"1 maj"..

Sjedinjene Americke Drzave su jedna od retkih zemalja koje ne slave 1 maj kao medjunarodni praznik rada iako se isti proslavlja kao sjecanje na radnicke demonstracije u Cikagu u suton 19vijeka. Demonstracije su se zavrsile prilicno krvavo . Amerika se isto tako ne zeli mnogo sjecati neslavnog sudjenja sindikalistima koji, iako bez jasnih dokaza, su osudjeni na smrt javnim vjesanjem.
Prvi maj ne slavim ni ja. Ne zato sto sam poslije deset godina u Americi postao antikomunista il nesto slicno, vec zato sto je jedan prvi maj u mom zivotu zauvijek ostavio trag dovoljan da promjenim poglede prema raznoraznim manifestacijama , datumima , a pogotovo danasnjem.
Prica koja sljedi objavljena je ovdje prije godinu dana pod naslovom "desilo se na jucerasnji dan". Objavljujem je ponovo jer osjecam potrebu da je ispricam iznova radi onih koji ovakve price nazalost nisu stigli ispricati.
********************************************
Predhodnu noć sam izašao van, ali ubrzo sam se vratio kući na čuđenje mojih ukućana koji su inače, u vreme kad obično dolazim kući, spavali čvrstim snom. Naravno, tu ne računam dragu mamu koja se uvijek nekako budila, na moju žalost, čim bih ulazio u kuću. Svjetlo nisam palio sve u svrhu tihog i neprimjetnog dolaska, ali kao posljedica mraka na stepeništu zakačio bi drveni tanjur koji je na lamperiji uz stepenice imao služiti kao ukras, al' i kao moj izdajnik te mamin obaveštajac za tačno vreme kad, odnedavno punoljetni sin jedinac , stiže kući. Glasni udarac drvenerije o stepenice te kotrljanje po istim probudilo bi i mene, a kamoli ne osobu lakog sna, tj moju mamu. Ne samo da sam se to veče vratio prije nego što su moji i zaspali, nego sam odlučio otići u svoju sobu i zaspati prije, za mene nevjerovatnih, 10 naveče.
Prije svitanja tog prvog maja 1995 bio sam budan. Ne zato što sam predhodnu noć legao rano. Ne, nije me probudio ni glasnodrndavi autobus ispred komšijske kuće. Nisu to bili ni alkoholisani prekrišioci primirja, koje je već skoro četiri godine vladalo u zapadnom kutku Slavonije. Ovog puta zvižduci granata koji su završavali eksplozijama bili su moj budilnik te prvomajske zore koja je tek najavljivala novi dan, dan koji će mnogo toga promjeniti u mom životu.
Svi smo se okupili u kuhinji u prizemlju. Mama je paničila dok je otac pokušavao da je smiri objašnjavajući da kuća ima betonsku ploču. "Samo se odmaknite od prozora", govorio je tata i pokušao da koliko toliko pred nama sakrije strah koga samo nenormalan valjda ne bi imao. Baka je samo ćutala, i teško da ću ikad zaboraviti kad su nam se pogledi sreli. Mogao se u tom pogledu vidjeti strah i zabrinutost. Pukom srećom kao djevojčica izašla je živa iz zloglasnog ustaškog logora, a sad, pet decenija poslje, proživljavala je novi rat. Ovog puta gori, jer je u svojim unukama mogla osjetiti po prvi put kako se njena majka osjećala dok su proživljavale pakao Jasenovca.
Ja sam na zaprepašćenje majke obukao maskirnu jaknu koju sam dobio od komšije, na čijem rukavu je bio amblem "Milicija Krajine". "Pa jesi li ti normalan, skidaj to!! Hoćeš da te uhvate takvog?! I milion puta sam ti govorila da šišaš tu kosu, vidi na sta ličiš." Mama je vrištala, ali jaknu sam skinuo kad me otac pogledao. Nije želio paniku u kući, i bilo mi je jasno, no ipak nisam izdrzao: "Znaš mama, šta kome smeta duga kosa, valjda i oni slušaju rock and roll".
Mama ko mama, samo misli na najgore, mislio sam, ali što je meni bilo važno, ja sam razmišljao drugačije. Došlo je vreme da se više odluči - ili oni ili mi. Došlo je vreme i za mojih pet minuta. Sve te priče iz srednjoškolskih klupa o specijalcima, "Rambo akcijama", skupljanje djelova uniformi, krema za cipele koja se jel'te maže po licu, sve je to došlo vreme da se isproba. Kad se tome doda probuđena nacionalna svijest i junaštvo, tek ponekad potkopavana podsvjesnim ali logičnim pitanjima koja iščeznu i nestanu pod zvižducima granata, dobije se rezon razmišljanja jednog osamnaestogodišnjaka. Dok je napolju zora postajala prekrasno prvomajsko jutro, broj eksplozija se povećavao i jasno se moglo razabrati da granate, za razliku od ranije, idu u oba smjera. Doduše sa naše strane grada u nesumnjivo manjem broju. Naša kuća je bila u predrađu podjeljenog grada i ubrzo je organizovana evakuacija civila prema selima gdje su čekali autobusi koji su trebali odvesti žene i djecu u pravcu Bosne.
Sklonište smješteno u podrumu lokalne trgovine bilo je jedno od sabirnih centara u gradu i na samo nekoliko stotina metara od naše kuće. Ništa manje udaljena nije bila linija razdvajanja. Zbog svega ovog ići do skloništa trotoarom bilo je glumiti glinene golubove i lake mete čak i za loše strelce. Sa vrha stabenih zgrada moja ulica se vidjela kao na dlanu, te smo morali prečicom preko bašti. Nikad neću zaboraviti taj kontrast prekrasnog jutra sa slikarsko plavim bojenim nebom bez ijednog oblačka, nebom kojim su šarali zvižduci granata završavajući se eksplozijama svuda naokolo.
Kad se ipak broj eksplozija razredio, ili se nama samo tako činilo, odlučili smo poći put skloništa. "Sine, čuvaj sestre i pazi na baku i mamu", rekao mi je otac i još jednom me zagrlio. Mami je jedva nekako uspio objasniti da ja ne mogu sa njima do granice sa Bosnom jer me neće zbog godina pustiti da izadjem."Bolje je da ostane sa mnom kad vas isprati
Baka se na pola puta do skloništa vratila kući. Tata će ispričati kako se i sam iznenadio kad ju je video. Došla je još jednom da zagrli sina. Kao da je predosjećala da je možda to posljednji put. No ubrzo će nam se i ona pridružiti u skloništu.
Od skloništa do prvog sela išla je prva grupa od 20 civila praćena sa par odraslih ljudi, gdje sam ja naravno sebe ubrajao. Bio sam na začelju grupe sa mojim prijateljem. Za razliku od mene koji sam bio naoružan voljom da se borim i crvenom putnom torbom, moj drug je nosio automatsku pušku.
Konfiguracija terena je bila takva da smo bili nevidljivi neprijateljskoj strani, skrivani šumom i brežuljkastim terenom, dok nismo izašli na jednu čistinu udaljenu samo par stotina metara od seoske ceste gdje je, kako su nam rekli, čekao prvi autobus spreman da odveze žene i djecu. Ta čistina je bio jedini prelaz, ali i siguran znak da nas mogu vidjeti "komšije" koje su nas tako besomučno obasipali granatama na ovaj prvomajski uranak. Ako ništa mogli su vidjeti da se, sem nas par, radi o ženama i djeci. Ubrzo će se pokazati da činjenica da se radi o civilima neće prestavljati nikakvu prepreku za granatiranje, čak naprotiv. Ni prvi ni poslednji put da je ovakva taktika upotrebljena među ljudima koji do jučer čuvaše bratstvo i jedinstvo ko zjenicu oka svog. Čuvali ga za medalju i počasno mjesto predsjednika sljepih i slabovidnih.
"Lezite!", derao se momak sa početka kolone kad su se prvi zvižduci čuli nad glavama. Zalegao sam stavljajući ruke refleksno preko glave. Osjetio sam kako zemlja podrhtava na tupi udarac praćen eksplozijom.
Na komandu sa početka kolone grupa je krenula napred sasvim blizu prvih seoskih kuća koje su se vjerovatno svima učinile nikad daljim. Drugi zvižduk i više nisam čekao da neko vikne, već sam viknuo sam, još jednom zagrlivši zemlju pokrivajući rukama glavu, priznajem i uši. Ovaj put zvižduk granate nije, kao prošli put, završio onako zatupljujućim udarcem, niti sam osjetio da su buseni zemlje padali po meni. Dobar znak da su komšije barem malo podbacile, pomislio sam. Ustao sam i samo par koraka ispred bio je jarak koji je pratio vijugavu seosku cestu. Treći zvižduk granate je parao zrak, al' ovog puta nisam zalegao. Odlučio sam uskočiti u taj jarak koji mi se činio sigurnijim mjestom.
Uskočio sam u njega u isto vreme kad je odjeknuo prasak i na moment se divio skoku. E jebote, šteta što ovo neko nije mogao snimiti, pomislih, a sledeće sekunde vrisak mi je sledio dah. Nisam smio da pogledam ispred, a zatim sam čuo mamu kako me zove. Vidio sam nju i sestre i odahnuo. Bile su uplašene, ali ipak - ko nije.
Pod desnom potkoljenicom osjetih vrućinu, a nedugo zatih pod rukom osjetih toplu tečnost koja je već dobro nakvasila hlače. A u vražiju mater, zar da se tako završi moj prvi ratni dan! Ja sam, ipak, imao sreću.
Sve je utihnulo i strašnije od granata prolamao se jauk žene koja je u svom naručju nosila svoju petogodišnju ćerkicu. Smrtonosni geler pogodio je malu Jelenu dok je bila u naručju svoje majke. Počeo sam refleksno da rukama pipam po grudima, stomaku, da nisam još negdje ranjen. Na moje zaprepašćenje gdje bih god rukom dodirnuo bilo je krvavo. Trebalo je ipak par sekundi da shvatim da mi je samo ruka krvava jer sam je drzao na rani pod koljenom pa ostavljam tragove svud po sebi. Izvadio sam kaiš i stegao nogu. Ja i znanje prve pomoći nikad nismo bili prijatelji. Sjetio sam se nastavnika prve pomoći koji bi mi govorio da kad vidim nekog da mu treba prva pomoć neka bježim, tako ću mu najviše pomoći. Hm, kako pobjeći od samog sebe.
Ljudi su se okupili u kućama uz cestu gdje je podalje stajao i autobus. Iako sam stegao nogu počelo mi se magliti pred očima. Tad nisam znao da me je geler samo okrznuo, ali i otkinuo 2 cm glavne arterije koja ide ispod koljena. Smjestili su me u kola i sa još jednom ženom ranjenom u ruku krenuli put Okučana. Bilo mi je teško što ostavljam moje, ali i drago što su svi ostali živi. Kasnije, mnogo kasnije ću saznati da me je mama lagala i da je baka poginula.
Sve mi se više mutilo pred očima i hvatao me san. Osjećao sam šamare po licu ali već sam počinjao gubiti svijest i kao kroz daljinu čuo sam glas: "Ne dajte mu da zaspe... Dalibore... samo mu ne dajte da zaspe..." Kao nikad do tad smrt je bila nadohvat ruke, ili bolje rečeno bio sam ja njoj.
Vijest da su hrvatske jedinice presjekle put do Okučana me je razbudila, na kratko. Bio sam svijestan da vjerovatno živim svoje zadnje sate.
"Ne dajte da umrem", govorio sam dok su mi vlastite riječi odzvanjale kao u praznom tunelu. Nisam mislio više o junaštvu, o nacionalnoj svijesti, o himni, o Obiliću. Mislio sam da li ću ikad vidjeti roditelje, sestre, baku. Mislio sam o djevojci koju nisam izveo na tu glupu kolu.
I postade Nacija izbljedela i beznačajna slika u odnosu na ono iskonsko ljudsko što svi nosimo. I više nije bitno koji i čiji amblem nosite, dal' na ramenu dal' u srcu, jer pred hladnim zadahom smrti čovjek postade gol kao od majke rođen, postade samo čovjek. I ja pomislih o svemu onom što misli svako kad mu smrt zakuca na vrata. Na one obične ljudske stvari koje veze sa nacijom nemaju. U popodnevnim časovima ipak ću zaspati najduži san. Koma je trajala dve nedelje. Smrt ću sresti, doduše onu kliničku, koja ostavlja jos jednu šansu za život.
Ovaj blog posvećujem svim onim koji su nažalost zakasnili i nisu imali šanse ovo ispričati.
Ovaj blog posvećujem mojoj baki, maloj Jeleni i svim nedužno nastradalim tog prvomajskog jutra 1995. Njima neka je slava,nama nauk, a sramota neka je onih sto pobjedu slave,ali ne zato sto je slave vec zato sto niko,ni nakon 15 godina, odgovoran za zlocine u operaciji "bljesak" nije jos video ni sudiju za prekrsaje.