Huliganstvo

SARAJEVO - Sedamnaestogodišnji Denis Mrnjavac podlegao je juče nakon što su ga na povratku iz škole napala i izbola nožem tri mladića bez ikakvog povoda, potvrđeno je u policiji.

Mrnjavca su u utorak naveče u GRAS-ovom tramvaju pretukli N.S. (17), Berin Talić (19) i Ademir Lelović (1Cool, a maloljetni N.S. ga je potom ubo nožem u predjelu stomaka.

Biljana Jandrić, portparol bolnice "Koševo", kazala je da nesretnom mladiću presječena arterija u trbuhu na dva mjesta, te da je i pored svih napora ljekara je podlegao.

Prema policijskim informacijama, za napad nije bilo nikakvog povoda.

"Jedan od nasilnika pitao je Mrnjavca: 'Šta me gledaš?' On je rekao: 'Šta gledam' i oni su ga počeli udarati rukama, nogama, bokserom, a N.S. ga je zbo nožem", rekao je naš sagovornik iz policije.

Policija je naknadno u jednom objektu na Baščaršiji pronašla bokser koji je korišten u tuči, te nož kojim je zboden.

U Kantonalnom tužilaštvu je potvrđeno da su sva trojica osumnjičenih uhapšena, koji su inače iz Sarajeva, te je za njih predložen pritvor. U policiji kažu da su N.S. i Lelović odranije poznati po vršenju krivičnih djela razbojništa i nasilničkog ponašanja.

"Policija je protiv njih nekoliko puta podnosila krivične prijave tužilaštvu u prošloj godini", naglasili su u policiji.

Saznajemo i da je veliki broj građana i policajaca u utorak naveče dao krv u Zavodu za transfuziologiju, pošto je mladić imao rijetku krvnu grupu.


Ovakvih primjera bilo je jos; starica je ziva spaljena, otac je istukao dijete staro godinu dana da je ono unrlo.
sta se to dogadja da je toliko zlo uslo uomladinu i u narod da cine ovako nesto. vaspitnu ulogu izgubili su porodica i skola, a preuzela je ulica, dokle tako...

Reporterka Istrage Žana Ćorić ekskluzivno je razgovarala s majkom hrvatskog mladića ubijenog u Sarajevu. Šesnaestogodišnjeg Denisa izudarala su i nožem izbola trojica maloljetnih huligana bošnjačke nacionalnosti.

Građani su izašli na prosvjede u Sarajevu, Zenici, Ljubuškom, Tuzli. Denisova majka prvi put govori za medije i ističe da zločin nema nikakvog nacionalnog motiva.

Sedam osoba, među kojima i jedan policajac, povrijeđeno je u incidentu koji se u nedjelju popodne dogodio u blizini poznate pekare u Ostrošcu kod Jablanice. Do incidenta je došlo kada je grupa od oko stotinjak navijača reprezentacije Hrvatske iz Splita, koji su se vraćali kući iz Makedonije, napala mještane Ostrošca.

Psovke i udarci
Kako "Dnevni avaz" saznaje, među povrijeđenima su Elvedin Dedalić (4Cool, Armin Bešić (24), Dženis Zalihić (21), Salko Piralić (24), Tomislav Tolj, Kasim Dedalić, svi iz Ostrošca, kao i policajac PS Jablanica Armin Šehić. Povrijeđenima je ukazana pomoć u Domu zdravlja Jablanica. Radi se uglavnom o lakšim povredama. Armin Bešić, vlasnik trgovine u Ostrošcu, prvi je bio meta napada huligana.

"Čuo sam da dolaze navijači iz Hrvatske. Zaključao sam trgovinu i stao ispred nje. Došla su dva autobusa sa oko 100 navijača. Odmah su izašli iz autobusa. Budući da sam na sebi imao plavu duksericu reprezentacije BiH, jedan od njih je stavio kapu preko očiju i odmah prišao. Opsovao mi je majku balijsku i rekao: "Skidaj to sa sebe". Nakon toga su me počeli udarati. Oborili su me na zemlju. Tuklo me je njih 20-ak po cijelom tijelu. Poderali su mi i odjeću. Nekako sam uspio pobjeći iza kuće", kazao nam je Bešić.

Polusatna drama
Huligani su, kako nam kažu svjedoci, nastavili udarati i druge mještane Ostrošca.

"Razjareni, tukli su koga su god stigli na ulici. Drama je trajala oko pola sata. Očigledno je da su oni ovdje došli da naprave belaj i da su sve učinili na nacionalnoj osnovi. Sam povod bila je dukserica reprezentacije BiH koju je na sebi imao moj sin. Policija je sve to mirno gledala. Čak su neke policajce pljuvali, psovali, a oni nisu smjeli ništa", rekla nam je Nadžida Bešić, majka pretučenog Armina.

Posjekli ga nožem
Dženisa Zalihića huligani su čak napali nožem.

"Jedan od njih je zamahnuo nožem prema mojoj glavi. Samo sam uspio podići ruku i on me posjekao po ruci. Primio sam i više udaraca po glavi", rekao nam je Dženis. I njegov komšija Tomislav Tolj dobio je udarce po glavi.

Spriječili eskalisanje
"Tri autobusa navijača iz Splita propušteni su u naš kanton bez pratnje. Jednostavno, nije bilo koordinacije i mi nismo znali da oni idu. Tek kasnije smo dobili informacije da su oni pravili nerede i u Bradini. Jedan autobus je skrenuo prema restoranu "Zdrava voda", dok su dva zastala u Ostrošcu. Rulja je odmah istrčala iz autobusa, navodno da bi nešto kupili. Bilo je pijanih i nadrogiranih. Mi sa osam policajaca nismo mogli početi hapsiti huligane ili suzbiti nerede, ali smo spriječili njihovo dalje eskalisanje", rekao je Avdo Dželmo, načelnik Policijske stanice Jablanica, navodi "Dnevni avaz".

Ratničke poruke dr Mustafe Cerića

Od nastanka mezarja javnosti se nameće teza da je reč o nedužnim civilnim žrtvama srpskog genocida nad muslimanima. Tu tezu skoro u podjednakoj meri su lansirali muslimani i oni domaći i međunarodni faktori koji u tome vide i imaju neki svoj interes. Ne samo tokom rata, već i godinama posle, pa čak i danas, mnoge nevladine organizacije Sarajeva i Beograda, državne ustanove i mediji M-H federacije, muslimanske verske institucije, pa i pojedinci stalno manipulišu velikim muslimanskim stradanjima. Nedoumicu kod svakoga izaziva poruka koju je prilikom prvog ukopa javno izrekao islamski velikodostojnik dr Mustafa Cerić i koja je uklesana u velikom kamenom bloku. Pored lepih i blagih bogougodnih reči tu je i zagonetan zavet ili zahtev:

Neka osveta bude Pravda!

"U ime Boga Milostivog,
Samilosnog
Molimo Te Bože
Svemogući,
Neka tuga postane
Nada!
Neka osveta bude
Pravda!
Neka majčina suza
Bude molitva:
Da se nikome nikad
Ne ponovi Srebrenica!"

To je tekst poruke na centralnom mestu Memorijalnog centra, a meštani se i danas pitaju da li to hodža poziva na osvetu? Ne bi trebalo mrtve uznemiravati. Trebalo bi ih ostaviti da miruju na svojim parcelama i redovima bez obzira na razloge što danas više nisu među svojima. Ali, kao da se ne može bez toga. Teška srca to prihvatamo, što ne znači i da se lako mirimo sa nečim, s čime se teško možemo pomiriti. Problem Srebrenice i njenih muslimanskih žrtava star je više od deset godina i danas je još uvek aktuelan kao da je tek nastao. Za njihovu sudbinu okrivljuju nas Srbe. Problem srpskih žrtava i njihovog višegodišnjeg stradanja u ovom kraju nikada nije ni pokretan. Za njih niko nije odgovoran.

Ko su lica čiji su posmrtni ostaci danas ukopani u Memorijalnom centru-mezarju Potočari? I u ovom slučaju reč je o muškarcima i samo dve ženske osobe. Svi ukopi obavljeni su svečano i u prisustvu najviših državnih rukovodilaca, islamskih verskih predvodnika, diplomatskog kora i stranih državnika. Ukopu koji je obavljen 11. jula 2005. godine, kada je označena i jubilarna desetogodišnjica srebreničkih zbivanja, svečanosti je prisustvovao i predsednik Srbije Boris Tadić. Svi ti događaji pretvarani su i u medijske spektakle, sa brojnim propagandnim porukama i optužbama za genocid koji su Srbi počinili. Dužni smo, u ime istine, da kažemo nešto od onog što nam je poznato o licima koja su pokopana u mezarju. Od veoma obimne građe nastojaćemo da iznesemo nekoliko najupečatljivijih spornih slučajeva.

NIJE TO NASE, TO JE TITINO

Vlasti na ovim prostorima uvijek su htjele pokazati i dokazati da povijest pocinje od njih. Spomenici antifasistickoj borbi nekada su sluzili za osvjezavanje i podsjecanje "radnih ljudi i gradjana" da zive u sretnoj, bratskoj zajednici svih naroda i narodnosti. Danas ti spomenici stoje, uglavnom, kao dokaz cinjenice da nas(i) narod(i) nikada nisu imali pamcenje. Neki partizanski spomenici jos su uvijek u zivotu, neki vise nikada nece biti tamo gdje su bili. Dani su se pozabavili tim dijelom novije historije, jer put u gradjansko drustvo vodi preko vrednovanja znacajnijih dijelova povijesti
Pise: Ahmed BURIC
VALTERA SU UBILI NASI
SPOMENIK MILJENKU: Negdje krajem sedamdesetih, ucenici sarajevske Osnovne skole "Miljenko Cvitkovic", smjestene u tadasnjoj Nemanjinoj ulici, danas Cekalusi, bili su pozvani da ucestvuju u nesvakidasnjoj akciji. Trebalo je sakupiti dobrotvorne priloge za bistu covjeka po kojem je skola dobila ime. Visina priloga bila je odredjena na sljedeci nacin: oni koji su imali oba roditelja zaposlena, dakle oni kojima su i tata i mama zaradjivali, morali su dati najvecu sumu novca, oni koji su imali samo jednog roditelja u "radnom odnosu" nesto manje, a za one koji su zivjeli na rubu egzistencije razredne su starjesine, odnosno ucitelji ili uciteljice, morali smisliti nacin kako da i oni, prema svojim mogucnostima, ucestvuju u izlijevanju bronzanog kipa. Bista se za Dan skole imala postaviti u dvoristu, i to na betonsko postolje oblozeno mramorom, za koji smo ucili da dolazi sa Braca. Nasa je razrednica, nastavnica srpskohrvatskog jezika, odredila da blagajnik skupi odredjenu svotu, a da mi "mali pioniri" sami na casu razredne zajednice smislimo kako ce oni bogatiji djaci pomoci onim siromasnijim. Posljednja posta preminulom heroju isplacena je tako sto je svako dao onoliko novaca koliko je ozbiljno roditeljima predstavio problem. Bista je, zaista, bila svecano otkrivena. Direktor skole je skinuo plahtu s nje, bolji ucenici dobili su priliku da na priredbi odrecituju "Na petrovackoj cesti izbjeglice i trista djece u koloni...", otpjevale su se Padaj silo i nepravdo i Uz Marsala Tita junackoga sina i dobili smo svoj spomenik. Za taj dan se svake godine islo u Veliki park, gdje je, uz jos nekolicinu mladih narodnih heroja, Miljenko bio sahranjen. Negdje krajem osamdesetih iz Velikog parka Miljenkove su posmrtne ostatke prebacili na Vraca i mogli smo se ponadati da tamo vise nikada nece biti grobova. Ali, doci ce 1993. i obracun s komandantom Desete brdske brigade Musanom Topalovicem Cacom. Mezari policajaca koji su tom prilikom pobijeni stoje kao svjedocanstvo slabosti bosnjackog vrha naspram kriminalne samovolje. A u dvoristu danasnje skole "Musa Cazim Catic" pjesnikova bista ne stoji tamo gdje je bila Miljenkova. Samo betonski blok svjedoci da je na tom mjestu ikad bilo icega.

TEMPO NA DVIJE PLOCE: Koliko drzimo do spomenika iz vremena koje Evropa jos uvijek smatra najznacajnijim dijelom svoje povijesti? Spomen-ploce, taj najcesci oblik obiljezavanja nekog mjesta za vrijeme komunista, jos uvijek stoje. Mnostvo zidova je bilo ispunjeno obiljezjima tipa: u ovoj su kuci clanovi Pokrajinskog komiteta drugovi ti i ti, organizovali to i to. Te su ploce, kad se radi o Sarajevu, uglavnom ostale citave i u najvecem broju slucajeva nece se skidati. Na jednoj, u Petrakijinoj ulici, stoji da su "u ovoj zgradi zivjeli drugovi Svetozar Vukmanovic - Tempo, Slobodan Princip Seljo, Hasan Brkic i Mahmut Busatlija". U dokumentima iz NOR-a vjerovatno stoji da su oni tu samo pripremali antifasisticki otpor, ali ta su vremena bila burna. Cetiri decenije od vazne aktivnosti, samo je Tempo bio ziv. Pred kraj zivota ostarjeli revolucionar i ideoloski dogmat svoju je vezu sa Sarajevom ovjekovjecio na jos jednoj ploci, albumu Bijelog Dugmeta Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo, gdje ce otpjevati Padaj silo i nepravdo. Mermerne ploce na cetiri (redovno zahrdjala) sarafa stoje prikucane na sarajevske zidove, i moze se reci da taj dio povijesti funkcionira samozatajno, i to iz najmanje dva razloga: odnos sadasnjih vlasti prema partizanskim obiljezjima nikada nije bio tako rigidan kao u, naprimjer, Hrvatskoj, ali ovdje historija uvijek pocinje otkad to odgovara vladajucoj politickoj grupaciji. Sto spomenik iz proslosti manje bode oci, to mu je veca mogucnost da ce prezivjeti. A svaka generacija zna: uvijek postoje dvije strane, dvije ploce povijesti - ona koja se govori glasno i ona, alternativna, sklonjena od ociju javnosti.

GUMA KOJA GORI: Vjecna vatra je prezivjela, valjda, sve. Zgrada pred kojom gori vjecna vatra u pocast oslobodiocima Sarajeva je nekad bila znana kao "Landesbanka". Jedna anegdota iz perioda izmedju dva svjetska rata glasi: doslo nekoj nani na Carsiju da za potrebe Kraljevine srusi kucu i reklo joj: "Nano, ides, selimo te." Nana, koja nije od rodjenja napustila Bascarsiju, odmah je odgovorila: "More sinko, al' do zLandesbanke'." Kako ni oni koji su je selili nisu znali stari naziv te zgrade, u cudu su upitali: "A gdje je to?" Nana je odgovorila: "Seli onda, sinko, tamo one sto ne znaju, a mene pusci da umrem gdje sam i zivjela." Sarajlije ce "gumu koja gori" - kako je Vjecnu vatru nazvao neki posjetilac sto je trazio Zavod za platni promet, koji se sada nalazi u toj zgradi - sacuvati kao spomenik i to dvjema generacijama oslobodilaca. Planira se da ovo bude obiljezje koje ce odati pocast i braniocima grada u proslom ratu. Tekst koji ce pisati na prostoru s kojeg ce se odstraniti kasnije dogradjena nisa usvojen je i na bosanskom i na engleskom, a glasi: Braniocima i oslobodiocima Grada - Gradjani Sarajeva. Ako se i bude postovao izricit zahtjev Kantonalnog zavoda za zastitu kulturno-historijskog naslijedja da se spomenik vrati u prvobitno stanje, onda ce "Landesbanka", vjerovatno, kao i na pocetku stoljeca, te u pedesetim i sezdesetim, biti ono sto zasluzuje. Mjesto gdje se ljudi sastaju i dogovaraju, "epicentar" grada, glavno gradsko srediste.

VRACA: Njemacki je Bundestag konacno ove godine odobrio gradnju monumentalnog Spomenika holokaustu u blizini obnovljene zgrade parlamenta (bivseg Reichstaga). Polemike oko toga da je Njemackoj potreban takav spomenik prakticno nije bilo, ali dosta se vremena potrosilo na rasprave oko njegova izgleda. Na koncu, usvojeno je moderno rjesenje koje vizualno uopce ne podsjeca na zlocine, ali stavlja do znanja da se u Drugom svjetskom ratu dogodilo stradanje miliona ljudi. Hitlerovi zatvori i stratista od Pariza do ruskih stepa su spomenici otporu fasizmu, a jedan takav Sarajlije su dobile na Vracama. Zavod za ocuvanje kulturnog naslijedja BiH, predvodjen direktorom Muhamedom Hamidovicem, drzavnim je prioritetom proglasio pet velikih partizanskih spomenika: Sehitluke kod Banje Luke, Mrakovicu na Kozari, rad vajara svjetskog glasa Dusana Dzamonje, potom Spomenik na Tjentistu (autor Miodrag Zivkovic), Partizansko groblje u Mostaru, koje je zamislio jedan od prvih Srba koji je prepoznao kuda vodi Milosevic, danas azilant s trajnim prebivalistem u Becu - Bogdan Bogdanovic. Peti projekt Dobrovicev Spomen-kompleks na Vracama, stratiste za koje se smatra da je od 1941. do 1945. progutalo oko 6.000 gradjana sarajevske regije, jos uvijek postoji i za rekonstrukciju tog kompleksa danas jednostavno nema sredstava. Vraca ovih dana izgledaju sablasno: kao "nicija zemlja", izmedju dva entiteta dize se bivsi spomen-park oko kojeg se igraju djeca, uglavnom izbjeglice iz istocne Bosne. Vozeci se granicnim podrucjem Kantona, nesigurni kojem entitetu pripada kompleks, upitali smo djecaka koji se igrao bacajuci kamencice u puscene otvore na tvrdjavi : "Mali, je li ovaj spomenik nas?" Plavokosi desetogodisnjak kao iz topa je odgovorio: "Nije, to je Titino." Ucestvovanje UNESCO-a i ostalih medjunarodnih institucija je neminovno jer, kako naglasava Hamidovic: "Zavod ima 5.700 spomenika za rekonstrukciju i bit ce tesko finansirati svaki projekt. Za svaku stvar, pa i za one uklonjene biste pisaca u parku ispred Ekonomskog fakulteta treba naci pravo mjesto i nacine kako finansirati projekt." Cinjenice da Zavod nema veze sa institucijama iz RS-a, kao i to da se, kad bi, naprimjer, stari i cestiti Bogdan pozelio da vidi makar i oskrnavljeno svoje zivotno djelo u zapadnom Mostaru, do groblja ne moze, govore da smo jos uvijek daleko od prave(dne) valorizacije povijesti.

SVI NASI GROBOVI: Dobar dio evropske (i americke) sadasnjosti pociva na temeljima zacrtanim na kraju Drugog svjetskog rata i s tim cemo u novi milenij. Nase ce se mjesto medju civiliziranim evropskim zemljama mjeriti i svijescu u kojoj ce se ponovno trebati pobrinuti oko Drvara, gdje lokalna policija na pitanje gdje je Titova pecina redovno odgovara "da tamo nema vise nista", ili Prozora, gdje se danas sve vise cini da je Prozor i definitivno pao. Tek kad u nama ne bude gnjeva prema svakoj povijesti i kad to budemo slozili u mozaik, nase ce drusvo biti spremno za gradjansko. Razred s pocetka teksta je u cetvrtom osnovne putovao na Tjentiste, u posjetu dolini Sutjeske i vrhovima Zelengore. Jedna ucenica, kcerka tada poznatog "saveznog" funkcionara je tiho, sama i skrivena, otisla nabrati cvijece i pozeljela da ga spusti na grob Nurije Pozderca, narodnog heroja koji je zauvijek ostao tamo. Taj duboko individualni i intiman cin je jedan mali prilog nasim povijestima medju kojima postoje zablude kojih se, valjda, nikada necemo rijesiti. Ali, jednom ce, valjda, doci vrijeme kada cemo svi shvatiti da u svim bosanskim i hercegovackim grobovima leze nasi najrodjeniji.

VALTERA SU UBILI NASI

Dr. Vesna Museta-Asceric je strucni saradnik Kantonalnog zavoda za zastitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijedja, zaduzena za historiju i arheologiju. Kategoricki tvrdi da su kriteriji po kojima se odredjuje koji ce "partizanski" spomenici nastaviti svoj zivot iskljucivo strucni. Prepreke su, obicno, na visem nivou: u okviru Kantona postoje dvije komisije s kojima Zavod ne suradjuje

DANI: Za koje spomenike iz Drugog svjetskog rata mozemo ocekivati da ce ostati na svojim mjestima i biti rekonstruirani?

ASCERIC: Spomen-centar Vraca spada u programski zadatak u ovoj godini i potpuno je jasno da se nece moci ici s rekonstrukcijom cijelog objekta, jer nema dovoljno sredstava. Dosad smo, onoliko koliko smo mogli, izvrsili ciscenje objekta. Cijeli teren nije deminiran pa posao nije zavrsen, ali kategorizacija ovog objekta je prioritet u sanaciji i rekonstrukciji. To, istina, sada izgleda prakticno nedostizno jer je tamo situacija takva da djeca prodaju SFOR-ovim vojnicima slova i za to naplacuju i do 50 maraka. Znate, vojnik dodje, djeca ga pitaju kako se zove i naprave mu "uspomenu" od slova kojima su bila ispisana imena zrtava. Nas plan je da se uradi sanacija tvrdjave koja je dupli spomenik, jer je i austrijska fortifikacija i stratiste, tacnije gubiliste na kojem je stradalo toliko Sarajlija za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ali, obnova ce biti skupa, na tom mjestu ce se morati izvrsiti znacajni radovi, od konstrukcijskih, preko zanatskih. Kad se dodje do krovne konstrukcije, nas prijedlog je da se, buduci da Muzej grada Sarajeva ionako muku muci s prostorom, cijela zbirka iz NOR-a koja se danas cuva u sinagogi, prebaci na Vraca. Od vaznijih spomenika tu su jos Spomen-kompleks u Ivancicima, te Vjecna vatra. U proslom se sistemu dogadjalo da se nekoj licnosti pravi na desetine spomenika, ali da je malo koji od njih zaista adekvatan. Tako je sagradjeno ko zna koliko spomenika Vladimiru Pericu Valteru, a da se nije mislilo o tome koliko oni zaista vrijede. Mozda su pravili tolike spomenike zbog toga sto su htjeli prikriti da su ga nasi ubili, jer je premnogo znao. Ja sam se svojevremeno bavila time i onda mi je poruceno da "ne cackam". On je bio velika licnost, znacajna za historiju ovog grada. Ostaje i velika bista Josipa Broza u zgradi bivse kasarne, jer je neosporno da je i to bila znacajna licnost nase historije, dok se ne dokaze drugacije. Ocekuje se da brigu oko velikog spomenika Djuri Djakovicu preuzme SDP. Sto se tice bisti pisaca u parku kod Ekonomskog fakulteta, mi smo ih sklonili u Narodno pozoriste i smatramo da ih treba vratiti na njihova mjesta, pa neka onda politika valorizira ono sto misli da treba. U Kantonu postoje neke dvije komisije za ocuvanje kulturno-historijskog nasljedja, ali nijedna od njih ne konsultuje ovu sluzbu. Cinjenica je da se greske ponavljaju, ali i to je moguce razumjeti jer svako vrijeme treba svoju povijesnu distancu, a ovo nase vrijeme je, ipak, poslijeratno.

DANI: Na Spomen-park Vraca svojevremeno je prenesena Spomen-kosturnica iz Velikog parka, sa mjesta na kojem danas stoje mezari specijalaca koji su stradali 1993. od Musana Topalovica Cace. Nije jednostavno dirati bolne uspomene, ali je li u redu da su tamo ukopani samo Bosnjaci koji su tom prilikom pobijeni?

ASCERIC: Taj prostor je pravno zasticen i sa historijskog nivoa takva je stvar moguca jer je u Velikom parku nekada bilo staro muslimansko groblje Cekrekcinica. Drugo ne bih komentarisala. Mi ovdje imamo najvise problema s Alifakovcem, grobljem koje je pod nasom zastitom, ali na koje nemamo nikakva utjecaja. Iz Pokopnog drustva Bakije tvrde da nemaju ni oni, a doznajemo da se rade svakakve stvari, da obitelji pokapaju mrtvace bez icije dozvole i to u mezarima koje prethodno otkopaju. Desavaju se svakakve, strasne stvari, i mi smo za to da rekonstrukcija bude po strucnim, a ne politickim motivima.

Mrze mješovite brakove jer u njima vide bratstvo i jedinstvo
Piše: Barbara Matejčić
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Dragan Kujundžić

Mostar je u Jugoslaviji bio poznat po velikom broju mješovitih brakova, jednako kao i Vukovar. Jugoslavenski melting pot koji se desetljećima gradio u Mostaru i Vukovaru brutalno je uništen ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Danas su ti gradovi bejruti Balkana * "Mi koji živimo u mješovitim obiteljima možemo samo u sredinu, a u sredini je rijeka'', kaže Nino, gorko se smijući metafori koja bi značila da bi rijeka oprala grad od onih koji smetaju čistoj nacionalnoj podjeli između Bošnjaka i Hrvata

Mostarski klub Abrašević izgleda kao bilo koje alternativno okupljalište mladih u Europi - opuštena atmosfera, cool glazba i jeftino pivo. A ipak, u Abrašević ulazite kao u obilježeni prostor, gotovo kao da idete na sastanak neke omražene sekte pa treba dobro promotriti je li vas tko vidio prije nego što šmugnete unutra.

Posjetitelj neupućen u mostarske prilike rekao bi vam da se klub nalazi u centru grada i da se tamo može naletjeti na dobar koncert te upoznati koga zanimljivoga, a domaći ljudi da je Abrašević na granici između muslimanskog i hrvatskog dijela grada, da tamo izlaze djeca iz mješovitih brakova i općenito sumnjivi tipovi koji žele oživjeti ''bratstvo i jedinstvo''.

"Jedino zajedničko Hrvatima i Muslimanima jest da mrze miješane brakove, jer ih i jedni i drugi smatraju izdajnicima. Nisu izabrali stranu, a sve i svi vas u ovom gradu tjeraju da se opredijelite'', kaže Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja.

Kada je 1992. počeo rat u Bosni i Hercegovini, Nino je imao osam godina, zanimale su ga Ninja kornjače i nije imao pojma tko je koje nacionalnosti. No, ubrzo ga je život naučio da je nacionalnost u Mostaru postala prva stvar na koju se gleda i da se ne treba miješati s drugom etničkom skupinom. Naročito ako se radi o Hrvatima i Bošnjacima.

Rat je multinacionalnu urbanu cjelinu Mostara podijelio na dva nacionalno gotovo isključiva grada - muslimanski istočni dio i zapadni hrvatski - omeđena jasnom iako nevidljivom granicom paralelnom s rijekom Neretvom.

"Mi koji živimo u mješovitim obiteljima možemo samo u sredinu, a u sredini je rijeka'', kaže Nino, gorko se smijući metafori koja bi značila da bi rijeka oprala grad od onih koji smetaju čistoj nacionalnoj podjeli između Bošnjaka i Hrvata.

Mostar je u Jugoslaviji bio poznat po velikom broju mješovitih brakova, jednako kao i Vukovar. Jugoslavenski melting pot koji se desetljećima gradio u Mostaru i Vukovaru brutalno je uništen ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Danas su ti gradovi bejruti Balkana.

LAŽ O STOLJETNOJ MRŽNJI: ''Ljudi koji danas sklapaju mješovite brakove u gradovima kao što su Vukovar i Mostar su heroji. To su ljudi koji su visoko samosvjesni, uspjeli su izgraditi jak osobni identitet unatoč pritisku kolektivnog identiteta i zaista umiju voljeti. Ali, takvih je jako malo'', kaže Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma, koja godinama radi na međuetničkom pomirenju u Vukovaru.

''Jedna od stvari koje čovjek shvati kada se nađe ovdje jesu strah i mržnja koje su puštene s uzice i u potpunosti zastrašujuće'', rekao je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u vrijeme dok je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini buktio prvi rat u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata.

Tezu o stoljetnoj etničkoj mržnji u Vukovaru i Mostaru demantiraju već i statistički podaci: sociološko istraživanje iz 1990. pokazuje da su Bosna i Hercegovina i potom Hrvatska bile jugoslavenske republike najtolerantnije prema različitim nacionalnostima. Na veću toleranciju znatno utječu mješoviti brakovi, društvena participacija i urbanost, zaključili su sociolozi. Sve su to bile karakteristike predratnih Vukovara i Mostara.

Zidovi u glavama ljudi: Mostar
Photo: Stock
PORAZNA STATISTIKA: U Vukovaru su živjele 23 etničke skupine, bilo je 34 posto mješovitih brakova, 97 posto Srba imalo je bliske prijatelje među Hrvatima, a 84 posto Hrvata među Srbima. U Mostaru je živjelo dvadesetak različitih etničkih skupina, zajednički se slavio muslimanski Bajram, katolički Božić i pravoslavni Uskrs, a grad su predstavnici Roma proglasili najtolerantnijim u bivšoj Jugoslaviji.

"Etnička netrpeljivost nije prethodnica rata, već njegova posljedica'', kaže bez oklijevanja psihologinja Dinka Čorkalo Biruški sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja se godinama bavi istraživanjem procesa socijalne rekonstrukcije zajednica pogođenih ratom, posebno u Vukovaru. Profesionalno iskustvo pokazalo joj je da su međuetnička prijateljstva u Vukovaru bila veoma česta i intenzivna, da su se nastavljala generacijama i prerastala u rodbinske veze.

Što su ljudi više integrirani, više je nasilja potrebno za njihovo odvajanje, objašnjava američki antropolog Robert Hayden na predavanju ''War and Peace in Bosnia", održanom na Sveučilištu u Missouriju. Vukovar i Mostar tragično potvrđuju tu tezu: tisuće mrtvih, deseci tisuća raseljenih, stotine do danas nestalih.

Prema popisu stanovništva iz 1991., od ukupnog broja brakova u Mostaru mješovitih je bilo 10 posto. Godine 2000., pet godina nakon završetka rata između Hrvata i Bošnjaka, u Mostaru je ukupno sklopljeno 176 brakova. Među njima nema ni jednog jedinog bošnjačko-hrvatskog para. Radi se o gradu koji je te 2000. imao 104.764 stanovnika, 48 posto Hrvata, 47 posto Muslimana i 3 posto Srba, a takav je omjer zadržao do danas. Iako bi po omjeru stanovnika bile jednake šanse da vam bračni partner bude Bošnjak ili Hrvat, te se godine ''da, uzimam'' izgovaralo unutar iste etničke skupine. Samo su tri para bila druge nacionalnosti, ostala 173 su ili isključivo Bošnjaci ili isključivo Hrvati.

S godinama je ipak zabilježen skroman rast pa je tako 2004. godine sklopljeno 0,7 posto brakova između Bošnjaka i Hrvata, a 2008. godine 1,6 posto.

SVATOVI U PRATNJI UN-A: Iako je politička, vjerska, administrativna i fizička podjela grada prouzročila brutalno kidanje društvenih veza, očito ima onih koji su i u takvoj situaciji odlučiti graditi najintimniju zajednicu dvoje ljudi ''s neprijateljem'' svoga naroda.

Među njima su Husein Oručević, Bošnjak, i Tanja Miletić Oručević, Hrvatica. Iako tvrde da znaju mnogo ljudi koji su u devedesetima drastično kažnjeni zato što su bili u mješovitom braku - ili smrću, ili zatvaranjem u logor ili barem gubitkom radnog mjesta - oni se nisu dali pokolebati.

Scenografija njihova vjenčanja bio je bombama razrušeni Mostar, a svatovi su iz zapadnog dijela grada na svadbu u istočni dio grada odlazili u pratnji UN-ovih mirovnjaka.

"Put koji smo odabrali nije bio jednostavan. Morali smo tražiti alternativna zaposlenja i stvarati alternativna mjesta na kojima ćemo se družiti", prisjeća se Husein Oručević, politolog i osnivač kluba Abrašević.

Njegova supruga, poznata kazališna redateljica Tanja Miletić Oručević, smatra da su miješani brakovi tema o kojoj se javno ne govori u Mostaru jer je takav brak destruktivan za politiku nacionalista koji su godinama na vlasti. "Oni već gotovo dva desetljeća drže ljude u uvjerenju da je jedini način da prežive taj da se drže svog stada. Onaj tko uspijeva živjeti s nekim iz drugog stada, ruši njihov koncept'', objašnjava Tanja.

LJUDI S POPISA: No u uredu gradonačelnika Mostara Ljube Bešlića smatraju da je brak privatna stvar i da politika nema veze s tim sklapaju li se brakovi između Bošnjaka i Hrvata ili ne. U Mostaru se samo nagađa koliko ima mješovitih brakova, jer nitko ne prikuplja takve podatke.

Alenka Ban, tridesetčetverogodišnja Bošnjakinja iz Mostara, ne smatra da je mješoviti brak u Mostaru privatna stvar dokle god je ona kao supruga Hrvata za Bošnjake izdajica, a za Hrvate simbol neprijatelja.

Kad je počeo hrvatsko-bošnjački rat, imala je 18 godina i s majkom i dvjema mlađim sestrama živjela je u zapadnom, pretežno hrvatskom dijelu grada. Tada ih je u svoj stan sklonio poznanik njezine mame, mostarski Hrvat i pripadnik hrvatske vojske.

"Čule smo da smo na nekakvom popisu, a ništa se dobro nije događalo ljudima s popisa: zatvarali su ih u logore, silovali i ubijali. Da nije bilo njega, normalnog čovjeka usred tog ludila, tko zna što bi bilo s nama", kaže.

Godinu dana kasnije su se vjenčali.

"Bezbroj puta sam zažalila zbog toga. Iako se dobro slažemo, mi nikamo ne pripadamo. Na zapadnoj strani ne vrijedim onoliko koliko vrijedi Hrvatica. Uzalud mi je i da se pokrstim i promijenim ime. A na istočnoj bi moj muž trpio'', ogorčena je.

Njihova kći, Ornela Ban, ima 14 godina i Hrvatica je. Pohađa hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se krsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ''i jedno i drugo'', na kraju sama kaže: ''Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.''

Ipak, u izvještaju što ga je u srpnju 2009. objavio International Crisis Group nazire se bar neka nada u normalizaciju odnosa.

Mješovite sredine morale su biti i najviše uništene: Vukovar
Photo: Stock
SEGREGACIJA U ŠKOLAMA:"Granicu između istočnog i zapadnog Mostara ovih je dana teže uočiti, no grad je i dalje posve podijeljen, doslovno dva grada žive jedan pored drugog. No, čak i to predstavlja napredak: stanovnici sada sigurno i lako prelaze s jedne strane na drugu", stoji u izvještaju. Međutim, na podijeljenim stranama odrastaju djeca koja niti ne znaju kako izgleda cijeli grad u kojemu žive, a kamoli da bi se međusobno zabavljali. Oni idu u odvojene škole, na različita sveučilišta - bošnjačko ili hrvatsko - pa čak i u odvojene vrtiće. Mostarski vrtić otvoren za sve financira se inozemnim sredstvima i namijenjen je ponajprije djeci s posebnim potrebama, s kojima se integriraju i djeca iz mješovitih brakova.

"Najviše nas zabrinjava problem segregacije u školama", ocjenjuje i Caroline Revaud, specijalna predstavnica Vijeća Europe u Bosni.

Ključna stvar podjele među ljudima u Mostaru je strah, smatraju domaći i međunarodni stručnjaci: strah da izađu iz kolektivnog monoetničkog i monoreligijskog identiteta, strah da neće biti dobri muslimani ili katolici ako se miješaju jedni s drugima, da će izgubiti posao i socijalnu sigurnost.

''Kada se taj strah izgubi, onda će brak između Muslimana i Hrvata biti pitanje slobode izbora, a ne teret izbora. Tada će ljudi shvatiti da su mješoviti brakovi društvena kategorija koja svjedoči da se ovdje može normalno živjeti bez obzira na razlike'', kaže Marko Antonio Brkić, direktor Međureligijskog instituta u Sarajevu i predavač na (hrvatskom) Mostarskom sveučilištu.

"Uzmite jednog Hrvata i Srbina u predratnom Vukovaru i, ako nisu religiozni, vidjet ćete da između njih nema razlike u identitetu - imaju isti kulturološki mentalitet, istu tradiciju, govore istim jezikom, jedu istu hranu, istim vicevima se smiju, zanimaju ih iste stvari, dijele isti grad. Različitost je nametnuta, politički iskonstruirana'', kaže Srđan Šijaković, najmlađi hrvatski branitelj južnog ratišta, dok u pozadini trešti koncert lokalnog benda u baroknoj ruševini nekadašnjeg Radničkog doma u centru Vukovara. Zgradu su uništile neke od 7000 granata koliko ih je dnevno padalo na grad za vrijeme tromjesečne opsade srpske vojske 1991. Do danas nije obnovljena, kao što nije obnovljena ni međuetnička tolerancija Vukovaraca.

HRABRI ILI LUDI: Šijaković je Vukovarac i imao je 16 godina kada je 1991. umjesto u školu otišao u rat. Objašnjava isto ono što bi Mostarci mogli reći: početkom devedesetih našao se onaj mali postotak različitosti - nacionalnost - i onda se on potencirao kao najvažnija stvar koja je poništila svih 99 posto sličnosti. ''Ta se različitost napunila s pogrešnim značenjima, koja se mogu sažeti na to da nacionalni identitet znači da ako si Hrvat, onda mrziš Srbe, i obrnuto''. Unatoč iskustvu na ratištu koje mu je donijelo PTSP, Srđan nije usvojio lekciju mržnje. Oženio se Srpkinjom iz Vukovara i imaju malo dijete. Međusobno nemaju problema, ali drugi povremeno imaju s njima.

Hrvatsko-srpski brakovi poput njihova i dalje su rijetkost. Godine 1998. činili su pet posto od ukupnog broja brakova u gradu, 2003. tek 1,5 posto, a 2008. ipak osam posto.

"Ni danas ne znam jesmo li bili hrabri ili ludi", kaže Dijana Antunović Lazić za sebe i svoga muža Sinišu. Oboje su Vukovarci, ona je Hrvatica, on Srbin, i kada su za vrijeme rata u Vukovaru roditeljima rekli da namjeravaju živjeti zajedno, bio je to veliki šok.''Zamjerali su nam što baš moramo biti s pripadnikom neprijateljskog naroda dok ljudi svakodnevno ginu. Mislim da ih je najviše opterećivalo što će drugi reći.''

Vjenčali su se 1994. "Bile su to teške godine, mnogi s nama nisu htjeli razgovarati, jer nisu razmišljali svojom glavom već onako kako kaže politika i crkva'', objašnjava.

NACIONALNI DJEČJI VRTIĆI: Stvari se možda ipak mijenjaju u Vukovaru. Novi vukovarski gradonačelnik Željko Sabo prvi je poslijeratni gradonačelnik koji dolazi iz redova umjerene političke opcije. Politika je u Vukovaru blagoslovila aparthejd među vukovarskom djecom, od vrtića pa do završetka srednje škole, kaže Sabo. ''Sasvim malom djetetu morate objašnjavati zašto ne ide u najbliži vrtić, nego u neki drugi. Tako s tri godine djeca nauče tko su Hrvati, a tko Srbi. Ako roditelj nema strpljenja odgovarati na sva dječja ''zašto'', onda skrati priču i kaže: ne možeš ići tamo jer su oni tvoje klali'', kaže Sabo.

Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma u Vukovaru tvrdi da takva segregacija, ako se na nju ne reagira, može imati ozbiljne dugoročne posljedice.

"Ne samo što segregacija u vukovarskim školama onemogućuje da se djeca upoznaju pa onda jednom možda i sklapaju međuetničke brakove, već može biti i uzrok nekog budućega sukoba", upozorava.

MIR U EMIGRACIJI: Što s djecom iz mješovitih brakova? ''Vjerojatno će biti emigranti, ako budu imali sreće'', cinično odgovara na svom američkom predavanju antropolog Robert Hayden.

Po tome su Anej, Lina Lena i Timon Likić imali sreće. Njihovi su roditelji Sanja Mihajlov i Hari Likić prije 17 godina emigrirali u mali nizozemski grad Helmond. Sanja je Srpkinja iz Beograda, a Hari Bošnjak iz Sarajeva. Sudbina ih je spojila uoči rata, u Šibeniku, gdje je Sanja ljetovala, a Hari radio u jugoslavenskoj mornarici. Kada je Hari, vidjevši što se sprema, otišao iz JRM-a, u Sarajevu nisu mogli živjeti jer su srpske snage sve čvršće opkoljavale grad, a u Beogradu su pokušali, ali su ubrzo odlučili odseliti dalje.

"Kad sam u Beogradu vidio susjeda alkoholičara da čisti pušku jer odlazi ratovati u Hrvatsku, postalo mi je jasno da moramo otići. Bilo je pitanje njegova raspoloženja hoće li tu pušku uperiti u mene'', prepričava Hari.

I tako su se s jednogodišnjim djetetom i drugim na putu uputili u nepoznato. Te se godine u Nizozemskoj rodila Lina Lena, koja danas kaže da se osjeća Nizozemkom. To što su joj roditelji različitih nacionalnosti, ne smatra ničim posebnim.''Ovdje ima puno ljudi sa svih strana svijeta i nikome nije previše interesantno odakle su moji roditelji. Nije ni meni'', jednostavno kaže ta sedamnaestogodišnjakinja.Na pitanje koje je nacionalnosti, njezin četrnaestogodišnji brat Timon ne zna odgovor. Nakon duljeg razmišljanja slegne ramenima i kaže: ''Nikad me to nitko nije pitao.''

Takvu privilegiju nije imao Nino Zelenika iz Mostara. Dijete mješovitog bošnjačko-hrvatskog para, imao je osam godina kada je buknuo rat i do svoje četrnaeste već je morao dobro promisliti o odgovoru na to pitanje. On zna da njegov identitet nije homogen. Osjeća se kao patchwork sazdan od niza identiteta, a nacionalno je samo mala pločica u tom mozaiku različitih identiteta. ''Zvuči mi kao potrošen život svesti se samo na nacionalnu pripadnost'', kaže, svjestan da mnogi u Mostaru upravo tako troše svoje živote.

Nino planira otići iz Mostara kada diplomira. ''Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.''

* Tekst je preuzet sa internet portala Jutarnjeg lista

https://www.youtube.com/watch?v=eOVz1d3VuHM&feature=related

Nerad i lopovluk

Nekad se iz tog kraja hrana izvozila po celom svetu, a sada je u Kladuši bez posla desetak hiljada mladih, a ako imaju sreću i rade, plate su im neredovne.


- Teško i Fikret Abdić sada može da podigne Agrokomerc. Suočiće se s problemom na koji nije računao - kako motivisati ljude da rade? Takve je sada najteže naći. Među nezaposlenima i previše je onih koji hoće da voze auto, puše malboro, piju pivo, ustaju u 11 sati. Susrešće se s ambijentom u kojem caruje nerad, lopovluk, nepoštenje... A nekad je Agrokomerc bio dobavljač i jednog Aldija, najmoćnijeg lanca robnih kuća u Evropi. I kad smo dogovarali taj posao, primio nas je nižerangirani menadžer i hladno izdiktirao: "Gospodo, vidite li ovu teglu krastavaca, nama treba pola miliona takvih, po toj ceni i toj dinamici. Možete li to ispuniti?" Da bi stigao krastavac u te robne kuće, prethodno smo morali da potrošimo 300.000 tegli u reklamu, marketing, u ljude - objašnjava nekadašnji direktor u Agrokomercu.

БУKA ПРДЕЖ
И ПЕТАР ПРДОЊА

Извјесни колумнист портала Бука позвао је Бањалуку да прди до октобра.
То је поводом вијести о организовању роштиљијаде у Центру и пасуљијаде на Кастелу. Уз дан града који је везан за ослобађање на крају Другог Свјетског Рата.
Вјерујем да Портал Бука не подржава нужно и до краја ставове сваког свог аутора па да задржава право да слободно прди и даље. Пошто се у тексту колумничара исмијава, само што се не забрањује, Прдење и Вјетровање Бањалуком. Која је град Бечких Дјечака и свјетска пријестолница брекденса. Малоборојни знају да је и Петар Кочић био брекденсер. Па је у Црбној Кући, у Бањалуци, недалеко од скорашње роштиљијаде, организовао курсеве брекденса за затворенике и аустроугарске пандуре.
Дабоме. Текст Буке о Прдијади и Подригивању није културолошки интониран. Зато га је преузео и Петар е Прдоња, сабласник Преизренског Просрала који се интернетује из Београда.
Главна тема је окривљавање Црвеног Централног Комитета СНСД и Додика. За било шта. За све.
Ну. Јебеш Додика и Режим.
Зачуђујућа је та нова свијест која живи у врзматичном бескоординатном систему, одвојеном од реалности могућег и поправљивог.
Бањалука је магнет за становнике руралних подручја, као и сваки велики град. Свој први велики рурални вал доживјела је након земљотреса 69. Послије је једна деценија комунистичке стабилности и кредитирања такође поспјешила тај процес. Онда су ратови у Босни и Херцеговини, а и шире, такође довели до рурализације.
Можемо ми свако јутро устајати из свог културолошки елитистичког кревета, излазити на балкон у центру града, чешкати муданца и звиждати Девету Бетовенову. Али ту чињеницу не можемо промијенити.
Бити против Прдења и Подригивања, од граха и од роштиља, у Центру Бањалуке, значи бити против народа. Против људи. Против њиховог одсељаченог поријекла.
Не видим сврху.
Мислио сам да је најважније бити против Додика.
Видиш, како је Прдипетар схватио.
Бука фалсификује трендове. Прешућује напредак. Бањалука је прешла дуг и мукотрпан пут од Есдеесових печења волова до роштиља и пасуља. То треба поздравити.
Иначе, из извора блиских мени неблискима, добио сам поуздану информацију да ови елитисти из Буке, и други, свако јутро дупе чепе празним флашицама Коко Шанел Пет. Да, ако случајно прдуцну, или пуну, у Центру, људи кажу Ко Сред Париза Сам.