FORUM - Web magazin KOMUNISTI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Moji siptari

Ići dole

Moji siptari Empty Moji siptari

Počalji  Milan Sub Okt 01, 2011 3:01 pm


LJUBIŠA RISTIĆ Moji Šiptari
Intervju | Uredništvo | januar 7, 2010 at 23:53

Razgovarala

Ana Radmilović

Evo vam, rekoh, Kosovo. Idi dole sa magnetofonom, u pet dana napravićeš scenario za predstavu. Samo razgovaraj sa ljudima, ništa ti više ne treba. I ja to kažem Ljubiši Ristiću, i on se popali, naravo, istog momenta. I sad ćemo da pravimo tu predstavu u ’’Ateljeu 212’’. To je to! Evo ti ’’Nova osećajnost’’, gde su čudesa događaju. Bez navijanja. Napraviti predstavu – bez navijanja! Ni za jedne, ni za druge, ni za treće… nego samo za ljudske sudbine. Normalno da sednu ljudi na scenu i da – govore. Ništa više ne treba… (Razgovor koji je Zoran Radmilović vodio sa Radom Vnuk u zagrebačkom Vjesniku 1981)
Svojevremeno vas je Zoran Radmilović savetovao da napravite predstavu koja će govoriti o Kosovu i Metohiji, ali bez “navijanja”.
Prvi put pokušao sam da napravim nešto u vezi sa Kosovom i Metohijom, po savetu Zorana Radnmilovića, početkom osamdesetih u Beogradu. Trebalo je da radimo predstavu po tekstovima prvih srpskih socijalista, Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića: „Srbija na istoku“ i „Srbija i Arbanija“. Taj pokušaj bio je neuspešan. Skupila se grupa ljudi bez jasnih ideja, od „levičara“ do „nacionalista“. I tu nije moglo da dođe do nekog smislenog kraja. Radio sam u SKC – u, dolazili su i odlazili neki meni vrlo dragi glumci, ali sudarali su se kao rogovi u vreći. Nekada se Olivera Katarina seti toga i onda me strašno napadne u novinama. Ljuti se na mene da sam bio protiv Srba, da sam pokušavao da ih navedem na zlo…
Na kakvo zlo?

Zlo je priča o Srbima, Albancima, zlo je priča o zajedničkom životu… U radu je učestvovao i Tika Arsić, i mnogi drugi… Na kraju sam digao ruke i otišao u Australiju… Ali, Zoran je bio u pravu. On je javno govorio da treba da tražimo odgovor na pitanje: kako živeti zajedno, u jednoj tako komplikovanoj zemlji. Kako opstati u takvim suprotnostima i snažno izraženim sukobima, počev od Slovenije, pa do Makedonije. Tada smo se u pozorištu bavili umetničkim i svetskim problemima savremenog društva. A Zoran je bio među malobrojnima koji su zastupali stav da je potrebno da se okrenemo sebi, da se bavimo našim gorućim problemima. Dok ne bude kasno. Postojali su već ozbiljni konflikti, koji su tinjali još od tih demonstracija u Prištini, 28. novembra 1968, na Dan Zastave, nacionalni praznik Albanije, a dan uoči našeg Dana republike 29. novembra. Kada se pojavila tenkovska brigada iz Skoplja, zauzela strateške pozicije na glavnim tačkama u Prištini, to je bio jasan, čitljiv znak da se nikakve separatističke težnje neće tolerisati. Zahtev je eskalirao do onog čuvenog ’’Kosovo republjik’’. Počelo je već da se govori o nezavisnosti, spajanju sa Albanijom. Kosovska kriza tinjala je godinama u jednom čudnom miru, dok su se sedamdesetih paralelno budili i oglašavali ostali nacionalizmi. Konfliktna situacija pretila je da presraste u sukob koji nije samo politički, koji nije sukob ideja i ideologija. Nastajao je jedan neljudski sukob uzajamnih uvreda, ponižavanja i maltretiranja.

Početak osamdesetih godina bio je obeležen snažnim pečatom nacionalizama koji su eksplodirali još početkom sedamdesetih, predvođeni republičkim partijskim elitama, kao birokratski odgovor na levičarsku i jugoslovensku pobunu studenata 1968. Tito je posmenjivao rukovodstava, od Slovenije do Makedonije, koja su promovisala taj pojačani nacionalni argument pod maskom reformatora ili liberala, ali plima je bila nezaustavljiva. Reč je o vremenu posle Titove smrti, kada je i Zoran javno govorio o tome da i on i ja i svi mi koji razmišljamo i svesni smo šta se sprema, treba da se bavimo dubokom krizom društva. Sve je bilo puno parola i zaklinjanja u očuvanje tekovina revolucije, bratstvo i jedinstvo. Svi majstori stvarnog političkog pozorišta zapravo su se bavili pripremom raspada države. A mi smo u pozorištu imali neobičan sukob. Ljudi koji su kao Zoran tražili da počnemo da se bavimo našim osnovnim istorijskim i savremenim problemima, ili oni kao ja, koji su pokušavali to i da rade, bili su tretirani kao politički špekulanti, čak kao profiteri te situacije. Moje predstave iz tih godina bile su „Oslobodjenje Skoplja“, „Karamazovi“, „Misa u A-molu“, „Tajna Crne ruke“, „Vojna tajna“, „Štamhajm, koreodrama“, „Pijana novembarska noć 1918.“ Bavile su se pitanjima vezanim za NOB, Goli otok i Informbiro, Apisa i Crnu ruku, atentate, kraljeubistva, terorizam, stvaranja i razaranja Jugoslavije, revolucije i revolucionare i sve te događaje u kojima je tražen odgovor na pitanje: šta će biti s nama?

U javnosti veoma glasni bili su oni koji su ovakve predstave tretirali kao ’’političko pozorište’’, kao nešto što je manje vredno, što nije umetničko. Bili smo kritikovani od strane estetizantnih umetnika i kritičara, ljudi koji neće da se mešaju u politiku. I koji se time „nisu bavili“ – dok se odjednom naglo nisu umešali i počeli da se “bave“ politikom, i bave se do dana današnjeg, zastupajući stavove svojih lokalnih feudalaca, promovišući nacionalizme, sukobljavajući se sa drugima od iste vrste, u drugim krajevima Jugoslavije. Sredinom osamdesetih imali smo naglo probuđene estetizantne pozorišne ljude koji su postali jako politički angažovani, ali po pravilu za svoju lokalnu politiku. Ili za svoju nacionalnu opciju. Od estetizantnih ptičica koje pevaju na grani, ’’lirskih štigleca’’, kako bi rekao Krleža, dobili smo pasionirane strasne političke aktiviste raznih nacionalnosti. Iz redova bivših lirskih štigleca.
Vi ste tada formirali KPGT?

Ranije, 1977. Meni ništa nije preostalo nego da formiram jedan jugoslovenski pokret koji se suprotstavlja, pokušava da u Jugoslaviji radi kao u svojoj zemlji, na svim jezicima koji se u njoj govore. Sa svim kulturnim tradicijama koje u Jugoslaviji postoje, tretirajući državu kao kulturni prostor, a ne kao ’’jugoslovensku kulturu’’! Najteže borbe imali smo sa našim kolegama, koji preziru naš jugoslovenski stav, smatraju ga svojevrsnim anahronizmom, protiv njihovih političkih interesa a i same umetnosti! Čudan period. Po strani je ostao taj možda najgušći, najteži problem, a to je problem Kosova, ali i kosovskih umetnika. Problem ućešća ljudi sa Kosova, Albanaca pre svega, u ukupnosti jugoslovenskog kulturnog prostora. Oni su se sve više otuđivali, a drugi su to prećutkivali. Problem Kosova prolazio je marginalno i tobož nezapaženo, a zapravo je gurnut pod tepih, ili, još bolje, kao bomba u kaminu, dok se promovisao onaj najdominantniji sukob od sedamdesetih, posebno izražen posle Titove smrti, srpsko-hrvatski sukob. Brižljivo negovani i spolja potpomagani nacionalizmi koji su rasli. Kod Hrvata je ta stvar uvek imala relaciju sa Srbima, sa Srbima u Hrvatskoj, sa Srbima u BiH. Uvek je to bio jedan odnos povezanosti u ljubavi ili mržnji, odnos koji najgori uvek dovedu do zločina. Slovenci su imali jasnu strategiju, udružili su sve nacionalne snage u političkoj lepezi, od krajnje levice do desnice, koje su išle ka osamostaljenju Slovenije i stvaranju nezavisne države, ka razbijanju jugoslovenske zajednice. Oni su prvi došli na ideju da zloupotrebe kosovsko pitanje, i to su hladnokrvno učinili. Neki Makedonci tada su prvi put ugledali prvu makedonsku državu na kraju tunela. Ili neki u BiH, koja je oduvek bila i ostala bure baruta…
A Srbija?

Srbija je sve više ulazila u fazu rezignacije i jednog opasnog odnosa, koji je promovisala vodeća grupa srpskih intelektualaca, pisaca, akademika – koja je sadržana u jednoj rečenici: ako hoće da idu, neka idu! To je teza koja je bila najopasnija, jer se Jugoslavija održavala na svesnom naporu Srba. Onog časa kada Jugosloveni dobiju od Srba odgovor ’’ko hoće neka ide’’, tog časa kada Srbi odustanu – nema Jugoslavije. I to smo videli. Ne kada Slovenci hoće da odu. Ili Hrvati. Nego kada Srbi kažu: “idite!”

Ali postoje ljudi koji bi danas ove vaše stavove tumačili kao prikrivenu želju za Velikom Srbijom?

Ne, ne, ne! Ideja o Velikoj Srbiji nije nastala u Srbiji, ideja o Velikoj Srbiji nastala je iz austrijske carske propagande. U nauci je poznata stvar da je Austrijska carska propaganda pre Prvog svetskog rata plasirala ideju o Velikoj Srbiji. Kao što se zna da je ideja o Jugoslaviji nastala u Hrvatskoj, iz potrebe hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj da izađe iz austrijskog kazamata, kako se tada govorilo. Nikada ne bi došlo do realizacije jugoslovenske ideje da je nije podržala Srbija, kao narod, kao kultura, kao vojska, kao dinastija, kao politika – kao kompleks svih nacionalnih faktora, i da to nije dobilo verifikaciju od strane velikih sila, predvođenih jednom velikom silom koja je time zadobila odlučujuću ulogu – SAD-om. U trenutku kada SAD ulaze u Prvi svetski rat, a na kraju u Versaju odlučujuće utiču na stvaranje države Južnih Slovena – postaju zapravo evropska sila i postaju učesnica svetskih zbivanja, izlazeći iz svoje izolacije. Suprotno onome što se obično kod nas misli, Velika Srbija bila je austrijska ideja. Tu ideju možda bi podržala Francuska, Engleska nikada (ona se uvek bavila samo Grčkom i Mediteranom, kao uslovima svog vođstva). I ne bi je podržala Nemačka. Rusija je svojim izlaskom iz Prvog svetskog rata, tokom revolucije, zauvek napustila ideju podrške Srbiji i tretirala je tu novu tvorevinu ’’tamnicom naroda’’. Komunistička Rusija uvek je bila protiv postojanja Jugoslavije, jer je to remetilo ruske državne interese, koji su uvek mnogo stariji od ideologije. Jugoslavija je bila stvorena da zaustavi nemački i ruski prodor na jug i na istok, i zbog toga je rekonstruisana posle Drugog svetskog rata. Sa istim ciljem. I razbijena devedesetih, da bi se rahabilitovali ti stari ciljevi, i nemački i ruski.
Da se vratimo na priču o Kosovu i Metohiji. Ipak ste 1986. postavili jednu predstavu o Kosovu. Zvala se ’’Šiptar’’.

Da. Od početka sam hteo da se baš tako zove. ’’Šiptar’’. Onako kako taj narod sebe zove, jer Šiptari su narod a Albanci su građani svoje države Albanije. Počelo je tako što mi je moj poznanik, pisac Dragan Tomić, doneo jednu dramu koja se meni uopšte nije dopala. Radilo se o nekoj proslavi mature. To je ono kada svi prepričavaju svoje živote, a ja ne volim takve drame. Međutim, u nekom monologu nalazila se jedna priča o čoveku kojeg je Udba poslala u vreme Informbiroa i sukoba sa Staljinom, da po zadatku prebegne u Mađarsku i da se predstavi kao informbirovac. Ali, on bude odmah uhapšen i tako provede 15-20 godina u zatvoru. Kada se vrati u Jugoslaviju, niko više ne zna zašto je on otišao tamo, neki su smenjeni posle slučaja sa Rankovićem, neki su poumirali, neki izbačeni iz Udbe… I ja rešim da mi tu priču uzmemo, ali tako što ćemo je prebaciti na Kosovo. Zato što ja to sa Kosovom znam i sa tom pričom sam odrastao.
Vi ste sa Kosova?

Rođen sam u Prištini. Zapravo, moja porodica stara je gradska porodica iz Prištine koja je tamo živela stotinama godina, u delu grada koji se zvao Divan-jol, gde su u tursko vreme živeli Srbi starosedeoci. Priština je bila takvo jedno mesto koje je u tursko vreme bilo vojno sedište u kojem se vremenom razvila zajednica u kojoj su živeli Turci, Srbi, Šiptari, Cincari… Urbana zajednica koja ima veoma dugu tradiciju. Kao i drugi gradovi na Kosovu koji su imali vekovima svoje čaršije, zanate, esnafe, multikulturno i multietničko stanovništvo. Tu u Divan-jolu, u tursko vreme nalazio se konzulat u kojem je Nušić bio konzul. Tu je čuo za priču o Zoni Zamfirovoj i ispričao je Stevanu Sremcu. A tu su moj pradeda, moj deda i razni naši rođaci živeli zajedno sa ostalima. Karakuševićima, Josifovićima… ženili se i udavali među sobom, bavili se trgovinom, zanatima… Pred Drugi svetski rat skojevska organizacija na Kosmetu bila je praktično sve što je Partija imala. Posle velikih frakcijskih borbi koje su se pred rat odigravale, okupaciju zemlje partija je dočekala desetkovana i na Kosovu, jer su mnogi istaknuti članovi bili isključeni, ili u zatvorima, ili stradali u čistkama u Sovjetskom Savezu. U Prištini je bilo samo 3 člana partije. Moj otac je bio jedan, drugi je bio Turčin, učitelj Meto Barjaktari, i ne sećam se ko je bio treći. Tako Kosovo dočekuje početak rata. Odmah dolazi do okupacije Kosova od strane Italijana, i po istom principu kao NDH u Hrvatskoj, stvara se veštačka tvorevina Šipni Mal – Velika Albanija. Stara težnja povezivanja delova gde žive Šiptari sa Albanijom – u Makedoniji, Grčkoj, Srbiji. To je prva stvar koju su učinili Italijani kada su okupirali delove Albanije, Grčke i Jugoslavije – stvorena je kvislinška fašistička albanska država. Vojna frakcija albanskog nacionalističkog separatističkog pokreta zvala se Bali Kombtar – to su bili balisti. Posle okupacije 1941. na Kosovu su pohapšeni svi komunisti, među kojima i moj otac. Bili su po zatvorima i logorima u Albaniji, u Tirani, Piškopeji, Draču… Tada je, kao što to istorija zna, vodeću ulogu u formiranju albanske komunističke partije odigrala KPJ. Komunisti sa Kosova, kao Miladin Popović, Dušan Mugoša i, naravno, delegat Vrhovnog štaba sa najvećim ovlašćenjima – Svetozar Vukmanović Tempo. Albanske komuniste predvodio je Enver Hodža, a u okviru te saradnje odigravao se i dolazak mnogih komunista iz Albanije na Kosmet. Fadilj Hodža i druge kasnije partijske vođe na Kosovu bili su Albanci iz Albanije. Jaka grupa bili su i komunisti iz Đakovice. Najmanje sa Kosova, a mnogo više iz Metohije.
Vaš otac je bio u zatvoru u Albaniji početkom rata. Gde je proveo ostatak rata, a šta se sa njim događalo kada je rat završen?
Bio je u partizanskim jedinicama, u Makedoniji, Grčkoj i na Kosmetu, zajedno sa mojom majkom, partizankom iz Ohrida. Komesar bataljona, komesar brigade, divizije. To su bili mladi ljudi koji su imali po 20-25 godina, komandovali jedinicama od po deset, dvadeset hiljada ljudi. Bio je prvi general JNA sa Kosova, ali se nikada nije vratio. Hteli su da ga vrate u politiku na Kosovo, ali ga – što moja majka, što vojska – nikada nisu pustili da se vrati na Kosovo. On je bio u vojsci i išao je tamo gde ga je vojska slala.
A da li je neko od vaših bližnjih ostao na Kosovu i Metohiji?

U posledjnih trideset godina svi su otišli. Prvo mlađi, pa stariji, i na kraju više niko nije tamo ostao. Ostala je kuća u kojoj su se rodili moj deda i otac i ja, u istom krevetu. I onda su u vreme rata 1999. moji najbliži rođaci odande otišli. Bila je jedna TV ekipa kojoj sam ja dao adresu da odu u tu praznu kuću, posle bombardovanja, stranci neki. I oni odu tamo i onda upadnu neki Albanci iz Albanije, i izbace ih napolje. Sve je snimljeno. Pričali su nam i pokazivali snimak. Ti su se ljudi, Albanci, onda naselili tamo, i posle je sve to srušeno. Tamo gde su živeli Srbi u Prištini, sada je veliki parking. Nema više nikoga od tih porodica. Josifovići, recimo, porodica Arkanove majke. Kuća Mitevića… Duška Mitevića bivšeg direktora televizije…

Da li bi danas bilo moguće igrati predstavu koja se zove ”Šiptar”?

Ono što danas gotovo niko ne pominje, ono što je takoreći uvod u ovu priču o toj predstavi, jeste zapravo jedan strašan događaj iz 1944, na samom kraju Drugog svetskog rata, koji se odigrao na Kosovu. Reč je o Dreničkom ustanku. Kosmet je bio oslobođen i jedine borbe koje su se tada još vodile bile su na Sremskom frontu. Ljudi koji su za vreme rata bili u balističkim jedinicama dobili su direktivu da se ne vraćaju u svoja mesta, u sela gde se znalo gde su bili za vreme rata, nego su se prijavljivali na poziv za mobilizaciju za Sremski front. Brigada na Kosmetu je umesto 1.000, 1.500 ljudi, odjednom imala 5.000 ljudi, pa 15.000, pa 20.000. OZNA je znala da se nešto sprema i da su Englezi umešani, ali pošto je konspiracija oduvek bila najveći kvalitet svih šiptarskih organizacija, ostajalo je nejasno kolika je opasnost tih čudnih pojava u vojsci koja se spremala za konačni kraj rata. I u trenutku kada su naše jedinice krenule na Sremski front, neke jedinice pod komandom takozvanih barjaktara, plemenskih vojnih starešina među Šiptarima (najvažniji se zvao Šaban Poluža), okrenule su se na Prepolcu nazad na Kosovo, i napale sela i gradove. Naša vojska uspela je da okruži te pobunjene jedinice, da bi se na kraju ceo ustanak sveo na drenička sela. Došlo je do stvaranja obruča oko sela gde je bila koncentracija balističke vojske, ali i žena, dece, stoke, naroda. Bio je to tragičan, krvav sukob. Inače je to deo Kosova koji je i u ovom ratu bio najistaknutiji po delovanju OVK i drugih separatističkih formacija. U Dreničkom ustanku poginulo je mnogo Albanaca i više srpskih, crnogorskih i makedonskih partizana nego tokom celog Drugog svetskog rata. Taj događaj ostavio je trajan, decenijski pečat. To je na Kosovu nešto o čemu se nikad nije govorilo, a što uvek tinja i traje.

Upravo Dreničkim ustankom i počinje vaša predstava ”Šiptar”.

Da, na početku komada je Drenica, Glogovac. U pitanju je istinita priča. U brigadi u kojoj je moj otac bio komesar, a to je Četvrta kosovska brigada, dezertirao je ceo jedan omladinski bataljon sastavljen od Šiptara, pobio šiptarske komandante i komesare četa i priključio se balistima. Predstavu smo radili u Subotici. Pozvao sam Miodraga Krivokapića Brika, koji je rođen u Peći, odrastao na Kosovu, koji sve zna i ima to u genima, što bi se reklo. On igra glavnog junaka, Skendera Hotija, partizana, komandanta jedinice koja je dezertirala. On je oženjen Srpkinjom sa kojom ima dva sina, blizanca, rođena usred Dreničkog ustanka. Jedan ima srpsko a drugi albansko ime. I onda ide drugi deo te priče koji već znamo. UDBA ga šalje u Albaniju sa zadatkom da se tamo predstavi kao jedan od onih ljudi koji su prebegli jer su bili za Staljina. Međutim, oni mu ne poveruju i on završi u zatvoru, pa u logorima i tamo sreće mnoge Jugoslovene koji su u Albaniji, zatvorenici, emigranti. Treći deo je njegov povratak u Jugoslaviju. On dolazi posle 15-20 godina i traži svoje drugove. Svi su u penziji, ili izbačeni iz policije, poumirali. I on shvata da niko više ne zna za njega ili nema odgovore, da ne treba ni da ih traži. Sinovi žive na Kosovu, on u Beogradu, ni njih ne viđa. Ima neki servis za popravku televizora, i ne meša se u politiku. Na kraju prvog dela prikazuje se 1968. Tada saznaje da mu je jedan od sinova, onaj sa albanskim imenom, uhapšen u demonstracijama. Raspituje se kod starih drugova iz UDBE da li je uhapšen zbog njega ali shvata da ovi penzioneri, isto bivši ljudi, ne razumeju šta pita, da je sve to već neko drugo vreme. I zatim odustaje.
Postoji i drugi deo predstave, ”Šiptar II”.

Dve godine kasnije, 1987, 1988, napravili smo drugi deo ”Šiptara”. To je priča o sinovima koji su pola Srbi, pola Šiptari. Onaj sa srpskim imenom živi u Prištini, trener je stonog tenisa i oženjen je Srpkinjom, novinarkom RTV Prištine. Drugi, onaj sa albanskim imenom, svaki čas je u zatvoru. Dva su sveta, iako su braća. Dušan i njegova žena odlučuju da prodaju stan i isele se sa Kosova. Sve se dešava u noći kada brat sa albanskim imenom izlazi iz zatvora, dolazi kod svog brata i ne nalazi njega, nego njegovu ženu; ostavlja neku sliku umotanu u pak-papir. Oni su se mimoišli, jer je ovaj krenuo na stanicu da ga sačeka. Ujutru već stiže albanska porodica, pregovara se o kupovini stana. Upravo su ta traumatična 24 sata tema ”Šiptara II”. To je košmar u kojem se prepliću ljudske sudbine na Kosovu, svejedno da li su Srbi ili Šiptari, ili su deca iz mešanih brakova. Reč je o obimnoj priči koja je nastajala dve godine i traje između četiri i pet sati.
Kada sam gledala snimak, snažan utisak na mene ostavila je muzika. Ponavlja se jedna pesma, koja zvuči potresno i strašno.

Muziku je pisao Gabor Lendjel. Tekst za dve pesme napisao sam ja. Jedna se zove ”Čarnojevića bluz”, a druga ”Prva brigada”. Pevala je Ana Kostovska, i to veoma posebno.

Kako je prošla premijera ”Šiptara” u Subotici?

Blizu našeg pozorišta nalazila se jedna šiptarska poslastičarnica gde smo stalno išli na šampite i baklave. Držala ju je jedna albanska porodica sa Kosova koja je glumce učila albanski. Često smo u toj poslastičarnici držali probe. Nije se u Subotici osećao naboj oko ove predstave jer se u tom gradu naboj oduvek osećao na relaciji Srbi-Mađari i Srbi-Hrvati. Možda je zato predstava u Subotici sjajno prošla i imala veliki uspeh.



A onda je došla premijera u Beogradu?

Da, u SKC-u, posle nedelju dana. To je jedan od najuzbudljivijih događaja u mom pozorišnom životu. Napravljeno je veliko gledalište, scenu je predstavljala jedna pista na kojoj se odigrava sve, dugačka i uska, tako da je bilo mnogo mesta za publiku. Prisustvovalo je oko 500 ljudi. Inače, tadašnje predstave u SKC-u već ulaze u urbanu legendu. Mnogo raznog sveta, pritisak na vratima, stampedo uz stepenice. Ja sam bio u jurnjavi, od ton kabine do glumaca, uvek u zadnji čas se završavaju stvari oko kostima, scenografije, i nisam mnogo pratio publiku. U jednom trenutku, svi su bili u dvorani i ja sam primetio nešto neobično. Prazan foaje. Stao sam, počeo da osluškujem, i shvatio da vlada apsolutna tišina. Nigde se ništa nije čulo. Zatvorena vrata i navučene teške plišane zavese, publika unutra. Pomislio sam da je neko umesto mene dao znak da predstava počne. Polako sam otškrinuo vrata, provirio unutra i shvatio da se događa nešto što se nikada ranije nije desilo. Svih 600 ljudi sedi u potpunoj tišini i čeka početak predstave. Niko nikoga ne gleda, niko ne šapuće, nema žamora i komešanja pre početka. To je bila atmosfera koja se mogla seći nožem, tako je bilo gusto, tako napeto… Nikad nešto slično nisam doživeo. Tada sam shvatio da je i publika podeljena: pola dvorane činili su Šiptari, pola Srbi. Cela ta priča tada je počela među publikom. I predstava je prošla u toj istoj strašnoj napetosti, ogromnoj pažnji publike. Prvo nije bilo reakcija, a onda su počeli aplauzi glumcima. Nije bilo reakcija političke prirode jer predstava to nije omogućavala. To je bila predstava o Srbima, Šiptarima, Jugoslovenima, Albancima, muškarcima, ženama, deci, ljubavi, smrti, komunistima, fašistima, staljinistima. Priča o svemu tome zajedno. Na kraju ovacije, upućene glumcima i tekstu. Nikakvih incidenata nije bilo. Ništa, samo ta svečana napetopst koja se na kraju pretvorila u jedno olakšanje. Jer, svi su zapravo prisustvovali jednom važnom političkom događaju.

Kakve su bile reakcije vaših kolega? Da li je u publici bilo vaših prijatelja Albanaca?

Mojih Šiptara? Da, to je jedna neverovatno lepa priča. Posle predstave, u jednom uglu foajea, sedeli smo i ćuteći pijuckali kafu Brik, Bekim Fehmiju, Faruk Begoli, Enver Petrovci i ja. Svi najveći glumci albanskog jezika toga vremena. Ćutali smo neko vreme. Brik je bio kao na iglama. I onda je Enver, uz potvrdno klimanje glavama ostalih rekao Briku: ”Znaš, niko od nas ne bi mogao tako dobro da ga odigra kao ti” i dodao: ”Niko od nas ne bi se usudio da ga tako snažno brani kao ti. Svako od nas bi se ustručavao da stane iza njega, tako i toliko”. Bio je to nezapamćen kompliment

Da li ste sa ”Šiptarom” gostovali i na Kosovu i Metohiji?

Ne. Jedini grad u kojem nismo uspeli da odigramo ”Šiptara” bila je Priština. Krajem osamdesetih KPGT je gostovao u prepunim dvoranama u celoj zemlji: od Ljubljane do Skoplja, Bitolja i Ohrida. A najvažnija gostovanja bila su upravo sa predstavama ”Šiptar” i ”Bladi Meri”. To je poslednja predstava koju smo odigrali u Sarajevu, u martu, pred rat. Krajem osamdesetih otišao sam u Prištinu da dogovorim gostovanje ”Šiptara”. Spavao sam u kući moje babe koja je još bila živa, u našoj kući, u Prištini. Javio sam se prijatelju iz davnih dana, Škljzenu Zenu Malićiju sa filozofskog fakulteta uz Beograda, iz ’68, koji je tada bio sekretar Kulturno prosvetne zajednice Kosova ili Prištine, nisam siguran, i on mi je posle nekoliko dana teških pregovora o kojima nisam ništa znao, rekao samo: ”Zaboravi”. Bio je ljutit. Pošto niko nije hteo da donese odluku, morao je da razgovara sa Azemom Vlasijem, koji je tada bio šef partije na Kosovu. On mu je valjda rekao da ne može da se igra ta predstava u Prištini. Inače, često mi kroz glavu prođe jedna slika: putujemo kroz Kosovo, idemo autom u Ohrid na letovanje, ili kod babe za praznike, otac nas vozi, majka, brat i ja prolazimo nekim putem, Uroševac, Drenica, čuju se bubnjevi. Neke se vatre vide na brdima i moja majka pita, zabrinuto: ”Šta je ovo?”. A moj otac odgovara: ”Kako šta je, pa Prvi maj, ljudi slave”. A ona kaže: ”Kakav Prvi maj, ovo je kao kada smo kroz Tetovsku dolinu prolazili 1943, a okolo vatre po brdima i oni udaraju u bubnjeve! Dali smo tri kile zlata i cela brigada prolazi jer su nam starešine sela dali besu da nas neće napasti dok prolazimo kroz polje; i reč su održali. A čim smo izašli iz polja i krenuli uzbrdo, odmah su nas napali”. A on joj odgovara: ”Ma ti si luda žena, koliko godina je prošlo od tada”. A ona nastavlja: ”Znam, ali me je uvek strah”.

Kako je izgledao suživot sa Albancima u većoj sredini, u Beogradu na primer?

Dok sam bio student režije na beogradskoj Akademiji formirana je albanska klasa. Njih sedmoro ili osmoro došlo je da studira glumu u Beogradu, na albanskom jeziku. Tu su dolazili i već afirmisani glumci kao Abdurahman Šalja, mladi Istref Begoli, Farukov brat… Divni, mladi glumci koji su fantastično izgledali, pevali. Talentovani. Tih šezdesetih godina činilo se da je sve došlo na svoje, ali je postojalo jedno ambivalentno osećanje da je moguće živeti zajedno, sa jedne, i ona pritajena podzemna reka frustracije nezadovoljstva, kao najava sutrašnjeg sukoba sa druge strane. Naše umetničke akademije bile su prepune Šiptara. Ljudi uvek pamte samo glumce, a tu su bili i slikari, muzičari. Oni su danas vodeći albanski umetnici koje je školovala Jugoslavija. Kada sam studirao režiju, na klasi je bio jedan čovek stariji od nas 15 godina, sa kojim sam se odmah sprijateljio. Već je bio u kasnim tridesetim, došao je iz Prištine da studira režiju, iako je već radio kao reditelj. To je bio Muharem Ćena. Divan čovek. Već tada divio sam se njegovoj predstavi ”Erveheja”. Narodna, albanska legenda o nekoj vili ili princezi. Odlična predstava. Pio je dosta, imao porodičnih problema, razvodio se od jedne glumice iz Prištine. Samo je sa mnom razgovarao o ličnim stvarima, iako sam bio klinac, valjda zato što smo bili zemljaci. Onda sam, u JDP-u, još kao student, asistirao Stevi Žigonu. Radili smo ”Hamleta”, a Rozenkranca i Gildensterna igrali su Lane Gutović i Faruk Begoli. Faruk je završio Akademiju u Beogradu, bio je lep, mlad, uspešan beogradski glumac, omiljen među kolegama i publikom. Nikom nije bilo važno što je poreklom iz begovske porodice iz Đakovice. Istref, njegov stariji brat, bio je cenjeni prvak u Prištini. Tada smo se zbližili i zauvek ostali prijatelji. Nedavno je umro. Poslednji put sreo sam ga u Prištini, negde 1987. Imao je studente i malo pozorište u nekom omladinskom domu u Prištini. Žalio mi se da postoji neki direktor koji hoće da ih izbaci odatle. Išli smo zajedno da razgovaramo sa nekim lokalnim srpskim rukovodiocima da ih ostave na miru. Obećali su. Išao sam sa njim i njegovim studentima uveče na večeru u restoran u Čaglavici. Bio sa predsednik Jugoslovenske levice u to vreme. Svi su nas čudno gledali. I Srbi i Šiptari. I mene i njih. Nikad ga više nisam video. Znam da mu je bilo strašno teško. Zatim, jedan od najslavnijih, najčuvenijih jugoslovenskih glumaca, Bekim Fehmiju. Prva velika internacionalna zvezda iz Jugoslavije. Za nas klince u to vreme pojam uspeha naše zemlje i naše umetnosti u svetu. On i sada živi u Beogradu. Imamo zajedničke prijatelje i kad god se vidimo setim se Bekima 1971. na premijeri ”Bube u uhu”, moje diplomske predstave u JDP-u, u kojoj i danas igra njegova supruga Branka Petrić. Onda se posle njih, jer je mlađi, pojavio izvrstan glumac, Enver Petrovci. Pravi Albanac, Jugosloven. Dete iz mešanog braka. Prvi albanski glumac koji nema akcenat kada govori srpski, savršeno govori oba jezika, u stanju je da igra najširi mogući repertoar u beogradskom pozorištu. On je bio jedan od vodećih beogradskih glumaca. Bekim je malo igrao u pozorištu, imao je albanski akcenat. Faruk je bio veoma uspešan filmski glumac, manje je igrao u pozorištu. Ali pravi, vodeći glumac je Enver. I u TV serijama, dramama, pozorišnim predstavama, i po nezavisnim grupama, i u KPGT-u. Enver je pravi reprezent te specifične jugoslovenske multikulturalne i multietničke sredine. Jugoslovenskog jedinstvenog kulturnog prostora.

Sada ponovo mnogi govore o tom kulturnom prostoru. Priča se o njegovoj obnovi?

Jugoslovenski kulturni prostor uvek je zavisio, kao i sve u Jugoslaviji, od srpsko-hrvatskih odnosa. Toj osovini doprinosili su vredni i radni Slovenci i beskrajno talentovani Makedonci. Najtalentovaniji od svih. Drugi po meri talenta, te snage boja, specifičnog tipa osećajnosti, mešavini između makedonske žovijalnosti i muzikalnosti i crnogorske lepote, dostojanstva, osećanja veličine, bili su Šiptari. Lepi i talentovani, sa tim čudnim muzikalnim jezikom, koji u sebi ima romanske tragove, melodičnost, zvučnost. Ritam tih balkanskih nepravilnih, sedam osmina, devet osmina. Šiptari su bili neophodni sastojak koji je činio Jugoslaviju potpuno jedinstvenom zemljom. Obnavljanje jugoslovenskog kulturnog prostora nije moguće bez mojih Šiptara, mojih prijatelja sa kojima sam radio i koje volim i danas. Oni su uvek bili i biće deo kulturne istorije i za mene konstitutivni element kulturnog prostora Jugoslavije, o kojrm sam uvek govorio. Važno je znati svu komplikovanost i težinu života u novijoj istoriji. Ti ljudi su kao i mnogi (u Sloveniji, BiH, Hrvatskoj, Makedoniji) bili pod strašnim pritiskom, pod jednom potpuno neljudskom ucenom, morali su da se opredele. Da odu na neku stranu da bi preživeli. Mnogi su promenili uverenja, predstavili se drugačije nego što su se ranije predstavljali. Jugoslovenska ideja je jedna kulturna ideja, ali ja ne vidim mogućnost obnove jugoslovenskog kulturnog prostora ukoliko u njemu ne bude Šiptara.

To zvuči jugonostalgično…

Jugonostalgija je jedna ružna stvar jer, ne računa na obnovu Jugoslavije. A mi Jugosloveni uvek računamo na obnovu, mi smo prosto Jugosloveni. Jugonostalgičari su oni koji su prestali da budu Jugosloveni. Jedino ko nije prihvatljiv, u novim državama, ko nije pogodan za saradnju i sa kim nije politički korektno sarađivati jesu upravo Jugosloveni. A to je zato što su glavni šampioni i promoteri te saradnje jučerašnji nacionalisti. Srpski, hrvatski i ostali nacionalisti, koji se sada lažno predstavljaju kao mondijalisti, mogu među sobom da sarađuju, njihovo međusobno razumevanje i uvažavanje licemerno je i profitabilno. Saradnja sa Albancima doživljava se danas čak i kao egzotika.

Vaš kolega, Lazar Stojanović, nedavno se u jednom tekstu (na sajtu ”Peščanik”) javno pohvalio kako je ”lobirao za albansku stvar” još 1972. Možda bi neko mogao da pomisli da je to pravo razumevanje za ”drugoga”? Stati na njegovu stranu.

Ne, ne, ne… Ja govorim o mojim prijateljima Šiptarima, o jugoslovenskim umetnicima. Šta znači stati na stranu terorista, ubica, bili oni Srbi ili Albanci? Pitanje je koliko oni koji se sada eksponiraju u svojoj ”saradnji” stvarno stoje na albanskoj strani, a koliko ih zapravo instrumentalizuju, radeći za neke druge službe. Oni kažu, mi smo Srbi a oni su Albanci, i mi sa njima treba da sarađujemo. A ja kažem nešto drugo, to je moj narod, iz moje zemlje… Oni hoće diplomatski odnos, hoće toleranciju sa ”drugima”. Oni su Drugi. Za mene oni nisu Drugi. To je suština. Za njih su ”drugi” Cigani, ”drugi” su Albanci, ili homoseksualci, za mene su to moji ljudi.

To je zapravo suština priče o diskriminaciji.

Da, to je suština. Oni bi svi da sarađuju sa ”drugima”. Zato što su nacionalisti, šovinisti, zato što su fašisti. Oni bi stalno sa ”drugima” kako bi pokazali da su uljudni, kao Englezi. Engleski rasizam je mudriji od francuskog koji je netrpeljiv, agresivan, bezobrazan i glasan. Englezi se uvek uzdrže od toga, ali su za njih svi drugi – uvek ”drugi”. A nacionalizam je vruća stvar. Zvali su me pre nekoliko godina iz Zagreba, iz ”Jutarnjeg lista” da pitaju da li će moći da se obnovi odnos Srba i Hrvata. Odgovorio sam da nema drugog mogućeg ishoda jer, govorimo isti jezik i Srbi nemaju na svetu nikog drugog osim Hrvata i Hrvati na svetu nemaju nikoga drugog osim Srba. Nacionalizam je odnos ljubavi i mržnje. Povezanosti. A rasizam je distanca, ”razumevanje” drugih. Naši veliki ”sarađivači” sarađuju sa ”drugima”, oni stvaraju geta, oni izoluju, oni se ponašaju blagonaklono. Oni su skloni, tolerantni. To je taj jezik EU, koja je jedna tvorevina po projektu vrlo stare imperijalne ideje Nove Evrope, koja se tako zvala još od Karla Velikog, preko Napoleona do Adolfa Hitlera.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Moji siptari Empty Svi moji Jugosloveni ?

Počalji  Milan Pon Apr 14, 2014 12:51 pm

♦ Zašto Srbija nije spremna za jedno mesto kao što je KPGT?
- KPGT je posebna priča jer smo mi već 35 godina posebna grupa, izdvojena od institucionalnih pozorišta. Tokom tih godina nikad nismo primali nikakve dotacije od države, a desetak godina smo radili u saradnji s pozorištem iz Subotice. Tih godina bilo smo ne samo jugoslovenski nego i evropski pozorišni centar. U međuvremenu naša zemlja je nestala i naša borba za očuvanje jedinstvenog kulturnog prostora doživela je poraz. Ostali smo u Beogradu okruženi s mnogo neprijateljstva i odbacivanja zbog koncepta koji smo zastupali. Ratovi su prošli. Ljudi su videli da smo svi izgubili. Sad se ponovo obnavlja ideja zajedništva. To se samo drugačije zove - saradnja u regionu. Neobično mi je da u celoj priči nema mesta za nas koji smo osnivali KPGT, koji smo ih sve naučili da rade zajedno.

♦ Da li ste jugonostalgičar?
- Nisam. Ja sam Jugosloven. Dopalo se to nekom ili ne.

♦ Šerbedžija je i dalje vaš omiljeni glumac?
- Rade je jedan od retkih glumaca koji mi je ostao prijatelj čitavog života. Nekad smo se slagali više nego danas, ali to nema nikakvog značaja privatno.

Ljubisa Ristic yu reziser  Very Happy Very Happy Very Happy Very Happy 
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu