FORUM - Web magazin KOMUNISTI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Koja je adresa njihove savesti...?

Ići dole

Koja je adresa njihove savesti...? Empty Koja je adresa njihove savesti...?

Počalji  Milan Sre Sep 10, 2014 12:51 pm

An­đe­li i đa­vo­li ili šta je zgre­šio Lju­bi­ša Ri­stić

Za­bra­nji­va­li su Lju­bi­ši da pi­še i ob­ja­vlju­je svo­je tek­sto­ve za­to da bi oni bez od­go­vor­no­sti mo­gli da vo­de svo­ju pro­pa­gan­du

An­đe­li su uvek bo­si...

Či­zme je od­neo đa­vo.

(M. Cve­ta­je­va)

Sva­ko vre­me no­si svo­je bre­me. Tre­nut­no to je ne­lju­bav. Tre­ba­lo je da na­pi­šem pra­vi si­no­nim: mr­žnja, ali mi pa­da te­ško da tu reč pre­va­lim pre­ko usta. Uzmi­te sa­mo slo­va od ko­ji je ta reč sa­sta­vlje­na, ne­ka opo­ra, oštra, ne­so­nor­na slo­va: mu­mlji­vo M, re­zant­no R, že­sto­ko Ž, njum­ka­vo NJ: MR­ŽNJA!

Mr­žnja je po­sta­la naj­ve­ći sim­bol ne­po­čin­stva, zla ra­đa­nja, su­đe­nja, ne­vo­lja, gor­či­ne i su­za. Od kad je sve­ta, ona po­sto­ji, ali u ova­kvom ob­li­ku ka­kav je da­nas kod nas, sko­ro da ne­ma pre­se­da­na. Ma­da, kod nas ni­su spa­lji­va­ni ni lju­di, ni knji­ge, mi ni­smo iz­mi­sli­li gi­ljo­ti­nu, ma­čem ski­da­li gla­ve, mi mr­žnju re­ša­va­mo naj­lak­šom ha­u­bi­com: go­lom reč­ju. Kod nas je u no­vi­je de­mo­krat­ski­je vre­me mr­žnja do­bi­la čast da uđe i u na­še za­ko­ne. Mr­ze se po­li­ti­ča­ri, kom­ši­je, ri­va­li, na­vi­ja­či, bo­ga­ti mr­ze si­ro­ma­šne, a plebs mr­zi si­lu i vlast. Mr­zi se zbog tu­đe ve­re, zbog tu­đih sim­bo­la, zbog tu­đe za­sta­ve, zbog tu­đe de­voj­ke, a naj­vi­še zbog tu­đih uspe­ha. Mr­žnja je po­sta­la oruž­je re­pre­si­je vi­so­kog ste­pe­na. Tre­ba da vas uklo­ne, na­ru­če tekst kod ta­blo­i­da, iz va­še iz­ja­ve iz­va­de iz kon­tek­sta šta im je po­treb­no i op­tu­že vas za go­vor mr­žnje, pa pra­vo na sud,kao u in­kvi­zi­ci­ji.

Pre ne­ki dan, 11.j u­la,u „Po­li­ti­ci” je iza­šao tekst jed­nog ča­snog no­vi­na­ra ko­ji go­vo­ri o jed­nom kri­mi­nal­nom pa­sa­žu srp­ske kul­tu­re. Reč je o re­di­te­lju Lju­bi­ši Ri­sti­ću ko­ji je s no­vi­na­rom raz­go­va­rao o svo­joj tra­gič­noj sud­bi­ni, pra­će­noj stal­nom pa­skom pro­go­ni­te­lja. Kao što je po­de­lje­na na­ša na­ci­o­nal­na po­li­ti­ka, još dra­stič­ni­je po­de­lje­na je kul­tur­na zbo­ro­vi­na: na one pra­ve kre­a­tiv­ne i ča­sne kul­tur­ne rad­ni­ke, umet­ni­ke, i „one dru­ge”: glo­ba­li­ste, ro­ja­li­ste, anar­hi­ste, kva­zi­li­be­ra­le, abo­nen­te stra­ne i do­ma­će si­ne­ku­re i tra­ve­sti­te svih bo­ja.

U na­ve­de­nom tek­stu u no­vi­na­ma su na­ve­de­na tri ime­na ko­ja su na kri­li­ma „de­mo­kra­ti­je” do­ne­la od­lu­ku i ob­ja­vi­la je u štam­pi 2000. go­di­ne – da se re­ži­ser Lju­bi­ša Ri­stić eks­ko­mu­ni­ci­ra iz jav­nog ži­vo­ta Sr­bi­je di­rekt­nim re­či­ma: obez­be­di­ti ta­kvu kul­tur­nu po­li­ti­ku u ko­joj Lju­bi­ša Ri­stić ne­će mo­ći da ra­di. Ko­je su to lič­no­sti i ko im je dao to pra­vo da or­ga­ni­zu­ju i uvo­de lič­nu tor­tu­ru, pri­vat­na su­đe­nja i po­ni­ža­va­nja lju­di. Do­bi­li su po­dr­šku „onih dru­gih” i pro­gla­si­li Lju­bi­šu Ri­sti­ća za naj­ve­ćeg ne­pri­ja­te­lja de­mo­kra­ti­je, is­klju­či­li ga iz jav­nog i kul­tur­nog ži­vo­ta i za­tvo­ri­li mu avan­gard­no po­zo­ri­šte KPGT.

A šta je to Lju­bi­ša Ri­stić zgre­šio? Mra­va ni­je zga­zio, ni­ko­ga ni­je ru­žio, ni od ko­ga ni­šta ni­je oti­mao. Nje­go­va je je­di­na kri­vi­ca što je bio naj­pri­zna­ti­ji ju­go­slo­ven­ski re­ži­ser, što je bio mno­go, mno­go bo­lji od svo­jih pro­go­ni­te­lja. Što je bio po­zo­ri­šna iko­na, što je bio i te­sar i zi­dar i osve­tlji­vač, što je s pri­ja­te­lji­ma od za­pu­šte­ne ru­še­vi­ne od da­sa­ka na­pra­vio avan­gard­ni te­a­tar.

Glav­ni Ri­sti­će­vi pro­go­ni­te­lji i kri­ti­ča­ri (čast iz­u­ze­ci­ma) bi­le su nje­go­ve ko­le­ge, sa­rad­ni­ci i pri­ja­te­lji. Po­ka­za­li su sela­žnim, jer su se pri­dru­ži­li oni­ma ko­ji su ga is­klju­či­li iz po­zo­ri­šnog ži­vo­ta. Čo­vek ko­ji ni­je znao za mr­žnju uz­vra­tio im je ta­ko što je ne­kim svo­jim sce­na­ma dao ime­na tih svo­jih biv­ših dru­go­va. Oni nje­ga mr­žnjom, on njih hle­bom.

Ja sam se dva pu­ta sreo s Lju­bi­šom Ri­sti­ćem. Pr­vi put kad me je an­ga­žo­vao za re­kon­struk­ci­ju Su­bo­tič­kog po­zo­ri­šta. Raz­go­vo­riko­je smo vo­di­li dva da­na, ot­kri­li su mi jed­nu bri­li­jant­nu lič­nost či­ji je ži­vot bio pot­pu­no uto­pljen u po­zo­ri­šte. Fa­sci­nant­no je ka­ko je Lju­bi­ša vo­dio to po­zo­ri­šte, dvo­je­zič­no, na srp­skom i ma­đar­skom, ka­ko je odr­ža­vao ve­li­ko pri­ja­telj­stvo iz­me­đu srp­skih i ma­đar­skih glu­ma­ca, a za ne­go­va­nje i po­što­va­nje na­ci­o­nal­nih ma­nji­na uči­nio je vi­še ne­go svi si­zo­vi kul­tu­re, a i sa­ma dr­ža­va. Nje­go­vi pro­go­ni­te­lji to­ga se ni­ka­da ni­su se­ti­li. U ne­ka­kvo slič­no vre­me, „oni dru­gi” po­sta­li su mi­ni­stri, am­ba­sa­do­ri, sa­vet­ni­ci, di­rek­to­ri i vi­so­ki či­nov­ni­ci, a vo­di­li su sop­stve­nu kul­tur­nu po­li­ti­ku. Mi­ni­stri su odo­bra­va­li bo­ga­ta sred­stva za iz­vo­đe­nje svo­jih pri­vat­nih pro­je­ka­ta, vo­di­li su pod de­vi­znim dnev­ni­ca­ma če­tu sta­ti­sta. Pri­ka­zi­va­li su po­zo­ri­šne pred­sta­ve či­ji su bi­li auto­ri, odo­bra­va­li sred­stva za sop­stve­ne fil­mo­ve, ku­po­va­li u bes­ce­nje la­ži­ra­ne auk­ci­je, re­ži­ra­li kon­cer­te kič estrad­nih umet­ni­ka.

Dru­gi put sam se sreo s Lju­bi­šom Ri­sti­ćem u nje­go­vom te­a­tru i kao ar­hi­tek­ta bio fa­sci­ni­ran ti­me štaje taj čo­vek od ne­pri­jat­ne ru­še­vi­ne na­pra­vio. Da je to uči­nio na Za­pa­du, bi­lo bi to me­sto broj je­dan oku­plja­nja po­zo­ri­šne imu­zič­ke pu­bli­ke, sle­ti­šte mla­dih lju­di ko­ji kroz ne­pa­tvo­re­nu kul­tu­ru ula­ze u ži­vot.

Raz­ma­tra­ju­ći sve ovo, ne mo­gu da se ne se­tim sud­bi­ne pe­sni­ki­nje Ma­ri­ne Cve­ta­je­ve ko­joj su od­ve­li u lo­gor mu­ža i osta­vi­li je sa dvo­je ma­le bo­le­sne de­ce u sta­nu ko­ji je vi­še li­čio na ži­vo­tinj­ski br­log ne­go na ljud­sko sta­ni­šte. Cve­ta­je­va se nad­ljud­ski bo­ri­la da spa­se de­cu i da ih po­u­či ka­ko da ži­ve u za­tro­va­nom sve­tu. Tra­gič­no zvu­če re­či ma­le de­voj­či­ce, Cve­ta­je­ve ćer­ke Anje, ko­ja kad joj Ma­ri­na go­vo­ri ka­ko bi nji­ho­va ba­ka u svoj ovoj be­di naj­vi­še vo­le­la da joj sa gra­đe­vi­ne pad­ne ka­men na gla­vu, ma­lo, mu­dro i iz­mu­če­no de­te od­go­vo­ri­lo je: ,,Ne, Ma­ri­na, me­ni se to baš ne do­pa­da mno­go, ka­men. Kad bi bar či­ta­va gra­đe­vi­na“. U ovoj mu­dro­sti iz deč­je gla­vi­ce le­ži ključ za raz­u­me­va­nje mr­žnje i mr­zi­te­lja.
Za­bra­nji­va­li su Lju­bi­ši da pi­še i ob­ja­vlju­je svo­je tek­sto­ve za­to da bi oni bez od­go­vor­no­sti mo­gli da vo­de svo­ju pro­pa­gan­du. Ima­ju svo­je no­vi­ne, a utr­pa­va­ju se svim si­la­ma da pi­šu za ozbilj­ne i ne­za­vi­sne no­vi­ne. Ima i no­vi­na­ra ko­ji ih po­dr­ža­va­ju i tak­mi­če se s nji­ma ko će vi­še mr­žnje da iz­ne­se. Je­dan od njih u ozbilj­nim no­vi­na­ma go­di­na­ma pi­še ko­lum­nu gde je sve pod­re­đe­no mr­žnji, gde ni­kad ni­je iz­re­če­na ni­jed­na le­pa i ljud­ska reč. Ko­ri­fe­ji mr­žnje za­pra­vo su oni ko­ji su smi­sli­li zam­ku „go­vor mr­žnje”.
U Mi­ni­star­stvo kul­tu­re ak­tu­el­ne vla­de do­šli su ne­ki no­vi ča­sni lju­di i shva­ti­li dva­de­se­to­go­di­šnju na­ci­o­nal­nu sra­mo­tu, ski­nu­li em­bar­go s Lju­bi­še i po­mo­gli da po­no­vo otvo­ri KPGT, pa će­mo usko­ro po­red tek­sto­va mr­žnje slu­ša­ti Šek­spi­ra i Be­ko­na.
I na kra­ju, pi­ta­nje za bor­ce za ljud­ska pra­va: Ko­ja je adre­sa va­še sa­ve­sti? Cool Cool Cool Cool Cool Twisted Evil affraid

Mi­haj­lo Mi­tro­vić
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu