naša pobjeda!"
Kažem sebi: pa to nijesu Crnogorci, pa bilo da su Srbi ili samo Crnogorci - TO!
Ipak, očigledno jesu neki i TO!

Dokumentovano pobijene sve ''novootkrivene istine''

Drugi *o njima *, *sami o sebi"
"Mi za kralja, kralj za Tita..".

Svi oni koji dobro poznaju Dragoljuba Šćekića, predsjednika Odbora za gradnju spomenika vojvodi Pavlu Đurišiću, pa i oni koji ga ne poznaju a pažljivo su pročitali moje napise o ovom najvećem crnogorskom ratnom zločincu kojeg Šćekić u svojim reagovanjima pokušava predstaviti kao nevinu žrtvu komunista, stradalnika za srpstvo i otadžbinu, sigurno će mi zamjeriti zbog toga što se bavim ćoravim poslom i gubim vrijeme u prepisci sa jednim tako ostrašćenim i nacionalističkom mržnjom zaslijepljenim novočetnikom čije znanje iz istorije ne seže iz okvira pamfleta najcrnje četničke propagande "Pakao ili komunizam", štampanog prije šezdeset godina. Zamjeriće mi, jer su, uvjeren sam, zapazili da Šćekić nije u sumnju doveo nijedan podatak iz sumračne biografije ovog zločinca koje sam naveo u svojim tekstovima.

Ipak, zbog onih koji ne poznaju Šćekića, a možda malo znaju i o "najvećem među vojvodama", kako Šćekić sada vozdiže Đurišića, da ne bi slučajno ostale bilo kakve nedoumice i nedorečenosti, da ne ispadne da sam se uplašio Šćekićevih prijetnji sudom, da sam možda priznao i prihvatio kao istinite njegove izmišljotine i etikete, moram da naglasim još samo tri stvari:

Prvo, priznajem da sam po uvjerenju komunista i vrlo sam ponosan na to, ali se stostruko više gnušam i osuđujem stravične zloupotrebe te plemenite ideje, sva zlodjela koja je neko i u ime komunizma počinio, kao. uostalom, i u ime svih drugih ideologija, vjera, konfesija ili uvjerenja, pa i u ime srpstva i crnogorstva, a uopšte me ne zanima da li je moj sagovornik istoričar dr Radoje Pajović "dukljanin", na čemu uporno jaše Šćekić. Uvjerenje je lično, demokratsko pravo i izbor svakog čovjeka. Ja znam da je Radoje Pajović najpoznatije i najreferentnije naučno ime u oblasti istorije četničkog pokreta u Crnoj Gori, priznato i u svijetu - da nijednu njegovu knjigu, nijednu studiju iz ove oblasti niko nikada do sada nije doveo u sumnju, sem eto sada Dragoljub Šćekić.

Drugo, i sam Šćekićev idol Pavle Đurišić, "veliki Srbin", "najbolji među vojvodama", kako ga on predstavlja, kad je za četiri godine rata izmijenjao toliko gospodara i izdao sve i svakoga kome je služio i za čije je interese zlodjela činio, na kraju se udružio sa najvećim crnogorskim separatistom i antisrbinom Sekulom Drljevićem i postao operativni komandant crnogorske narodne vojske pod Drljevićevom vrhovnom komandom. Taj "flert" je, istina, kratko trajao i Đurišića glave koštao - Drljević ga je kao šugavo jare na zlome pazaru prodao ustašama - svojim vjernim i odanim saradnicima - čim je osjetio da Đurišić i njemu priprema izdaju i nož u leđa.

Konačno, ako Šćekić i njegovi istomišljenici ne vjeruju ovim i svim drugim činjenicama koje sam naveo i argumentima potkrijepio, tvrde da su sve ovo falsifikati i izmišljotine komunističke propagande i lažne istorije (mada je sve ovo davno već verifikovala i svjetska istoriografija), valjda će vjerovati onome što je četnicima, dakle i Đurišiću, njihov vrhovni komandant kralj Petar Drugi Karađorđević, posredstvom radija Bi-Bi-Sija, poručio iz Londona, 12. septembra 1944. godine. On je najprije pozvao sve Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedine i pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod komandom maršala Tita, "našoj narodnoj vojsci koja je jednodušno priznata od naših velikih saveznika Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih država Amerike".

"Svi oni koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti i koji se ne bi odazvali ovom pozivu - naglasio je tada kralj Petar - neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom, ni pred istorijom".

Kao što je poznato - to valjda nije sporno - ni Država Mihailović, ni Pavle Đurišić nijesu poslušali svog kralja. Zapjevali su: "Mi za kralja, kralj za Tita, šta će biti bog te pita..". i nastavili putem izdaje do poslednjeg daha. Taj sramotni žig sa njihovog imena ne može niko nikada izbrisati ni novim fabrikovanim "istorijama", ni spomenicima dignutim na krvi i kostima njihovih nevinih žrtava.

Ovim završavam svaku dalju javnu polemiku sa Šćekićem i njemu sličnima na ovu temu, jer mi je ispod dostojanstva i časti da gubim vrijeme u negiranju notornih neistina, izmišljotina i laži kojima se služe, sa onima koji vaskrsavaju fašizam i nacizam, siju mržnju i prizivaju mrak i revanšizam, koji pravdaju klanje djece samo zato što su muslimanska, a prsi im sve u modricama od busanja i tobožnjeg zalaganja za "nacionalno pomirenje". Iskreno žalim samo što oni nemaju petlju da se, kako to obeća Šćekić, suočimo na sudu, jer to je ipak mjesto gdje se mora zboriti argumentima.

Budo Simonović

Mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije kazao je danas kako je Pavle Đurišič pripadao odabranim, najznačajnijim ljudima Crne Gore svog vremena , prvi ustanik u Crnoj Gori, koji je oslobodio Berane, što, kako je kazao Amfilohije, treba da zna Crna Gora. Amfilohije je danas, nakon parastosa služenog žrtvma nacifašizma u crvi Svetog Đorđa u Podgorici, kazao dа se dаnаs sjećаmo svih onih koji su život svoj žrtvovаli zа vjeru i otаčаstvo u otаdžbinskom rаtu širom beskrаjne Rusije, širom Evrope, i širom ove nаše zemlje, ondаšnje Jugoslаvije.

Crna Gora, je izbrisala iz evidencije, tzv ravnogorski pokret, i istrazice, ko je i po kojim okolnostima uopste registrovao to "udruzenje gradjana".

http://sveti-joanikije-lutovac-kvisling.