PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE:

Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE:

Počalji  rozalin taj Uto Jan 29, 2008 11:01 am

Najveći vlasnici crnogorskih privatizacionih fondova, sudeći po spiskovima akcionara na sajtu Centralne depozitarne agencije su strane firme, ...

... pogotovo slovenačke, domaći biznismeni, menadžment fime koje upravljaju fondovima, ali i poneki "ljuti" konkurent iz redova fondova, piše Republika.

Na spiskovima‚ 10 najvećih akcionara u privatizacionim fondovima, kao i u kompanijama uopšte, takođe ima dosta of šor firmi, pa su destinacije sa Britanskih djevičanskih ostrva i dalje omiljene za registrovanje sjedišta kompanije.
U AtlasMont fondu pojedinačno najviše akcija ima HLT fond, sa 8,665 odsto vlasništva. Tek zatim slijede firme biznismena Duška Kneževića, prvog čovjeka Atlas grupe, koja kontroliše ovaj fond. To su Hempton corp.LTD sa Tortole sa 7,23 odsto, Društvo za upravljanje Atlas fondom ima 6,823 i Atlas mont banka 2,82 odsto. Tu su, sa manje od 2,5 odsto još i Kosmo, Zveza bank, Aca Babić, Futura export import i Zetagradnja.

Najveći akcionar HLT fonda je Cattaro investments, firma koja posjeduje 19,71 odsto akcija ovog fonda. Na drugom i trećem mjestu su firme bliske biznismenu Vladanu Vujoviću - Pro Vladex i Prima, koje posjeduju 9,07 i 2,15 akcija ovog fonda.
Tu je sa 1,64 odsto vlasništva u fondu i ino firma Dafin, podgorička Zetagradnja, ima 0,53 odsto, a pojedinačno manje od 0,37 odsto imaju Niko Cuca iz Pančeva, Zagrepčanin Damir Strmečki, kompanija Rafles, Slobodan Mandić i kompanija Ribnica.

Najveći akcionar Eurofonda, kojeg kontroliše biznismen Veselin Barović je menadžment preduzeće Euroinvest koje i upravlja fondom, ima 14 odsto akcija fonda. Najveći vlasnike te kompanije je Bosanac Bojša Šotra.
Drugi po akcijama u Eurofondu je Podgoričanin Branislav Radonjić sa 5,405 odsto akcija, slijedi Slovenac Čampa Rok sa 4,33 i Veselin Barović koji posjeduje 3,97 odsto akcija tog fonda. Sljedeći je Roman Drašler sa 3,21 odsto akcija, Monte Cristo kapital sa 3,19 odsto, više od dva odsto imaju DOO Comunity i DOO Akcija, 1,64 odsto ima Fjord, a manje od jedan odsto ima frima Global deal.

Fond Monetu kontroliše grupa crnogorskih biznismena. Pojedinačno najveći akcionar je Društvo za upravljanje fondom Moneta sa 17,4 odsto, a zatim slijede Momo Gazivoda i Milo Perović sa 6,9 i 5,7 odsto. Tu su Enis Jevrić i Bojana Vunković, sa više od četiri odsto pojedinačno, firma Zetagradnja sa 1,98 odsto koliko ima i Željko Ivanović, a nakon njih slijede Slavoljub Šćekić, Fuad Fetahović i Miodrag Perović.

Fond MIG, kojeg kontroliše grupa slovenačkih biznismena, i ima najveće akcionare iz te države - KD Holding sa 17 odsto, P.C.I svjetovanje inžinjering in trgovina sa 5,05 odstvo i Alta media sa pet odsto akcija. Toliko ima i European funds inc, a društvo za upravljanje fondom KD mont ima 4.76 odsto akcija. Slijedi Adriatic invest, a sa manje od dva odsto akcija tu su i Petar Ivanović, Monte adria broker diler, Montenegro lizing and finance, i Nikšićanin Veljko Karadžić.

Većinski akcionar fonda Trend je Društvo za upravljanje istoimenim fondom, sa 26,94 odsto, iza kojeg stoji grupa slovenačkih biznismena. Na drugom mjestu je podgorička firma Zetmont, čiji je osnivač Mihailo Madžarović. Slijedi Monte adria broker diler, i Hawling ltd sa više od dva odsto vlasništva, dok manje od tog procenta imaju Slovenac Gregor Meden, Zveza bank, firma European funds, slovenačka firma MABO, Calipso LTD i Raffles asociates
rozalin
rozalin

Broj poruka : 84
Datum upisa : 07.01.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.titanik.bloger.hr/

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Pesma, nekada popularna

Počalji  Milan taj Čet Mar 26, 2009 10:54 pm

iz vremena kada je bila zabranjena se ostvarila..*plovi patka, ploi guska, Crna Gora bice ruska*...
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Fondovi bede i razdora....

Počalji  Milan taj Čet Avg 20, 2009 2:17 pm

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Kriv im Tito....

Počalji  Milan taj Ned Avg 30, 2009 4:19 pm

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty 5.000.000 USD u *privatizacioni fond*

Počalji  Milan taj Sre Mar 31, 2010 6:55 pm

Luka Karadžić: Tri su osobe prodale glavu mog brata Ispis E-mail
Svijet - Obratite pažnju | Srijeda, 31 Ožujak 2010
Trojica muškaraca su izdala informacije koje su dovele do Karadžićevog uhićenja, tvrdi Luka Karadžić, brat haškog optuženika Radovana, za srbijanski Alo. Kaže kako mu je jedan od njih bliski suradnik. Crnogorskoj Agenciji za nacionalnu sigurnost jedan od tri osobe, koje su izdale Radovana Karadžića, otkrio podatke koji su omogućili Karadžićevo uhićenje, prenosi srpski Alo.
Brat haškog optuženika, Luka Karadžić, kaže kako on, ali i cijela obitelj, znaju imena onih koji su "prodali" njegovog brata.
- Točno je da znamo o kome se radi, ali vam imena ne mogu reći dok cijela obitelj ne odluči da ćemo to objaviti. To je sitna duša koja je za izdaju dobila novac od crnogorske vlasti. O kojoj se svoti radi, ne znam, samo znam da se radi o puno manjoj količini novca nego što su dobili oni iz vlasti, rekao je on.
Čovjek iz Crne Gore je tamošnjoj vlasti otkrio kako se bivši vođa bosanskih Srba skriva u Beogradu pod pseudonimom Dragan Dabić. Prema riječima Luke Karadžića još su dvije osobe sudjelovale u izdaji.
Čovjek iz Crne Gore je navodno bio Kardžićev bliski suradnik. Te informacije su potvrdili i odvjetnik Svetozar Vujačić, te ministar unutarnjih poslova u vladi Crne Gore Ivan Brajović.
Američka je administracija ponudila pet milijuna dolara onome tko bi dao informacije koje bi dovele do uhićenja Karadžića, ali još uvijek nije poznato je li taj novac isplaćen, prenosi u srijedu portal Dnevnik.hr.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Bankarski fondovi Crne Gore

Počalji  Milan taj Sub Apr 03, 2010 2:19 pm

Monitor: Hipo Alpe Adria banka poslovala sa Darkom Šarićem

Podgorička Hipo Alpe Adria banka imala je poslovne transakcije sa kompanijama i osobama povezanim sa Darkom Šarićem, glavnim osumnjičenim za šverc droge iz Južne Amerike za kojim je Srbija raspisala poternicu, piše nedeljnik Monitor

Prema saznanjima Monitora, banka je u januaru ove godine Darku
Šariću i njegovom bratu Dušku odobrila viza kartice sa kreditnim
limitima od po 20.000 evra.

List prenosi da je banka odobravala kredite i firmi Mat kompani čije
se poslovanje takodje dovodi u vezu sa Šarićima.

Poslovanje Hipo Alpe Adria banke, kako navodi Monitor, ispituje
crnogorska Uprava za sprečavanje pranja novca.

Povodom medijskih napisa, uprava Akcionarskog društva Hipo Alpe Adria
banke u Podgorici je saopštila da "nijedna od transakcija" koje su
klijenti realizovali preko te banke "nije blokirana od nadležnih
državnih organa" kojima je, kako je navedeno, dostavljena "potpuna i
celovita dokumentacija" u skladu sa zakonima Crne Gore.

Prema objašnjenju uprave, sve dosadašnje, "bilo redovne ili
vanredne", provere transakcija te banke "nedvosmisleno su potvrdile"
da je "postupanje banke potpuno u skladu sa zakonima i pravilima koja
važe u Crnoj Gori".

Centrala banke je u Beču.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty *DOMOljUBNI FOND *Crne Gore

Počalji  Milan taj Sub Apr 10, 2010 9:33 pm

TAJNA IVE BANCA
Banca mnogi razočarano doživljavaju kao renegata hrvatske ljevice...

Ivu Banca mnogi razočarano doživljavaju kao renegata hrvatske ljevice. Taj je čovjek za vrijeme rata bio uzor i uzdanica. Hrabro se i konzekventno suprotstavljao režimu Franje Tuđmana. Branio je ljudska i manjinska prava. Nije se bojao javno govoriti. A onda se nešto promijenilo... Svaki njegov javni nastup, nakon faze suprotstavljanja Franji Tuđmanu, daje danas novu snagu uzdasima razočaranih (najčešće: bivših) štovatelja. Jednom Banac prokazuje Tita kao zlotvora i traži ukidanje naziva svih Titovih ulica i trgova, u čemu ga podupire jedino krajnja desnica. Drugi put okomljuje se na partizanski pokret, kojega, u njegovom ideološkom (komunističkom) ishodištu, smatra izvorno zločinačkim. Ovamo napada Putina kao orijentalnog despota, tamo se obrušava na srpske političare u BiH i njihov entitet. Jednom proglašava Jugoslaviju "neprirodnom tvorevinom", drugi puta Bosnu zagovara kao prirodnu – mada države, uopće uzev, nemaju običaj izrastati u prirodi. U pojavama s istoka čini se, tendencijski traži malformacije: na Zapadu lijek. Dok činjenicu da Albanci sada imaju dvije države na Balkanu – s inkubacijskom tendencijom povećanja broja – smatra povoljnom, pravo na takvu "državoplodnost" odriče Srbima, odnosno bosanskim Hrvatima.

TOČKE SPORENJA

Evo nekoliko takvih izjava.
1) "Ne možete biti samo antifašist, a da pritom ne budete i antikomunist", tvrdi Banac u kraćoj polemici s riječkim filozofom Nenadom Miščevićem. Prema njegovu mišljenju, zločini su neodvojivi od ideologije komunizma, oni su njen sastavni dio, njen programi metoda ako već ne i krajnji cilj, pa je nemoguće razdijeliti "žito od kukolja". Ne postoji, dakle, opravdanje tipa – (komunistička) zamisao je bila dobra, štoviše plemenita, ali su je neki ljudi pokvarili zločinačkom praksom. Ne, komunizam je zlo u ideji i zlo u realizaciji. "Prije svega, kao i kod fašističkih zločina – ali ne i kod “hrvatskih”, jer to nije ideološka kategorija – ne mogu se zločini “nekih komunista”, a posebno kad su najizravnije počinjeni “u ime svoje ideologije”, nikako odvojiti od komunizma" piše Banac. "Profesor Nenad Miščević misli da mogu. Tu je i suština našeg neslaganja. On veli: “Dobar dio partizanskih zločina, i općenito zločina što su ih počinili pobjednički pokreti otpora, bio je motiviran izravnom osvetom i frustracijom, a ne ideološkim neslaganjem. Istina je da su ih opravdavali ideologijom, ali je to većinom bilo naknadno prešminkavanje i izmotavanje. Profesor Banac je izvrstan povjesničar i to sigurno zna bolje od mene.” Zahvaljujem na komplimentu, ali, moram priznati, tako što doista ne znam. Prvo, ako ćemo ovako, zašto “dobar dio zločina, i općenito zločina” što su ih 1941. počinili pobjedničke ustaše, ne bi bio “motiviran izravnom osvetom i frustracijom, a ne ideološkim neslaganjem”? Drugo, nije mi poznato da su “pobjednički pokreti otpora” svoje zločine “opravdavali ideologijom, ali je to većinom bilo naknadno prešminkavanje i izmotavanje”. Dapače, “pobjednički pokreti otpora”, a to će reći konkretni režimi, poput onog Titovog, stalno su krili svoje zločine, i to tako sustavno da je Milka Planinc ovih dana rekla kako o Bleiburgu i Kočevskom Rogu nije “ni znala što je bilo ondje." Na kraju smo došli do temeljnjeg problema. Profesor Miščević, naime, tvrdi da komunistička ideologija sama po sebi ne “poziva na ubijanje”. “Nacisti su”, veli on, “otvoreno tvrdili da niže rase treba porobiti, a skoro pa otvoreno da ih treba fizički eliminirati. Ideološka indoktrinacija bila je upravo odgoj za nemilosrdno likvidiranje. Ima li toga u djelima utemeljitelja komunizma? Pozivaju li Marx i Engels na fizičko likvidiranje kapitalista? Ne, i za to nema potrebe. Zato što kapitalista vlasništvo čini kapitalistom; kad ga lišite njegove tvornice, on prestaje biti kapitalist.” Vrlo zanimljivo. Ispada da Marx i Engels nisu bili za “fizičko likvidiranje” kapitalista, jer su likvidaciju namjeravali provesti (nenasilnom?) eksproprijacijom. Da sam marksist, nadam se da bih Marxa i Engelsa bolje branio.(...)" "Ako će profesor Miščević i dalje osuđivati komunističke zločine" nastavlja Banac, "a on to očito želi (za one koji tvrde da, unatoč marksističkim nedostacima, među boljševicima ipak ima i vrijednih ljudi, Trocki veli: “Doista, takvi 'prijatelji’ su opasniji od neprijatelja”), te se “klanjati” demokraciji i općem pravu glasa, a i to po svemu sudeći želi, on mora biti i antikomunist. Komunistički se zločini ne mogu osuđivati bez posljedica za komunističku ideologiju, dakle za komunizam. A ako se opravdavaju, ne mogu se opravdavati s nekomunističkih pozicija. To još ne znači da su komunizam i fašizam blizanci. Ali ako osuđujete samo jednu od ovih totalitarnih ideologija, uvijek na neki način opravdavate drugu. One danas u postmodernom vremenu i žive jedna od druge. Posebno u Hrvatskoj."
2) Albanci mogu imati dvije države na Balkanu, drugi ne, jer je to "svršen čin", "poseban slučaj", i sl. Ivi Bancu je još krajem osamdesetih Jugoslavija bila "neprirodna tvorevina". To dakle znači nepoželjna država. Neodrživa. Ako je bila neprirodna nije ju trebalo mijenjati, nego ukloniti. Protiv toga uvjerenja se ne može izreći razuman prigovor, ako je ono moralno. Moralno je ako je konzekventno, a konzekventno je ako ide do kraja bez obzira na posljedice. Konzekventno je ako se isti stav primjenjuje ustrajno, i kad nam koristi i kad nam šteti. Pošto Bosna i Hercegovina ne daje ništa više argumenata za svoju prirodnost nego SFRJ – naprotiv, Jugoslavija je bila sastavljena od niza nacija čiji su se odnosi uz nešto takta mogli vješto kombinirati tako da ne dominira samo puka mržnja ili kompeticija, i u tom smislu je bila puno prirodnija, a u Bosni je danas stanje međuetničkih odnosa puno gore nego u najgoroj SFRJ, jer i najveći optimisti vide samo da se tri nacije zdušno mrze, onda je logičan, dakle konzekventan, dakle moralan zaključak samo jedan, ali nije ga iznio Banac, nego Tuđman – ako je SFRJ neodrživa, neodrživa je i Bosna. Banac, međutim, misli da je SRFJ bila neodrživa a Bosna nepoderiva. Ili, njegovim riječima: IVO BANAC: "Bosna i Hercegovina je definirana Dejtonskim ugovorom. Ako gospodin Dodik misli da može mijenjati Dejtonski ugovor, on zna kakav je put prema tom rješenju, a taj put, u njegovom slučaju, jeste faktički nemoguć. Ono što se od Bosne i Hercegovine traži u ovom trenutku je više integracija. Naravno, gospodin Dodik, razni njegovi sljedbenici i njegovi prijatelji u Beogradu, rade na tome da tih integracija bude što je moguće manje. On se ponaša izuzetno provokativno i rekao bih da je u ovom trenutku upravo Milorad Dodik jedna od najopasnijih političkih ličnosti na Balkanu. To što on radi, obećava nove sukobe, koji mogu postati međunarodni i međudržavni. Upozorenje koje je nedavno dobio od visokog predstavnika Lajčaka dovoljno govori o tome kako, barem jedan dio međunarodne zajednice, doživljava ponašanje gospodina Dodika, premda ima i onaj drugi dio koji u njemu vidi nekog uspješnog tranzicijskog političara kojemu nije stalo do ideologije, nego do gospodarskog uspjeha koji je lišen bilo kakvih ideoloških opterećenja. To govori da je gospodin Dodik izuzetno uspješan u svojim zahvatima. Moramo biti vrlo oprezni kada govorimo o njegovim ekscesima koji su doista učestali ovih zadnjih mjeseci. Moramo učiniti sve da one elemente autonomije, koje on još uvijek ima, skrešemo što je moguće više. Ne može se tvrditi da je integracija policije u Bosni i Hercegovini nešto što bi bilo na štetu sigurnosti u toj državi. Mislim da se može tvrditi kako bi prava integracija onemogućila, ne samo razne gangsterske sukobe u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, nego i suradnju policije Republike Srpske sa zločinačkim podzemljem i mogućnost da se iz zatvora izvuku osuđeni ratni zločinci. To govori do koje mjere je ta policija još uvijek kontinuitet one politike koju je vodio Karadžić i koju Dodik, na suvremeni način, održava u životu."
3.) Dok u drugim državama treba podržavati više integracija, Srbiji to ne treba.Tamo samo treba biti strpljiv pa se mogu otkriti nove klice raspada, no ta dezintegracija nije nešto nad čim bi se trebalo zabrinjavati.Ako pojedini političari djeluju na razbijanju Srbije, pa i poput Hashima Thachija, kojemu je mjesto premijera prvi zakonit posao u životu, onda su oni očito borci za emancipaciju malih nacija. Ali ako se netko suprotstavlja politici Harisa Silajdžića, bosanskoj varijanti predratnih srpskih hegemonista, onda je taj – poput Dodika – "provokator". Evo kako Banac vidi budućnost Srbije. "Ivo Banac: Ali ako je već riječ o raspadu Srbije, naravno da ima još dijelova Srbije koji bi u nekim još nepredviđenim okolnostima mogli postati predmet nekih nama još nepoznatih dioba." Odnosno: "Hajdemo biti vrlo konkretni pa postaviti pitanje – postoje li mogućnosti da Vojvodina postane nezavisna. Odgovor na to pitanje ja ne mogu dati. To će ovisiti o tome kako se situacija u Srbiji bude razvijala. Ako Srbija bude imala snage da zadovolji sve posebne interese koji postoje u njoj, onda će, vjerojatno, Vojvodina ostati unutar granica Srbije. Ako to ne bude slučaj, onda će najvjerojatnije, iako ne možemo biti sigurni, situacija biti drukčija." Budući da je demokrat, Banac dodaje: "Političke okolnosti uvjetuju procese koji vode održivosti ili neodrživosti pojedinih zemalja. Ako su građani zadovoljni, onda vjerojatno neće biti potreba za preinačenjima granica. Ako nisu zadovoljni, onda to vjerojatno ide u tom pravcu."

DOMOVINSKI OBRAT

Eto, dakle, fragmenata za portret Ive Banca. Oni stvaraju sliku iza koje se krije jedna velika tajna. Kakva? U svojoj osnovi, trivijalna. Ivo Banac govori otvoreno,ne laže,jedva ponekad taktizira. Tajna dakle nije u Ivi Bancu, tajna je u izokrenutoj perspektivi hrvatske javnosti koja je godinama gradila sliku desničara kao bezubih gorštaka, koji u lijevoj ruci nose Thompson ili zbojevku, u drugoj nož a u glavi imaju više očiju no zuba. Ali, na svu sreću, to nije jedino – ako možda, uz malo zlobe možemo reći da jest pravo – lice naše desnice. Njeno drugo lice je lice Ive Banca. To je njegova tajna. Ivo Banac je, naime desničar i nacionalista – ali u tome nema ništa loše, osim ako ga se ne vidi kao "magupa u našim redovima". Ne, on to nije, i tada problema – nema. Povrh toga, Ivo Banac se za svoje ideje bori demokratski, politički, verbalno, idejno, uljudno. Pravim pogledom na Banca ne uo0čavamo gubitak na ljevici, nego dobitak na desnici.
Hrvatska politička scena minulih je 17 godina, naime, pretrpjela stravičnu štetu–a onda dakako i cijela država–zato što je Hrvatska imala kamenjarsku, kleptokratsku,
mitomansku, lumpenproletersku i nacionalsocijalističku šovinističku desnicu. Modernih,
uljuđenih, evropejskih desničara, konzervativaca, demokršćana, liberala, zagovornika laissez faire-a, krupnog kapitala, i sl, jedva da je bilo–ali, kako je limes hrvatskih lijevo desnih podjela bio postavljen na Drini, lijevo je bilo sve što ne viče «Srbe na vrbe», pa je tako i nesretni Ivo Banac smješten na hrvatsku ljevicu s jednako toliko prava kao Pontije Pilat u Simbol vjere. Banac, naprotiv, spada u modernu konzervativnu desnu scenu – on je obrazovan, nepotkupljiv, istinski uvjeren u vrijednost ljudskih prava, hrabar. Kao takav, mogao bi računati na najviše pozicije u ovoj državi, kada bi za to skupio dovoljno glasova s desnice i s desnog centra. A ako je Banac desničar, nema mjesta razočarenju njegovim antikomunističkim idejama ili odnosom prema Srbima, koji svakako nije od jučer. U njegovoj predratnoj knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji jasno je vidljivo da, prema Bancu, u staroj Jugoslaviji nije postojao ni jedan jedini srpski političar sa ljudskim likom: Srbi su u politiku gurali uglavnom Quasimoda, čudovišta, monstrume, velikodržavnim virusom zaražene pseudodemokrate, kriptošoviniste... u toj inventuri ni Svetozar Pribićević nije dobro prošao, pa je zamislivo kako su onda prošli svi drugi. Tu možda dolazimo do izvorišta Bančeve ideje, a to je zamisao o "prirodnoj" bazi države. Prirodna baza države je etnička, odnosno krvna zajednica, no kod Banca participiraju u njoj, u Hrvatskoj, pod istim uvjetima svi a kod drugih naših desničara, nema te ideje ni u ružnom snu, i to je ta, dramatična razlika između Njega i Njih. Uz Stipu Mesića i Josipa Manolića, Banac spada u skupinu koja je minulih godina podržavala povezivanje Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, i svih drugih, u jedinstvenu frontu borbe protiv Slobodana Miloševića, no ti su političari zadržali iste ideje i sada, kada srpski autokrat više nije među živima. Prema Srbima s one strane Une nastupa se neprestano s figom u džepu. Iako su im usta puna demokracije, nitko od ovih ljudi neće reći kako je to referendum za osamostaljenje BiH mogao imati demokratsku legitimaciju, ako su za samostalnost glasala samo dva od tri naroda, uz očito volju da se treći narod posve minorizira. Nije li i Slobodan Milošević predlagao odlučivanje po modelu jedan čovjek, jedan glas, što je fundamentalno demokratsko pravilo, ali mu u tome Hrvatska i Slovenija nisu htjele dati za pravo? Kako to da su Srbi izbačeni iz hrvatskog ustava, prije rata, i od ravnopravnog entiteta postali manjina? Što je tu demokratski – osim, ako demokratski nije, ipso facto, svaki potez koji ide na štetu Srba, a iz ovih stavova nije teško vidjeti takvu logiku, samo prikrivenu "demokratskom" retorikom. To je frazeologija koja se u minulim stoljećima obuhvatala frazom «da se Vlasi ne dosjete". Aplauzi odvajanju Kosova, kritike odvajanju Osetije i Abhazije, naklonost centraliziranoj Bosni i razmrdanoj Srbiji (nikad, dakako, javno izrečena) pokazuju međutim da je hrvatska desnica – dezorijentirana. Jer, Srbija vjerojatno više nikada neće biti geopolitički neprijatelj Hrvatske i antisrpski sentimenti nemaju smislenu političku funkciju. Srbija, poharana "bijelom kugom", nakon niza neuspješnih i promašenih vojni, više nema ni snage ni potrebe ni želje ni volje za prodorom na zapad. Ona nema ni ljudi za to – kako vojske, tako ni stanovništva koje bi negdje naseljavala. Srbija, kao i Hrvatska, izumire i ekspanzionistički ratovi nisu i neće biti na dnevnom redu, naprotiv. Nitko ozbiljan pak više nema namjeru obnavljati ni komunizam ni Jugoslaviju. No, u tom se smislu pokazuje očita Bančeva mana: on ne djeluje kao povjesničar, nego kao sudac koji sudi povijesti i njenim zastranjenjima. Banac izriče apodiktičke stavove, šamara povijesne procese lijevo i desno, osuđuje umjesto da ih proučava i opisuje. Takva ostrašćenost ne može služiti kao argument za hladnu nepristranost. Banac je suviše političar da bi bio historik – konačno, kad su Mao Ce Tunga pitali što misli o Francuskoj revoluciji, on je rekao – ne znam, premalo je vremena prošlo... Ivi Bancu dobro bi došlo zrno takve metodološke skepse. Banac olako izriče sudove koji zvuče općeprihvatljivo jer su svetački, ali – tko može živjeti uz to? Ako mu je ustaški pokret zločinački, i ako mu je komunistički pokret zločinački, kamo se čovjek mogao opredijeliti u Drugom svjetskom ratu? Reći – neću u ustaše, neću u partizane, odoh ja u LS ili HHO, kod Ive Banca? Hvalevrijedno, ali nije se moglo, nije bilo Banca ni LS-a ni HHO-a. A kud tada? U London, s privatnom flotom? To su mogli samo rijetki, poput njegovih predaka. Kuda je mogao otići čovjek iz Dicma ili Trilja, Srba ili Vrginmosta, nego u ustaše, četnike ili partizane? U Dom Lordova? Tito je zločinac jer je počinio zločine prema kvislinzima, ukinimo mu ulicu, kaže Banac. OK, može, no hoćemo li biti konzekventni ukinimo je i Trumanu i Churchillu, spržili su Njemačku i Japan. To je po razmjerima bio desetke ili stotine puta veći zločin od Titovog. Također, nije bilo suda, nije bilo demokratskog glasovanja o spaljivanju Dresdena, Hamburga ili Hiroshime i Nagasakija. Hrvatsku vojsku, četnike, ljotićevce i belogardejce izručila su ta gospoda Titu na Bleiburg. Pa nisu li onda sukrivci? Osudimo, logikom "poznat ćete ih po djelima", komuniste, ali što tada učiniti s Crkvom iza koje stoji inkvizicija, pedofilija, pronacizam Pia XII. Kako ta djela odvojiti od čiste ideje Isusove? Ni u jednom povijesnom razdoblju cijelo biće Crkve nije bilo imuno od zastranjivanja ove ili one vrste: tamo sudjelovanje u progonima krivovjernika ili drugih rasa, ovamo istrebljenja heretika, spaljivanje znanstvenika, danas tisuće, ili više, slučajeva pedofilije, zabrane ženidbe svećenicima...Srpski kritičari Bancu će prigovoriti druge nelogičnosti. Albancima, primjerice, nije bilo dobro u Srbiji, i to im daje pravo da se odcijepe. Kako to da se postotak Albanaca, kad im nije bilo dobro – a u nekim razdobljima njima sa Srbijom stvarno nije bilo dobro – na Kosovu sa 55 posto popeo na 97 posto, uz "genocidne" Srbe? Srbi rade genocid tako da je njih sve manje a drugih sve više. Kako to da su Srbi u Bosni desetljećima nestajali, a bili su hegemonistički narod? Kako to da se svi imaju pravo odcijepiti od Srba ako im nije dobro, a Srbi nemaju ni od koga? Kako to da se rođenje demokracije i neovisnosti u Crnoj Gori (gle: Srbi nad njima nisu vršili genocid a oni se ipak imaju pravo odcijepiti, makar i sa 15 glasova više) proslavlja pjesmom na Cetinju: Došlo vrijeme mila mati, da krenemo Srbe klati... Kako to da su Srbi uvijek ritualne žrtve rođenja demokracije, i u tom ih se ritualu, eto, uvijek treba baš priklati, kao janjad nekoć u poganskim običajima? Hrvatska se država našla u ćorsokaku. Tvornica novca zvana telekomunikacije, prodana je Nijemcima, sav medijski pogon Nijemcima i Austrijancima. Naftna industrija ovih dana ide na doboš. Uz dug od 35 milijardi eura, uskoro će biti prodana i Elektroprivreda. Više ništa nije hrvatsko, najveći dio privrede postaje prirepak multinacionalnih kompanija, nacija demografski izumire, a Ivo Banac i ostatak uljuđene desnice vodi nezavršene i besmislene ratove sa galerijom protivnika od Nikole Pašića do Slobodana Miloševića, među kojima su svi mrtvi da mrtviji ne mogu biti i vjerojatno se sa onoga svijeta smiju plemenitom intelektualnom naporu koji naš vitez poduzima u naporu da im probije glogov kolac.

Boris Rašeta
novinar
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Kolasin *glavni grad Srbije*... ?

Počalji  Milan taj Pon Apr 12, 2010 4:34 pm

Jedan na jedan Danica Drašković vs. Stevan Mirković

Danica Drašković
Rođena je 1945. u Kolašinu. Završila je pravni fakultet. Devedesete je provela demonstrirajući s opozicijom, pišući kolumne u Srpskoj reči, upravljajući istoimenom izdavačkom kućom i humanitarnom organizacijom Spona. U leto 1993. na mitingu koji je organizovao SPO Vuk i Danica Drašković su uhapšeni, pretučeni i zadržani u zatvoru čitavih 38 dana. Po mnogima je i jedna od najbolje odevenih žena u Srbiji.

Stevan Mirković
Rođen je 27. oktobra 1927. godine u Valjevu. General-pukovnik JNA, a od 1987. do 1989. godine načelnik Generalštaba. Dobrovoljno je stupio u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije oktobra 1944. Ranjen je na Sremskom frontu i nosilac brojnih jugoslovenskih odlikovanja. Bio je jedan od čelnih ljudi Saveza komunista - Pokret za Jugoslaviju. Posle spajanja sa JUL, Mirković je napustio organizaciju i bio jedan od najoštrijih kritičara Miloševićevog režima.

PITANJA

1. Ko je bio Josip Broz Tito?
2. Ko je bio Draža Mihailović?
3. Šta je bio Goli otok i šta se tamo događalo?
4. Da komunisti 1945. nisu preuzeli vlast, Srbija bi bila...
5. Slobodan Milošević je bio...
6. Da li je Crna Gora izdala Srbiju priznavši nezavisnost Kosova?

Danica Drašković

1. On je bio neobrazovani avanturista koji je sticajem istorijskih okolnosti došao na čelo Komunističke partije Jugoslavije, kao lažni car Staljin Mali. Donela ga je nesrećna sudbina ovog naroda, koji je, pod komandom nepoznatog čoveka, počeo da ratuje među sobom, da ubija otac sina, sin oca, brat brata. Rasturena je porodica, država, opljačkana imovina. Došao je na vlast pogodbom Rusa i saveznika, a nakon velikog zločina i masovnog ubijanja protivnika komunizma. Srbija je Srbima napunila sve svoje jame i rudnike, a i hrvatske i slovenačke jame i gudure, pa nije ni čudo što je danas u zagrljaju nesreće.

2. Draža Mihailović je bio general vojske Kraljevine Jugoslavije, školovan u Francuskoj, prijatelj De Gola. Bio je komandant antifašističke vojske u Srbiji za vreme Drugog svetskog rata, a njegova vlada i Vrhovna komanda su bili u Londonu. Branio je zemlju i narod od fašizma i komunizma zajedno sa saveznicima, Francuzima, Englezima, Amerikancima. Za zasluge u toj borbi dobio je orden američkog predsednika Trumana i francuskog De Gola. Žrtvovan je u pogodbi Rusije, Amerike i Engleske kojom je Jugoslavija predata Staljinu i komunizmu i osuđen je na smrt u sramnom, montiranom procesu. Koliko je nevin, govori i poluvekovni strah komunista od njegovog groba, koji kriju do danas. Nema nijedne jame u Srbiji koju je on napunio Srbima.

3. Goli otok je bio isto što i mnogi logori u Staljinovom Sovjetskom Savezu, u kojima su se komunisti obračunavali sa komunistima. Goli otok su osnovali Titovi komunisti u vreme raskida sa Staljinom da bi kaznili komuniste koji su i dalje voleli Staljina iako on više nije voleo Tita. Način obračuna - logorima, prisilnim radom, mučenjima na sve načine, koje su nazivali prevaspitavanjem, pokazuje da su i jedni i drugi ostali Staljinova deca koja biju beskompromisnu bitku za diktatorsku vlast, kao što je i Staljin radio.

4. Srbija bi bila u Kraljevini Jugoslaviji. Bila bi demokratska građanska država, sa vladavinom prava, bogata, važna članica Evropske unije, kao što su danas Kraljevina Španija, Danska, Švedska, Holandija, Belgija i Engleska. Ako je to loše, neka nam je na zdravlje ovaj komunistički put.

5. Dete komunizma umišljeno da je istorijska ličnost. Hteo je da bude novi Tito, po želji svoje supruge, i kako nije mogao milom, krenuo je silom. Velike ambicije malog čoveka rodile su ratove, razaranja, bombe na Srbiju i zločine nad političkim protivnicima, a sve u funkciji očuvanja vlasti. Za sobom je ostavio samo groblja, ruševine, izbeglice, bedu i državu od koje su pobegli svi koji su mogli.

6. Crna Gora je nezavisna država i ima svoje nacionalne interese. Hoće da vodi realnu politiku zajedno sa najvećim demokratskim zemljama sveta. Interesi Crne Gore su iznad emotivnih osećanja i bratskih odnosa sa Srbijom, koja, usput, ne pokazuje nikakvu bratsku ljubav prema Crnoj Gori. To je naročito bilo vidljivo za vreme Miloševića i vladavine njegovog čuvenog Sedmog bataljona u Crnoj Gori. Kako Miloševićeve navike i politika nisu promenjene u Srbiji, već se vraćaju na vlast i njegova stranka i ljudi iz vremena zla i nesreće, naravno da Crna Gora hoće drugim putem, radi svoje budućnosti.

Stevan Mirković

1. Komunistički revolucionar do kraja života. Spada u grupu pet najvećih svetskih
istorijskih ličnosti 20. veka (Staljin, Ruzvelt, Čerčil, De Gol, Tito). Uspešan partizanski vrhovni komandant (1941-45) i predsednik nove Jugoslavije (1945-80), a i danas je najveća istorijska ličnost njenih naroda. Samoupravljanju u SFRJ i pokretu nesvrstanih u svetu dao je svoj pečat, i to je njegov najveći doprinos razvoju svetskog društva.

2. Nesumnjivi vođa drugog masovnog gerilskog pokreta u Srbiji 1941 (četnici Draže Mihailovića), kasnije komandant JVuO i ministar vojske u izbegličkoj vladi u Londonu, što je prevazilazilo njegove sposobnosti i hrabrost kao vođe. Opterećen nacionalizmom i antikomunizmom, oružanu borbu četnika usmerava na uništenje NOVJ, sarađujući i sa Nemcima. Zbog masovnih zločina nad muslimanima i pristalicama NOP javno je osuđen na smrt jula 1946. i streljan.

3. Robijašnica. Tamo je robijalo 16.312 lica osuđenih i administrativno kažnjenih zbog krivičnog dela izdaje države i naroda. Suđeno je samo vojnim licima (2.300). To je bila nužna mera samoodbrane revolucije u tom sudbonosnom istorijskom trenutku (1948-1952). Za više informacija možete se obratiti drugu Jovi Kapičiću, koji je, hvala bogu, još živ i zdrav.

4. Da se komunisti nisu borili protiv fašista i preuzeli vlast 1945, Srbija bi bila, u okviru Hitlerove nove Evrope, posebna nemačka podunavska država Donaušvabenland sa Beogradom kao nemačkom nacionalnom tvrđavom. Kolonizaciji Nemaca prethodio je rasistički progon Jevreja i Cigana i potiskivanje i progon Srba, čemu je služio i logor na Banjici. U impresivnoj postavci Muzeja logora mogu se vrlo jasno sagledati ove namere Rajha.

5. Slobodan Milošević je bio srpski nacionalista - dete SANU.

6. Ne, nije to izdaja, ali je sramotno i neoprostivo jer smo po poreklu, teritoriji i istorijskom trajanju vrlo bliski. Sloveni smo i mali narodi u stalnoj borbi za opstanak... Ali, to važi i za Sloveniju, Makedoniju, Hrvatsku. Izdajnici su pripadnici srpskog naroda koji priznaju Kosovo.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Bolesti *srca*..

Počalji  Milan taj Pon Apr 12, 2010 4:49 pm

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Razni *fondovi*...

Počalji  Milan taj Čet Apr 22, 2010 1:16 pm

Crnogorci neće Karađorđeviće
Savo GREGOVIĆ,

Zahtev naslednika srpske i jugoslovenske dinastije Karađorđević da im se vrati imovina u Crnoj Gori, naišao je na veliko negodovanje u ovoj republici. Pojedinci tvrde da Karađorđevići nisu nikada ni imali imovinu na području Crne Gore!
- Ne samo da nisu bili vlasnici bilo kakve imovine, nego su u Crnoj Gori vladali ognjem i mačem, ističe istoričar prava Novak Adžić. - Zabranili su povratak kralju Nikoli i svim članovima dinastije Petrović - NJegoš, oteli im i konfiskovali pokretnu i nepokretnu imovinu. Sa stanovišta morala, prava i politike, zahtevi Krunskog saveta porodice Karađorđević i njenih potomaka za ostvarivanje nekih imovinskih prava u Crnoj Gori nemaju nikakvo utemeljenje.

IMOVINA OTETA
Azić dalje kaže da i ono “što je podignuto svojim novcem na tuđem zemljištu, pripada vlasniku zemljišta”. Po njegovom tumačenju pravni poredak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije prestao je da važi 1941. godine izbijanjem rata i revolucije. Ustav iz 1946. tadašnje FNRJ stavio je van snage celokupni pravni poredak Kraljevine Jugoslavije.
- Zakon o restituciji, dakle, ne može se odnositi na ovu dinastiju jer su oni bili u Crnoj Gori osvajači i okupatori, veli Adžić.
I akademik dr Radoslav Rotković je mišljenja da se Karađorđevići ne mogu pozivati na Zakon o restituciji koji je Crna Gora donela, jer on važi za - posleratni period.
- Karađorđevićima neko puni glavu o imovini koju imaju u Crnoj Gori. Oni su živeli u inostranstvu i ne znaju čak ni jezik. Treba da su uvek dobrodošli u Crnu Goru, ali neka se ostave zahteva jer ne znaju šta je njihovo, istakao je Rotković.
I princ Nikola Petrović NJegoš, praunuk kralja Nikole i rođak naslednika srpske krune je iznenađen zahtevom Karađorđevića.
- To nije samo imovina kraljevskih porodica već i celog naroda. To je kao kada bi dinastija Burbona u Francuskoj tražila da joj bude vraćen dvorac u Versaju. Taj zahtev je u suštini dokaz nebrige za težak ekonomski i socijalni položaj Crne Gore, rekao je princ Petrović.

USKORO NOVI ZAKON
Đorđe Đurišić, član Pravnog saveta pri kancelariji Aleksandra Karađorđevića, ističe da Krunski savet ništa ne zahteva, već je to uputio prestolonaslednik Aleksandar preko opunomoćenika gospodina Đurišića.
- Kompletna imovina porodice Karađorđević legalno je kupljena i uknjižena u zemljišne knjige u Kotoru i druge katastarske opštine. Ta imovina je zakonito stečena, a ne oduzeta. Naš zahtev je precizno potkrepljen, istakao je Đorđe Đurišić.
Đurišić je naglasio da će “jednog dana, ukoliko se zahtev Karađorđevića ne prihvati u Crnoj Gori, on biti prihvaćen u EU, u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu”.
Potpredsednik Vlade RCG Dragan Đurović ističe da će za Karađorđeviće važiti isti zakon kao i za sve ostale građane, uz napomenu da je Zakon o restituciji koji je usvojen 20. juna 2002. loš, zbog čega je Ustavni sud Crne Gore ukinuo 11 njegovih odredbi.
- Sačekajmo novi zakon koji će omogućiti svima da ostvare svoje pravo na imovinu, poručio je Đurović.

IMOVINA
U zahtevima naslednika srpske dinastije se navodi da im pripada plac na Cetinju s rodnom kućom kralja Aleksandra, zemljište u ataru Rijeke Crnojevića sa dvorcem “Leskovac” u kojemu su kuhinja, garaža, paviljon, staklena bašta, centrala, crkva, jedna kuća na sprat i još dve prizemne zgrade. Vlasništvo kraljice Marije je i dvorac na Cetinju kao i dvorac Miločer.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Jadan nebio...

Počalji  Milan taj Čet Apr 22, 2010 1:43 pm

Kralj Aleksandar Prvi (Cetinje 16. decembar 1888. - Marselj 9. oktobar 1934.),

takođe nazivan viteški kralj Aleksandar Ujedinitelj, je bio prvi kralj Kraljevine Jugoslavije (1929-1934), a pre toga je bio kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kralj Aleksandar je bio drugi sin kralja Petra I i kneginje Zorke.
Posle ubistva u Narodnoj skupštini, zaveo je tzv. šestojanuarsku diktaturu 1929. godine, a 1931. godine je doneo oktroisani ustav. Grupa zaverenika ga je ubila u Marselju, 1934. godine.
Aleksandar je rođen na Cetinju 16. decembra 1888, njegov deda po majci bio je crnogorski kralj Nikola I Petrović, a baba kraljica Milena. Kum na krštenju bio mu je, preko izaslanika, ruski car Nikolaj II Romanov. Detinjstvo je proveo u Crnoj Gori, a osnovnu školu završio u Ženevi. Dalje školovanje nastavio je u vojnoj školi u Petrogradu, a potom u Beogradu, po dolasku kralja Petra I na srpski presto 1903. godine.
Sudbinski preokret u životu mladog princa Aleksandra nastupio je 1909, kada se njegov stariji brat, princ Đorđe odrekao prava nasledstva prestola. Kao prestolonaslednik, princ Aleksandar je pristupio reorganizaciji vojske, pripremajući je za konačan obračun sa Turskom.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Sve neki cetinjani..

Počalji  Milan taj Pon Maj 03, 2010 3:06 pm

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Radulovic...

Počalji  Milan taj Pet Maj 07, 2010 8:47 pm

Dragan Radulović, za DNMN otvara rubriku INTERVJU: Od ratnih, neuporedivo su mi odvratniji antiratni profiteri, ta splačina na pazar iznosi ono najbolje što ljudi u jednom bezumnom vremenu još uvijek imaju od vlastite ljudskosti, njihov spontanitet, njihov moralni osjećaj za razliku između dobra i zla, njihovu savjest i dušu

October 11, 2009 by Daily News Montenegro

dragan_radulovic_01Dragan Radulović je rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“, i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi.

Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (Knjižara Logos, 2001. Budva), roman „Auschwitz Café“ (Drakar, 2003. Budva), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (Drakar, 2005. Budva) i zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja, 2007. Zagreb).

Roman „Auschwitz Café“ je 2006. objavljen u Hrvatskoj (Antibarbarus i NZCH, Zagreb), a 2009. objavljen je u Zagrebu i njegov katalog groteski „Vitezovi ništavila“ u izdanju NZCH.

Član je nekoliko udruženja. Od javnih navodi: crnogorski PEN, Maticu crnogorsku i CDNK-a, a od tajnih: budvanski Consilium. Proza mu je prevođena na engleski, slovenački, švedski i mađarski jezik.

DNMN: Vaš roman Auschwitz Cafe je žanrovski određen kao dystopia, dakle antiutopija. Zbog toga sljedeće pitanje: smiješi li nam se „kraj istorije“ ili „kraj čovjeka“, da li polako ulazimo u Orvelov svijet, a da nam se taj ulazak „prodaje“ kao borba protiv terorizma?

Radulović: Moram priznati da nijesam ljubitelj priče o kraju. Još od vremena kada je Niče izveo ubistvo Boga, svi ponekoga ubijaju: Fuko epistematski i praktički čovjeka, Bart autora, a fabulu tek, čini se da nema pisca koji nju nije izvolio usmrtiti, a sa njom i roman u istom paketu. Tako da nam je u nasljeđe, od cijelog poduhvata ostalo tek nekoliko „veličanstvenih poraza“. Ostalo u bremenito nasljeđe, u prvom redu kao opomena da pokušamo preciznije razumijevati stvari i prilježnije tragati za načinima izlaska.

Kada je Hegel govorio o kraju umjetnosti, on je moguće mislio na kraj „umjetnosti lijepoga“ u smislu u kojem se pojam ljepote razumijevao u epohama od renesanse pa do njegovog vremena. I zaista, ako pogledamo samo likovnu umjetnost XX stoljeća lako ćemo uočiti da se pojam lijepoga od Hegela radikalno izmijenio. Za tim ne treba žaliti. Ponovo su slikari počeli da čitaju filozofsku literaturu, i time uspješno opovrgli onu staru francusku butadu: „glup kao slikar“.

Fransis Fukujama, kao ni Samjuel Hantington, nijesu moji omiljeni mislioci. Svaka čast planetarnom uticaju njihovih djela, ali obojica me se doimaju tek kao izuzetno vispreni službenici Ministarstva inostranih djela SAD-a. Prvome zamjeram što nije čitao Hegela, nego se koristio grubim političkim prilagođavanjem interpretacije Aleksandra Koževa, a drugome one ogavne stavove o islamu, bez i trunčice razumijevanja da su islam i muslimanski svijet sastavni dio civilizacije Zapada. Toliko o tome. Jer, ovo ipak nije prilika za podrobnije analize.

Često su se mislioci pitali, nakon Drugog svjetskog rata, kako je bilo moguće da jedna evropska kultura, kakva je bez sumnje njemačka, tako duboko posrne? E pa, moguće je. Ništa jednu kulturu ne sprečava od posrnuća. Kao što je ranije Njemačka posrnula, tako je nedavno Amerika klecnula! Onoga trenutka kada se pojmovi pravde i odmazde zamijene, Đavo dolazi po svoje, i niko ga ne može zaustaviti. Osim građanina, naravno. I to, ako građanin nešto učini na vrijeme, jer politički Đavo za razliku od građanina vodi računa o tajmingu!

Dakle, borba protiv terorizma je u prvom redu odmazda, potom borba za naftu, a naposlijetku i borba vojno-industrijskog kompleksa za što više političke moći unutar samih SAD. Pokrivati sve to Orvelom, znači zamagljivati stvari. Jer, niti Orvel niti braća Vačovski s tim nemaju nikakve veze. Samo politika, na koju ljudi imaju uticaja. I dobro je dok je tako!

dragan_radulovic_02DNMN: Dakle, homo politicus ili homo poeticus?

Radulović: Politika je, kao i književnost uostalom, dobra mješavina dara i zanata. Međutim, činjenica da je neko dobar pisac ne čini ga istovremeno i uspješnim političarem, čak ni u potencijalitetu. Pisci su inače skloni da svijet fikcije zamjenjuju za svijet realnosti, a to umije biti opasno u politici. Najzad, imali smo prilike da se u posljednjih dvadeset godina uvjerimo u to kakve su sve gluposti radili pisci dok su bili na vlasti, ili u njenoj blizini. Ispostavilo se, da piscima koji uđu u politiku književnost nikada nije bila dovoljna, da im je, zapravo, uvijek služila kao neka vrsta „odskočne daske“, nešto na osnovu čega tek treba doći do „pravih vrijednosti“. Ali toj podvali književnost odgovori nemilosrdno, takvi pisci na kraju okončaju pišući praznu memoaristiku ili jeftine pamflete, nešto u smislu: „kako sam uništen od ljudi koji me nijesu razumjeli“ i slične budalaštine, bez obzira da li ih pakovali u romane ili ne. Nemoguće je čitaoce pretvoriti u glasače, a da se to naposlijetku ne osveti.

Što se mene tiče, sve što sam htio da kažem „politički“ rekao sam, ali tek pod pretpostavkom da sam tome pronašao odgovarajuću estetsku formu. Politika me itekako zanima, jer bez nje je nespoznatljiv svijet u kojemu živim i koji nastojim da razumijem. Ali me partije ne privlače, jer sam se imao prilike uvjeriti kako nekada načitani i inteligentni ljudi nakon dva-tri mjeseca od učlanjenja postaju goveda ispranog mozga.

DNMN: Crna Gora i uloga književnika u javnom životu: da li postoji kritička svijest u kontinuitetu posljednjih dvadeset godina?

Radulović: Da, postoji u crnogorskom društvu „kritička svijest“ u kontinuitetu posljednjih dvadeset godina, a smatram da je postojala u kontinuitetu i mnogo ranije. To za mene nije sporno, ni najmanje. (Jer se, kritička svijest kod nas, kolokvijalno ali učinkovito: razumijeva kao u suštinski partijska apologija: DPS-SDP „intelektualci“ napadaju Srbe-četnike i staro-liberale, politički organizovani Srbi „kritikuju“ DPS-SDP i Crnogorce-ustaše, a staro-liberali izbjegavaju da se konstituišu kao politička organizacija nego još uvijek djeluju iz pozadine, i politički bezuspješno „osporavaju“ koga god stignu.) Bitno je sljedeće: u Crnoj Gori ne postoji javnost kojoj bi se kritička svijest racionalnim argumentima obratila i na koju bi se oslonila kao na svog prirodnog saveznika u procesu promišljanja stvarnosti. Naša javnost je u stvari ogovaračka, kad nije ogoljeno klevetnička. Umjesto odgovornog promišljanja i govora politike, književnosti, medija, evropskih integracija…etc, ona više voli ogovaranje o tim fenomenima. Po mogućnosti što više i u što različitijim oblicima.

Naš najveći problem je kriza kompetencije, javni diskurs crnogorskog društva oblikuju partijske nakaze, a ljudi koji nešto imaju u glavi dobro se čuvaju da to ne pokažu, jer Crnogorci će ti oprostiti svakakav zločin ma koliko gnusan bio, ali zrno pameti neće, to je sigurno. Uostalom, kako se u Crnoj Gori razumije demokratska sloboda govora? Da svako koga partije istaknu i popere u neki politički talk show može da bleji o svemu bez ikakve odgovornosti prema sebi, onome što priča i ljudima koji ga slušaju? Žao mi je, ali od takve se slobode govora ne konstituiše javnost. A niti njeguje kritička svijest. Međutim, tome je kriva naša politička elita, to je njihova odgovornost od koje je niko ne može osloboditi. Zbog tog nedostatka javnosti mi živimo u zemlji kojom vlada lebdeća, neidentifikovana moć, dakle moć koja nije uvedena u pravni sistem nego se nalazi izvan njega. Ponekad imam utisak da ni sami vrh države ne kontroliše potpuno tu moć, kao da i njima povremeno izmiče iz ruku… A takve me situacije stvarno zabrinjavaju.

dragan_radulovic_03DNMN: Koliko je koštala Crnu Goru sintagma prvo država pa demokratija, iza koje su stali skoro svi književnici i tzv. intelektualci u Crnoj Gori?

Radulović: I sam pripadam tim književnicima i intelektualcima, jer mi ni danas nije jasna alternativa: kako možete imati demokratiju ako nemate državu? Obrnuta sintagma teorijska je besmislica i opasna iluzija, kad nije svjesna obmana. Ona je previđala logičku nemogućnost i praktičnu nezamislivost demokratizacije tzv. zajedničke države, koja nije bila ni zajednička ni država. To su uvjerljivo pokazale analize relevantnih politologa. A što se mene tiče, ne vjerujem u snagu, a ni u pozvanost, Crne Gore da demokratizuje bilo koga osim sebe, a vidimo koliko joj to teško ide. Tzv. zajednička država imala je smisla kao „utješna nagrada“ za sve neuspjele imperijalne projekte devedesetih, i sasvim mi je razumljivo ako to mnogima nedostaje.

Činjenica da je Crna Gora najzad suverena država nesumnjivo znači da smo se oslobodili mnogih tereta na koje ne bismo mogli uticati, ali pitanje je da li smo kao građani dobijenu šansu iskoristili kako valja? U svakom slučaju, niko nam više ne može biti kriv za sve naše neuspjehe, htjeli ili ne, moraćemo da odrastemo kao politička zajednica. Drugim riječima, više nam niko, pa ni Srbija, ne može biti izgovor za naše nesposobnosti. Ovako, bar se znaju odgovorna lica, i nema više alibija za promašaje.

Ponekad se stiče utisak da bi naša vlast najzadovoljnija bila da je rezultat na referendumu bio u zoni od 50 do 55%, tada tek njihovoj sreći ne bi bilo kraja. No, srećom po sve nas, to nije bio slučaj. A njih je država iznenadila, jer to je ozbiljna rabota za koju, pitanje je, koliko su spremni.

DNMN: Vidimo da su monopoli raspolutili Crnu Goru, da li postoji monopol u književnoj sferi, te kako je uopšte moguće objaviti knjigu u CG?

Radulović: Tri svoje knjige sam objavio kao samizdat, znači skupio novac od prijatelja iz Budve, sam prelamao, sam pravio naslovnu stranu, i na kraju štampao u Bijelom Polju, jer mi je tamo bilo finansijski najprihvatljivije. Četvrtu sam tek objavio u Zagrebu u izdavačkoj kući, po svim pravilima i kako treba. Znam iz vlastitog iskustva da kod crnogorskih izdavača za moje knjige nikada nije bilo novca, a na izdavačke konkurse Ministarstva kulture nikada se nijesam prijavljivao, tako da ne znam kako funkcionišu.

Srećom po pisce, književnost je jeftina rabota, čovjeku više ni papir nije potreban, samo malo struje i računar, a ni štampa nije skupa… Kada me mlađe kolege pitaju da im pomognem pri izboru izdavača, ja im sugerišem samizdat varijantu. Time će sebe sačuvati mnogih neprijatnosti, od kojih je možda najveća ona da tipove gluplje od sebe trpe dok im ovi sole pamet.

Da bi čovjek bio izdavač on mora da voli knjige, to je ljubav, zanat i umjetnost istovremeno. Izdavač je strastveni kolekcionar rukopisa, a katalog izdavačke kuće je legitimacija njegovog duha… Takvi su izdavači rijetkost, pogotovo danas u doba tržišnog jednoumlja, nije Crna Gora nikakav izuzetak, samo je kod nas to vidljivije.

Samo mali narodi i zatvorene kulture trebaju monopole i „velike umjetnike“. Nažalost, mi smo školski primjer te potrebe.

dragan_radulovic_04DNMN: Kako gledate kao književnik i filozof, danas sa ove distance, ko po Vama ima veću moralnu odgovornost pred licem CG, ratni ili antiratni profiteri?

Radulović: Ne znam za Crnu Goru, i ne bih raspravljao o moralnoj odgovornosti, kad već postoji mogućnost krivične… No, kako god, meni su neuporedivo odvratniji antiratni profiteri. A evo zbog čega to smatram. Čovjek može da bude strvinar i grabljivica, može da prodaje opkoljenom Sarajevu svijeće i cigarete, može na crnoj berzi da trguje ljekovima nedostupnim u apoteci, sve može… Njemu je ljudska nesreća i bijeda u ratu prilika da profitira, i on će tu priliku iskoristiti. On je ratni profiter, on patnju drugog čovjeka uračunava kao bitnu ekonomsku stavku svog poslovnog poduhvata. Takvih je uvijek bilo, i biće ih. Bez suda, tu pomoći nema. Međutim, antiratni profiter, kakva je to sorta? Šta on prodaje, i čime trguje? Ta splačina na pazar iznosi ono najbolje što ljudi u jednom bezumnom vremenu još uvijek imaju od vlastite ljudskosti, njihov spontanitet, njihov moralni osjećaj za razliku između dobra i zla, njihovu savjest i dušu… To su bitne ekonomske stavke njegovog businessa. Prodajući upravo te ljudske sadržaje on zgrće novce. Antiratni profiter prodaje ono što nije za prodaju, on pronalazi cijenu onome što cijene nema, što se novcem ne može platiti. U suštini je grđi nego trgovac robljem. A da jad bude veći ne zadovoljava ga samo novac, kao što je to slučaj sa njegovim sabratom, ratnim profiterom, on se i dalje predstavlja kao „borac za demokratiju“ i „nezaobilazni faktor javnog života“, a u trenucima dokolice mašta o tome kako će jednom kao Berluskoni pomoću medija doći na vlast, smatra – zaslužio je, odavno.

DNMN: Kao čovjek koji radi sa srednjoškolcima, da li dolaze generacije obojene u “PINK” i odgojene uz model, da lupež nije lupež, nego se dobro snašao, te da lak novac leži na grani, ili ima šanse da nove generacije izbjegnu potpunu degeneraciju?

Radulović: Kakvi su god, neuporedivo su bolji od svojih roditelja i profesora. (U ovu tvrdnju uključujem i sebe, naravno. Jer, malo što me oslobađa odgovornosti.) I nijesu oni stvorili PINK-ideologiju, niti Arkana, Cecu i Delije, Grobare, Ratka i Radovana, Nož, žicu, Srebrenicu… i slične narodne radosti, mi smo to uradili za njih, mi smo im te poremećene nacističke i lupeške vrijednosti ostavili u nasljeđe. A sada se, odnekud, zgražavamo i očekujemo da budu bolji od nas. Oprostite, a na osnovu čega to očekujemo?

Podržavam događaje na Cetinju, jer lokalna zajednica, roditelji, profesori i đaci imaju puno razloga da se pitaju o direktoru škole, najzad, to se njih najviše i tiče. Ako smo u okviru crnogorske prosvjetne reforme u škole uveli predmete kao što su građansko obrazovanje, evropske integracije, etiku… onda nemamo osnova da se čudimo kada mladi ljudi počnu da se bore za svoja prava, jer, oni su, očigledno, ozbiljno shvatili svoje predmete. Za razliku od nas, starijih, koji smo odavno naučili da jedno piše na papiru, a nešto sasvim drugo važi u stvarnosti.

Ponašanje Ministarstva prosvjete i nauke je za svaku osudu i zgražavanje.

Više od mjesec dana bunt traje, a podgorički begovi umjesto da odmah rješavaju problem i spašavaju što se spasiti može, u prvom redu da misle na djecu a ne na svoje političke kombinatorike, oni čekaju da bunt sam od sebe splasne, povremeno prijete i demonstriraju silu. E to se ne radi, moji pedagozi. Svaki im profesor sa iskustvom rada u učionici može reći da nad tinejdžerima nikakva demonstracija sile ne pomaže. No, kome to reći, kada begovi odavno već ne znaju što je učionica i kako stariji treba da se ponašaju prema mlađima?! A nije baš pametno ni zbog roditelja, znate, jer čovjek koji je spreman da otrpi svašta od bahate vlasti postaje veoma osjetljiv kada mu taknu djecu, što je sasvim normalno i ljudski, tada se čovjek upita: „meni su uništili život, a sada hoće i mom djetetu, pa zbog čega onda živim, kojega vraga, ako ni moje dijete nema budućnosti?“ Nije dobro natjerati ljude da takvo pitanje sebi postave, jer odgovori mogu biti svakakvi, a kakvi god bili svi su odreda opasni po predstavnike vlasti. U ovom slučaju trebalo je pamet na vrijeme upotrijebiti, a nipošto zakašnjelu silu. Jer, u svakoj igri postoje granice i pravila.

Da bi čovjek bio ministar, nužno je da bude stručno lice u oblasti svog resora, bilo bi lijepo da bude i čestit čovjek iskreno odan svom pozivu i opštim vrijednostima, ali to nije dovoljno, neophodno je još da bude i vješt političar: osoba koja će biti spremna da prepozna nastalu štetu, otkloni njene uzroke i kontroliše posljedice. Sve i da je apsolutno u pravu – a nije, vidjeli smo – Ministarstvo je trebalo da misli na djecu, i da se mudro povuče iz ove bruke. Međutim, nije naša vlast još naučila da kaže: pogriješili smo, popravićemo. To je nevolja.

Dobri su srednjoškolci, još su moralno neiskvareni, čiste radoznalosti i željni znanja. Ali proći će ih, ta moralna čistota i ljudska radoznalost, čim upišu fakultete – korumpiraće se. Zna to naša vlast odlično, zbog toga me ne bi iznenadilo da pobunjene cetinjske gimnazijalce, kakvim lex specialisom, odmah upišu na fakultete, i time okončaju cijelu priču.

DNMN: Budva, biser Mediterana, guši se sa dvije strane, sa jedne je davi Avala, a sa druge Zavala, kako je disati u tom samrtnom zagrljaju?

Radulović: Budva je platila najveću cijenu tranzicionog Disneylanda, i platila ju je svojim postojanjem. Jedna fina semantika urbaniteta je bespovratno uništena, i moj rodni grad sve više liči na bolesnika u terminalnom stadijumu neke teške bolesti, kojemu više nema smisla davati ljekove, već samo narkotike koji će ga pripremiti za konačno utrnuće života. Bez obzira kako se ti narkotici zvali: heroin ili Madona!

Briga me nije za Avalu i Zavalu, ne osvrćem se više na šperovsku arhitekturu, jer kada se jedan grad ubije, na njegovoj lešini zločinci mogu da rade šta god hoće, svejedno je. Strah me je samo da i crnogorsko društvo ne okonča na isti način.

boycottDNMN: Na kraju, ali nikako najmanje važno, BOJKOT o kojem se svakim danom sve više govori: da ili ne?

Radulović: Da odmah raščistimo stvari: od politike se u Crnoj Gori odlično živi, i to je jedina privredna grana koja donosi prihod svojim akterima i akcionarima, jer svi naši opozicioni političari imaju neke firmice i rade u dogovoru s vlašću, što javno što ispod žita. Dakle, očekivati od ljudi koji su novcem vezani za vlast da organizuju bojkot te iste vlasti je presmiješna rabota. Da parafraziram Josipa Broza: „Vlast koja ima ovakvu opoziciju, ne mora da brine za svoju budućnost!“

Bojkot bi imao smisla ukoliko bi bio građanski odgovor i na vlast i na opoziciju podjednako. A još bi većega smisla imao ako bi u društvu postojala politička alternativa ovim istrošenim strukturama političke elite. Nažalost, tu alternativu ne vidim. Ali ne gubim nadu da će se pojaviti. Međutim, to ne mogu biti zbog procenta u dobiti razočarani „poslovni kompanjoni“, bivši „najbliži saradnici“ i slični, ne vjerujem u iskrenost njihovih demokratskih preobražaja, a još manje u iskrenost njihovih pobuda.

Ako je suspenzija glasačkog prava jedina opcija koja je preostala građanima u Crnoj Gori da izraze svoje nepristajanje na ovakvu političku elitu i društvenu stvarnost, meni je žao, jer to znači da smo u mnogo većim problemima nego što smo i sami svjesni. Uvijek sam nastojao da glasam za nešto, a ne protiv nekoga ili nečega. Međutim, ako se prostor za izbor sužava do potpunog nestanka bilo kakvog političkog kvaliteta, onda je svakako bolje ne učestvovati u toj farsi.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Da hebe oca u vrh..*terazija*

Počalji  Milan taj Sre Maj 12, 2010 10:39 am

Piše: Redakcija Betona
ĐURETIĆ, VESELIN

ĐURETIĆ, Veselin (1933) istoričar-revizionista, terazijski Crnogorac, politikant-tezgaroš. Njegova aktivnost počinje nakon Titove smrti, izlaganjem referata „Antisrpske manipulacije u Crnoj Gori“ kojim je krenuo da „vraća svoju zabludelu Zetu na kurs Vojislavljevića i Nemanjića“. Svoju „naučnu“ platformu je definisao kao „razbijanje antisrpskog asocijalnog inženjeringa“. Zalažući se za organicističko jedinstvo srpskog etničkog bića, Veselin Đuretić je u svojim tekstovima zastupao tezu da se u „telo srpstva moraju vratiti Srbi rimokatoličke veroispovesti, zatim Srbi muhamedanske vere, potom Makedonci i, na kraju, Srbi-Crnogorci“. U tom duhu je napisao i nekoliko knjiga tokom osamdesetih godina: Vlada na bespuću (1982) kao i Saveznici i jugoslovenska ratna drama (1985). Veselin Đuretić bi zauvek ostao na margini da ga nije primetio istoričar dr Radovan Samardžić i pomogao mu da svoje „delo“ preko SANU plasira javnosti. Tom prilikom mu je rekao da je knjigom Saveznici i jugoslovenska ratna drama „razbio kalkulantsku simetriju Titove Jugoslavije“, te da je svom narodu i svetu uputio poruku kako treba zajednicu rekonstruisati. Dr Samardžić je kasnije i napisao predgovor za Đuretićevu knjigu Razaranje srpstva u XX veku (1992), čiji je bio urednik. Đuretićev tekst o antisrpskom delovanju Kominterne može se naći u knjizi Catena Mundi (1992). Ova bliskost sa dr Samardžićem i SANU markirala je Veselina Đuretića kao čoveka bliskog jezgru srpskog nacionalističkog projekta, zbog čega je on, kao jedan od retkih, dobio nezvaničnu titulu akademika, što on zapravo nikada nije postao. Nacionalistički mediji ga uglavnom ovako predstavljaju, ali postoje izvesna kolebanja: po jednima je akademik SANU, po drugima akademik CANU, a po trećima ruski akademik. Uistinu ga nema ni na jednom zvaničnom spisku pomenutih akademija. Ovu titulu je Đuriteć, izgleda, dobio kao počasnu po principu analogije sa nekim drugim velikodostojnicima nacionalističke scene. Tokom ratova 1991-1995. bio je vezan za Radovana Karadžića. Postao je počasni senator RS, a potom član Odbora za istinu o Radovanu Karažiću. Poznajući njegove istoričarske aspiracije, Dejan Medaković ga je 1993. pozvao da za čuveni leksikon 100 znamenitih Srba napiše odrednicu o Milanu Nediću. Đuretić nije uspeo da zadatak obavi na vreme, pa je Medaković morao da uzme stvar u svoje ruke. Inače, sveto trojstvo Ljotić/Nedić/Mihajlović predstavljaju temelj Đuretićeve teze o srpskoj egzistencijalnoj dijalektici. Sva tri pola ovog trougla su za njega patriotski i slobodarski i smatra da ih treba rehabilitovati, a mesto na kome je general Mihailović streljan predlaže da se preimenuje u Dražinu Adu. Đuretić se zalaže za konfederaciju sa Rusijom i izgradnju velike ruske baze na Kopaoniku koja bi bila pandan Bondstilu. Preko svojih ruskih veza pokušava da se izbori za mali trg u Moskvi na kome bi skulptorski bio predstavljen srpski istorijski panteon. Dobitnik je Ravnogorske i Nagrade „Slobodan Jovanović“. Nosilac je Ordena Njegoša prvoga reda kojim ga je odlikovao Karadžić. Sa akademicima Ljubomirom Tadićem i Matijom Bećkovićem, pokušao je da „sačuva“ svoju prapostojbinu osnivanjem Pokreta za zajedničku evropsku državu SCG. Blizak je rukovodstvima (izvorne) SRS, kao i pokreta Obraz i „Svetozar Miletić“. Smatra da u „egzistencijalnim situacijama nema komandne odgovornosti, jer je sam narod komandant svoje sudbine“. Glavni izdavači su mu SANU i SRS
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty ...

Počalji  Milan taj Pet Jul 15, 2011 5:05 pm

Spasoje Raspopović - revolucionarni pokret 1919 – 1929. godine

Spasoje Raspopović po zanimanju bio je obućar. Krajem 1907. godine formirano je prvo radničko udruženje u Podgorici.

Početkom 1919. godine u Podgorici je otvoren Centralni radnički dom i nekoliko manjih domova sa oko 800 članova. U domovima su organizovana predavanja, kulturne priredbe i razni sastanci.

U tim grupama nalazio se i Spasoje Raspopović.

1919. godine, prvi put u istoriji radnička klasa organizuje proslavu 1. maja.

Krajem novembra 1920. godine na parlamentarnim izborima, KP dobija najveći broj glasova i 4 poslanička mandata, od ukupno 10. U ovom radu , pored ostalih, posebno se isticao Spasoje Raspopović.

U toku svog života, zajedno sa svojim ideološkim istomišljenicima, istakao se u borbi za ciljeve kao što su: sva upravna vlast narodu, njegovim organizovanim tijelima – savjetima; stalna borba protiv režima i diktature...

Hemijsko-tehnološki odsjek u sastavu Srednje elektrotehničke škole 'Vaso Aligrudić' u Podgorici osnovan je 1946. godine. Od dana osnivanja do 1960. godine škola je radila pod nazivom Srednja tehnička škola. Prvi direktor bio je Mitar Lekić.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE: Empty Re: PRIVATIZACIONI FONDOVI CRNE GORE:

Počalji  Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu