FORUM - Web magazin KOMUNISTI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Brik pravi novi MMF

Ići dole

Brik pravi novi MMF Empty Brik pravi novi MMF

Počalji  Milan taj Čet Jul 24, 2014 1:37 pm

Atilio Borón, profesor političkih znanosti na Institutu društvenih znanosti Latinske Amerike i na Sveučilištu u Buenos Airesu s doktoratom Sveučilišta Harvard, generalni tajnik organizacije CLACSO, akademske krovne udruge Latinske Amerike, a 2005. potpisnik Manifesta sa Svjetskog društvenog foruma u Porto Alegreu. Atilio Borón oduvijek tvrdi da su Sjedinjene Države "teroristička prijetnja svjetskom miru" i vrlo je kritičan prema Izraelu. Otvoreno je u akademskoj zajednici izrazio svoje neslaganje s američkim progonom Juliana Assangea. Godine 2009. je od međunarodne organizacije UNESCO dobio nagradu "Jose Marti" za doprinos integraciji latinoameričkih i karipskih zemalja

U mjesecu lipnju je dao intervju u kojem kristalno jasno opisuje situaciju u Latinskoj Americi, težnje, opasnosti i stremljenja naroda koji su dugi niz desetljeća živjeli u "američkom dvorištu". Intervju je vodio istaknuti argentinski sociolog, marksist i novinar Katu Arkonada.

Atilio Borón: "Bitka za Venezuelu je naš Staljingrad"

Katu Arkonada: Na koji način opisujete povijesni trenutak u kojem se nalazimo, u kojem je valjda jasno da s jedne strane imamo krizu kapitalizma, dok se s druge imperijalistička agresija u svijetu sve više produbljuje?

Atilio Borón: Vjerujem da se kapitalizam danas suočava sa svojom najvećom krizom u povijesti. To je činjenica koje, nažalost, mnogi nisu svjesni, čak ni unutar ljevice. Neki govore o krizi kapitalizma koja se dogodila '70-ih, a oni najhrabriji je uspoređuju s recesijom iz 1929. Ali ova kriza je puno ozbiljnija od svih prethodnih.

Ako ste pročitali literaturu o krizi 1929., nigdje se ne pojavljuje riječ nafta, nema ni vode kao termina, kao ni klimatskih promjena. Kriza 1929. je bila mnogo više ograničena na gospodarsku i financijsku sferu. Sada je, međutim, eksplodirala sveobuhvatna kriza. Financijska, ali u kombinaciji s krizom energetskog modela, klimatskome krizom, krizom vode, od čega ništa nije bilo prisutno u prethodnim krizama.

Imamo i vrlo kritičnu situaciju u međunarodnom sustavu, koji je postojao kao bipolarni uzorak stvoren nakon Drugog svjetskog rata. On se srušio implozijom Sovjetskog Saveza, što je rezultiralo jednim od rijetkih trenutaka američke unipolarnosti i neki intelektualci su mislili da će to carstvo trajati stoljećima. U stvari, to je poteklo unutar skupine čije je jezgro u Washingtonu pokrenulo projekt "New American Century", ali je to trajalo samo oko 10 godina. Odjednom, iznad svega toga, dogodila su se velika ekonomska previranja kapitalizma, temeljni pomak tektonskih ploča međunarodnog sustava se dogodio s pojavom Kine, koja će uskoro postati najveće svjetsko gospodarstvo, ali i Indije koja napreduje u skokovima i po istoj liniji.

S obzirom na ove nove geopolitičke čimbenike, kapitalizam je poduzeo hitne intervencije i vladajuća klasa u tom carstvu je jednostavno primijenila recepte koji su izazvali ovu krizu. Tako smo u situaciji u kojoj postoje objektivni uvjeti da bi ljevica mogla ponuditi izlaz iz krize, ali, kao što je i Lenjin rekao, objektivni uvjeti sami po sebi nisu dovoljni da proizvedu revolucionaran ishod. Tako veliki problemi traže i subjektivne uvjete, a problem subjektivnih uvjeta se može vidjeti u onome što se dogodilo na proteklim europskim izborima ili, bez da idemo daleko, ono što se dogodilo u prvom krugu predsjedničkih izbora u Kolumbiji, gdje se gotovo 80% biračkog tijela odlučilo glasati za svog krvnika.

Dakle, mi se suočavamo s najtežom od svih kriza u povijesti kapitala i kapitalizma. Međutim, ova kriza kao nikada prije kasni u sazrijevanju subjektivnih čimbenika koji su toliko važni, a to je ono što sprečava ljevicu da pronađe izlaz iz ove krize.

Ova je kriza kao trenutak prijelaza u starost, gdje još nema smrti, a novi trenutak se još uvijek ne rađa, čudovišna pojava...

Atilio Borón: Da, gledaj kako su porasli rasizam, fašizam, ekstremizam svih vrsta u vrlo opasnom međunarodnom kontekstu.

Pričajmo o Latinskoj Americi i kako ste opisali ovu 2014.? Kako je vidite u drugoj polovici godine u kojima se kontinent suočava s važnim izbornim procesima, kao što je upravo drugi krug u Kolumbiji, ili predsjednički izbori u Brazilu, Boliviji i Urugvaju u listopadu?

Atilio Borón: Vrlo sam zabrinut. Čak sam puno razgovarao s Alvarom Garcim Linerom u Buenos Airesu. On kao potpredsjednik Bolivije gradi klasični marksistički pristup, uz napomenu da revolucije nikada ne slijede linearni trend. U Latinskoj Americi je američko carstvo doživjelo veliki poraz u Mar del Plati 2005. (IV summit svih zemalja Sjeverne, Središnje i Južne Amerike, na kojem su se lideri Latinske Amerike suprotstavili Washingtonu i dogodili su se masovni antiamerički prosvjedi op.a.)

Došlo je do svih vrsta otpora, ali je značajno usporavanje u procesu revolucionarnog razvoja u regiji otežala smrt Huga Chaveza. To je bio veliki udarac, jer je s njegovom je smrću nestao veliki motor emancipacije i procesa integracije u Latinskoj Americi. Chavez nije bio jedina pokretačka snaga u tom procesu, ali je svakako najvažnija.

Mislim da smo u vrijeme stagnacije, što ne znači da je takvo što nepovratno. Međutim, ako pogledate izborne alternative koje se nude u Latinskoj Americi, u Kolumbiji je najmanje loša opcija Juan Manuel Santos (koji je pobijedio u drugom krugu op.a.), čak i pored masovnih grobnica i svega što ga prati. U Urugvaju je protukandidat Vazquez, čovjek koji je za vrijeme nereda u tvornicama papira nazvao Georgea W. Busha i pitao ga da preko Argentine pošalje američku vojsku u zemlju.

Tabaré Vasquez koji je koketirao s Pacifičkim Savezom...

Atilio Borón: On je otišao u Pacifički Savez, kojem je imperijalizam posao, kako kažu u Venezueli.

U Brazilu se otvara pitanje kontinuiteta Dilme Rosseff i glavnih nedostataka vlade njene Radničke partije (PT). Ona je odustala od svog izvornog projekta iz osamdesetih. Temeljni projekt Radničke partije je mrtav. Ja se uvijek sjećam citata Fernanda Henriquea Cardosa, bio je jedan od najsjajnijih učitelja kojeg sam u šezdesetim godinama imao u Čileu. Na sveučilištu je držao seminar "Metoda marksističke analize", a jedna od stvari koju nam je rekao je da ljudi uvijek više vole original od kopije. Istinitost te tvrdnje se danas vidi u Brazilu, Čileu i ostalim zemljama na kontinentu, ali i u Europi, koja kopira neoliberalni model ili sve ide prema neoliberalnom karakteru, ali to navodno odgovara i socijalistima. Ljudi radije izabiru čvrstu desnicu, jer će možda izmisliti nešto novo, a neće kopirati. U slučaju Brazila, odustajanje od velikih zastava Radničke partije je doista vrlo osjetljivo pitanje i također se nitko ozbiljno nije osvrnuo na temu.

Ponekad vidim ljude da s velikom zabrinutošću govore o post-neoliberalizmu u tim zemljama, a vrlo je malo zemalja koje su izašle iz staze neoliberalizma i to sigurno nije slučaj u Brazilu. Možda malo Argentina, gdje je došlo do procesa nacionalizacije mirovinskih fondova, oporavka kompanije Aerolineas Argentinas i veće intervencije države u cjelini, ali još uvijek imaju vrlo jak i raširen neoliberalni otpor u cijelom gospodarstvu. Nominacije koje se naziru 2015. u Argentini nisu ništa više ohrabrujuće nego što je Tabaré Vásquez u Urugvaju, pa se sigurno radi o vrlo bezizglednom scenariju.

Zapravo su to promjene koje se događaju na jugu kontinenta i simboliziraju nekako ono čime smo se suočili na kontinentalnoj razini. Npr. promjena osovine Cristina Kirchner - Mujica, čak i sa svim svojim ograničenjima, u hipotetsku osovinu Scioli - Tabaré.

Atilio Borón: Naravno, to su vrlo jaki potresi. Kao što je jednom István Mészáros, koji je osim što je veliki filozof, čovjek s vrlo jakim smislom za humor, odgovorio na pitanje: "Mislite li da će naša budućnost biti socijalizam ili barbarstvo?", a Mészáros je odgovorio kako će, "ako budemo sretni, to biti barbarstvo". Mogli bismo reći, Scioli-Tabaré neće biti tako loš, jer na argentinskoj strani može postojati još gora alternativa. Naime, postoje dva ili tri kandidata koji su gori od Sciolia. To su naprosto glasnici američkog veleposlanstva, kao što je Sergio Massa ili, na primjer, Mauricio Macri.

Mi sudjelujemo u regionalnoj političkoj integraciji i zauzimamo središnje mjesto u raspravama o produbljivanju tog procesa. Koliko se po vašem mišljenju napredovalo u tim procesima, i kakve su se promjene dogodile na kontinentu?

Atilio Borón: Prvo, moramo povući tanku liniju koja razdvaja procese u zemljama poput Bolivije, Ekvadora i Venezuele, od kojih su u tijeku na jugu kontinenta. Ovdje nedostaje radikalizma kojeg u sebi ima bolivarski proces, koji je napredovao zahvaljujući prirodnim resursima, nafti u prvom redu. To se nije dogodilo na jugu. U Argentini se često kao primjer uzima slučaj kompanije YPF, ali to je još uvijek korporacija koja je na burzi u New Yorku i velika polja i postrojenja "Vaca Muerta" čine podružnicu sa sjedištem u Delawareu u Sjedinjenim Državama. Nešto slično se događa s kompanijom "Petrobras" u Brazilu, ali to nije slučaj u Boliviji, Ekvadoru i Venezueli, gdje se ponovno prisvajanje prirodnog bogatstva otetog za vrijeme imperijalizma nije dogodilo tako radikalno kao na jugu kontinenta. To je razlog zašto naglašavam važnost procesa Bolivarske revolucije u zemljama koje sam spomenuo. One su postigle značajan napredak u ovom području, a uz to i vrlo značajan napredak u području redistribucije prihoda, smanjenju siromaštva i autonomije u odnosu na velike sile u međunarodnom sustavu. Ne možemo zanemariti to što je Rafael Correa u Ekvadoru protjerao američke baze u Manti, revidirao vanjski dug, napustio ICSID (organizacija Svjetske banke op.a.) i što je izašao iz "Ugovora iz Ria" (TIAR, još jedna od inicijativa Washingtona u Latinskoj Americi op.a.).

Da ne spominjem Eva Moralesa koji je protjerao američke veleposlanike, USAID i DEA-u, također napustio ICSID, oporavio nacionalno bogatstvo i ponovno pregovara o naftnim ugovorima (trenutno pregovara s ruskim Rosneftom op.a.)
Sve te zemlje su vratile stupanj suvereniteta kojeg smo izgubili u Argentini, Urugvaju, Brazilu i Čileu.

Isto se odnosi i na slučaj Venezuele i velikog napretka Bolivarske revolucije. To nije slučajno, stoga će se procesi promjene osjetiti u cjelini, a posebno u Venezueli, koja će biti izložena najvećem udaru.

Nama mora biti jasno da je Venezuela naša "bitka za Staljingrad". Ako Venezuela podlegne pred brutalnom protuofenzivom koju vodi Washington, koji trenutno u toj zemlji primjenjuje model "smjene režima" kao u Ukrajini i Libiji, završit će se procesi promjene koji su u tijeku na kontinentu. Bez obzira da li su ti procesi radikalni ili umjereni, na kraju ćemo doživjeti istu sudbinu.

Atilio Borón: "Venezuela će se naći na najvećem udaru i nama mora biti jasno da je Venezuela naša "bitka za Staljingrad", jer njenim ćemo padom svi doživjeti istu sudbinu!"
Doista, postoji veza između povratka prirodnih resursa, a time i gospodarskog i političkog suvereniteta, te oživljavanja imperijalističke agresije na drugoj strani...

Atilio Borón: Na mom blogu sam objavio važnu priču, koju je kasnije preuzeo Los Angeles Times, koji potvrđuje da su procjene na kojima se temeljila pretpostavka energetske neovisnosti SAD-a propali. Sjedinjene Države odavno govore da oni imaju ogromne nekonvencionalne rezerve plina i nafte (plin iz škriljca) u Pojasu Monterrey u Kaliforniji. No, LA Times je objavio sveobuhvatno izvješće, koje je kasnije potvrdila posebna agencija američkog Ministarstva energetike, ističući da je došlo do ogromnog precjenjivanja tih rezervi za 96%. 2011. su oni najavili da imaju 13 700 milijuna barela, a trenutne procjene su 600 milijuna, što je otprilike iznos rezervi nafte koju ima Bolivija.

To će značiti još veći pritisak na Venezuelu i Brazil, zemlje u kojima su velika ležišta nafte na kontinentu, i još veći pritisak na Argentinu koja ima rezerve škriljca u poljima "Vaca Muerta". Nije slučajno prije nekoliko dana Argentinu posjetio podtajnik za energetiku Sjedinjenih Država, Daniel Poneman, koji je posjetio područje "Vaca Muerta" i potpisao sporazum s ministrom Federalnog razvoja u cilju jačanja i produbljivanje razmjene i suradnje između dviju zemalja, a znamo što to znači za Washington. Odnosno, koliko njima malo znači riječ "suradnja".

Jasno je, dakle, da će taj pritisak pratiti ove procese otprilike istom razinom…

Atilio Borón: Naravno, pritisak u slučaju Venezuele će se pretvoriti u kampanju medijskog terora, koji se neće voditi samo protiv Bolivarske revolucije.

Koji su najveći izazovi u našoj neposrednoj budućnosti?

Atilio Borón: Prvi i najhitniji izazov je razviti adekvatnu strategiju kako bi se spriječilo da Sjedinjene Države naprosto pometu te procese na kontinentu. Venezuela neće moći ostati sama, kao ni Ekvador, Bolivija i Brazil. Zato su integracijski procesi i jedinstvo važni. Zato Chavez i jest tražio jedinstvo, jedinstvo i samo jedinstvo.

Ali u tome leži jedan od velikih problema, jer društveno-politička karta Latinske Amerike je vrlo heterogena. Karta u kojoj imate stvarno radikalne ljevičarske vlade koje napreduju, s većim ili manjim intenzitetom, ali naprijed moraju na put promjena ići s umjerenijim vladama. S druge strane imate trn u južnoameričkom Pacifiku s čvrstim desnim vladama, prije svega mislim na Kolumbiju i Peru, te na sjeveru Meksiko. Dakle, mislim da je najveći problem i izazov održavanje jedinstva. To će biti vrlo teško, a ponekad će se morati praviti neki ustupci.

Drugi izazov je velika bitka u ideološkom i komunikacijskom području, gdje još uvijek imamo vrlo ozbiljnih nedostataka. Mi se protivimo ogromnoj medijskoj moći, ali s vrlo primitivnim oružjem, blago rečeno. Vlade bi trebale biti puno učinkovitije u komunikaciji s građanima o onome što žele raditi i da ljudi znaju zašto je to što oni predlažu pametno, razumno i prikladno za dobrobit cijelog naroda. Mislim da smo na tom području neuspješni, a neprijatelj je vrlo moćan. Posjeduje veliku medijsku vatrenu moć, kojom negativno utječe na svijest naših ljudi. Bolivarske vlade bi trebale biti u stanju objasniti da je ponekad potrebno napraviti neke žrtve i da revolucija ne ide uvijek prema gore i prema naprijed, nego, kao što smo rekli prije, ponekad stagnira ili gubi tlo pod nogama, a ponekad dobije zamah. Revoluciju se ne može pomaknuti naprijed na svim frontama.

Postoji iskustvo u Latinskoj Americi koje vrlo jasno govori o tome, a to je Salvador Allende i ono što se dogodilo u Čileu. Glavna pogreška tog procesa je bila početna strategija gdje se, gotovo uglas, napalo na nekoliko frontova. Ne možete napraviti agrarnu reformu, nacionalizirati ITT, boriti se s Amerikancima koji su velikim dijelom dominirali u rudarstvu, napadati Crkvu i njenu prisutnost u odgojno-obrazovnom sustavu, te napadati prije svega medije u isto vrijeme. Nitko ne može imati snage za to. Morate razviti strategiju i prioritete. Prvo ću se boriti s jednim neprijateljem i pobijediti, potom ću izgraditi novi savez i napasti drugog, i tako dalje. Ono što ne možete učiniti je napasti sve u isto vrijeme. U Venezueli, Sjedinjene Države protiv Nicolasa Madura vode napad na svim frontama, a istodobno predsjednik Maduro ne smije odgovoriti na taj izazov, jer je to zamka koja vodi do poraza.

Ukratko, moramo se suočiti s izazovom kontinentalnog jedinstva, pokušati ojačati procese pod svaku cijenu, jer to vrijeđa one u Americi. Njih vrijeđa CELAC, UNASUR, Mercosur i toga se više boje nego ideološke bitke s Fidelom. Moramo poboljšati pitanje medija, kao i temeljno pitanje organiziranja u narodu, jer imamo procese poput Venezuele gdje je organizacijski stvar vrlo složena, ali srećom imamo i druge procese, poput Bolivije, čija organizacijska struktura ima bogatu bazu, koja će u konačnici braniti proces od vanjskih i unutarnjih napada. Bolivija je izvanredan oblik postignuća autohtonog stanovništva, predkolonijalnog naroda koji se stavio u službu projekta socijalističke izgradnje. No, nemaju sve zemlje problem organizacije kao Venezuela, a Chavez je rekao stotinu puta da je to ključni problem. U svojoj prekrasnoj knjizi "Prije nego zaboravim" Ali Rodriguez kaže "kako su slabost i krhkost revolucionarnih stranaka Ahilova peta Bolivarskog procesa".

Što karakterizira nastavak produbljivanja procesa u Boliviji?

Atilio Borón: Od različitih procesa tranzicije, uključujući i kubansku revoluciju, Bolivija je jedna od najzanimljivijih primjera koji je dokazao uspješnost makroekonomskog upravljanja. U Kubi ćete isto vidjeti probleme, ali uznemirujući utjecaj embarga predstavlja nepremostivu prepreku. Već smo govorili o Allendeu i Čileu, a isto vrijedi i danas za Venezuelu. Prevrat u zemlji koja izvozi nafte za nekoliko stotina milijardi dolara godišnje bi bio strahovito težak udarac za gospodarstvo. Bolivija i Ekvador su probleme rješavali čak i bolje nego zemlje na jugu kontinenta, kao što su Brazil, Argentina i Urugvaj, gdje je makroekonomski menadžment pokazao mnogo nedostataka u gospodarstvu.

Osim dobrog ekonomskog upravljanja, Evo je uspio okupiti nenadmašan izborni stroj i istina je da ne postoji način da se s njim bore, kao što se dogodilo s Chavezom. Opet, ako je desnica odlučila ne boriti se, jedina joj je alternativa državni udar, bilo pod pokroviteljstvom Washingtona ili na jezivi način testiran u Libiji i Ukrajini. U izbornom scenariju, Evo je osigurao pobjedu. On ima i snažnu revolucionarnu budnost, jer je kapitalističko carstvo u vrlo teškoj situaciji i svaki put kad mobilizira svoje ljude u okviru oružanih snaga ili policije, unutar Bolivije se dogodi udar na revolucionarni proces u tijeku.

Osim dobrog makroekonomskog upravljanja, što smatrate izazovom bolivijskog procesa u vezi svog novog ekonomskog modela i modela razvoja?

Atilio Borón: Ekonomski model koji može osnažiti Boliviju i što bi bio dugoročni projekt je litij, ali se pokreće lažna debata oko razvoja i sukoba između društva i prirode. Tvrdi se da je očuvanje prirode važnije od gospodarskog rasta i blagostanja, ali bez gospodarskog rasta koji ne mora biti kapitalistički ne može bit društvenog napretka. Ovaj pristup pretpostavlja odnos ljudskog društva prema prirodi, što je netočno. Svi smo mi dio prirode. Problem je jednostavno riješiti i morate samo razmišljati kako racionalno i odgovorno koristiti javna dobra koja nam nudi Majka Zemlja. Naime, što će litij učiniti Boliviji, koji u ovom stoljeću može postati ono što je nafta bila u prošlosti? Bolivija ima oko 80% litija na planeti, pa tako i ima moralnu odgovornost za razvoj industrije. Sada imamo problem, jer prethodne vlade nisu učinile apsolutno ništa da obrazuju tehničare, inženjere i stručnjake i bolivijska vlada će imati malo izbora, nego će morati sjesti i pregovarati u teškim uvjetima i to s multinacionalnim kompanijama, ali samo da se usavrši i stvori tehnologija. Ne iskoristiti ovo ogromno bogatstvo, koje će se tako izgubiti, je neoprostivo, ili će biti ukradeno od strane multinacionalnih kompanija.

Ako vjerujemo da će to dodatno poboljšati uvjete života naših ljudi i da ljudi moraju imati pravo na pitku vodu, osnovne higijenske uvjete, više škola i bolnica, adekvatno stanovanje, a sve to znači više bakrene žice, željeza, vapna, cementa, cinka, nafte, više energije. Sve u svemu, to se ne može postići bez strategije gospodarskog rasta. Vidio sam i očaj u Ekvadoru, koji je posljedica zaustavljanja rasta i pitam se kako ćemo imati nulti rast, ako populacija Ekvadora raste za 2,5%, što znači da će se za trideset godina broj stanovnika udvostručiti. To neminovno traži više škola, bolnica, stanova, cesta, mostova, dalekovoda, vodovoda, kanalizacije, itd.. Dakle, mislim da je priča oko zagovaratelja očuvanja okoliša i nekontroliranog gospodarskog rasta lažna debata između dvije skupina iz istog tabora. Ono što moramo je vidjeti kako te prirodne resurse koristiti odgovorno, jer je očito da ih se mora koristiti. Bez toga, a sa stopom rasta stanovništva kao što je gore navedeno, životni standard stanovništva će znatno opasti.

Što mislite o bolivijskoj vladi o procesu društvenog pokreta?

Atilio Borón: Kulturni centar mora uspostaviti suradnju, ali je bitno pronaći ravnotežu. Postoje dvije krajnosti koje treba izbjegavati. Jedna od njih je ona mobilizacijska i dinamična, koja vodi ka tome da pokreti završe odvajanjem od države. Oni su tada nemoćni da ostvare svoje težnje. Ako bi se to dogodilo, time bi se doveo u opasnost proces upravljanja, što bi odmah značilo zagrijavanje za američku intervenciju, za promicanje destabilizacije, a u trećem koraku to znači promicanje općeg kaosa kojeg će organizirati i financirati Bijela kuća. Nakon toga dolazi do pada vlade i obnove građanske dominacije i neokolonijalne države.

Druga krajnost je situacija kada država doslovno proguta društvene pokrete, kao što se dogodilo u Meksiku, gdje je revolucionarni val bio organiziran od strane države. To je vrsta pasivne revolucije i to završava likvidacijom revolucije, kao što je bilo u tom slučaju.

Dakle, to će zahtijevati osjetljivost od svih državnika, a primjer je narodni vođa Evo Morales koji je morao proći kroz taj uski put između dvije navedene smrtonosne opasnosti, a sve kako bi sigurno nastavio svoj revolucionarni proces. Na kraju će vlada biti sačinjena od društvenih pokreta, ali se moraju po izbijanju spriječiti usko partikularistički zahtjevi. Tada će birokratski aparat države ugušiti društveni pokreti, kojima je u krvi provođenje revolucije.

Prof Atilio Borón i lider kubanske revolucije Fidel Castro u Havani u studenom 2010.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu