Tito - Crveno i crno

Istrazivacki um Vuka Draskovica, propalog politicara da se zrtve komunista i partizana nalaze ispod fudbalskih stadijuma je dobro smisljena *istorijska teza* sa pretpostavkom da se nece rusiti pa ni dokazati njegova laz. Da se razumemo toga je bilo, ali to nije razlog za preuvelicavanje zrtava, zloupotrebljavanje u korist rehabilitacije fasista. Dokaz da se radi o fasistima lezi u jajincima..60.000 kostura rodoljuba, patriota..*politickih neistomisljenika*, nije uopste za cuditi sto je usledila kazna pa i osveta. Interesantno je sadejstvo *snaga* i cetnici i ustase rame uz rame istrazuju komunisticke zlocine, upravo oni koji su i otpoceli krvavi pir...Drugi svetski rat. Evidentno je da ne odustaju ni u XXI veku...osetno je prisustvo cetnika i ustasa u politickim i ratnim zbivanjima..1990........2009, oni jednostavno sprovode zakljucke *samita* odrzanog 1954 u Argentini..Stojadinovic-Pavelic....???

Manjo Vukotic (Novosti), Gavriovic (sl glasnik)...pozurili su da nam ponude svoja *istrazivanja*..knjigu *Tito tajne veka*...izvori navodno iz Moskve, studio B je obavestio javnost o tome..Gavrilovic...* mi jos neznamo da li je Tito iz kumrovca ili je nekko drugi*...veoma vazno pitanje...da bi konacno utvrdili...ko je doveo SFRJ...u red sredne razvijenih zemalja, ko je to svojevremena komandovao Partizanima...radio na pokretu nesvrstanih...bio kod Britanske Kraljice, Dzona Kenedija, Nasera...oni jelte primaju neproverena lica... Manjo, da u medjuvremenu da utvrdi, gde je rodjen osnivac llista Borba..otkalen je ta zgrada iz koje vodi *istrazianja*.

www.Kako Je Drug Tito-info.Rs.Sr

o ideoloskoj podudarnosti po uzoru na Tonija Blera....SPS-DS....*prave serije*...
http://www.pecatmagazin.com/2009/08/20/1-14/#comment-3160

U Tite je bila dezinfekcija,dezinsekcija i deratizacija
U ovih novih TRANZICIJA i privatizacija
Tito je unistavao insekte, zohare i buba svabe
A ovi novi radnike, studente, djecu i stare babe
Tito je uzimao fabrike od kapitalista i davao ih radnicima
A ovi, demokrati novi, od radnika otimaju i cekic i fabrike i ponos i hljeb i prave ih novim «Jadnicima»
Tito nas je vodio u ljepsu buducnost i ma kako daleko izgledalo je lijepo
Ovi novi nas guraju u ambis i propast a mi tamo picimo ko stado ovaca, slijepo
I niko da digne glas
Izgleda nikom i nije do boja
Niko ne zeli da ponovi sudbinu Sedam sekretara SKOJ-a
Niko ne pobijedi ko odluci da se preda
A ovdje dugo smrdi i na lesinu vonja
Izbacimo iz Bosne zapadnog trojanskog konja
Zar nam nije dosta nasih i svjetskih budala
Sto toboz nam pomazu a ispod njihovog sala

*

Srbi i Hrvati - Rat u glavama još traje!

Нова порука Rada Today at 12:35 pm
Srbi i Hrvati - Rat u glavama još traje!
Napad zadarskih đaka pomoraca na srpske učenike iz Matematičke gimnazije tokom ekskurzije u Pragu pokazuje da će odnosi između Srba i Hrvata još dugo biti na ivici noža, bez obzira na sve pokušaje kulturnih i društvenih elita da sprovedu proces pomirenja, pokazalo je istraživanje Pressa nedelje.
Javne ličnosti i kulturni radnici sa kojima je kontaktirao naš list ističu da je očigledno da je netrpeljivost prema pripadnicima druge nacije duboko ukorenjena, pošto su se sukobila deca koja se i ne sećaju perioda kada su dve zemlje bile u ratu.
Usmene legende
Psiholog Aleksandra Janković smatra da je potpuno pogrešno govoriti o „generacijama koje se ne sećaju ratova".
- Srpsko-hrvatski sukobi ne potiču od ovih ratova, već još od Jasenovca i mnogo ranije. Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije za posledicu imaju neposredne, ali i odložene žrtve rata, jer postoji posebna vrsta traumatizacije kroz usmene legende od bliskih ljudi koji su u njima učestvovali, kao i priče o onima koji su poginuli. Problem odnosa dva naroda će trajati, bez obzira na razne metode društvene dekontaminacije. U kolektivnoj svesti, u sferi nesvesnog, kao da ostaje zapisana šifra osećanja neprijateljstva, antagonizma, pa i direktne mržnje prema toj drugoj naciji. Znam da su mnogi mladi ljudi, koji nikada nisu videli šahovnicu, kada su se susreli sa njom doživljavali strah. Tako se i kod tih mladih Hrvata, na tom unutrašnjem planu, razvio osećaj da su im Srbi neprijatelji. Rat jeste prošao, ali rat iznutra, u našim glavama, još traje - tvrdi Aleksandra Janković.
I slikar i glumac Uroš Đurić smatra da će se učestalost ovakvih događaja s vremenom umnožiti jer je ona u samom korenu ideologije nezavisnosti savremene Hrvatske, koja je prisutna u svim institucionalnim strukturama: od politike, preko obrazovanja, do medija.
- Za to je najviše kriva ideologija domovinskog rata i kult branitelja, koji su utkani u istorijsku matricu nove Hrvatske. Radi se o zvaničnoj verziji raspada Jugoslavije, po kojoj oružani sukobi nisu kvalifikovani kao građanski rat ili sukobi jugoslovenske armije i secesionista, već kao srpska agresija na nezavisnu Hrvatsku, što je istorijski falsifikat, jer u tom trenutku nikakve Srbije niti nezavisne Hrvatske u međunarodnom poretku nije ni bilo. Pošto su Srbi označeni kao hegemonistički tlačitelji u bivšoj Jugoslaviji i kao neko ko pretenduje na delove hrvatske teritorije, time su i neprijatelji hrvatske nezavisnosti - kaže Đurić.
S druge strane, književnik Vladimir Arsenijević kaže da je incident u Pragu dobio preveliki medijski prostor, pošto se ipak radi samo o svađi srednjoškolaca.
Prenaduvano
- Za mene je, pre svega, šokantna spremnost naših medija, a reklo bi se i medija uopšte, da jedan suštinski beznačajan događaj, kakav je svađa dve grupe srednjoškolaca, naduvaju van svakih proporcija i daju mu značenje međunarodnog incidenta i medijski prostor koji mu nikako ne pripada. To što su hrvatski učenici ovog puta napali srpske irelevantno je. Moglo je sve da se odvije i drugačije, i da se uloge preokrenu, ali suština čitave stvari opet bi ostala ista. Tužna istina je da su ovi učenici građani svojih paranoidnih društava i deca svojih paranoidnih roditelja, jer su roditelji učenika iz Srbije zahtevali da se „deca" vrate „kući" kao da se ne znam šta dogodilo. Ta deca, i sa jedne i sa druge strane, samo postupaju po nasleđenom modelu ponašanja koji se i u Hrvatskoj i u Srbiji već jako dugo i pažljivo brusi i polira. Dovoljno je pogledati sladostrašće medija, naročito tabloida, i žar koji je zahvatio dežurne internet komentatore na obe strane, i lako ćemo se podsetiti kako, pod određenim okolnostima, takvi beznačajni, a svesno prenaduvani događaji mogu da posluže i za pokretanje ratova - kaže Arsenijević.
Ante Tomić, hrvatski književnik i novinar: Mi smo izgubljen slučaj!
Hrvatski književnik Ante Tomić kaže za Press da su incidenti, kao ovaj između dve grupe srednjoškolaca u Pragu, realnost koja postoji između dva naroda i izražava pesimizam kada se postavi pitanje da li će ti odnosi ikada biti normalni.
- To što se događa više nema veze ni sa prostorom, ni sa vremenom, niti ima veze da li u konflikt ulaze generacije koje su rođene pre ili posle rata. To je prosto tako i postoji u svim generacijama. Setite se šta se događalo na teniskom turniru u Australiji. Ako se i može naći razlog za sukob nas ovde na Balkanu, koji živimo jedni pored drugih, kako onda objasniti da se treće generacije srpskih i hrvatskih emigranata tuku na Australijan openu. U milionskom gradu, oni se traže kako bi se tukli, što je potpuno besmisleno. Mene zaista užasava radikalizam, koji se pojavljuje kod klinaca, a i šta se sve može videti i pročitati na internet sajtovima i forumima. Ti klinci su svoje najnežnije godine proveli u vremenu mržnje, oni su formirani u mržnji. Možda jednom ta osećanja i prestanu, ali meni se čini da je to izgubljen slučaj - kaže Ante Tomić.
Šta uči srednjoškolac u Hrvatskoj?
Nečista pasmina slavoserbska
U hrvatskom udžbeniku za treći razred srednje škole o najvećem ustaškom ideologu i srbomrscu Anti Starčeviću doslovno piše:
„Starčevićeva misao hrvatskoga državnog prava
Ante Starčević jedan je od rijetkih hrvatskih političara koji je sa zanosom utirao put slobodnoj Hrvatskoj. No, moć njegove velike Hrvatske nije se temeljila na teritoriju. Taj ideolog velike Hrvatske zamišljao je hrvatsku državu veliku duhom, a ne teritorijem. Starčevićeva Hrvatska ne bi smjela biti netrpeljiva ni nepravedna prema građanima nehrvatske narodnosti. U pravaškom glasilu „Sloboda" pisao je 23. ožujka 1883. da „državna prava" u Kraljevini Hrvatskoj mogu steći ne „pojedini narodi" nego „ukupni stanovnici". Njegov ideal je i građanska pravna država.
Najviše zabuna stvaralo je tumačenje njegove poznate metafore o „nečistoj pasmini slavoserpskoj". Treba reći da „pasmina slavoserbska" u Starčevićevoj ideologiji nema ništa zajedničko s nacijom. U Starčevića je taj pojam uvijek vezan uz moralnu kategoriju. Njegova „pasmina slavoserbska" zapravo su ljudi bez ikakvih ideala i bez kičme, koji su spremni služiti svakome tko ih bolje plati.
Složenicu „slavoserbi" stvorio je Ante Starčević, prema riječima njegova nećaka Mile, od latinskih riječi sclavus i servus, koje obje znače sužnja, roba. Prema tome, Starčevićeva metafora o „nečistoj pasmini slavoserbskoj" slikovit je izričaj za dvostrukog roba. Zato on, rabeći tu metaforu, ističe da „slavoserba" ima u svakom narodu. Među „slavoserbe" ubrojit će i dio hrvatske inteligencije koja se udaljava od naroda i za volju svoje „službice" zanemaruje dužnosti prema narodu i hrvatskoj državi.
Protiv Srba Starčević nije imao ništa, ali nije imao ništa ni s njima."
I kao što autorima udžbenika (nije) poznato
Za Srbe nema drugog leka do toljage (Starčević, Djela, str. 401) ili „Sve što Slavo serbi čine lupežina je, koju na još na ovome svetu čeka sekira... (Bi li k slavstvu ili ka hervatsvu, str. 45)

Press 13.09.2009
Mi smo anđeli sa samo jednim krilom:
možemo letjeti jedino ako se zagrlimo

Formiranje dobrovoljačkog muslimanskog bataljona
«Meša Selimović»

Moje angažovanje u medijskom ratu, moram da priznam u početku trapavo, a poslije sam se «školovao», imalo je velikog odjeka i efekta među svim antifašistima. Svi su antifašisti po prirodi svog bića i pravoslavne vjere, ali i dio muslimanskog, pa i hrvatskog naroda shvatio je pogubnost politike Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Mnogi pojedinci, porodice, čak i čitavi zaseoci direktno su tražili zaštitu, ili su izrazili želju da se bore u jedinicama pod mojom komandom.
Razgovor sa njima najčešće sam počinjao riječima:
- Slušajte, vi znate da sam ja pukovnik, oficir po profesiji, ali sam po rođenju Srbin – pravoslavac. Kada ne bih bio ubijeđen u pravednost borbe koju vodi srpski narod, ne bih se ni borio. Ja sam antifašista. Rukovodstvo Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, kao i pojedinci iz srpskog naroda, direktno vodi u secesiju i rasturanje Jugoslavije kao države. Sve se to, na žalost, odvija uz pomoć stranih sila (EEZ i u zadnje vrijeme SAD). Strane sile ne interesuje šta će biti sa vama ili sa njima. Njih interesuje samo profit i novi svjetski poredak.
Javio mi se tih dana jedan kapetan I klase, muslimanske vjeroispovijesti, i kaže da ima dosta njegovih istomišljenika koji bi željeli da budu pod mojom komandom. Otišao sam sa njima u selo Kobaš i sastao se sa stanovnicima, muslimanima. Rekao sam im da će napraviti istorijsku grešku ako se ne pridruže antifašistima u ovoj borbi, ako se ne udruže sa nama u borbi protiv ustaša, fašizma. Pošto su pristali došao sam na ideju da formiramo jednu samostalnu muslimansku jedinicu i da se ta jedinica zove «Meša Selimović». Tako sam iznenada postao kum «samostalne muslimanske jedinice Meša Selimović». Meša je bio moj omiljeni pisac, volio sam njegovo djelo, a znao sam sam sva njegova stradanja zbog njegovog priznavanja srpskog porijekla i jugoslovenske orijentacije. Eto, zbog toga sam toj jedinici dao ime ovog književnika. Oni su vrlo časno izvršavali sve borbene zadatke. Većina ih nije zaostajala za drugim borcima. Bili su to ljudi sa tih područja, iz Broda i njegove okoline. U realizovanju moje zamisli, o uključivanju muslimana u borbu protiv ustaša ja sam polazio od pretpostavke da ih je bolje angažovati na antifašističkoj strani, kad su već izrazili takvu želju. Smatrao sam, takođe, da je njihova dužnost da brane svoje kuće, svoja imanja, da se zajedno sa nama bore protiv ustaša, jer ustaše su u to vrijeme bili organizovana, zločinačka snaga okrenuta protiv svega što je srpsko i antifašističko. To je bilo ono isto zlo sjeme iz drugog svjetskog rata, koje je nakon dugog klijanja u ko zna kakvim mračnim odajama duha počelo da daje svoje zle plodove oličene u likovima novih ustaša, gorih od onih iz četrdesetih, ako je to moguće. Htio ne htio, čovjek je morao da razmišlja o tome kako smo bili u zabludi sa našim ubjeđenjima da je riješeno nacionalno pitanje. A to neriješeno pitanje omogućilo je secesiju Slovenije, koja će kad-tad odgovarati za smrt onih sto mladića, vojnika JNA, devetnaestogodišnjaka tek zakoračilih u život, kao i za ovaj tragični rat na prostorima Hrvatske i, nešto kasnije, Bosne i Hercegovine.
Mislio sam da sam «povukao pravi potez», mada nisam tražio bilo čiju saglasnost. Ali, opet kritika. Pukovnik Lisica stvara bratsvo i jedinstvo, a to je komunistička iluzija. To najviše govore oni koji nisu u borbi, nisu u rovu, nego se isjeđavaju po kafanama i krčmama, a pripadnost naciji «proglasili su za profesiju». Šta tek da kažem za ratne profitere, kriminalce i druge «lovce u mutnom» koji su «preko noći» postali «neko i nešto». Sam sebi govorim: neka ti je Bog na pomoći, ali idi dalje pa dokle stigneš. Ostaćeš u duši spokojan zbog uvjerenja da ideš pravim putem.

Kako će Tuđman pobijediti i drugi puta
Navodno se u hrvatskoj treba obaviti proces "detuđmanizacije" jer je naslijeđe Franje Tuđmana fašističko i ne vodi pomirenju nas i četničke bande te aboliranju uloge Britanaca za njihova politička sranja na Balkanu. U tu svrhu Tuđmana se demonizira na sve moguće načine. Tereti ga se da je dijelio Bosnu po nekakvim salvetama ili u Karađorđevu a ono Bosnu jedini podijelio Dayton i to u vrlo preciznom matematičkom omjeru. Čak je i Slobo u Haagu odlučno zanijekao bilo kakvo dijeljenje Bosne s Tuđmanom. Onda se spominje kriminalna privatizacija što je istina ali se zaboravlja napomenuti da je u ukupnoj nelegalnoj privatizaciji hrvatskih tvrtki onih iz vremena Franje desetak posto, dakle mali komunjara i uobraženi poliglot su temeljito opljačkali Hrvatsku, i tako dalje. Ustvari, pravi cilj napada na Tuđmana nije demoniziranje njega zbog njega nego zato što je on porazio balkanske interese nekih velikih igrača u svijetu ikoji mu to ne mogu oprostiti i uspostavio samosvjesnu i nezavisnu Hrvatsku, neželjeno dijete rata na Balkanu. Danas su napadači ovladali svim medijima i pokušavaju ispiranjem mozga hrvatskih ljudi silom promijeniti povijest ali iz nje ništa ne uče. A nisu naučili da Hrvat nikad ne zaboravlja tko i što su njegovi heroji, bilo da su to Zrinski i Frankopani ili Radić ili knez Domagoj ili Petar Kružić i drugi. Ovaj narod je bio pod svim mogućim totalitarnim režimima, ispiranjima mozga i torturama i danas nakon svega opet znamo i tko smo i što smo i tko su bili naši velikani kroz povijest. Tako će biti i ovog puta. Za pedesetak godina kad poumiru svi današnji blatitelji prvog hvatskog predsjednika i kad se težište svjetskog interesa malo odmakne od Hrvatske koja će do onda biti bar u NATO-u Tuđman će u Hrvata biti slavljen kao najveći hrvatski državnik svih vremena a Oluja kao najveća vojna pobjeda u hrvatskoj povijesti jer se i nije samo borila protiv Srba. A propali komunisti, Puhovski, Mesić; pusićka i međunarodni krvnici Hrvatske nek se požderu od jada.

JOSIP JOŠKA BROZ O ZLOUPOTREBI TITOVOG IMENA

Nedam da se rugaju mom dedi!
"Da ne bi Titovo ime završilo i na gaćama rešili smo da osnujemo fond i zaštitimo njegov lik i delo", kaže Titov unuk kome je od dede,osim lepih sećanja, ostao samo jedan sat i jedan karabin

Nastup Tijane Dapčević na Budvanskom festivalu sa pesmom ''Sve je isto samo njega nema'' silno je razljutio Josipa Broza Jošku, Titovog unuka. Zato su njegova i porodica njegovog strica Miše odlučili da stanu na put ovakvim zloupotrebama imena njihovog pretka i zaštite njegov lik i delo.
-Porodicu Broz niko ništa ne pita kada se organizuju modne revije i druge manifestacije sa Titovim likom- kaže Joška. - Zloupotrebljava se njegovo ime na sve moguće načine. Samo što ga još i na gaće nisu stavili. Ono što je uradila Tijana Dapčević je čisto izrugivanje. A nije ona jedina. Njegovo ime i slika su na majicama, salvetama, prave bedževe. Tito je naš glavni brend u svetu. Rešili smo da osnujemo fond tako da svi koji budu hteli da koriste Titovo ime moraju da dobiju odobrenje fonda i da deo prihoda uplate na račun fonda. Tim parama pomogli bismo školovanje naše talentovane dece, koje, kao što znamo ima dosta.
Povratak Tita i Juge
Navodi Joška i primere kako je to u svetu i kako ovakav primer ne postoji.
- Tako nešto u svetu ne postoji, prosto to se ne događa-revoltiran je naš domaćin.-Eventualno se štampaju majice ili posteri sa likom nekog državnika, a i to samo konkretnim povodom i opet se zna kuda idu pare. Kod nas se na Titovom liku bogate ljudi koji najviše pljuju na to vreme. A to je bilo sjajno vreme. Bez redova ispred prodavnica i kontejnera, bez redova ispred ambasada, sa ponosom se govorilo iz koje si zemlje. Kako živimo danas. Političari bi, u stvari, trebalo da se zamisle zašto je Tijanina pesma pobedila. To bi trebalo da shvate kao opomenu. Nije sigurno pobedila zato što je kvalitetna, već zato što ljude asocira na vreme kad je bilo mnogo bolje . A Tito i Jugoslavija se vraćaju i to na velika vrata. Evo i primera.
Priča onda Joška kako je proslavljen Dan mladosti u Makedoniji , kako je organizovan slet gde je on bio počasni član i suorganizator i kako je u svemu učestvovao lično predsednik Branko Crvenkovski.
- U Makedoniji je sve jače Udruženje ''Josip Broz Tito'' čiji sam član- kaže Joška.- U tri mesta smo već ušli u parlament. Okupljamo ljude svih nacionalnosti i makedonska vlast je shvatila da smo im mi jedina ozbiljna kontra stranka. Crvenkovski je predložio da se za 25. maj u Skoplju podigne spomenik Titu. I bilo je tako. Moj deda je dobio spomenike još u dva grada.
Bio je Joška u maju i u Subotici da vidi kako funkcioniše mini Jugoslavija.
- Ta Jugoslavija se sada širi ka unutrašnjosti- kaže Joška.-Ima ih već u nekoliko gradova. U Nišu, Odžacima, Plandištu, Rumenki...Sve veći broj ljudi i to mladih pridružuje se udruženjima. Siguran sam da će morati da se stvori neka nova Jugoslavija. Kako će se zvati najmanje je važno. Pa evo pogledajte Sloveniju i Hrvatsku. Pričaju o Zapadu a sve su više u Srbiji. Gde god se okreneš slovenačke firme.
Dedin miljenik
Sa Joškom smo razgovarali u njegovom restoranu ''Čuburska lipa'' gde je, kako kaže, od otvaranja do fajronta. Na zidovima grbovi Srbije , lik njegovog dede urađen u plitkom reljefu, a kraj šanka bista maršala Tita. Na šanku vino sa etiketom na kojoj je Titova slika.
- Ovo su nam doneli iz Italije- pokazuje konobar. -Italijani su između ostalog ispratili prošli vek i tako što su likove po njima sto najznačajnijih ljudi Evrope stavili na vinske flaše. Kao što vidite tu je svoje mesto našao i maršal.
Jošku smo zatekli kako sa konobarom u prelepoj bašti na spratu popravlja suncobrane. U džinsu, sasvim običan, niko ni pomislio ne bi da je reč o unuku jednog od nekada najcenjenijih, prema mnogima i jednog od najmnoćnijih ljudi sveta. Tek kada smo seli sa Joškom videli smo da likom, pa i frizurom podseća na dedu. Njegove ledeno čelične plave oči sigurno su najupečatljiviji detalj koji je genetski nastavio da živi. Šarmantan, dobrodržeći, najstariji Titov unuk koji će uskoro zaokružiti šestu deceniju života uvek je spreman za priču. I o sebi i o dnevnoj politici. A ko je čovek koji je od svih naslednika jedini imao čast da ponese dedino ime.?
Tito se, kao što je poznato tri puta ženio. Prvi brak sklopio je sa Ruskinjom Pelagijom Belousovom i sa njom dobio sina Žarka. Iz drugog braka sa Hertom Has Tito je dobio sina Mišu, dok u braku sa Jovankom Budisavljević nije imao dece. I sin Žarko se tri puta ženio. Joška i njegova godinu mlađa sestra Zlatica Žarkova su deca iz prvog braka sa Tamarom, ćerkom ruskog Jevrejina Ilije Vegera i Ukrajinke Raise. Joškini roditelji su se razveli pedesete godine kada je on imao tri godine, pa je sa sestrom i stricem Mišom živeo u jednoj kući na Dedinju blizu dedine rezidencije.
- Imao sam sasvim obično detinjstvo- priča Joška. -Gradskim prevozom sam odlazio u grad, družio se, da tako kažem sa obično decom, kada sam malo poodrastao odlazio sam na one obične gradske igranke. Niko me nije pratio, čuvao, nikakve limuzine, telohranitelji. Mnogo ljudi oko mene i nije znalo čiji sam. Nije bilo nikakve razlike između mene i druge dece. Bilo je tu zaljubljivanja, tuča, svega što nosi mladost. A deda je bio nežan prema meni i izuzetno pažljiv. Bio je takav i prema ostalima, prosto takve je bio prirode, ali mislim da sam bio njegov miljenik. Za sedamnaest godina koliko sam sa njim živeo nikada me nije udario. Ni sestru ni Mišu. Ma ni ton nije povisio. Bio je strpljiv, šalio se,uvek je sve rešavao razgovorom. Tako je rešavao i državničke probleme. E, jednom sam se umalo izvukao. Mislim da sam imao šest godina. Imao je jednog omiljenog pauna iz čijeg sam repa hteo da iščupam pero. Gnjavio sam ga i davio dok mu nisam počupao čitav rep. Tada sam se izvukao za malo. Znao je da se naljuti, ali se brzo hladio. Nije bio prek čovek.
O zaostavštini
Da Titova porodica nije imala protekcije Joška potkrepljuje svojim primerom. Upisali su ga u gimnaziju, a on je hteo srednju šumarsku. Obožavao je prirodu i životinje. Ljut zbog te odluke nije hteo da uči pa je ponavljao. Onda su mu izašli u susret, a deda mu je kratko rekao :''Eto, sad si isterao svoje''.
I Josip Broz Joška je deda. Jednom je izjavio kako se po uzoru na dedu i on tri puta ženio. Ima dva sina i tri unuka.
-Niko mi ništa nije ostavio i sve što sam stekao, stekao sam svojim rukama- priča Joška.-Ovaj restoran je sve što imam. Ugostiteljstvom sam počeo da se bavim kada sam napustio državne poslove u kojima sam proveo bezmalo četiri decenije. Za uspomenu od mog pokojnog dede osim lepih sećanja ostale su mi samo dve stvari, sat koji je deda skinuo s ruke i poklonio mi i jedan karabin.
Priča Joška kako su delili dedine lične stvari državnicima i gostima, kako se razvlačilo na sve strane i kako i dan danas niko živi ne zna kolika je Titova zaostavština.
- Bojim se da su najvrednije stvari nestale-kaže Joška.- Evo sad je u planu neka izložba slika i nastala je panika kada su videli koliko dela nema. Šta se sve nalazi u Vili ''Mir''. Pa kako je mogla da se desi ona krađa na izložbi satova. Organizuju, bre, izložbu gaća, pa je obezbeđenje vrhunsko. A ovo? Cirkus. Ili tako nekome odgovara.
Kaže Joška kako u svetu ne postoji nigde ni jedna odluka vlade da članovi porodice ne mogu da naslede lične stvari bivšeg predsednika. Kako Tito nije sve stekao i dobijao kao državnik, već je primao i lične poklone.
-Tražili smo od države da nam da samo po jednu dedinu uniformu i da nam se urade kopije ordenja i to nam nisu dali-ogorčen je Joška. -Te doneće zakon, te biće ovako, te onako, te ovaj sud, a stvari, verujem, nestaju svakodnevno. Na kraju niko živi i neće znati šta je sve ostalo iza dede. Između ostalog i zbog toga smo rešili da osnujemo taj fond. Da se jednom zna šta je ostalo iza Tita, da se zna gde se i kako čuva, da se te stvari izlažu, da narod vidi kakav je bio odnos sveta prema nama u vreme kada je na vlasti bio moj deda.
Kritički se Joška osvrće na tešku političku situaciju, na anomalije u društvu, krađe, afere, obećanja političara u predizbornoj kampanji, kupovini poslanika, priča i o tome kome smeta himna Hej Sloveni. I o tome kako funkcioniše Ekološka stranka zelenih gde je on potpredsednik. I o tome šta je demokratija a šta diktatura.
- Kažu kako je deda bio diktator. A kako smo živeli u diktatorskom režimu-? kaže Joška.- Kako to da nikada nije za vreme njegove vladavine upotrebljena sila? Kordoni, tenkovi i čega smo se sve nagledali. Najveća finansijska afera je bila kada je direktor jedne firme proneverio osamdeset hiljada maraka. O tome su brujale novine. A danas? To je cifra koju neki potroše za veče.
Ne krije da je jugonostalgičar. Da čezne za vremenom crvenog pasoša i petokrake. I sve vreme dok priča o Titu i njegovom dobu pažljivom slušaocu ne može da promakne da to nije nostalgija, već da su emocije. Da to nije priča Josipa Broza Joške o državniku Josipu Brozu Titu i njegovom vremenu, već da je to priča unuka o dedi čije je vaspitanje ostavilo dubok trag.

Ognjan RADULOVIĆ

Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan

Zagreb, 23. rujna 2009.
Otvoreno pismo kardinalu Josipu Bozaniću
Zagrebački Nadbiskup Kardinal Josip Bozanić!
Poštovani nadbiskupe Kardinale J. Bozaniću!

Sada pred Vaše političko hodočašće na jasenovačke prostore kao i u sami radni ratni logor NDH Jasenovac željeli bismo Vam skrenuti pozornost na neke pojedinosti toga političkog hodočašća u najkraćim napomenama...
Zanimljivo je da J. B. Tito kao skoro pedesetogodišnji vladar na ovim jugo prostorima niti jednom nije posjetio taj toliko izvikani ratni logor NDH. Vjerojatno da i sami razmišljate o tome. A mi vjerujemo da to nije činio samo zato što je znao da je taj logor pretvoren u najveću laž ovih prostora. U njemu su se rapidno umnožavale žrtve s godinama koje su odmicale. Tako su satanski jugomonstrumi došli do brojke od milijun i pol pobijenih Srba u Jasenovcu. To sve da bi se Hrvate prikazalo genocidnim narodom, što se i sada želi činiti.

A činjenice govora da je kroz Jasenovac tijekom NDH prošlo nešto preko 18 tisuća onih koji su se suprotstavljali obnovi Države Hrvatske nakon 839 godina. U Jasenovcu nitko nije bio a da nije bio evidentiran. Nitko nije kažnjen smrću a da mu nije dokazana antidržavna djelatnost. Nitko nije kažnjen bez suda!
Za razliku od četnika i partizana koji nisu imali nikakve ratne logore jer su sve zarobljene i njima nepoćudne masovno ubijali i bacali u jame Jazovke, kako tijekom rata protiv NDH što je nastavljeno genocidom poslije NDH. Ratni logor Jasenovac nije prestao dolaskom partizana. Dapače tek onda je u Jasenovcu počelo masovno ubijanje hrvatskih zarobljenika s Bleiburga bez suda. Tisuće tih zarobljenika s "križnoga puta" poubijano je bez suda i njima su popunjeni ratni rovovi po tome i oko toga logora.

To je jedan od glavnih razloga zašto J. B. Tito nije htio hodočastiti hrvatskim žrtvama Jasenovca. Zato je Vaše političko hodočašće u Jasenovac pod Mesićevim prijetnjama katoličkim križevima i Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Tako većina katolika Hrvata doživljuje Vaše političko hodočašće u Jasenovac.
Zato budite krajnje prisebni pri tamošnjim izjavama i ponašanjima. Kako ćete se moliti za one koji su bili protiv Boga a posebice Katoličke Crkve u Hrvata koji su poubijali preko šesto šezdeset posvećenih osoba Katoličke Crkve u Hrvata i koji su iskažnjavali par tisuća svećenika na čelu sa Blaženim Kardinalom Stepincem!
Hrvatski narod su masovno ubijali, zatvarali, proganjali sve do kraja Domovinskoga rata.
Želi se Hrvate zavaditi i sa vlastitom Katoličkom Crkvom kako bi se što lakše uništilo hrvatski narod u vlastitoj domovini Hrvatskoj!

S poštovanjem
Savjet Slobodne Hrvatske
Mate Ćavar

Josip Broz Tito
Iz projekta Wikiquote
Skoči na: navigacija, pretraga

* „Uživam kad po lijepom sunčanom danu mogu da prošetam kroz polja, kroz šume, pokraj rijeka, kad mogu neposredno da sagledam intiman život prirode oko sebe. Prirodu treba voljeti, a divljač je njen sastavni dio; ona oživljava naše šume i polja i zato je treba čuvati. Ja vrlo često ne pucam i smatram da u lovu ne treba ići i težiti samo za rekordima, jer puno lovačko zadovoljstvo nije u tome, nego baš u samom boravku u prirodi, u posmatranju, razmišljanju, odmoru“

* „Mi moramo u Jugoslaviji pokazati da ne može biti manjine i većine. Socijalizam manjinu i većinu odbacuje. On traži ravnopravnost između manjine i većine, a onda nema ni većine ni manjine, nego ima jedan narod, prizvođač, radni čovjek, socijalistički čovjek.“

* „Radnička klasa je stub naše socijalističke države, radnička klasa svih nacionalnosti i u svim republikama ima ista gledišta i iste interese, i ona predstavlja cement koji učvršćuje i snaži našu socijalističku zajednicu.“

* „Nemojmo se držati zakona kao pijan plota!“

* Staljinu: prekini sa slanjem ljudi da me ubiju. Uhvatili smo ih već pet, jednog od njih sa bombom, drugog sa puškom... ako ne prestaneš slati ubice, ja ću poslati jednog u Moskvu i neću morati da šaljem drugog. (Robert Service, "Stalin: A Biography" (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 2005), p. 592. Poruka pronađena u ličnoj arhivi Josifa Staljina)

* "Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda. I nećemo nikom dozvoliti da nam dira ili da rue iznutra, da se ruši ti bratstvo i jedinstvo".

* "Kod nas je čovjek sve. Naš glavni cilj je što prije i što humanije stvoriti bolji život ljudima, pojedincima i čitavoj zajednici. Mi nastojimo da i pod najtežim okolnostima vodimo u pravom redu brigu o čovjeku, radi koga se i ostvaruje socijalizam".

* "Nijedna naša republika ne bi bila niko i ništa, da nismosvi zajedno".

* "Sloboda čovjeka nije samo u njegovom pravu da slobodno izražava svoja mišljenja i teđnje, nego pre svega u pravu i mogućnostima da čovek suvereno odlučuje o svim pitanjima svoga života".

* "Naše bogatstvo nisu samo fabrike i putevi. Naše bogatstvo je čovjek, novi čovjek, socijalistički čovjek, koga treba izgrađivati".

* "Ne treba uvijek gledati samo masu, već treba vidjeti svakog pojedinca, treba vidjeti, osjetiti, razumjei teškoće s kojima se pojedinac bori, treba nastojati da mu se pomogne i mora mu se pomoći".

* "Mi smo ponosni na našu historiju. Ponosni smo na naše žrtve koje su naši preci, naši narodi dali kroz historiju, Mi smo ponosni na to što naši narodni nikada nisu ničiju nezavisnost ugrožavali, što naši narodi nikada nisu prelazili preko tuđe teritorije, da porobljuju druge narode".

* "Radnička je klasa stub naše socijalističke države, radnička klasa svih nacionalnosti i u svim republikma ima ista gledišta i ona predstavlja cement koji učvršćuje i snaži našu socijalističku zajednicu".

* "Na tim radnim akcijama vaspitavala se naša omladina u socijalističkom duhu, u duhu kolektivnog rada i života, u duhu brisanja granica između fizičkog i umnog rada, podižući fizički rad na stepen ljudskog dostojanstva".

* "Omladina ima zadatak da uklanja one elemente koji ugrožavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda, to jest da se bore protiv šovinizma. Ona ima zadatak da čuva tekovine naše borbe, temelje bratstva i jedinstva koji su postavljeni u ratu".

* "Naši su narodi pošli borbu baš zato što vole život, što vole slobodu. Naša omladina nije pošla u borbu i gunula zato što mrzi život, već što je vjerovala u bolji i srećniji život, u srećniju budućnost".

Tito na čelu kolone „trećeg svijeta“

Iz današnje perspektive izgleda upravo nevjerojatno da je jedna Jugoslavija, koja se poslije raspala u krvi i pepelu, uživala toliki ugled u svijetu. A taj je ugled u najvećoj mjeri zasluga Titove vanjske politike! Tito nije samo stajao na čelu kolone partizana u toku NOB-a, nego je i poslije u miru stao na čelu kolone „trećeg svijeta“ koji se počeo dekolonizirati. Tita su „poniženi i prezreni na svijetu“ doživljavali kao Mesiju Socijalizma „s ljudskim likom“, a u njego­vom su liku siromašni i obespravljeni vidjeli Osloboditelja i Izbavitelja. Njegova bijela maršalska uniforma i bijele rukavice, topli osmijeh i vizionarski pogled, njegovo „boga ti“, pa kubanke i cigaretšpic, njegova Karizma zapakirano u jedan jedinstveni Lik Bonvivana, koji na „Galebu“ plovi po nemirnim morima i oceanima, sve je to prepoznatljivo u svijetu kao brend, i gdje god došli svi će znati odakle smo, dovoljno je reći: Tito!! Njegovi se dočeci u stranim zemljama mogu slobodno usporediti (iako usporedba možda nije umjesna) sa dočecima pokojnog Pape Ivana Pavla II. A propos Pape, Tito je vraćajući se iz Liberije uz osmijeh rekao novinarima: „Neki naši drugovi u Liberiji odlikovani su Ordenom Krista. Mogu sada da uđu u Vatikan kad god hoće. Kad dobiješ orden za širenje kršćanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona crkve.“ Tito je imao duha: kada mu je Rato Dugonjić, tadašnji ambasador u Kairu, govorio kako marokanci pripremaju patku zamotavanjem u novine, Tito će doskočiti: „Takve su najbolje...pojedeš patku, zajedno s novinarskim patkama.“ Za vrijeme posjete Maroku, 1 - 6. travnja 1961. godine, mimo predviđenog protokola, pred Titom se našla delegacija radnika sa buketima cvijeća i poklona, a vozeći se u otvorenom automobilu ulicama Rabata, obasut konfetima, Tito je čak sat i pol neprekidno stajao i otpozdravljao mase koje su mu franetično skandirale: „Ruka mi se već bila ukočila, otpozdravljajući“ – reći će kasnije Blaži Mandiću. Jedan od najspektakularnijih dočeka je, bez sumnje, onaj u Kini 1977. godine: „Kineskinja, jedna simpatična, šarmantna Ču, koja nam je na aerodromu predstavljena kao dodijeljeni pratilac, kaže da to nije do tada priređeno niti jednom stranom državniku...“ (str. 534). Mnogim je državama bila velika čast ugostiti Tita, a od Tita su mnogi htjeli čuti i savjet o raznim pitanjima. Tito je ravnopravno razgovarao sa predsjednicima, premijerima, kraljevima i carevima, a nerijetko je znao arbitrirati u kriznim situacijama i miriti zavađene strane. Na konferenciji KESS-a u Helsinkiju 1975. godine, Titov govor bio je vjerojatno i najzapaženiji, a ruski pisac i prevoditelj Ivan Ivanji ovako bilježi svoje doživljaje sa te konferencije: „U pauzama je u isuviše malim salonima bila neopisiva gužva: 35 šefova država ili vlada, pa njihovi ministri, savjetnici, prevoditelji, ljekari, ađutanti...Kad bi se Brežnjev i Ford kretali kroz masu, pred njima bi išli njihovi tjelohranitelji i bezobzirno gurali ostale predsjednike i njihovu svitu u stranu...Tito je volio da briljira, sam razgovarajući na više jezika. Kad bi se on pomakao, ostali velikani su se samo pomicali pred njim i s poštovanjem povlačili kao Crveno more pred Mojsijem“.

Svi mi koji želimo znati tko je bio Tito, znamo da je bio velik, a kada pročitamo i ovu knjigu, složit ćemo se da je doista bio „posljednji velikan 20. stoljeća“ (The New York Times).

Maršal Tito sa Stamford bridža
Sreda, 7. oktobar 2009. 14:20

Didije Drogba je vođa Čelsija, a liderske sposobnosti je stekao još kao mali, učeći od Josipa Broza?!

Njegova majka Klotild bila je veliki obožavalac jugoslovenskog maršala, čiju je hrabrost i borbeni duh naročito cenila, pa je sina Didijea zvala "Tito".

"Kada sam bila trudna sa Didijeom, izuzetno sam poštovala maršala Tita i njegove vrednosti", izjavila je Klotild za engleski "San".

"Volela sam ga zbog njegove hrabrosti i zato sam Didijea prozvala Tito", pojasnila je majka centarfora Čelsija i reprezentacije Obale Slonovače

Maršal Tito sa Stamford bridža



Uprkos paraleli sa doživotnim vladarom SFR Jugoslavije, Didije Drogba nema nameru da postane predsednik Obale Slonovače.

"Zadovoljan sam onim što sada radim i znam da se moj glas čuje dovoljno daleko", poručio je najbolji strelac ekipe sa Stamford bridža.

(MONDO)


Bookmark and Share Šta je ovo? Verzija vesti pripremljena za štampu Odštampaj

*Svi mi verujemo Slobi i volimo ga, ali ostavimo ljubav po strani. Voleo sam ja i druga Tita na svoj način, pa mi se to olupalo o glavu."
Velimir Bata Živojinović, potpredsednik SPS-a i predsednički kandidat ("Blic")*

Group: Members
Posts: 1078
Joined: 27.05.2004
From: Novi Sad
Member No.: 7521




Za mene lično nema nikakve dileme da je taj sistem uz sve svoje manjkavosti bio ne samo bolji, nego se ova kalakurnica danas teško može nazvati nekakvim sistemom... Činjenica je da je ovaj sistem, država, uređenje, nesposoban da napravi jedan železnički most na koridoru 10, a o projektima tipa Đerdapa, kanalske mreže DTD, Novog Beograda i sličnih umotvorina ne vredi ni govoriti. A ni plakati.
Osnovna zamerka onom sistemu je da nije bio demokratski. Nešto ne osećam da je ijedan posle njega, znači od zvaničnog uvođenja višestranačja i raspada Države nešto demokratskiji. Naprotiv. Kažu, to je bio jednopartijski sistem. Iz ove perspektive to uopšte nije bilo loše; svi stručnjaci koj su pretendovali na mesto direktora nekakvog preduzeća, instituta, zdravstvenog centra, bilo čega, bili su članovi iste partije, pa se veoma često događalo da posao dobije najbolji. Danas su na rukovodećim položajima ne mediokriteti, već kompletni moroni a u najvećem broju slučajeva i veoma nepošteni ljudi, isključivo na osnovu pripadnosti određenoj partiji koja u tom trenutku odlučuje o toj stvari.
Druga zamerka je da smo tada 'živeli na kredit'. Što je čista nebuloza. Svako sa dva grama mozga može videti da je 99% onoga što nas okružuje izgrađeno u to vreme 'življenja na kredit'. Istina je da danas zaista živimo na kredit, jer smo dug u odnosu na ono vreme multiplicirali i pojeli ga. Kad više ne budemo mogli da ga servisiramo, a nećemo moći jer ništa ne proizvodimo već sve kupujemo od mleka do automobila i pravimo jeziv deficit koji pokrivamo kreditima, opet ćemo živeti uz restrikcije, benzin u bočicama i mešenje hleba iz prošle decenije. Onda ponovi ovu temu wink.gif
Onda, Tito je vladao carski, sve mu je pripadalo... Nešto ne vidim da je silna lovišta i oldtajmere odneo sa sobom u grob ili ostavio potomstvu. Ili prodao a pare sakrio na egzotičnim ostrvima kao ovi danas. Vidim da Hrvatska prodaje Brione...
A vredi li pominjati apstraktne stvari kao što je ugled zemlje? Veru u to da sutra može biti samo bolje, kao što je i bilo? Život bez bojazni da će te sutra neko bombardovati, otpustiti, istući na ulici...?

Bilo kakvo poređenje je nemoguće ustvari. A celu stvar su izgurali sinovi, kćeri i unuci onih koji su se krajem rata našli u pogrešnoj uniformi, špekulanata i crnoberzijanaca koji su se obogatili bilo u prvom, bilo u drugom ratu pa su im onda tu imovinu konfiskovali. Oni su ustvari teška ali jezivo agresivna manjina koja je svoje izgurala ali i dan danas prdi kako 'ovo' nije 'ono' za šta su se borili, kao ili je Miloševićev komunizam ili Koštuničin fašizam, uglavnom nije to ona prava demokratija. E, pa mislim da bi se posle deset godina Miloševića i deset godina neprave demokratije valjda 90% populacije rado vratilo u onu Titovu tamnicu naroda. I ne samo u Srbiji, već i u Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji... A najlepše od svega je što je prvi korak zvani Zapadni Balkan tu, pred vratima biggrin.gif
Mala satisfakcija za svo to zlo mi je što ni dvadeset godina nakon upokojenja bivše Države naslednici konfiskovanih lopova ne mogu da dođu do 'svoje' imovine. Niti će doći. Jer došli su neki drugi, potrebitiji

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/79918/Default.aspx

*nema tu epopeje*..ali je bilo dosta para..., nije *vreme* za plakanje, nema ni sada *epopeje* ali ima opet para uz *uvijet* da se velicaju ustase i Pavelic...ali ni ti *istorijski* materijali nemaju *cenu*..., a cena je *novcani izraz vrednosti robe*...pa se uvek mora upotrebiti *Tito je*...*Broz je*...kako bi se postigla *cena ili cijena*...pa i kod tih grebatora i cesatora hteli oni ili ne vecito opstaje...* I posle Tita Tito*....

* 1. Lune dana 27. novembar 2009 u 13:30:
Ako Broz u poznim godinama nije mogao da tresne *paragrafom* o astal i spreci raspad SFRJ, sta to sprecava *aktuelnog* u dosta mladjim godinama, da otkopca *okolotrbusni pantalodrzac* i lupi *paragrafom* o astal i spreci raspad Srbije. Ili ce *poznavaoci* istorije da *ustvrde* kako je Zivojin Misic, u svom izvestaju naveo da *nas* *drugosrbijanci* toliko mrze da nece sa nama da zive u zajednickoj drzavi, pa moraju da prave novu drzavu.

2. Lune dana 01. decembar 2009 u 14:39: Vaš komentar čeka na moderaciju od strane administratora.
Postujuci *odgovornost i paragraf*, drug *aktuelni* je preuzeo odgovornost *sto je pio a nije mezio* na stadionu CRVENA ZVEZDA…. njegov veliki prethodnik, tvorac nesvrstanih nikada i nikome nije polagao racune za kubanski tompus, viski Civas, zlatan prsten na ruci….osim pomenutog, hobi mu je bio izgradnja HE DJerdap, RTB Bor, i slicne *igrice*…to su bili njegovi *performansi*.. *

KOME TREBA POVIJESNA DIVERZIJA NA TITOVU LIČNOST

Gestapo i njemački vojni obavještajci koji su za vrijeme II svjetskog rata bili ubačeni u "Inteligent service",mnoga su dokumenta o NOB-u,a posebno o Maršalu Josipu Brozu-Titu,falsificirali,a engleski ih povjesničari sada koriste kao istinite.

U "Globusu"br.317.od 3.1.1997.sa posebnom sam pažnjom pročitao intervju sa Jasperom Ridleyem koji je napisao "novu"biografiju o Titu.Sa žaljenjem moram mnoge dijelove te knjige ovog uglednog engleskog povjesničara i publiciste,demantirati,a u prvom redu sam naslov intervjua"Otkrio sam u engleskim arhivima dokumenta da je Tito 1950.i 1951.bio spreman uvesti Jugoslaviju u NATO pakt!"
Prije nego li dam svoje mišljenje o Ridleyevoj knjizi "Tito-a biography",poručujem svim povjesničarima koji pišu biografije o Josipu Brozu da da pročitaju što je od 1945-1990.objavljeno o Titu ne samo u ex Jugoslaviji,nego i u drugim državama.To ističem iz razloga jer su mnogi povjesničari zaboravili da se povijest,pa ni biografije državnika ne pišu kako to dnevna politika traži,pa i sada kad je NATO pakt popularan,a Varšavskog pakta više nema.
Jer kako drukčije tumačiti sada samo jednu prozaičnu Ridleyevu "temeljitost" o Titovoj odbojnosti prema šljivovici i sklonost prema viskiju.Istina je da je Tito od 1970. godine najviše konzumirao viski,ali je, prije više volio popiti dobru votku ili kurvoazje od ovog škotskog napitka. Povjesničar Ridley "otkrio" je u engleskim arhivima da je Maršal Tito za vrijeme rata pregovarao sa njemačkim oficirima,kad su partizani bili u okruženju na Neretvi. Ako to ugledni engleski povjesničar smatra "otkrićem"onda mora cijelu njegovu knjigu o Titu staviti pod lupu "temeljitosti" i ta sva njegova otkrića demantirati.Jer o "pregovorima sa Nijemcima i njihovom Vrhovnom komandom"za vrijeme II svjetskog rata,napisano je mnogo knjiga i feljtona,a o tome je puno puta u životu govorio i sam Tito. Zna se za "Martovske pregovore"i tko ih je inicirao i zašto. Zarobljeni njemački pukovnik ing Hans Ott,u ljeto 1942.godine zatražio je razgovor s Titom i predložio mu razmjenu zarobljenika,što je Broz prihvatio kao koristan prijedlog.Za jednog zarobljenog Nijemca-pisao je Tito-tražili smo 10 naših zarobljenika ili logoraša.Hans Ott napisao je pismo,i kako kaže Tito,njemačka komanda oslobodila je za njega veliku grupu naših ljudi iz logora.A kada je u veljači 1943.zarobljen njemački major Strecker,on je 5.ožujka uputio, svojoj komandi u Sarajevu,pismo adresirano na generala Gleise von Horstenaua u Zagrebu,s molbom za akciju razmjene. Tito je prihvatio razgovor i poslao Milovana Đilasa,Koču Popovića i Vladimira Velebita na pregovore i njemačka Vrhovna komanda prihvatila je naše uvjete-zapisano je u dokumentima. U dnevniku Vladimira bakarića,s datumom 3.XI 1943. zapisano je:
"Njemci su došli Pisarevim tenkom i bijelom zastavom i pitaju gdje je granična linija.Neka ne diramo prugu Zagreb-Karlovac,pa da neće praviti ispade."

Pa i na primljene prve vijesti
21.1.1944.o iskrcavanju saveznika na Jadranskoj obali,Tito je bio protiv tog
iskrcavanja i spreman da pregovara sa Nijemcima o "nekakvom" separatnom miru samo da Englezi ne dovedu kralja Petra u Jugoslaviju.I još jedan podatak o pregovorima sa njemačkim oficirima. Sredinom aprila 1945.po Titovom nalogu,ing Boris Bakrač pregovara s generalom Lorhom o spašavanju Zagreba od ustaškog razaranja. Naime Pavelić i ustaška komanda imali su u planu minirati sve vitalne dijelove Zagreba,a dogovorom sa generalom Lorhom to je spriječeno.
Sve te objekte nakon pregovora čuvali su njemački vojnici.
Kad već ugledni povjesničar Ridley piše biografije državnika neka se oslobodi straha i napiše da su Roosevelt i Churchill,odnosno
da je Amerika punila svoju državnu kasu od 1941. dokraja 1944.a Engleska od 1940.do konca 1943.trgujući preko Švedske s Nijemcima,prodajući im naftne derivate i municiju.
Još jedan "biser" Titove biografije povjesničara Ridleya zaslužuje pažnju,a to je da je Tito,prema londonskim arhivima 1950.i 1951. pregovarao s Amerikancima o ulasku u NATO pakt i da bi u slučaju sovjetske agresije na Jugoslaviju,jedan od odgovora bio atomski napad na industrijska postrojenja u Čehoslovačkoj i petrokemijsku industriju u Rumunjskoj.Istina je da su Titu predlagali rušenje,u slučaju napada đerdapske brane,ali to je bio samo prijedlog,a ne i plan obrane zemlje.

Titov biograf Vladimir Dedijer uz pomoć Josipa Broza,dobio je od generala Macleana 1968. godine iz"Public Record Office"i drugih britanskih vojnih arhiva,ne samo ratna,već i dokumenta do 1955.godine koja su se odnosila na jugoslavenskog predsjednika,pa i tako jednu navodnu bilješku ministra vanjskih poslova Idna o Titovom zahtjevu za prijem u NATO pakt. No kad je general Maclean akademiku Dedijeru 1970. godine dao na uvid dokumenta američke vojne obavještajne službe,OSS takav dokument,odnosno navodne Idnove bilješke nije bilo.Taj dokument je demantiran.Taj demant je potvrđen 1979.godine,kad su suradnici dr Dedijera,povjesničar pukovnik dr Antun Miletić i Vjenceslav Cenčić,radili na II
tomu "Novih priloga za biografiju J.B.Tita",iz Kabineta jugoslavenskog predsjednika.Zna se da je Tito od 1948.godine pa do Staljinove smrti 1953.godine preko sofijske,finske i švicaske veze s Moskvom osluškivao puls Staljina,pa je Tito odgovorio Staljinu 1950. i 1951. godine,kad je ovaj htio napasti Jugoslaviju,velikim vojnim manevrima.To je bilo sve čime je Tito kontrirao Staljinu.Istina je da je Tito od Amerike i zapadnih saveznika tražio vojnu pomoć,ali je tek 1953.dobio od SAD-a dvadesetak mlaznih aviona koji su iskrcani u pulskoj luci.Točan je i podatak o stvaranju Balkanskog pakta(Jugoslavija,Grčka i Turska),ali tada nijedna od tih zemalja nije bila članica NATO pakta.

Optuživati Tita za Blajburg isto je što i optuživati Čerčila za bombardiranje njemačkih gradova.Najbolju istinu "Blajburške katastrofe"
dao je Pavelićev general Moškov,koji je nakon hapšenja,početkom 1946.u Italiji, engleskim isljednicima tvrdio da je Pavelić kriv za blajburške žrtve,jer da bi zapadnjacima pokazao vojnu silu Hrvatske,natjerao je preko 300.000 slabo naoružanih Hrvata u proboj preko Austrije u pravcu zapada,i u tome je po Moškovu,cijela tragedija.
No točna je Rydlejeva tvrdnja
da je Tito 14.svibnja 1945.godine potpisao naredbu kojom se najstrože zabranjuje ubijanje ratnih zarobljenika. Ali nije točna njegova tvrdnja
da su srpski kadrovi gunđali kako je "Hrvat Tito štedio ustaše" i da je u kontekstu stradanja u Blajburgu trebalo optuživati samo Srbe. Povjesničar Ridley zaboravio je ustvrditi kako su engleske eskadrile mitraljirale po ustaškim jedinicama,kako su ih tjerali na puščane metke vojvođanskih i hrvatskih partizanskih jedinica. Da je ugledni Ridley to zaboravio napisati utvrđuje se i time što je on Englez,pa je i time htio spaiti čast engleskih generala. "Diktator koji je volio žene",pa s tim i posebna Rydlejeva "ozbiljna" analiza "bogate Titove seksualnosti",pitanje je koje zaslužuje posebnu objektivnu analizu.Da,Tito se službenio ženio 3 puta.Prvi put sa Pelagijom kojoj je bilo samo 16 godina.No ovom engleskom povjesničaru izmakla je istina da su neki jugoslavenski povjesničari kao dr Damjanović,a posebno Rodoljub Čolaković izmislili tezu o Titovom učestvovanju u Oktobarskoj revoluciji.Tito tu tvrdnju nikad nije potvrdio,ali je rekao da je bio zarobljenik,kao vojnik austro-ugarske vojske i da je bio određen za streljanje. Spasila ga je omladinka Pelagija koja je obećala generalu Konjevu da će ga "preodgojiti"i na taj način je Titu spašena glava,a kasnije se i udala za Tita.Belousova je sa Titom imala i sina Žarka,a kada je Tito 1928.godine osuđen na poznatom "Bombaškom procesu" u Zagrebu,Pelagija je po nalogu CK KPJ prebačena sa sinom Žarkom u SSSR i tu se kasnije preudala. Kasnije se Tito oženio bogatom Mariborčankom Hertom Hass,a 1952.sa Ličankom,Jovankom Budisavljević.Istina je da je Tito za vrijeme rata živio sa Davorjankom Paunović-Zdenkom koja mu je bila ratna sekretarica.Pa zbog Zdenke je došlo da rastave braka sa Hertom Hass,s kojom je Tito imao sina Aleksandra-Mišu.No tvrdnja povjesničara Rydleja da je Tito imao 4 tajnice i da su mu one bile navodno ljubavnice,proizvoljna je tvrdnja ovog povjesničara. Neki su i ranije tvrdili da se Tito dvadesetak puta ženio.Zašto? Tito je bio,kako je rekla veda Zagorac prije rata samo bravar,ali privlačan i lijep muškarac i nijedna mu žena nije mogla odoljeti. Kad je 1940. oženio Hertu Hass,Brozov život dobio je novu bračnu dimenziju. Bogata Titova žena Herta pomogla je Brozu novčano,ali je uvijek,kako je tvrdila Veda, svaki dinar štedio i ulagaio za štampanje partijskog lista "Proleter"i drugih publikacija KPJ. Volio se lijepo oblačiti,ali za to je imao razloga,tvrdila je Veda. Herta mu je za novogodišnji poklon 1941.godine kupila auto,ali ne za luksuz,kako piše Ridley,nego za partijske potrebe.
Ridleyeve pikanterije na temu "Zagonetka Tito" doslovno su prepričavanja na koje on nespretno želi dati odgovor.
Pa za neke je Tito bio Rus,a za druge poljski grof,treći su tvrdili da je Čeh,odnosno da je pravi Josip Broz umroa da je Tito sebi "prikrpio" njegovo ime. Možda i tu pikanteriju Ridley prikazuje kao povijesnu istinu.

Istini za volju,Ridley u svojoj knjizi tvrdi:"Tito je mjenjao svoje političke poglede,no nikad nije promjenio svoje temeljno uvjerenje:do smrti je bio komunista!"

No odmah nakon toga povjesničar optužuje Tita za "komunistička nedjela i Goli otok",tvrdeći da je Broz bio jedan od onih koji je sa suradnicima koncipirao logor na Golom otoku.Ta tvrdnja je povijesna neistina. Goli otok koncipirao je Edvard Kardelj,a pomogli su mu kipar Augustinčić koji je koristio kamen s tog otoka za svoje skulpture i njegov prijatelj Ivan Krajačić-Stevo. Kad je koncem 1949. godine,Tito do sada nedokazanim putem,dobio pismo od jednog logoraša,a imao je nadimak "Čovjek bez domovine",poslao je akademika Ćosića i grupu svojih suradnika da vide što se događa na tom kako je sam napisao "Otoku sramote". Čudno da je engleskom povjesničaru izbjegla činjenica kad je već napisao "Titovu biografiju"da Tito baš zbog Golog otoka nije dobio Nobelovu nagradu za mir iako je više od stotinu državnika svijeta to pismeno zatražilo. Tito zbog svoje komunističke principijelnosti nije htio da bi dobio tu nagradu ni na zahtjev norveškog kralja osuditi Kardelja i suradnike za nedjela na Golom otoku. Drugi bi to sigurno učinili.
O žrtvama naroda tadašnje Jugoslavije u II svjetskom ratu Ridley piše marginalno spominjući tu samo Jasenovac i neke netočne cifre koristeći se podacima nekih naših sada "uglednih" povjesničara. Bilo bi dobro da je ovaj povjesni uglednik koristio Vojni arhiv u Beogradu,pa bi točno objavio koliko je za vrijeme partizanskog rata poginulo Titovih boraca,posebno na sutjesci,Neretvi, Petrovoj gori,Kadinjači i drugim ratištima,jer su ti podaci egzaktni i do sada ih nitko nije demantirao,pa ni ovi "povjesničari" od kojih je Ridley koristio "navodne podatke".
Poruka svima koji pišu o Titu:Nemojte podleći falsifikatima,podmetnutim dokumentima onih koji nisu voljeli antifašizam,jer je to grijeh za sve one koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma.Staljin je 1937.nasjeo gestapovskim falsifikatima,pa je nedužan strijeljan maršal Tuhačevski. Dokumenti "navodnih"obavještajaca "Inteligent servicea"koji su pohranjeni u engleskim arhivima nisu najsigurniji.PovjesničarRidley nasjeo je takvim dokumentima pa je i njegova Titova bigrafija puna proizvoljnih tumačenja,jednog državnika koji je u II svjetskom ratu povratio svojoj zemlji Istru,Rijeku,Zadar s otocima,pa je i time svaki drugi komentar suvišan.
by Primorac @ 2008-09-26

>>> dopiši...