Socijalisticka Radnicka Partija

Obožavanje jakih uvijek je samo bijeg od slobode

Iako se Hrvatska privreda raspada, a narod stenje u sve većoj materijalnoj i socijalnoj bijedi, klasnim i političkim podjelama, hrvatska Vlada svojim svjedočenjem o tobožnjem ustavnom pravu Kosova o odcjepljenju od Srbije i sličnim postupcima, zapravo istrajava na doktrini i načelima koja su hrvatsko društvo u posljednjih dvadesetak godina i doveli u sadašnje bijedno stanje, a to je uskogrudni kastinski nacionalizam, separatizam i obožavanje moćnih, koristeći se pri tome naravno lažima i licemjerstvom.
Naime, svi mi dobro znamo da su AP Kosovo i Vojvodina po ustavu Srbije i SFRJ iz 1974.- godine nedjeljivi dijelovi Republike Srbije, pa se ni slučajno ustavnopravno iz toga ne može izvesti pravo na njihovo jednostavno odcjepljenje, pravo koje su pod određenim uvjetima imale samo republike jer su one federaciju i činile. Neposredno učestvovanje predstavnika autonomnih pokrajina u tijelima federacije na što se hrvatski vladini «stručnjaci» pozivaju, samo je specifični izraz njihove samoupravne autonomije, ali autonomije koja se ostvarivala unutar Republike Srbije i bez čega njihovo direktno učestvovanje u tijelima federacije ne bi ni imalo nikakav statusni učinak. Prema tome, status autonomnih pokrajina ne određuje se po Ustavu federacije, nego prije svega Republike Srbije. Naprosto je nevjerojatno kako ta politička provenijencija (hrvatska) kojoj je inače u federaciji bilo tako tijesno i nesnosno, i upustila se u njeno rušenje sa krvavim posljedicama, odjednom otkriva tako velike slobode za autonomne pokrajine.
Krajnje je licemjerno od hrvatske kaste na vlasti pravo odcjepljenja Kosova od Srbije dodatno obrazlagati nepodnošljivim srpskim nacionalizmom i progonom Albanaca ako znamo da je to ista provenijencija već u predizbornoj kampanji devedesetih prebrojavala Srbe u Hrvatskoj, a s osvajanjem vlasti otpočela sa njihovim progonima i na kraju lišavajući ih ustavne konstitutivnosti, svođenjem tog konstitutivnog naroda na bijednu manjinu , a da «Oluju» i zločine poslije nje i ne spominjemo. Dakle, ono što Srbi u Hrvatskoj razumije se ne smiju, Albanci u Srbiji mogu. Ono što je u Srbiji proganjanje i nečovječno, u Hrvatskoj je suvereno pravo i patriotizam. Ako je i od kaste i previše je.
Što to tjera hrvatsku naciokratsku kastu da pred Međunarodnim sudom pravde (ICY) postupa tako stupidno, dokazujući «da je drvo željezno».
Prvo, zato što kao banana država odrađuje svoj dug prema imperijalističkim krojačima političke geografije svijeta, pa i Balkana, kojima i ima zahvaliti za osvajanje vlasti i bez čije je naklonosti teško može i zadržati. Ili jednostavnije, ona to čini po nalogu SAD-a jer Kosovo je američka tvorevina.
Drugo, zato jer njoj svaki separatizam, pa i Kosovski služi za inauguriranje njene teorije kako je zbog srpskog nacionalizma i hegemonizma u Jugoslaviji, separatizam jedini modus vivendi naroda na ovim prostorima, a sva zla koja su se u tim krvavim procesima dogodila naprosto cijena koja se je morala za tu tobožnju slobodu naroda platiti. Tako se politika ksenofobičnog hrvatskog, slovenskog, bošnjačkog, albanskog i svakog drugog nacionalizma proglašava politikom razuma i mira, a srpski nacionalizam i Srbe jedinim krivcem jer s njima eto ne može nitko. Naravno, sakriva se kastinsko-klasni karakter separatizma u čijoj je funkciji nacionalizam samo bio instrumentaliziran što naravno vrijedi i za Srbiju i srpski nacionalizam. Jednom riječju, hrvatska vladajuća kasta koja je zajedno sa nacionalizmima pohlepom i velikodržavljem kasta i drugih naroda u bivšoj Jugoslaviji odgovorna za prljavi građanski rat, teška ljudska i materijalna stradanja, pa i gubitak slobode za sve sada praktički kolonizirane narode, svojim teorijama želi skinuti odgovornost sa svoje prljave savjesti, a svojoj krvavoj misiji dati pozitivni historijski predznak, naravno zatirući svaki trag postignućima u jugoslavenskom zajedništvu, kako bi se izbrisala iz svijesti svaka pomisao o bilo kom obliku zajedništva i u budućnosti.
Sve kaste, pa i hrvatska, žele naime sačuvati svoje etničke torove u kojima bez suvišnih otpora žele što trajnije vladati, pri čemu im nacionalizam i separatizam služi kao provjereni instrumentarij održavanja vlasti.
U taj sluganski i podrepaški kontekst ulazi jednako tako i posjet Mesića Kosovu, a naročito njegov stav da je politička arhitektura raspačanog i koloniziranog Balkana realnost koju će uskoro svi priznati. Naravno, prihvatiti će tu realnost sve kaste, uključujući i srbijanska, jer sve one, ma koliko se tobože međusobno sukobljavale (slovensko-hrvatska, hrvatsko-srbijanska i šire), imaju istog gospodara (SAD i EU kapital), a toliko im je stalo jedino do vlasti, ali to sigurno nije i nikada neće biti u interesu balkanskih naroda i njegovih slobodarskih težnji, pa time ni u interesu politike mira.
Zato sva ta laž i muljanja u konačnosti neće proći ni pred poviješću, ni pred licem najvećeg djela hrvatskog narodnog bića, jer i pored toga što smo svjesni još prisutnih nacionalističkih predrasuda kod svih jugoslavenskih naroda, laž ne može služiti nikome, pa tako ni hrvatskom narodu. Javnost na ovim prostorima svakim danom postaje sve svjesnija tužne činjenice da je krvavi pir tzv. tranzicije bio poduzet da bi se kaste u svim republikama i narodima dokopale društvenog kapitala i osigurale svoju ekonomsku i političku vlast, a to nije moglo proći bez separacije, mržnje, pljačke i rata, i da je prema tome riječ o zajedničkoj krivici svih kasta, a ne etnosa. Javnost oduvijek zna, bez obzira što joj je pamet u kriznim zbivanjima bila poprilično zasjenjena, da suživot ljudi i zajedništvo naroda nema alternative, ali da na tom putu trenutno stoje krvave kaste i njihovi sebični interesi, koje i dalje istrajavaju na svojim atarima i podjelama s kojima će se svaki narod ponaosob morati obračunati i to što prije to bolje.
Svjedočenje hrvatske vladajuće kaste pred Međunarodnim sudom pravde, samo je jedan kamenčić u mozaiku zločina koji je od devedesetih počinjen na ovim prostorima svim narodima, pa i hrvatskom narodu jer ne pridonosi suživotu, već služi hrvatskoj i ostalim kastama na ovim prostorima i naravno imperijalnim hegemonima koji su ovdje doveli svoje garnizone, banke i trgovačke lance, služeći se načelom «mrvi pa pljačkaj», a u svom ataku se naravno udružuju kako bi bili što efikasniji u pljački ostalog svijeta, pa i Balkana.
Ne pridonosi to stupidno svjedočenje naravno ni Albancima na Kosovu jer ma koliko oni to trenutno i mislili, državu ako i bude priznata u svijetu, nisu stvorili oni, nego Amerikanci sa domaćom mafijom, pa kao takva ne može ni biti od narodne koristi. Ta žalosna tvorevina samo simbolizira šapu američke imperijalističke nemani koja se podigla na svoje zadnje noge i jednom prednjom nogom stala na Balkanu da bi drugom lakše stala na Kavkaz. Hrvatska i ostale vladajuće kaste Balkana, uvukle su se toj nemani u šupak, hineći tako sebi da one time nisu zgažene. Obožavanje jačeg uvijek je samo bijeg od slobode.



Ivan Plješa, Predsjednik SRP-a

Vladimir Kapuralin: Glasanje u Generalnoj skupštini OUN o rezoluciji o suzbijanju glorifikacije nacizma

U Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u petak 21. novembra glasano je o rezoluciji koju je predložila Rusija, a kojom se traži suzbijanje glorifikacije nacizma, neonacizma i ostalih pojava koje doprinose poticanju suvremenih oblika rasizma, ksenofobije i svake vrste netrpeljivosti.

Rezoluciju je podržalo 115 zemalja članica, protiv su bile tri, a suzdržanih 55, među kojima i sve članice EU. Od novonastalih vazalnih državica na jugoslavenskom prostoru nakon secesije 90-ih, samo je Srbija podržala rezoluciju i ovom prilikom time spasila obraz, dok su sve ostale bile suzdržane. http://www.un.org/en/ga/third/69/docs/voting_sheets/L56.Rev1.pdf

Protiv su glasale USA, Kanada i čik pogodi, Ukraina. Protivljenje Amerike i njenog prirepka Ukraine ne začuđuje, ali bi valjalo čuti njihove razloge i kakvu poruku time šalju međunarodnoj zajednici. Dok ono Kanade implicira neke nedoumice, dali je u pitanju samo nepogovorna odanost južnom susjedu. Ako je to tako onda je nadmašila i samu Veliku Britaniju, koja od završetka II sv. rata slovi kao najodaniji američki saveznik u svim njihovim dosadašnjim prljavštinama.

Slika sa jugoslavenskog prostora je puno jasnija i razumljivija i nimalo ne začuđuje, ona izražava stav bez stava, što je osnovni postulat podaništva i nedostatka vlastite identifikacije i suverenosti.

Ovo nije prva hrvatska bruka na međunarodnom planu. Hrvatska je jednako kukavno postupila i 2012. godine, također prilikom glasanja u Generalnoj skupštini OUN o priznavanju palestinske državnosti, točnije o priznavanju Palestini status Promatrača.

I tada je rezolucija br. 67/19 potvrđena solidnom većinom glasova, a istini za volju Srbija je i tada bila jedina država sa jugoslavenskog prostora, koja je glasala u prilog rezolucije, dok su ostale bile suzdržane..

http://www.advance.hr/vijesti/socijalisticka-radnicka-partija-o-stavu-hrvatske-prema-palestini-povodom-un-ove-rezolucije-homagijalna-odluka-kukavne-vlasti-kukavne-drzave/

http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/RES/67/19

http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/67/PV.44

Hrvatska je ovim sramnim činom samo dodatno potvrdila svoju nedosljednost, koju je podigla na razinu autizma. U trenutku dok u UN odbija eksplicite podržat akt kojemu je namjera suprotstaviti se rastućem prodoru fašističkih ideja i prakse, koja je uzela maha naročito u Evropi, na drugoj strani čangrizavo gura nos u poslove međunarodnog suda za ratne zločine, dušobrižnički dijeli lekcije susjedima kako bi trebali razmišljat i šta bi trebali činit, uporno ne vidi šumu od drveta i u dosada najnižoj poziciji ukupnog stanja u kojemu se nalazi u novijoj povijesti, koristi Parlament za donošenje rezolucije o predmetu iz međunarodnog prava, koja će kad se sa nje osuši tinta vrijediti koliko i papir od prošlotijednih novina.

Hrvatska naravno ima pravo tako postupiti, jer je to odraz njene politike, ali onima koji sprovode takvu politiku, a to je državni vrh, treba biti jasno da se time odriče dijela ustava, koji govori o antifašističkim temeljima Hrvatske, što je kompromitira na veoma duge staze.

Hrvatska ne samo da nije ni riječju svojim građanima obrazložila razloge takvog postupanja, čime bi svoju odluku potkrijepila, ipak je glasanje u Generalnoj skupštini OUN-a javna stvar, već je događaj potpuno prešutila, ne objavivši niti informaciju u medijima, što bjelodano potvrđuje njenu jadnost i slabost i nadasve nečistu savjest.

XI 2014.

Socijalistička radnička partija

Predsjednik

Vladimir Kapuralin