FORUM - Web magazin KOMUNISTI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ce Gevara

Ići dole

Ce Gevara Empty Ce Gevara

Počalji  Milan Čet Feb 24, 2011 12:51 am

(Govor održan na konferenciji Ujedinjenih nacija 11.decembra 1964.)

Kubanska delegacija na ovoj konferenciji ima, pre svega, zadovoljstvo u ispunjavanju prijatne dužnosti prijema tri nove nacije među veliki broj nacija čiji predstavnici diskutuju o problemima sveta. Pozdravimo, preko njihovih predsednika i premijera, stanovnike Zambije, Malavije i Malte, i izrazimo nadu da će od samog početka ove zemlje biti dodate grupi nesvrstanih zemalja koje se bore protiv imperijalizma, kolonijalizma, i neokolonijalizma.

Takodje želimo da prenesemo naše čestitke predsedavajućem ovog skupa čije je postavljanje na ovako visok položaj od velikog značaja s obzirom na to da odražava novi istorijski stupanj na kojem trijumfuju narodi Afrike, do nedavno podređeni kolonijalnom sistemu imperijalizma, i koji su danas, zbog velikog učešća u opravdanim aktivnostima samopotvrđivanja, postali građani nezavisnih država. Kucnuo je poslednji čas kolonijalizma i milioni stanovnika Afrike, Azije i Latinske Amerike polaze u susret novom životu i proklamuju njihovo neograničeno pravo samoopredeljenja i nezavisnog razvoja svojih nacija.

Želimo Vam, gospodine predsedniče, veliki uspeh u izvršenju zadataka koje su Vam poverene od strane država članica.

Kuba je ovde s ciljem da proklamuje svoje stanovište o najvažnijim diskutabilnim pitanjima i to će uraditi sa osećanjem odgovornosti koje korišćenje ove govornice zahteva, dok u isto vreme ispunjava neizbežnu dužnost jasnog i iskrenog izjašnjavanja.

Trebali bismo da želimo da ovaj skup napreduje i da se nađe izvan stanja samozadovoljnosti. Da komiteti započnu svoj posao i da ga ne zaustavljaju kod prvog sukoba. Imperijalizam želi da pretvori ovaj skup u besciljno takmičenje u govornim vežbama, umesto da ga upotrebi za rešavanje ozbiljnih svetskih problema. Moramo da ih u tome sprečimo. Ovaj skup ne treba da u budućnosti bude pamćen po broju devetnaest koji ga predstavlja. Smatramo da imamo pravo i obavezu da pokušamo da učinimo ovaj sastanak efektnim jer je naša zemlja stalna tačka sukoba; jedno od mesta na kojem se principi koji podržavaju prava malih nacija na nezavisnost testiraju svakoga dana, svakoga minuta; i istovremeno naša je zemlja jedna od barikadi slobode u svetu, smeštena nekoliko koraka od imperijalizma Sjedinjenih Država, koja svojom akcijom, svojim svakodnevnim primerom, pokazuje da se ljudi mogu osloboditi i da mogu sebe održati slobodnima i u postojećim svetskim okolnostima.

Svakako, sada postoji socijalistički kamp koji svakog dana postaje sve jači i ima moćnija oružja borbe. Ali su dodatne okolnosti neophodne za opstanak: održanje unutarnje povezanosti, vera u sopstvenu sudbinu, i nepokolebljiva odluka za borbu do smrti radi odbrane zemlje i revolucije. Ove okolnosti postoje na Kubi.

Od svih gorućih problema s kojima ovaj skup treba da se nosi, jedan, koji za nas ima specijalni značaj i čije se rešenje smatramo najpre treba tražiti, kako ne bismo nikoga ostavili u sumnji, je mirna koegzistencija među državama sa različitim ekonomskim i društvenim sistemima. Na ovom polju je učinjen veliki progres u svetu. Ali imperijalizam, posebno imperijalizam Sjedinjenih Država, pokušao je da uveri svet da je mirna koegzistencija ekskluzivno pravo velikih sila u svetu. Ponavljamo ono što je naš predsednik rekao u Kairu, i što se kasnije uobličilo u deklaraciju Druge konferencije predsednika država nesvrstanih zemalja: da ne može biti mirne koegzistencije samo među moćnima ako želimo da osiguramo svetski mir. Mirna koegzistencija mora biti praktikovana od strane svih država, nezavisno od veličine, od prethodnih istorijskih veza među njima, i od problema koji u određenom trenutku među njima mogu nastati.

U sadašnjosti mirna koegzistencija kojoj težimo ne postoji u mnogo slučajeva. Kraljevstvo Kambodže, zahvaljujući tome što je održalo neutralnu poziciju i nije podleglo mahinacijama imperijalizma Sjedinjenih Država, bilo je pod udarom svakakvih podlih i brutalnih napada od strane američkih baza u Južnom Vijetnamu.

Laos, rasparčana zemlja, takodje je bio objekt imperijalističkih agresija svake vrste. Dogovori postignuti u Ženevi su bili prekršeni, stanovnici Laosa su bili masakrirani iz vazduha, i deo njegove teritorije je u stalnoj opasnosti od kukavičkih napada od strane imperijalističkih sila.

Demokratska republika Vijetnam, koja je upoznata sa istorijom agresija kao malo ljudi na zemlji, još jednom je videla napad na svoje granice, svoje kasarne napadnute od strane neprijateljskih bombardera i borbenih aviona, svoje vojne ispostave napadnute od strane ratnih brodova Sjedinjenih Država, koji su ušli u zabranjenu vodenu teritoriju.

U ovom trenutku, nad Demokratskom republikom Vijetnam visi opasnost od nesmetanog širenja rata na njihovu teritoriju, kojim, već mnogo godina, propovednici rata Sjedinjenih Država opterećuju narod Južnog Vijetnama.

Sovjetski Savez i Narodna republika Kina su poslali ozbiljna upozorenja Sjedinjenim Državama. Ne samo što je mir u svetu doveden u opasnost ovom situacijom, već su i životi miliona ljudskih bića u ovom delu Azije pod konstantnom pretnjom i podređeni volji okupatora Sjedinjenih Država.

Mirna koegzistencija je takođe na Kipru testirana na brutalan način, zahvaljujući pritiscima Turske vlade i NATO-a, primoravajući narod i vladu Kipra da naprave odlučnu i herojsku odbranu svog suvereniteta.

U svim ovim delovima sveta imperijalizam namerava da nametne svoju verziju koegzistencije. Potlačeni ljudi u savezu sa socijalističkim kampom moraju im pokazati značenje istinite koegzistencije, i obaveza je Ujedinjenih Nacija da ih u tome podrže.

Takođe moramo reći da koncept mirne koegzistencije mora biti jasno definisan ne samo u odnosima između suverenih država. Kao marksisti afirmisali smo shvatanje da mirna koegzistencija među nacijama ne podrazumeva koegzistenciju između eksploatatora i eksploatisanih, onih koji ugnjetavaju i potlačenih.

Pored toga, princip proklamovan od strane ove organizacije je pravo na punu nezavisnost od svih formi kolonijalne opresije. Zbog toga izražavamo našu solidarnost sa kolonijalnim narodima tzv. portugalske Gvineje, Angole i Mozambika, koji su bili masakrirani zbog zločina zahtevanja sopstvene slobode, i spremni smo da im pomognemo u granicama naših sposobnosti poštujući Kairsku deklaraciju.

Izražavamo našu solidarnost sa narodom Portorika i njihovim velikim liderom, Pedrom Albizuom Kamposom, koji je bio oslobođen u još jednom aktu hipokrizije u sedamdeset drugoj godini života, nakon čitavog života provedenog u zatvoru, sada paralisan i skoro bez sposobnosti govora. Albizu Kampos je simbol još uvek neoslobođene ali ipak nepokorive Amerike. Godine i godine utamničenja, skoro nepodnošljivih zatvorskih mučenja, psihičke torture, potpune izolovanosti od svog naroda i svoje porodice, arogantnost osvajača i domaćih lakeja – ništa nije uspelo da slomi njegovu volju. Kubanska delegacija, u ime svog naroda, izražava divljenje i zahvalnost patrioti koji je ponos Amerike.

Severnoamerikanci već mnogo godina pokušavaju da Portoriko pretvore u odraz hibridne kulture – španski jezik sa engleskim akcentom, španski jezik sa šarkama na svojoj kičmi, kako bi se lakše povijao pred vojnicima Sjedinjenih Država. Portorikanski vojnici su korišćeni kao topovsko meso u imperijalističkim ratovima, kao npr. u Koreji, i čak su primoravani da pucaju na sopstvenu braću, kao npr. u masakru počinjenom od strane vojske Sjedinjenih Država pre nekoliko meseci nad bespomoćnim narodom Paname, nedavnim dijaboličnim aktom izvršenim od strane imperijalizma Jenkija. Uprkos tim užasnim napadima na svoje opredeljenje i svoju istorijsku sudbinu, narod Portorika je očuvao svoju kulturu, svoju latinsku odliku, svoja nacionalna osećanja, koja sama po sebi daju dokaz o nesalomljivoj težnji ka nezavisnosti koja postoji među masama na latinoameričkom ostrvu.

Takođe moramo da istaknemo da princip mirne koegzistencije ne podrazumeva poigravanje sa voljom naroda, kao što se događa u slučaju tzv. britanske Guiana, gde je vlada premijera Čedi Jagana bila žrtva pritiska i manevara svake vrste, dok je postignuće nezavisnosti bilo odloženo potragom za metodima koji bi omogućili iskrivljavanje volje ljudi i osigurali poslušnost vlade drugačije od sadašnje, postavljene prikrivenim taktikama. Koji god put da Guiana bude primorana da prati da bi postigla nezavisnost, moralna i vojna podrška Kube će biti pružena njenim narodima.

Pored toga, moramo da istaknemo da se ostrvo Gvadalupe i Martinique već duže vreme bore za svoju autonomiju a da ne mogu da je održe. Ovo stanje stvari se ne sme nastaviti.

Još jednom dižemo naš glas kako bi se svet pripremio za odbranu od onoga što se dešava u Južnoj Africi. Brutalna politika aparthejda se odigrava pred očima čitavog sveta. Narodi Afrike su primorani da na tom kontinentu tolerišu koncept, još uvek zvaničan, superiornosti jedne rase nad drugom i, u ime te rasne superiornosti, ubistvo ljudi oslobođenih kazne. Zar Ujedinjene nacije ne mogu ništa da urade kako bi to sprečile? Posebno bih želeo da ukažem na bolni slučaj Konga, jedinstven u istoriji modernog sveta, koji pokazuje kako, uz apsolutni imunitet, prava ljudi mogu biti ismevana sa najcrnjim cinizmom. Ogromno bogatstvo Konga, koje imperijalističke nacije žele da održe pod svojom kontrolom, glavni je razlog za ovakve postupke. U svom govoru pri prvoj poseti Ujedinjenim nacijama, naš drug Fidel Kastro je rekao da je čitav problem koegzistencije među ljudima redukovan na preterano prisvajanje tuđeg bogatstva. Rekao je: ,,kada nestane ova filozofija krađe, nestaće i filozofija rata''.

Filozofija pljačke ne samo što nije nestala, već je jača nego ikada, i zato oni koji su koristili ime Ujedinjenih nacija da bi izvršili ubistvo Lumumbe, danas, u ime odbrane bele rase ubijaju hiljade Kongovaca.

Kako neko može da zaboravi kako je nada koju je Patris Lumumba polagao u Ujedinjene nacije bila izigrana? Kako neko može da zaboravi mahinacije i vojne manevre koji su se odigrali nakon okupacije te zemlje od strane trupa Ujedinjenih nacija pod čijim patronatom se atentat nad ovim velikim afričkim patriotom odigrao bez kazne? Kako možemo da zaboravimo da je onaj ko se podsmevao autoritetu Ujedinjenih nacija u Kongu, i ne zapravo zbog patriotskih razloga, već zbog konflikta među imperijalistima, bio Moise Tshombe, koji je inicirao secesiju u Katangi uz belgijsku podršku? I kako neko može da opravda, kako može da objasni, da se na kraju svih tamošnjih aktivnosti Ujedinjenih nacija, Tshombe, proteran iz Katange, vraća kao vladar i gospodar Konga? Ko može da porekne beznadežnu ulogu koju su imperijalisti nametnuli Ujedinjenim nacijama?

Da zaključim, dramatične mobilizacije bile su učinjene da bi se izbegla secesija Katange, ali danas ta je ista Katanga na vlasti! Bogatstvo Konga je u imperijalističkim rukama i troškovi moraju biti plaćeni od strane poštenih nacija. Trgovci rata vode dobar biznis. Zbog toga vlada Kube podržava ispravan stav Sovjetskog saveza o odbijanju plaćanja troškova ovog kriminala.

I kao da ovo nije bilo dovoljno, sada smo sebi bacili u lice nedavne događaje koji su u svetu izazvali užas i bes. Ko su prekršioci? Belgijske padobranske jedinice prevožene avionima Sjedinjenih Država, koji su uzleteli iz britanskih vojnih baza. Sećamo se kao da je bilo juče male zemlje u Evropi, civilizovane i industrijske zemlje, kraljevine Belgije, okupirane Hitlerovim hordama. Naučili smo sa ogorčenjem da su ovi ljudi bili masakrirani od strane nemačkih imperijalista, i naša simpatija je bila uz njih. Ali drugu stranu imperijalističkog novčića mnogi tada nisu opažali. Možda sinovi belgijskih patriota, koji su poginuli braneći svoju zemlju, sada ubijaju hiljade Kongovaca u ime bele rase, kao što su oni patili pod nemačkom čizmom zato što njihova krv nije bila potpuno Arijevska. Ali norme su ispale iz naših očiju i sada se otvaraju za nove horizonte, i možemo da vidimo šta juče, u našim uslovima kolonijalne servilnosti, nismo mogli da opazimo – da ,,Zapadna civilizacija'' skriva pod svojom razmetljivom fasadom prizor hijena i šakala. To je jedino ime kojim mogu biti nazvani oni koji su otišli u Kongo da ispune ,,humanitarne'' zadatke. Krvožedni koljači koji se hrane bespomoćnim ljudima! To imperijalizam čini čoveku; to je ono što obeležava ,,bele'' imperijaliste.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu