FORUM - Web magazin KOMUNISTI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU-JOS NIJE KASNO !!

Ići dole

   SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU-JOS NIJE KASNO !! Empty SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU-JOS NIJE KASNO !!

Počalji  Milan Ned Nov 20, 2011 6:22 pm

IMPERIJALISTIČKI SPORAZUM
Široj javnosti manje je
poznato da su Pavelić i Stojadinović krajem 1954. godine u Buenos
Airesu, gdje su obojica živjeli kao emigranti, potpisali sporazum o
razbijanju tadašnje FNRJ. Taj je sporazum trebao zamijeniti stari
sporazum Cvetković-Maček iz 1939, kojim je stvorena Banovina Hrvatska, i
omogućiti stvaranje tri nezavisne države: Slovenije, Hrvatske i Srbije.
Sa Slovenijom se, doduše, nisu previše bavili, ali su zato u tančine
odredili buduću granicu između Hrvatske i Srbije, koja bi išla rijekom
Bosnom, te donjim tokom Neretve do Jadranskog mora. Posavina i Bosanska
Krajina pripali bi Hrvatskoj, a centralna i istočna Bosna sa starom
Hercegovinom i južna Dalmacijom (uključujući i Dubrovnik) Srbiji.
Sporazum je već tada predvidio ili, bolje reći, najavio tzv. humano
preseljenje, koje će se dogoditi u ovom ratu. Muslimani su se kao
„cvijeće hrvatskog naroda“ trebali preseliti na hrvatski teritorij, a
Srbi iz Hrvatske, a posebno iz krajiških područja, u Srbiju. Sporazum
Pavelić-Stojadinović nije, dakako, vodio računa o drugim južnoslavenskim
narodima i njihovim državama. U njemu nema riječi ni o Crnoj Gori, a ni
o Makedoniji, za koje se valjda podrazumijevalo da pripadaju Srbiji.
To je bio tipični imperijalistički sporazum, kojeg su komunisti s
pravom nazvali „račun bez krčmara“, jer se u to vrijeme nikako nije
mogao sprovesti. Prof. Goran Denis Tomašković, koji upravo završava
magistarski rad o Pavelićevoj drugoj emigraciji, podsjeća da je
Stojadinović u vrijeme potpisivanja sporazuma bio financijski savjetnik
argentinskog predsjednika Juana Perona. „Stojadinović je izjavio
doslovno da on i Pavelić misle jednako, da su obojica nacionalisti
kojima je komunizam zajednički neprijatelj“, kaže Tomašković.

Mnogima se čini nevjerojatnim da su Pavelić i Stojadinović bili kućni
prijatelji, i da su slično razmišljali, ali to i nije tako
nevjerojatno, ako znamo tko je bio Stojadinović u Kraljevini
Jugoslaviji. Moramo znati da je Stojadinović među Srbima bio Musolinijev
čovjek, kao i Pavelić među Hrvatima, s tim da je Pavelić surađivao s
Musolinijem u emigraciji, a Stojadinović s pozicije vlasti, kao
predsjednik jugoslavenske vlade. U predvečerje Drugog svjetskog rata,
Stojadinović je s grofom Ćanom potpisao tajni sporazum o teritorijalnim
podjelama na Balkanu. Po tom se sporazumu Srbija trebala odreći
Jugoslavije i jednog dijela hrvatskog teritorija (Gorski Kotar,
Jadranska obala od Sušaka do Splita) u korist Italije, dok bi Italija
zauzvrat podržala stvaranje Velike Srbije, koja bi amputirala preostali
dio hrvatskog i bosanskohercegovačkog teritorija. Međutim, kada su
Britanci saznali za taj sporazum, zatražili su od kneza Pavla kao svog
čovjeka da odmah smijeni Stojadinovića. Za novog predsjednika vlade
imenovan je Dragiša Cvetković, koji je potom 1939. godine s Vlatkom
Mačekom dogovorio novi teritorijalni preustroj Kraljevine Jugoslavije.
Hrvatsko pitanje nakratko je riješeno stvaranjem Banovine Hrvatske.

Stojadinović, nekadašnji predsjednik Jugoslavenske radikalne
zajednice (poznate Jereze), osnovao je 1940. godine profašističku Srpsku
radikalnu stranku, koja je u svom programu istaknula kao svoj cilj
„ujedinjenje svih Srba“. Na mitinzima Stojadinovićeve stranke, po uzoru
na Hitlerove i Musolinijeve manifestacije, pozdravljalo se uzdignutom
desnicom. Pavelić je simpatizirao Stojadinovića iz još jednog razloga.
Naime, Pavelić je bio vjerni papin sluga, a Stojadinović je 1935. godine
po preporuci Musolinija potpisao u tajnosti Konkordat s Vatikanom,
pogubni ugovor u kojem se, između ostalog, predviđa „ravnopravnost
katolicizma s ostalim priznatim konfesijama“. Protiv Konkordata
organizirane su masovne demonstracije koje će se ubrzo pretvoriti u
antivladine demonstracije. Tada su se na istoj strani našli i komunisti i
pravoslavna crkva. Glavni protivnik Konkordata, patrijarh Varnava,
nedugo nakon krvavog sukoba litije s žandarmerijom u Knez Mihailovoj,
umro je pod nerazjašnjenim okolnostima. Postoji opravdana sumnja da je
otrovan, jer je ubrzo na njegovo mjesto izabran Stojadinovićev lični
prijatelj Gavrilo Dožić. Bilo kako bilo, Stojadinović je po odluci
Krunskog savjeta interniran 1941. u Grčku i predat Britancima na
čuvanje. Smatralo se da je čovjek Trojnog pakta i da stoga treba
spriječiti njegov ponovni dolazak na vlast. Iz Grčke je poslije rata
emigrirao u Argentinu, gdje je, kao što smo već rekli, 1954. uspostavio
suradnju s Pavelićem.

http://t2.gstatic.com/images?q...
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

   SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU-JOS NIJE KASNO !! Empty ....

Počalji  Milan Sub Dec 17, 2011 2:11 pm

affraid affraid affraid Radovan kalabic

lNajmorbidnija posmrtna ceremonija, kojom se otvara jedna od najkrvavijih stranica Francuske revolucije, priređena je u Lionu krajem 1793. godine. Istoričari su, kao po pravilu, nerado otvarali baš ovu nezaobilaznu i poučnu stranicu, na kojoj se nižu zapanjujući opisi fanatičnog ateizma, bezbožničke razuzdanosti i ritualnog svetogrđa. [1]

Tzv. lionska zaupokojena liturgija izvedena je u čast jednog „mučenika slobode“. Naime, tako je u nekrolozima oslovljavan i slavljen Šalije, raspop i bivši trgovac, koga su savremenici upamtili kao neurastenika i smešnog zanesenjaka. Posle odsecanja glave Luju XVI, on javno gazi ikonu Gospoda Isusa Hrista. Šalije u revoluconarnom zanosu kliče i opominje : „Nije dosta što je tiranin tela poginuo : treba takođe uništiti i tiranina duša“. [2]

Poziv na uništenje „tiranina duša“, upućen iz jakobinskih klubova u Parizu, doneo je Francuskoj crni bilans i za sva vremena potkrepio najsažetiju, sumarnu i sumornu ocenu da je : „Na Zapadu to bila najveća eksplozija bogoborstva i gonjenja hrišćanstva od Nerona pa do XIX veka. Po broju žrtava – blizu 700 000 – Francuska revolucija je takođe zauzimala prvo mesto, sve do one boljševičke. Za deset godina njene krvave vladavine, pobijeno je više Francuza nego za hiljadu godina `tiranije` francuskih kraljeva protiv koje su se revolucionari borili. Revolucionarni teror koji je u najvećem broju slučajeva imao satanski vid, završio se u Vandeji prvim evropskim genocidom nad sopstvenim narodom.“[3]

1.

Samopregorni pristalica revolucionarne akcije, kojoj su i ton i zamah davali jakobinci iz Pariza, Šalije pada kao prva i jedina žrtva lionskih reakcionara. Gradska opština i Gradsko veće Liona ponadali su se da će odsecanjem njegove glave poslati najuverljiviju poruku i opomenu drugim usijanim glavama i zagovornicima revolucionarnog terora iz prestonice. Posle nategnutog dokaznog postupka i osude na smrt, lionski kontrarevolucionari vade iz podruma odloženu, neupotrebljenu i već zarđalu giljotinu. Oni posežu baš za onom „humanom napravom revolucije“, koju su svojevremeno nerado primili iz Pariza, iz koga sad stižu brojni apeli da se Šalije poštedi. Ali, nakon tri neuspela pokušaja giljotiniranja, lionski kontrarevolucionari prekidaju jezivo mrcvarenje i sabljom prekraćuju muke ovom nesrećnom verniku revolucije. Time, ujedno, javno prkose Konventu i prepuštaju oružju da odluči u sporu i građanskom ratu između revolucionarnog Pariza i reakcionarnog Liona.

Republikanske trupe, 9. oktobra 1793. godine, na juriš zauzimaju Lion, drugi glavni grad Francuske i njenu prestonicu svile. Međutim, svirepa odmazda tek sledi. Tri dana po zauzeću Liona, Narodna skupština u Parizu donosi malo poznati dekret u čijim se tačkama 1, 4, 5 i 6 redom nalaže – vojničko kažnjavanje, razaranje, brisanje Liona sa spiska gradova Republike i podizanje jednog, istoriji do tada nepoznatog, stuba opomene sa sledećim natpisom :

Lion je ratovao protiv slobode – Liona nema više. [4]

Za izvršenje ovih bezumnih naređenja Konvent je u prvi mah odabrao Robespjerovog prijatelja Kutona. On, međutim, od prvog trenutka svesno sabotira dekret najviše zakonodavne instance i nastoji da poštedi od vandalskog razaranja najveći industrijski grad Francuske i njegove prelepe umetničke spomenike. Ekstremisti, međutim, proziru nameru Kutona. Oni traže njegovu smenu i vrše pritisak na Konvent da se dosledno sprovodi isplanirani pokolj i razaranje Liona. U tu svrhu u Pariz donose razmrskanu Šalijeovu lobanju. Uz patetični ceremonijal pokazuju je u Skupštini narodnim predstavnicima, a zatim svečano izlažu u Bogorodičinoj crkvi. Konvent najzad popušta i izvršenje monstruoznog zadatka poverava dvojici najbezdušnijih tribuna iz svojih redova : Žozefu Fušeu i Kolo `d Erboa. Ovaj prvi je još jedna svrzimantija, ultrajakobinac i osvedočeni zagovornik revolucionarnog terora. Drugi je, pak, propali glumac, koga su baš u Lionu izviždali. Na njegov osvetnički gnev računa Konvent u svojoj rešenosti da smrvi i sažeže Lion sa njegovim nepodobnim stanovništvom, predajući ih zajedno i bez milosti pepelu i prahu.

Za tri meseca u Lionu je pobijeno dve hiljde Francuza.

Za dva dana odletela su u vazduh sva čarobna zdanja sa trga Belkur. Najlepšim fasadama započetim pod Lujem XIV presuđeno je da prve budu uništene.

Za kratko vreme iz svih kuća, iz svih podruma i sa svih mansardi bezobzirno su opljačkane sve dragocenosti, svi skupoceni predmeti, tkanine, životne namirnice…[5]

2.

Zlokobni nagoveštaj lionskog masakra, njegov pravi i pompezni uvod, odigrao se već u danu Fušeovog dolaska u grad. Lion se drznuo da visoko i izazivački podigne već oborenu zastavu Monarhije. To preteklo znamenje i simbol skore prošlosti koga je Republika, još 16. januara 1793. godine glasanjem „La mort“ u Konventu, nemilosrdno otrgnula iz ruku miropomazanog kralja Luja XVI. Zbog toga je revolucionarni Pariz namenio Lionu najstrožu kaznu – nestanak sa lica zemlje. Reku Ronu je odabrao za plivajuću grobnicu njegovih nepokornih i nezhvalnih stanovnika. Koji su, uostalom kao i Vandejci [6], odbili da sa drugim Francuzima poveruju kako se jedino mačem i ognjem daju iskovati jednakost, bratstvo i sloboda. Posle krune Republika je odlučna da likvidira i u istorijsku provaliju nepovratno odgurne Boga i privatnu svojinu. Lionu je „pripala čast“ da posluži kao pravo ogledno polje u poduhvatu najambicioznijeg, najpustolovnijeg i najradikalnijeg obračuna sa zatečenim vrednostima jednog društva i jedne civilizacije.

Razobručena svetina, kojom iz dobro skrivenog prebivališta diruguju Fuše i d`Erboa, već u osam časova izjutra otpočinje pustošenje svih crkava u Lionu. Pljačkaju se pobožna znamenja, odvaljuju raspeća sa oltara, razvlače se i raznose crkvene odežde, putiri i ikone… Fuše i d`Erboa izlaze iz svog maskiranog štaba tek kada je ovo bogohulno orgijanje uzelo maha. Oni sa još jednim prokonzulom pristiglim iz Pariza polako i svečano koračaju za urnom sa Šalijeovim pepelom. Nju i njegovo gipsano poprsje, prekriveno trobojnim ćilimima i zasuto cvećem, nose četiri jakobinca, takođe pristigla iz Pariza. Na nosiljci je i mali kavez u kome se skutrio jedan golub, za koga se ispredalo da je jedini tešio ovog mučenika u tamnici.

Početnu strogost i ozbiljnost ove ceremonije najednom narušava raspojasana rulja, koja se uz klicanje i divljačnu igru pridružuje posmrtnoj povorci, noseći sa sobom sve što je opljačkala po lionskim crkvama. Iza njih kaska jedan nakićeni magarac, kome su na uši natakli ukradenu vladičansku mitru, a za rep privezali raspeće i Bibliju. Tako se u po bela dana, uz opštu radost i veselje gomile, po blatljavim ulicama Liona klati Jevanđelje privezano za sivonjin rep.

Tragikomična povorka konačno stiže na prostrani trg, na kome je podignut improvizovani oltar od poljskog šiblja i zelenila. Na njega postavljaju urnu i poprsje novog svetitelja, pred kojim se ona trojica narodnih predstavnika klanjaju sa strahopoštovanjem. Prvi govor nad Šalijeovom urnom izgovara propali glumac Kolo d'Erboa. Ovaj njegov nastup u Lionu nije više imao ko da izviždi. Zatim reč uzima raspop Fuše i obećava palom drugu, takođe svrzimantiji, da će osvetiti njegovo mučeništvo. Te da će aristokratsku krv, kao u pravom sektaško-satanistčkom obredu, upotrebiti umesto tamjana.

Raspaljena masa kliče u znak odobravanja njegovih reči. Pripaljuje se lomača od opljačkanih crkvenih znamenja. Odseca se Jevanđelje sa magarčevog repa i baca u plamen, koji već proždire ikone i nafore, crkvene knjige i zapise, drvene kipove svetaca… „Zatim daju sivom četvoronošcu da pije iz svetog putira, u ime nagrade za njegovu bogohulnu službu, a po završetku ovih nepristojnih bljutavština nose četiri jakobinca na ramenima Šalijevo poprsje natrag u crkvu i tamo ga svečano stavljaju na oltar, umesto razlupanog Hristovog kipa.“ [7]

3.

„Ima u istoriji frapantnih analogija.

Jakobinac iz 1793. godine je

postao današnji komunist.“

Karl Marks

Penza je prvi grad na planeti u kome je Karlu Marksu 1918. godine podignut spomenik. Znamenje u čast „osnivača naučnog socijalizma“ postavljeno je tačno na mestu na kome se nalazio oltar Hrama Hrista Spasitelja, koji je građen od 1800. do 1824. godine. Prvi spomenik Marksu u ovom ruskom gradu, koji se nalazi na nekih 700 kilometara jugoistočno od Moskve, propao je zbog ugradnje nepostojanog materijala. Zato su gradski oci Penze 1960. godine odlučili da na istom mestu podignu šest metara visoko granitno postolje na koje su osovili Marksovo bronzano poprsje visoko dva metra. U leto ove 2011. godine gradske vlasti Penze donele su odluku da se i taj spomenik ukloni, te da se na temeljima na kojima je i ranije bio obnovi Hram Hrista Spasitelja. Na fotografijama koje su ovekovičile početak sprovođenja ove odluke dominira čelično uže zategnuto oko Marksovog bronzanog vrata. To uže ujedno simbolizuje i povratak na onu tačku sa koje je istorijsko klatno nasilnički zanjihano „u svetlu budućnost“. [8]

Istoričari radničkog pokreta i svetske revolucije uporno preskaču odštampane i još dostupne stranice „Uputstva“ („Instrukction“) koje su zajednički potpisali Kolo d`Erboa i Žozef Fuše.

Zašto?

Zato što bi se istorijski primat u sastavljanju jednog čisto komunističkog manifesta modernog doba morao priznati ovoj dvojici lionskih krvopilaca, a ne Marksu, ili „Hesenskom zemaljskom vesniku“ Georga Bihnera.

Sva je prilika, međutim, da je ovo Uputstvo iz 1793. godine još ranije skicirano u jakobinskim klubovima, koji su dobili ime po jakobinskom dominikanskom manastiru. Iza njegovih zidina kovana je zavera, i u tom manastiru su detaljno razrađivani planovi za zbacivanje Luja XIV.

Jednom od potpisnika Uputstva, onom propalom glumcu i krvavom komedijašu, zbog njegovog zastranjivanja i lionskog „levog skretanja“, glavu su odrubili isti oni koji su ga i poslali u Lion u ulozi stvarnog glavoseče. Od odgovornosti za lionski masakr izvukao se, međutim, prvi i važniji potpisnik prvog boljševičkog programa, kome je istorija pružila jedinstvenu priliku da svoja programska načela odmah potvrdi i u praksi. Fuše, nekadašnji prosti građanin i ljuta sirotinja, a kasnije vojvoda od Otranta, višestruki milioner, intimus najvećih evropskih bankara i prvi vlasnik potonje Rotšildove rezidencije u Ferijeru, u trećem stavu Uputstva proklamuje i naređuje:

„Radite, dakle, u velikim potezima i smelo; oduzimajte svakom građaninu sve što mu nije potrebno, jer svaki suvišak (le superflu) javna je povreda narodnih prava. Jer sve što pojedinac ima povrh onoga što mu je potrebno ne može upotrebiti drukčije osim tako da zloupotrebi. Ne ostavljajte mu, stoga, ništa osim ono što mu je neophodno…“ [9]

Fuše je, dakle, još tada poslao otvorenu objavu rata privatnoj svojini i Crkvi, dvema najjačim silama Francuske pred kojima su oprezno uzmicali čak i Robespjer i Danton. Proći će, do duše, još punih pet godina od lionskog masakra dok u Vatikan ne umaršira Bertije. Ovaj francuski general je 1798. godine jednostavno uhapsio papu Pija VI, svrgnuo ga s prestola i proterao u izgnanstvo, u kome je Sveti Otac i umro. Ali je Fuše, već za vreme svog prokonzulovanja u Nantu, Neveru i Mulenu, nagovestio na koje će strane Francuska revolucija odapinjati ubojite strele svog fanatičnog ateizma. Na njenoj mapi i Vatikan je zauzimao mesto nezaobilaznog cilja.

Istina, u svojoj prvoj prokonzulskoj ulozi Fuše se još čuvao da ne zagazi u zločin u kome će ogreznuti u Lionu, pretvarajući Ronu u penušavu reku krvi. Kao besomučni borac protiv hrišćanstva, on se u ovom potčinjenom području još zadovoljava ukidanjem celibata, oduzimanjem povlastica sveštenicima i uvođenjem zabrane da nose svoju odeždu izvan verskih objekata. Fuše na javnim trgovima sklapa brakove i razvodi ih. Sa ogoljenih i opljačkanih predikaonica drži vatrene ateističke propovedi u kojima se izruguje Bogu i negira besmrnost duše. On ukida i hrišćanske pogrebne ceremonije, posle čega propisuje da se svi stanovnici sahranjuju uz jednobrazan nadgrobni natpis koji glasi :

Smrt je večni san.

4.

S čekićem u ruci Fuše jaše na čelu povorke koja šparta Mulenom i razbija krstove, raspeća i slike svih svetaca u ovom gradu. Svešteničke mitre i oltarske pokrivače baca na lomaču, dok ushićena i obezbožena rulja urla, kliče i igra oko plamena. Na javnom trgu u Neveru on – prvi u Francuskoj – krštava svoju kćerku na građanski način i daje joj, dakako mimo crkvenog obreda, ime po mestu krštenja. Ali, Fuše može da izvesti Pariz da je u ovoj oblasti, pored bogatstva iskorenio i hrišćanstvo, tek onda kad pod njegovim pritiscima i pretnjama nadbiskup Fransoa Loran zbaci sa sebe mantiju i stavi na glavu crvenu jakobinsku kapu. I kad se trideset sveštenika povede za primerom smrtno zastrašenog nadbiskupa, te i oni na glavu stave znamenje borbenog bezbožništva.

U periodu od 1925. pa do izbijanja Otadžbinskog rata 1941. godine, u Sovjetskom Savezu je aktivno delovala organizacija pod nazivom Savez militantnih bezbožnika. Bila je to, kako joj i samo ime govori, jedna od najgnusnijih službenih formacija boljševičkog represivnog sistema. Punu podršku u svom programskom opredeljenju i praktičnom delovanju dobijala je od samog vrha KP SSSR-a i zloglasne NKVD. Na čelu sovjetskih militantnih bezbožnika stajao je Jemeljan Mihailovič Jaroslavski, čije je pravo ime glasilo Minej Izrailjevič Gubeljman. Do trenutka gašenja broj članova ove ekstremističko-svetogrdne institucije narastao je na tri i po miliona, raspoređenih u 96.000 borbenih ćelija.

Na svom Drugom kongresu iz 1929. godine, sovjetski borbeni ateisti su doneli odluku o osnivanju podmlatka i dali mu ime Mladi militantni bezbožnici. U svakoj školi na teritoriji SSSR-a počeli su da se osnivaju kružoci mladih bezbožnika, te je tako za samo dve godine dva miliona dece učlanjeno u bogoborne redove.

Ovaj bogohulni savez, naravno, nije birao sredstva u propagandnom ratu protiv religije i Crkve. Pošto je hrišćansko pravoslavlje bilo najispovedanija religija carske Rusije, logično je bilo da se Ruska pravoslavna crkva prva nađe na udaru Saveza militantnih ateista. Osim naučne kritike hrišćanskih dogmi, sovjetski bezbožnici su se služili najpresnijim lažima, klevetama i skeradnim izrugivanjima pravoslavnih Rusa. Tako je na jednoj naslovnoj strani Bezbožnika, glavnog glasila Saveza, u broju za 1922. godinu, Isus Hrist prikazan na karikaturi kako siluje iznemoglu ženu. Vulgarne asocijacije i najprizemnije značenjski sloj ove karikature ukazivali su na zatucanu Rusiju, koju zavijenu u crno obeščašćuje niko drugi do Isus Hrist. Na jednoj drugoj karikaturi iz „Bezbožnika” nacrtan je Bog koji Adamu udahnjuje dušu kroz rektum uz pomoć creva za klistiranje.

Vređanje verskih osećanja građana SSSR bilo je ne samo dopušteno i podsticano u to doba, već je satanističko izrugivanje Isusu Hristu predstavljalo poželjni obrazac društvenog ponašanja. Posezanje za skarednostima u tzv. umetničkom izražavanju povuklo je, logično, i masovnu zabranu onih umetničkih dela, za koja su „inženjeri ljudskih duša“ procenili da imaju hrišćansko nadahnuće i da nose humane poruke. Na tom opskurnom indeksu među prvima su se našla dela Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Onoga koji je pisao : Ako nema Boga sve je dozvoljeno. Istog onog koji je verovao da će lepota spasiti svet. Budnom cenzorskom oku čuvara boljševičke revolucije nije promakao ni opus Lava Nikolajeviča Tolstoja. Na spisku nepoželjnih našli su se i naslovi Platona, Kanta… Gubeljmanov Index librorum prohibitorum prosleđen je u sve biblioteke najprostranijeg državnog doma na svetu, nakon čega su dela sa tog spiska odlagana u bunkere, ili jednostavno uništavana.

Na inicijativu Saveza militantnih bezbožnika zabranjeno je izvođenje dela duhovne muzike Čajkovskog i Rahmanjina, Mocarta, Baha, Hendla…

5.

Propagandni otrov sipan u duše naročito mlađih ljudi prvo se izlio na ulice i trgove ruskih gradova, ali je uz plamteću mržnju dospeo čak i do najudaljenijih zabiti i bespuća. Ugašeni su svi manastiri. Njihovi monasi i monahinje su pobijeni, a pretekli su poslati u konc-logore. Zatvoreno je dve trećine pravoslavnih hramova, od čega je jedna trećina potpuno uništena. Četiristo hiljada zvona skinuto je sa zavonika i ispod kupola pravoslavnih crkava i pretopljeno. Na lomači su spaljeni milioni ikona i vrednih rukopisnih knjiga. „Ideološka brigada Jaroslavskog-Gubeljmana nije našla bolje sredstvo za ruganje hrišćanstvu, pretvorivši u nedavnoj prošlosti hramove u pozorišta, klubove i javne toalete…“[10]

Antireligiozna propagandna histerija u SSSR-u dostigla je svoj vrhunac 1931. godine. Tiraž Gubeljmanovih novina Bezbožnik popeo se te godine na pola milona, a časopis istog naziva dostigao je cifru od 200.000 štampanih primeraka. Iste 1931. godine u Moskvi je, po naređenju Lazara Mojsejeviča Kaganoviča, eksplozivom razoren Hram Hrista Spasitelja, jedna od najlepših bogomolja u čitavom pravoslavnom svetu. Hram je podignut u čast pobede ruskog naroda nad Napoleonom, a na njegovim zidovima bila su ispisana imene ruskih oficira koji su poginuli za Krst časni i Slobodu zlatnu. U prisustvu cele carske porodice i malobrojnih preživelih ratnih veterana, Hram je osveštan na Vaskrs 1883. godine. Tada je prvi put izvedena uvertira „1812“ Petra Iljiča Čajkovskog, posebno komponovana za taj svečani trenutak. Građevinski radovi su trajali 44 godine, a na miniranje Hrama, koje je ovekovečeno i na filmskoj traci, utrošeno je samo nekoliko časova.

Militantni bezbožnici došli su na ideju da na istoj lokaciji, zbog blizine Kremlja, podignu novo znamenje. Bilo je predviđeno da spomenik socijalizmu ponese ime Palata sovjeta, te da se na njegovom višespratnom vrhu nađe džinovska Lenjinova statua. No, pošto čovek snuje a Bog odlučuje, graditeljima nikako nije polazilo za rukom da realizuju tu prvobitnu zamisao. Reka Moskva, na čijoj se levoj obali nalazilo novo-staro gradilište, stalno se izlivala i odlagala i početak i odmicanje radova. Zato je tek 1958. godine, na temeljima nekadašnjeg sabornog hrama Ruske pravoslavne crkve, izgrađen kompleks bazena namenjen rekreaciji klasno svesnih proletera. Bogoborna i iznuđena konverzija namene ovog prostora izvedena je kao u pustoj želji za jednom novom kanonizacijom. Onom koja bi pokolenjima trebalo da posvedoči kako linija između dobra i zla nikada nije ni prolazila kroz svako ljudsko srce ponaosob, već se oduvek protezala između klasa i ideologija.

Hram Hrista Spasitelja u Moskvi ponovo je podignut na mestu na kome se nalazio pre svih ovih bezbožničkih i rušilačko-graditeljskih poduhvata. Posle deset godina gradnje, osveštan je na Preobraženje 2000. godine.

6.

Revolucionarna i prekretnička ambicija militantnih bezbožnika nije se zaustavila na uništenju materijalnih simbola hrišćanstva. Iza udarničkog rušenja vidljivih znamenja pravoslavne vere ostali su, ipak, duboko ukorenjena moralna načela i hrišćansko osećanje života u najširim masama sovjetskog društva. Valjalo je, dakle, duboko zaseći u arhetipske obrasce ponašanja, kako bi se sproveo revolucionarni i vaspitno-etički preobražaj, naročito najmlađih. Zato Gubeljman u Pionirskoj pravdi za 1934. godinu ovako podučava : „Dajte časnu reč („pionirske“ i druge) svojim neprijateljima i kršite je.“ [11]

Ruku na srce, on je u ovom apelu predvideo i jedno jedino ograničenje. Naime, Gubeljman je sugerisao pionirima da lažu do mile volje, samo ako je potrebno za pobedu radničke klase i komunizma. Međutim, programiranim i sistematskim usađivanjem laži, obmane i krivokletstva u svesti i savesti dečaka i devojčica otvorilo se najšire polje za nekažnjivo prestupničko delovanje. A naročito za lažno svedočenje i potkazivanje. Gorki plodovi novog obrazovnog sistema i vaspitnog programa brzo su sazreli. Praksa sovjetskog društva potvrdila je na brojnim primerima da su denunciranje najbližih srodnika i pretpostavljenih, kao i odricanje od roditelja, poslužili kao sigurna i najbolja preporuka najbeskarakternijim ljudima za njihov karijeristički uzlet. S druge strane Kolima i brojni gulazi izdašno su popunjavani žrtvama i leševima preko kojih su gazili ljudi Nove vere. [12]

Duše ispražnjene od poruka Svetog pisma Gubeljman puni Novim jevanđeljem. On piše Bibliju za vernike i nevernike i biografiju Vladimira Iljiča Lenjina (1870-1924). [13]

Uvođenje Novog kalendara imalo je za cilj da upotpuni i konačno zaokruži Novu veru. Kao adept nove boljševičke vere Gubeljman se bacio i na sprovođenje tog krajnje složenog zadatka da na najvišem, državnom nivou „…zamijeni slavu besmrtnoga Boga u obličje smrtnoga čovjeka i ptica i četvoronožnih životinja i gmizavaca“. [14]

„Započeti računanje vremena s prvom godinom proleterske revolucije – vrlo je složeno, i ja se bojim da se ne ponovi eksperiment Velike Francuske revolucije, izjavljuje Jaroslavski i odmah precizira (…) Mi smo već sada u svim sovjetskim aktima i u literaturi dužni da označavamo naše računanje vremena. 1929. godinu označavamo kao 12. godinu nove ere, naše ere. Ja upotrebljavam izraz `naše ere`, kako se ne bi govorilo o hrišćanskoj eri.“ [15] – precizira Jaroslavski.

Njegov novi kalendar se, ipak, nije primio u narodu, a ukazom od 26. juna 1940. godine ponovo je vraćena nedelja (na ruskom voskresenie) kao dan u sedmici. Do tada je u upotrebi bila šestodnevnica, kao da je sedmica imala šest dana.

„Metodološki pristup“ u pokušajima izrade novog kalendara predstavljao je svojevrsnu kombinaciju antropocentrične divinizacije i trivijalne negacije Crkvenog kalendara. Tako je nakon pobede Oktobarske revolucije na mesto potisnutog Vaskrsa, kao najvećeg hrišćanskog praznika, uvedeno državno praznovanje 1. maja. Na taj dan, prema službenom tumačenju, manifestovani su jedinstvo i klasna solidarnost radnika širom sveta.

Demonstracije i sukobi radnika i sindikalista sa policijom u Čikagu otpočeli su 1. maja 1886. godine. Do oružanog obračuna je došlo 3. i 4. maja. Tada su pale prve žrtve i na jednoj i na drugoj strani. Ubijena su četri člana radničkog sindikata, a na desetine njih je ranjeno. Nakon tog krvoprolića, Avgust Spajs i Albert Parsons, anarhisti među demonstrantima, pozivaju radnike da se naoružaju. Posle njihovog poziva policija je 4. maja izbrojala u svojim redovima sedam poginulih i 67 ranjenih. Zbog poziva na oružanu borbu i zagovaranja nasilnih i revolucionarnih metoda u preotimanju vlasti, Spajs i Parsons su izvedeni pred sud. Sa još dvojicom demonstranata oni su sledeće godine osuđeni na smrt.

7.

Odluka da se 1. maj slavi kao međunarodni praznik rada doneta je 1889. godine, na Prvom kongresu Druge Internacionale, tri godine nakon krvavih događaja na trgu Hejmarket.

Rimokatolička crkva je, pak, 4. maj unela u svoj kalendar kao dan Svetog Josipa radnika.

Upućeni u ezoterične nauke, međutim, povezali su i obeležavanje 1. maja sa jednim događajem, koji na prvi pogled nema nikave veze ni sa borbom za radnička prava, ni sa boljševičkom doktrinom.

Koji je to događaj i za čije ime se on veže?

Poznavaoci okultnih tajni i rituala podsećaju na 1. maj 1776. godine, datum kada je objavljeno osnivanje reda Iluminata. Na čelu ove sekte nalazio se Adam Vajshaupt, s konspirativnim imenom Spartak. On je još jedan bivši sveštenik, koji se latio mesijanskog poziva da preuredi svet i učini ga boljim i pravednijim. Iako rođen u mojsijevoj veri, Vajshaupt se pokrstio u katolika i neko vreme proveo kao profesor kanonskog prava na jezuitskom Univerzitetu u Ingolštatu, da bi se na kraju okrenuo magiji i spirtualizmu. Posle otkrića bavarske policije i zabrane delatnosti Iluminata, njegovo učenje označeno je kao poziv za vođenje najstrašnijeg rata protiv hrišćanstva, monarhije, privatne svojine, porodice… a sve u službi Sotone, ili Lucifera. Vajshauptovi spisi ipak stižu do jakobinskih klubova u Parizu, u kojima se pod vođstvom Maksimilijana Robespjera pomno izučavaju i koriste kao najdragocenija uputstva za izvođenje Francuske revolucije. [16]

Jakobinski klubovi su u zakone svoje nove vlade uneli odredbu po kojoj je hrišćanski Bog iz Svetog pisma – lažni bog. Umesto Njega uzdigli su novu boginju, kojoj su i na Ostrvu slobode u njujorškoj luci podigli spomenik. Unutrašnju konstrukciju ovog spomenika izradio je projektant nadaleko poznate kule u Parizu, inženjer Gistav Ajfel. Kip slobode u Njujorku predstavljao je poklon Francuske Sjedinjenim Američkim Državama. On je podignut 1886. godine, kao gest trajnog prijateljstva između dve zemlje. Tako je i revolucionarni plamen slobode iz Pariza simbolično prenet preko Atlantika, u glavni grad SAD.

Red Iluminata osnovan je 1. maja 1776. godine, u Bavarskoj.

Iste godine 14. jula proglašena je američka Deklaracija o nezavisnosti.

Na isti datum, 14. jula 1789. godine pala je Bastilja i zvanično je otpočela Francuska revolucija.

Istog datuma, 14. jula 1889. godine, tačno na stogodišnjicu pada Bastilje, osnovana je u Parizu Druga internacionala.

Na njenom Prvom Kongresu odlučeno je da se 1. maj slavi u svim zemljama kao međunarodni praznik rada.

Berlinski zid je pao 1989. godine, na stogodišnjicu osnivanja Druge internacionale i dvestotu godišnjicu od izbijanja Francuske revolucije. Tada je izvršeno ponovno ujedinjenje dve Nemačke. Simbolično je označen kraj tzv. Hladnog rata i početak novog ujedinjenja Evrope u nadnacionalnu zajednicu pod imenom Evropska unija.

Najveće proširenje u istoriji Evropske unije upriličeno je 1. maja 2004. godine. Tog 1. maja u njeno članstvo je primljeno deset novih država: Litvanija, Letonija, Estonija, Poljska, Češka Republika, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Kipar i Malta.

Iz preambule Ustava EU, uprkos brojnim predlozima, izostala je ona odredba po kojoj ova nadnacionalna zajednica počiva na temeljima hrišćanske tradicije.

Pre nego što je odlučno zaplovio u političke vode i postao britanski premijer, Vinston Čerčil je, kao novinar i dopisnik, dao sledeću završnu ocenu Oktobarske revolucije u Rusiji:

„Još od vremena Spartaka, (Adama) Vajshaupta, do Karla Marksa i doba Trockog, Bele Kuna, Roze Luksemburg i Eme Goldman, ova svetska zavera se stalno širila. Ona je odigrala jasno prepoznatljivu ulogu u Francuskoj revoluciji. Ona je bila izvor svakog subverzivnog pokreta tokom XIX veka ; i sada je najzad ova družina izuzetnih ličnosti iz podzemlja evropskih i američkih gradova uhvatila ruski narod za gušu i praktično postala neosporni gospodar ove ogromne imperije.“ [17]

8.

Stručna istraživanja privrednog i industrijskog rasta, pre izbijanja Oktobarske revolucije, donosila su jednodušne prognoze da će carska Rusija već sredinom XX veka „ …ako stvari nastave ići tokom kojim su išle od 1900. do 1912. (…) dominirati u Evropi, kako na političkom, tako i na finansijskom i na ekonomskom planu“. [18]

Ovakva ekspertska predviđanja na Zapadu su primljena kao najozbiljnije upozorenje i realna pretnja njegovoj supremaciji u svetu. Zato su preduzete hitne mere da se taj trend ruskog sveukupnog uzdizanja uspori i omete, a u najboljem slučaju – naglo prekine. Kako se strategija osvajanja Rusije spolja i oružanim putem pokazala kao krajnje rizična i nedelotvorna, prešlo se na realizaciju plana njene unutrašnje destabilizacije. U metežu Prvog svetskog rata ukazala se i najbolja prilika za radikalno osujećivanje Rusije. Nezadovoljstvo u pojedinim slojevima ruskog duštva poslužilo je kao najpogodniji humus za revolucionarnu setvu. Nakon očekivane žetve od Rusije je trebalo da ostane samo „čist list hartije“. Jedan neobelodanjeni program američkog predsednika Vudro Vilsona u tački 5. doslovno glasi:

„Rusija je velika i jednorodna: nju treba svesti na srednjorusku visoravan i (…) pred nama će biti čisti list hartije, na kojem ćemo skicirati sudbinu ruskih naroda.“ [19]

Nije li taj „čisti list hartije“ iz ovog američkog programa samo drugo ime za „rusku pustinju“, kako je na jednoj engleskoj karti iz 1888. godine označen prostor ruske imperije?

Ovaj dokument otkriven je u privatnoj arhivi tajanstvenog pukovnika Edvard Mendel Hauza, opunomoćenika najvećih njujorških bankara koji su Vilsona kandidovali i ispeli na sam vrh piramide vlasti u SAD. Pod Vilsonovim predsednikovanjem Kongres i Senat su izglasali, uoči Božićnih praznika 1913. godine, Zakon o Federalnim rezervama (FED) čime je stvarna vlast u ovoj državi preneta u ruke moćnih bankarskih porodica. Ujedno, datum osnivanja Federalnih rezervi mnogi američki istoričari poistovećuju sa datumom gubljenja državnog i nacionalnog suvereniteta SAD, a pukovnika Hauza sa pravim gospodarem Bele kuće.

Dve grupe profesionalnih revolucionara-emigranata kreću u aprilu 1917. godine prema Rusiji. Njihovo krajnje odredište je Petrograd.

Jednu grupu predvodi Leon Davidovič Bronštajn, s konspirativnim imenom Trocki.

Na čelu druge je Vladimir Iljič Uljanov, zvani Lenjin.

Trocki i njegovi pratioci isplovljavaju iz njujorške luke parobrodom Kristijanijafjor.

9.

Lenjin i njegova 32 revolucionara, uključujući žene i decu, polaze vozom iz Ciriha, iz neutralne Švajcarske i u oklopnom vagonu bezbedno prelaze teritoriju cele Nemačke, koja je u ratu sa Rusijom. Iza Kajzerovih leđa njihov bezbedan prolaz omogućio je general Staf, koji je ruske revolucionare snabdeo novcem i potrebnim dokumentima. Na mestu visokopozicioniranog službenika u tadašnjoj nemačkoj obaveštajnoj službi nalazi se Maks Moric Varburg. Istovremeno on zauzima i položaj direktora Rotšildove i Varburgove banke u Frankfurtu. Njegova rođena braća Feliks i Pol Varburg, nastanjeni u SAD, odigrali su zapaženu ulogu u konačnom usvajanju Zakona o Federalnim rezervama. Pol je bio oženjen Ninom Leb, ćerkom Solomona Leba, vlasnika najmoćnije američke međunarodne banke Kun, Leb i kompani (Kuhn, Loeb & Company). Drugi Maksov brat Feliks bio je oženjen kćerkom Jakov Henri Šifa, koga su Rotšildovi iz Nemačke poslali još sredinom XIX veka u misiju preuzimanja kontrole nad monetarnim sistemom SAD. Šif je prvo postao direktor Kun, Leb i kompani, a kasnije je Rotšildovim novcem otkupio ovu firmu. Za njega je još 1949. godine obelodanjeno da je sa dvadeset miliona dolara u zlatu pomogao boljševicima da dograbe svu vlast u Rusiji.[20]

Za razliku od Lenjinove ekipe, Trocki i njegovi revolucionari doživeli su sitne neprijatnosti prilikom plovidbe prema Rusiji. Naime, kanadske vlasti hapse Trockog i njegove pratioce odmah po njihovom prispeću u luku Halifaks, kao očigledno sumnjivu družinu s američkim pasošima. Međutim, za samo nekoliko sati, sa najviših mesta iz Vašingtona i Londona, stižu urgencije da se pritvorenici puste.

„Predsednik Vudro Vilson je bio dobra vila (najverovatnije prema uputstvima `pukovnika Hauza i njegovih pomagača`) koja je snabdela Trockog pasošem da se vrati u Rusiju i podstakne revoluciju. Uz ovaj američki pasoš su poklonjene ulazna viza za Rusiju i britanska tranzitna viza.“ [21]

Kanadske vlasti popuštaju i oslobađaju Trockog i njegove revolucionare kako bi mogli da nastave put do njihovog krajnjeg odredišta. Da bi se pridružili Lenjinu u zajedničkom poduhvatu obaranja ruske krune, zatiranja pravoslavne vere i ukidanja privatne svojine. Da bi, na kraju krajeva, potpuno zagospodarili jednom moćnom imperijom koja se, prema svim stručnim pokazateljima, kretala ka dominantnoj poziciji u svetu.

„Može li iko posumnjati da su upravo međunarodni bankari iza scene režirali čitavu predstavu.“ [22]

10.

Streljanje carske porodice Romanov, bez suđenja i presude, izvršeno je u noći između 16. i 17. jula 1918. godine, u podrumu vile Ipatijevih u Jekaterinburgu. Jedanaest dželata predvodio je Jankelj Haimovič Jurovski, a usmena naredba za likvidaciju poslednjeg ruskog cara Nikolaja II Romanova, njegove supruge Aleksandre, četiri kćerke i maloletnog carevića Alekseja, mogla je da stigne samo sa vrha boljševičkog rukovodstva. Senka sumnje da je izdao jednu od najmonstruoznijih naredbi u celokupnoj istoriji Rusije i do danas pada na neslužbenu biografiju Jakoba Mihailoviča Sverdlova, s konspirativnim imenima Smirnov, Maks, Andrej…

Ubistvo Romanovih imalo je ritualni karakter, o čemu su svedočile i dve poruke na zidovima prostorije, ispisane carevom krvlju. Njih je pronašao istražni sudija Nikolaj A. Sokolov, koji je na još nerazjašnjen način izgubio život 1924. godine u emigraciji, u Francuskoj. Natpisi su oglašavali da je na tom mestu izvršeno obezglavljivanje Rusije kao poslednjeg hrišćanskog i pravoslavnog carstva. Nije slučajno izabran ni dom Ipatijevih, kao mesto na kome je izvršena ova stravična egzekucija. Naime, upravo u Ipatijevskom manastiru najviši predstavnici Crkve i ruskog društva zakleli su se 1613. godine na vernost vladarskoj lozi Romanovih.[23]

Pošto su poskidali sve dragocenosti sa svojih žrtava, krvnici su njihove leševe umotali u ćebad i kamionom prevezli u šumu, udaljenu dvadsestak kilometara od mesta zločina. Tu su ih spalili, a njihov pepeo su rasuli po Ganinskoj jami. Na kraju su, da bi uništili sve tragove masakra carske porodice, sipali kreč u jamu.

Nakon smaknuća Romanovih, Jekaterinburg je poneo ime Sverdlovsk, po Jakobu Sverdlovu, koji je dobio i veliki spomenik na jednom od centralnih gradskih trgova. Upamćen i kao žestoki zagovornik tzv. crvenog terora, koji je među Čekistima uveo modu oblačenja u kožne mantile i kape, Sverdlov je naprasno umro samo nekoliko meseci nakon likvidacije Romanovih. Niko, međutim, ni tada, a ni kasnije, nije poverovao u zvaničnu verziju njegove smrti, po kojoj ga je grip pokosio pre no što je napunio 34. godinu života.

Tridesetih godina XX veka, boljševici su, u gradu koji je tada već nosio ime Sverdlova, srušili Bogojavljenski saborni hram, podignut 1745. godine.

Nakon više decenija, kuća Ipatijevih postaje mesto hodočašća, na kojem počinju da se sabiraju pravoslavni vernici i monarhisti iz cele Rusije. Kako bi se to sprečilo, ondašnji šef uralskog oblasnog komiteta KP SSSR-a, Boris Jeljcin izdaje naredbu 1977. godine da se sruši građevina u kojoj je ubijen poslednji ruski monarh.

11.

Istinska religioznost carske porodice Romanov nikada i nigde nije dovođena u pitanje. Car Nikolaj II bio je i veliki darodavac Ruske pravoslavne crkve. On je darovao velike priloge za izgradnju novih hramova, kako u Rusiji, tako i izvan njenih granica. Za vreme njegove vladavine broj parohijskih crkava uvećan je za više od 10.000 i podignuto je 250 novih manastira.

Ruska zagranična crkva kanonizovala je Carske Strastoterpce (Mukotrpce) 1981. godine.

Nakon deset godina, 1991. godine, službeno je saopšteno da su otkriveni posmrtni ostaci carske porodice Romanov. Sa drugim ruskim carevima i oni su sahranjeni u Sankt Petersburgu, u kapeli Svete Katarine, koja pripada Sabornoj crkvi sv. Petra i Pavla.

Iste godine Jekaterinburgu je zvanično vraćen njegov prvobitni naziv.

Ruska pravoslavna crkva kanonozovala je 2000. godine carsku porodicu i uvrstila ih u red svetih mučenika.

Posle kanonizacije usledilo je i podizanje pravoslavne bogomolje baš na mestu nekadašnjeg strašnog zločina. Hram na Krvi u čast Svih svetih jedan je od najvećih pravoslavnih hramova u Rusiji, preduzet kao korak „Velikog pokajanja“. Njegova gradnja je otpočela septembra 2000. godine i završena, kao simbolični čin „velikog pokajanja“, baš na mestu nekadašnjeg doma inženjera Ipatijeva u Jekaterinbugru. Svečano osvećenje i otvaranje hrama obavljeno je 16. jula 2003. godine, na dan kada je umoren poslednji ruski Car.

Zastrašujuću vest o ubistvu cara Nikolaja II Romanova prva je saopštila Ruska pravoslavna crkva, kroz usta patrijarha Tihona. Patrijarh je u svojoj propovedi iz avgusta 1918. godine, u Kazanskoj sabornoj crkvi u Moskvi, objavio verujućem ruskom narodu i svetu da su boljševici likvidirali miropomazanog cara Rusije. Početkom iste godine, patrijarh Tihon je anatemisao sovjetsku bezbožničku i materijalističku vlast. Već od tog trenutka počeo je progon Njegove Svetosti, a završio se, najverovatnije, trovanjem Tihona 1925. godine.[24]

Dve godine kasnije vlast je izazvala raskol u RPC.

Hram u Moskvi, u kome je patrijarh Tihon održao propoved, nije porušen odmah, već 1936. godine. Čekalo se da nastupi 300. godišnjica od njegovog osvećenja, pa da se onda pristupi rušenju i oskvrnjenju. Naime, nakon što je te godine Hram srušen, na njegovom mestu, na Crvenom trgu, podignut je javni toalet.

Crkva je podignuta u znak zahvalnosti za proterivanje poljsko-litvanskog okupatora iz Moskve 1612., a dovršena je 1636. godine. U njoj je tokom dva veka bila izložena čudotvorna Kazanska ikona, koja je jedna od najpoštovanijih Bogorodičinih ikona u Rusiji. Njeno čudesno javljanje zbilo se još u XVI veku u Kazanju i pomoglo je ruskom caru Ivanu IV Vasiljeviču da izvoje pobedu nad tatarskim kanatom. U ruskom narodu duboko je usađeno verovanje u zaštitničku i spasilačku moć ove ikone pred neprijateljskim najezdama i agresorskim invazijama.

Zato je Kazanska saborna crkva, koja je podignuta 1811. godine u Sankt Petersburgu, predstavljala, između ostalog, i hram vojne slave. U njoj je sahranjen proslavljeni ruski feldmaršal Mihail Kutuzov koji je oborio Napoleona, jednog od najvećih evropskih osvajača. Izgradnju Kazanske saborne crkve u Sankt Petersburgu, koji je predstavljao i simbol carske Rusije, naložio je lično imperator Pavel I. Prema projektu arhitekte Andreja Voronihina, crkva je građena u stilu italijanske renesanse. Voronihin je, inače, prvi u svetu razradio i u praksi primenio ugradnju metalne konstrukcije u kupolu. Crkva ima oblik latinskog krsta, sa jednom kupolom i visinu od 70 metara. Njenu jedinstvenu lepotu dodatno su obogatili i reljefni ukrasi na fasadi.

Kazanska saborna crkva u Sankt Petersburgu, koga su nekad zvali i severnom Venecijom, prvo je opljačkana posle Oktobarske revolucije. Zatim je zatvorena za bogosluženje, a 1932. godine, u gradu koji je tada nosio Lenjinovo ime, pretvorena je u Muzej istorije religije i ateizma. U poslednjoj dekadi prošlog veka, kada je i Sankt Petersburgu vraćeno ime, obnovljena su i bogosluženja u Kazanskoj sabornoj crkvi.

12.

Nemački napad na SSSR iz osnova je izmenio politiku državnog vrha prema RPC. Krajnje pragmatični razlozi nalagali su da se odustane od istrebljujućeg unutrašnjeg fronta otvorenog protiv Ruske pravoslavne crkve. Te da se saveznici u borbi za opstanak Rusije regrutuju i iz redova verujućih. Zato Staljin na samom početku rata izdaje nalog Jaroslavskom da napiše članak „Zašto su religiozni ljudi protiv Hitlera“. [25]

Programska sadržina ovog članka potpuno je odudarala od svega onog što je Gubeljman do tada napisao i potpisao. Članak je imao težinu skoro „revolucionarnog zaokreta“ u boljševičkom stavu prema religiji uopšte, a posebno prema pravoslavlju. On je nagovestio otvaranje svih crkava, manastira, duhovnih akademija i bogoslovija na teritoriji cele države. Prethodio je puštanju sveštenika iz zatvora i njihovom povlačenju sa frontova, kako bi mogli da vrše službu. U danima najtežeg ratnog iskušenja, kruta ideologija i obavezni partijski ateizam povukli su se pred čudotvornom ikonom Kazanske Majke Božije. Ona je izneta iz Vladimirske saborne crkve i proneta u litiji oko tadašnjeg Lenjingrada. Grad je bio spasen. Ispred nje je služen moleban u Moskvi. Neprijatelj je zaustavljen. Zatim je odneta u Staljingrad, nekadašnji Caricin i Volgograd. Slavna Staljingradska bitka, bitka svih bitaka u Drugom svetskom ratu, otpočela je molebanom ispred Kazanske ikone. Tek po završetku molebana davan je signal za napad na Nemce i njihove saveznike. Ikona je prenošena na najteže delove fronta, u najkritičnije situacije. Nizale su se do skora nezamislive scene : branioce Otadžbine, u pobožnom miru i gologlave, sveštenici škrope svetom vodicom, nakon molebana i pomena poginulih.

U godini u kojoj je Crvena armija izvojevala pobedu kod Staljingrada, pobedu koja je, uostalom, odredila dalji tok rata i odlučila njegov ishod, zvanična Pravda prenela je na naslovnoj strani od 5. septembra 1943. godine kao jedno kratko saopštenje. U saopštenju je navedeno da se Josif Visarionovič Staljin sastao sa mitropolitima RPC Sergijem, Aleksejem i Nikolajem. Prvi čovek sovjetskih komunista, kaže se dalje u saopštenju, sa razumevanjem i odobravanjem je primio predlog jerarha da se sazove Sabor episkopa za izbor patrijarha moskovskog i cele Rusije. Episkopi lojalni sovjetskoj vlasti izabrali su 4. februara 1945. godine mitropolita Alekseja za novog patrijarha.

Tačno tri meseca nakon Staljinovog susreta sa mitropolitima, Pravda je obavestila svoje čitaoce o smrti Jaroslavskog-Gubeljmana. U istom broju od 4. decembra 1943. godine, objavljeni su brojni nekrolozi najviših partijskih institucija i naučnih ustanova. Upadljiv je, međutim, bio izostanak posmrtnog slova Saveza militantnih bezbožnika. Goropadna organizacija, na čijem je čelu Jaroslavski stajao tolike godine, nije se ni oglasila povodom skončanja onog koji ih je dve decenije predvodio u njihovom bogoboračkom fanatizmu. O tom periodu pokojnikove biografije, doduše, niko u Pravdi ni reč nije pomenuo. Stoga su neupućeni mogli da pomisle da se radi samo o odlasku još jednog predanog revolucionara-humaniste i prilježnog, a za života skromnog naučnog radnika. [26]

13.

Nijedan član ruske carske porodice nije preživeo masakr u podrumu vile Ipatijevih, u Jekaterinburgu. Za razliku od mučenika Romanovih, koji su pogubljeni bez suda i presude, francuskoj kraljevskoj porodici presudili su jakobinci – glasanjem u Skupštini. Glavu Luja XVI tražio je tada i Žozef Fuše. Dvadesetak godina kasnije, kum i najdostojniji svedok na Fušeoovom crkvenom venčanju sa plemićkom nevestom bio je Luj XVIII, rođeni brat giljotiniranog Luja XVI! Ovo je jedinstven primer obrta, prerušavanja i brze zamene uloga na krvavoj istorijskoj pozornici u kome nekadašnja uboga sirotinja, bivši revolucionar, jakobinac i kraljeubica, rušilac oltara i raspeća sada kao vojvoda od Otranta i drugi čovek po bogatstvu u Francuskoj skrušeno prima blagoslov za svoje venčanje sa duplo mlađom groficom, od onoga koji nosi istu onakvu mitru kakvu je Fuše sa sprdnjom kačio za rep magarcima po Lionu. A prvi svedok na venčanju „poslednjeg ispljuvka Francuske revolucije“ je niko drugi do jedan Burbon, kralj Francuske i rođeni brat onoga čiju je glavu ovaj mladoženja gurnuo pod giljotinu! Za neponovljivost istorijske perverzije ovog slučaja pobrinula se i činjenica da je taj pedesetšestogodišnji mladoženja sada ne samo kum, već i ministar policije u vladi pretposlednjeg francuskog kralja!

Svi na dvoru gunđaju, ali niko ne sme glasno da se pobuni. Uostalom, svi znaju da Luj XVIII povratak na kraljevski presto u dobroj meri duguje Fušeu. Zna to i Fuše, koji je odavno savladao tehniku otimanja vlasti i održavanja u njenom sedlu. „Ali ima nešto što ovaj stari kondotijer, ovaj prevejani poznavalac ljudi ipak nije naučio i što niko ne može da nauči: boriti se s avetima. Zaboravio je da se na kraljevom dvoru pojavljuje jedna avet prošlosti, kao erinija osvete: vojvotkinja od Angulema, rođena kćerka Luja XVI i Marije Antoanete, jedina u porodici koja je preživela veliki pokolj.“ [27]

Vojvotkinja od Angulema svoje posete dvoru glasno uslovljava udaljavanjem ministra svog strica i jednog od ubica njenog oca. Ona se zaklela da tog Janusa Francuske revolucije nikada neće ni pogledati. Njen glas je okuražio i druge glasove da se stope u grmljavinu nazadovoljstva prema Fušeu. Najzad, Luj XVIII otpušta Fušea i postavlja ga na beznačajni položaj poslanika na drezdenskom dvoru. Fuše se tek raspakivao u Drezdenu kada ga je Skupština u Parizu sa 334 glasa prema 32 isključila iz svake amnestije i osudila na doživotno progonstvo iz Francuske. Tek tada započinje njegovo putovanje u nemilosrdnu Kanosu i potucanje po ubogim evropskim provincijama. Na Fušea se svom žestinom, kako i priliči ljudskoj prirodi, obaraju naročito oni koji su do juče drhtali pred njim i bojali se njegove senke. Proteran i stavljen van zakona on sa „zelenaškim kamatama ispašta svoj greh što nikad nije služio ideji i nekom visokom delu, nego uvek samo prolaznoj milosti trenutka i ljudi“. [28]

Žitelji Trsta bili su odavno naviknuti na pojavu jednog pobožnog starca, koji je teškim koracima svakoga dana odlazio u crkvu da se, klečeći i sklopljenih ruku, pomoli Bogu. Oni ni u snu nisu mogli da pretpostave da je taj oronuli stranac nekada bio silni revolucionar, borbeni bezbožnik i progonitelj hrišćanstva. Ali su od 20. decembra 1820. godine znali da ga nikad više neće čuti kako u prolazu, sam za sebe, tiho, ali razgovetno ponavlja:

Ima Boga!

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

   SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU-JOS NIJE KASNO !! Empty * na zapadu nista novo*

Počalji  Milan Ned Dec 25, 2011 2:59 pm

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

   SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU-JOS NIJE KASNO !! Empty Re: SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU-JOS NIJE KASNO !!

Počalji  Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu