" BEZ TOME NE VALJA"...?

Evo kako se odvijao poslednji čin drame i kako je Jugoslavija prestala da bude kraljevina, a kralj Petar Drugi prestao da bude kralj.
Sporazum između Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i Kraljevske jugoslovenske vlade potpisan je 1. novembra 1944. godine, a potpisali su ga Josip Broz i dr Ivan Šubašić. Rešeno je bilo da jednim ustavnim aktom kralj imenuje Namesništvo. I odlučeno je da Namesništvo položi zakletvu kralju, a vlada - narodu. Ovaj sporazum je objavljen u Službenom listu DFJ, u petak, 9. marta 1945. godine.
U Londonu je, zatim, dana 29. januara 1945, jugoslovenski kralj Petar Drugi potpisao Odluku (Pov. br. 54) kojom je svoju (Ustavom Kraljevine Jugoslavije zagarantovanu) „kraljevsku vlast, do odluke Ustavotvorne skupštine, preneo na kraljevsko namesništvo". Odluka je objavljena u Službenom listu DFJ, u petak, 9. marta 1945. na strani 122, broj 11, pod brojem 135.
Time je, dakle prenošenjem svojih prerogativa na namesnike, kralj podneo ostavku ne samo na svoj položaj već i na monarhiju.
Zatim, 2. marta 1945. godine kralj je imenovao kraljevske namesnike: dr Srđana Budisavljevića, dr Antu Mandića i ing. Dušana Serneca. Namesnici su položili zakletvu 8. marta 1945. u Beogradu. I ovo je objavljeno u Službenom listu br 11, str. 122, u petak, 9. marta 1945. Namesnicima je kraljevska vlada dr Ivana Šubašića podnela ostavku 5. marta 1945.
Dalje, 7. marta 1945. na predlog Predsedništva AVNOJ-a kraljevi namesnici su imenovali novu vladu. Predsednik Ministarskog saveta je postao Josip Broz! Objavljeno u Službenom listu broj 11, petak, 9. mart 1945, broj 139. Broz je požurio da odmah odlikuje sva tri namesnika svojim Ordenom zasluga za narod prvog reda („za savesno i požrtvovano vršenje svoje dužnosti u korist naroda Jugoslavije")!
I onda, u Londonu je 17. jula 1945. godine, kao sin bivšeg kralja i bivše kraljice Jugoslavije, rođen Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Aleksandar, do pre izvesnog vremena pretendent na jugoslovenski presto, zatim na presto SCG i sad na srpski.
I to nije sve. U Beogradu je 29. novembra 1945. godine Ustavotvorna skupština, na zajedničkoj sednici Savezne skupštine i Skupštine naroda, proglasila FNRJ i donela odluku kojom se „konačno, u ime svih naroda Jugoslavije, ukida monarhija u Jugoslaviji, a Petar Drugi Karađorđević s celom dinastijom Karađorđevića lišava se svojih prava koja su njemu i dinastiji Karađorđevića pripadala" (Deklaracija o proglašenju FNRJ objavljena je u Službenom listu FNRJ br. 93, u petak, 30. novembra 1945. godine u Beogradu).

Iz ovih dokumenata jasno je sledeće:
1. Kralj Jugoslavije Petar Drugi podneo je ostavku (sve svoje prerogative preneo na namesnike) 29. januara 1945. godine.
2. Njegov sin, princ Aleksandar, rođen je 17. jula 1945. godine kao sin već bivšeg kralja. Princ Aleksandar, dakle, nije bio prestolonaslednik ni jugoslovenskog, ni „scgjskog", a još manje je danas naslednik srpskog prestola.
Jugoslavija je nestala, SCG isto tako, a Srbija je republika.       

FAZ: U intervjuu za „Novosti“ u novembru 1995. rekli ste da ste član srpskog četničkog pokreta. Šta to znači?

NIKOLIĆ: U srpskoj Armiji su prije II svjetskog rata postojale specijalne jedinice, kakve svaka armija ima. Te su jedinice zvali četnici. One su bile u prvim borbenim redovima, prvaci, koje su izvodile najteže akcije. Za vrijeme II svjetskog rata, četnici su, kao monarhističke trupe u domovini, bili podržavani od strane saveznika. Ali onda su pobijedili partizani i podrška saveznika je prešla na njih. Četnici su bili oklevetani. Svaki put, kad jedan Srbin pođe u rat, osniva se taj četnički pokret. Kad je došlo do sukoba u Jugoslaviji, po ustavu je bilo moguće da se dobrovoljci organizuju pod komandom regularnih snaga.

FAZ: I Vi ste bili kao četnik u ratu?

NIKOLIĆ: Kao dobrovoljac sam bio u ratu i zbog toga se ne stidim. Dodijeljena mi je titula četničkog vojvode. Ali kad je Slobodan Milošević 1993. srpske radikale napao i optužio da držimo naoružane trupe i spremamo rušenje vlade, onda smo rasformirali četnički pokret. Od tada se više nisu sastajali. Tada sam rekao da kao četnički vojvoda moram uvijek ostati četnik i da ću, ako me neko nekad ponovo pozove, ponovo braniti Srbiju.

FAZ: Kao predsjednik Srbije sa ovakvom prošlošću, ne biste mogli da odete u posjetu makar polovini susjednih država. Uzmimo za primjer Hrvatsku.

NIKOLIĆ: To zavisi od Hrvatske. Ja ne mogu da odlučujem o tome da li će me Hrvatska primiti ili neće. Ja ću predsjednika Hrvatske primiti u Beogradu. To je dio mojih predsjedničkih obaveza. Narod me ne bira da bih se svađao sa drugima, nego da sa njim uspostavljam kontakte. Zašto ne bi Hrvatska željela kontakt sa mnom?

FAZ: Zbog Vaših pređašnjih izjava.

NIKOLIĆ: Da li sam ja probisvijet? Da li sam ja zločinac? Da nešto nisam prečuo? Za Hrvatsku ja nisam zločinac. Ni kao građanin nisam zločinac. Za Hrvatsku ću biti jedan predsjednik, koga je narod Srbije izabrao. Ako Hrvatska hoće, sarađivaćemo. Ako neće, to je pravo Hrvatske. Hrvatska će uskoro biti članica EU, ali u odnosu na Srbiju, ona je nepravdeno privilegovana. Pitanje srpskih prognanika iz Hrvatske i njihove imovine nije riješeno. Hrvatskoj nije uspjelo da uspostavi dovoljno bezbjednosti da se Srbi, bez ikakve opasnosti, mogu vratiti. Ne mogu ni da raspolažu svojim nekretninama. Znači, nema razloga da Hrvatska bude ljuta na mene.

FAZ: U Vukovaru sada živi više Srba nego prije 10 godina. To kaže čak i gradonačelnik Vukovara.

NIKOLIĆ: Jer je Vukovar bio jedan srpski grad. Tamo Hrvati nema da se vraćaju.

FAZ: Da se vratimo mi Vašoj prošlosti: 3. novembra 1991. su srpski radikali, u dokumentu koji ste Vi potpisali, zahtijevali od tadašnje vlade Jugoslavije da „naredi opšti napad na Dubrovnik, prvi ustaški grad, u kom su besomučno…“

NIKOLIĆ: .“….sve srpske kuće razorene“. Ja znam šta sam iznio. Ali tada nisam bio predsjednik. Čak ni poslanik. Govorio sam kao građanin. Partija je tek bila osnovana. Ali ovim se jezgru problema u regiji Dubrovnika nismo ni približili. Preko noći su sve srpske kuće porušene, sve! Mi Srbi smo rado živjeli u okolini Dubrovnika, tamo smo imali naše kuće. I onda dođoše novi vlastodršci i preko noći porušiše sve srpske kuće. Kako je onda trebalo da reagujemo? Kad srpske kuće gore, šta je trebalo da kažemo? Pa dobro, nek gore, jer su srpske?

FAZ: U jednom saopštenju srpskih radikala iz 1991, ispod koga je Vaš potpis, kaže se: „Šiptari, koji se nisu registrovali kao građani Srbije, moraju za Albaniju, a Hrvati imaju da se sa Italijom i Mađarskom dogovore, kako da podijele teritorije zapadno od linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“.

NIKOLIĆ: To je bila tadašnja politika srpskih radikala, koju smo svi podržavali.

FAZ: Znači, to je bila i Vaša politika?

NIKOLIĆ: Tako je. Ja sam pripadao toj partiji. Morao sam da pratim tu politiku.

FAZ: Šta mislite o tome danas ?

NIKOLIĆ: Šta bi bilo da Srbija taj rat nije izgubila? Da Srbija nije bila bombardovana i da je srpski narod mogao da bira gdje će živjeti? Gdje bi onda živio? U kojoj državi?

FAZ: U Velikoj Srbiji?

NIKOLIĆ: Kako god da je ko nazove. Niko srpskom narodu nije dao mogućnost da odluči gdje hoće da živi. Kad je srpski narod rekao da hoće da živi ovdje i hoće da svoju državu tako nazove, kako želi, bio je prognan, da se nikad više ne vrati. Ko svoje građane progoni, taj je kriv, ne samo po međunarodnom pravu.

FAZ: Smatrate li da je teritorijalni integritet država bitan?

NIKOLIĆ: Integritet ne smije biti doveden u pitanje. Toga više nema. Države postoje, one su međunarodno priznate. To, na šta me sada Vi podsjećate, to je bilo onda. Tada smo se svi borili jedni protiv drugih, da bismo dobili nove granice. Evropa se stavila na stranu Hrvatske i u Bosni podržavala Aliju Izetbegovića i tako smo dobili granice, koje danas imamo. Danas su to državne granice.