Kada ce da se zavrsi Drugi svetski rat...???
Strana 1 od 1
Kada ce da se zavrsi Drugi svetski rat...???
Први светски рат биће званично окончан у недељу!
Није шала јер ће 92 године пошто је оружје утихнуло Немачка дотле исплатити последњу рату ратне одштете коју су јој, као побеђеној страни у сукобу, силе Антанте наметнуле кроз споразум у Версају.
Последњи чин једног од највећих сукоба у историји човечанства – Првог светског или такозваног Великог рата – догодиће се у недељу, 3. октобра, готово један век пошто је испаљен последњи метак, подсећа лондонски „Телеграф”.
Тог дана, истовремено и на 20. годишњицу уједињења Западне и Источне Немачке, Берлин ће платити последњу рату репарација у износу од скоро 70 милиона евра, чиме ће у потпуности бити отписан дуг који је „висио” над Немачком још од 1919. од тренутка када је озваничен Версајски мировни споразум.
„У недељу, последњи дуг биће плаћен и Први светски рат биће коначно, у финансијском погледу, окончан за Немачку”, пише најтиражнији немачки лист „Билд”.
Немачка је после пораза била приморана да плати изузетно високу репарацију у виду „компензација за ратом уништене Белгију и Француску”, али и као покриће трошкова вођења рата које су имале земље Антанте.
Силе победнице, предвођене Француском и Британијом, наметнуле су пораженом Царству да плати 226 милијарди златних марака, да би тај износ током наредне деценије био смањен на 132 милијарде (око 300 милијарди евра у данашњем износу) које је требало да буду исплаћене у наредних 59 година.
Показало се да је сума била превисока за „изнурену нацију” која је била додатно иритирана инсистирањем савезника да Немачка буде та која ће на себе преузети сву одговорност за избијање Првог светског рата и за сва разарања која су се догодила током четворогодишњег сукоба, наводи „Шпигл”.
„То је, у крајњем случају, довело нацисте на власт”, сматра немачки историчар Герд Крумајх. „Кључни фактор у позадини Хитлеровог освајања власти је његово обећање да ће на крају он победити у новом рату, да ће исправити сву неправду и поништити овај споразум. Познато је да је у Немачкој двадесетих година прошлог века преовладавало осећање фрустрације – сукоб који је однео два милиона живота... чинио се као узалудан и ми смо за све то били криви?
Исплате репарација све су додатно закомпликовале. Не само да је Немачка сносила моралну кривицу, већ је требала да плати огромну суму, која је за многе људе биле нечувена”, истакао је Крумајх.
Коначно, Вајмарска република, настала на развалинама пораженог Немачког царства, престала је 1931. да плаћа одштету због тешке кризе у којој се држава нашла услед Велике депресије. Након што су Адолф Хитлер и нацисти дошли на власт јануара 1933. исплата је потпуно обустављена.
Таква ситуација одржала се све до 1953, до тренутка када је канцелар Конрад Аденауер на међународној конференцији у Лондону у име Западне Немачке пристао да измири све обавезе државе из времена пре Другог светског рата.
У складу са тадашњим договором, Немачкој је било дозвољено да око 125 милиона евра приспелих камата исплати тек пошто се уједини. И заиста, након што је Берлински зид срушен, а две Немачке уједињене 3. октобра 1990, заједничка држава почела је са исплатом дуга, да би последња рата управо сада доспела на наплату.
Није шала јер ће 92 године пошто је оружје утихнуло Немачка дотле исплатити последњу рату ратне одштете коју су јој, као побеђеној страни у сукобу, силе Антанте наметнуле кроз споразум у Версају.
Последњи чин једног од највећих сукоба у историји човечанства – Првог светског или такозваног Великог рата – догодиће се у недељу, 3. октобра, готово један век пошто је испаљен последњи метак, подсећа лондонски „Телеграф”.
Тог дана, истовремено и на 20. годишњицу уједињења Западне и Источне Немачке, Берлин ће платити последњу рату репарација у износу од скоро 70 милиона евра, чиме ће у потпуности бити отписан дуг који је „висио” над Немачком још од 1919. од тренутка када је озваничен Версајски мировни споразум.
„У недељу, последњи дуг биће плаћен и Први светски рат биће коначно, у финансијском погледу, окончан за Немачку”, пише најтиражнији немачки лист „Билд”.
Немачка је после пораза била приморана да плати изузетно високу репарацију у виду „компензација за ратом уништене Белгију и Француску”, али и као покриће трошкова вођења рата које су имале земље Антанте.
Силе победнице, предвођене Француском и Британијом, наметнуле су пораженом Царству да плати 226 милијарди златних марака, да би тај износ током наредне деценије био смањен на 132 милијарде (око 300 милијарди евра у данашњем износу) које је требало да буду исплаћене у наредних 59 година.
Показало се да је сума била превисока за „изнурену нацију” која је била додатно иритирана инсистирањем савезника да Немачка буде та која ће на себе преузети сву одговорност за избијање Првог светског рата и за сва разарања која су се догодила током четворогодишњег сукоба, наводи „Шпигл”.
„То је, у крајњем случају, довело нацисте на власт”, сматра немачки историчар Герд Крумајх. „Кључни фактор у позадини Хитлеровог освајања власти је његово обећање да ће на крају он победити у новом рату, да ће исправити сву неправду и поништити овај споразум. Познато је да је у Немачкој двадесетих година прошлог века преовладавало осећање фрустрације – сукоб који је однео два милиона живота... чинио се као узалудан и ми смо за све то били криви?
Исплате репарација све су додатно закомпликовале. Не само да је Немачка сносила моралну кривицу, већ је требала да плати огромну суму, која је за многе људе биле нечувена”, истакао је Крумајх.
Коначно, Вајмарска република, настала на развалинама пораженог Немачког царства, престала је 1931. да плаћа одштету због тешке кризе у којој се држава нашла услед Велике депресије. Након што су Адолф Хитлер и нацисти дошли на власт јануара 1933. исплата је потпуно обустављена.
Таква ситуација одржала се све до 1953, до тренутка када је канцелар Конрад Аденауер на међународној конференцији у Лондону у име Западне Немачке пристао да измири све обавезе државе из времена пре Другог светског рата.
У складу са тадашњим договором, Немачкој је било дозвољено да око 125 милиона евра приспелих камата исплати тек пошто се уједини. И заиста, након што је Берлински зид срушен, а две Немачке уједињене 3. октобра 1990, заједничка држава почела је са исплатом дуга, да би последња рата управо сада доспела на наплату.
YU letovi,
Tačno mesec dana posle početka agresije i bombardovanja Jugoslavije 1999. NATO se nalazio pred velikom proslavom 50 godina postojanja i još većim izazovom šta uraditi u ratu protiv Jugoslavije. Da li pojačati bombardovanje i po cenu novih civilnih žrtava i štete, što se sve medijski vraćalo kao bumerang, ili povesti kopnenu ofanzivu pre svega koristeći OVK kao pešadiju?
U Vašingtonu su zvonili bubnjevi i tumačenja da je sve osim totalne pobede zapravo totalan poraz za Zapad. Jer, vazdušni udari nisu slomili kičmu jugoslovenske vojske, moral vojske i naroda bio je visok i svi su bili ujedinjeni u želji za otporom.
Mišljenja zapadnih analitičara da će biti potrebno samo nekoliko dana bombardovanja da Beograd poklekne, nisu se pokazala kao tačna. Jugoslavije nije odigrala onako kako je to NATO očekivao, nije se predala posle nekoliko dana. Na brzinu inscenirani scenario realizovao se sa neverovatnim kontraefektima. NATO je intervenisao da bi, navodno, sprečio humanitarnu tragediju, ali ju je proširio i ubrzao. Intervenisao je da bi sprečio da kriza destabilizuje druge zemlje, a ona se u međuvremenu proširila i na Makedoniju sa neizvesnim posledicama po pitanju statusa Kosmeta. U prvom postmodernom ratu konfuzija bi bila zabavna da nije bila i krvava.
Viktor Černomirdin stigao je 22. aprila 1999. u Beograd u pokušaju pronalaženja rešenja i nekakvog kompromisa da se rat zaustavi. Tog dana jugoslovenska PVO dobila je striktno naređenje da ne dejstvuje upravo zbog avionskog leta ruskog pregovarača i moguće greške. Tu činjenicu NATO je iskoristio i jedan američki lovac-bombarder F-16 leteo je od mađarske granice do Beograda u radarskoj senci civilnog aviona Viktora Černomirdina da bi zatim bacio bombu od skoro tri tone na podzemni objekat Straževicu. Ratno lukavstvo, ili kršenje međunarodnog ratnog prava? Saznavši da ih je američki F-16 iskoristio kao štit u prilazu Beogradu, ruski piloti su u odlasku Černomirdinov avion okrenuli potpuno drugim koridorom, tamo gde nije ni bilo predviđeno, pa se avion odjednom našao iznad položaja jedne pešadijsko-artiljerijske jedinice u Sremu. Sa zemlje je na nepoznati i nenajavljeni avion otvorena urnebesna vatra čak i iz pištolja i pušaka. Srećom nisu ga pogodili, jer je odmah uzeo veliku visinu.
Samo tri dana kasnije piloti na aerodromu Golubovci kod Podgorice izvlačili su karte za supertajnu misiju, bez znanja i odobrenja komande u Beogradu: napad na aerodrom Rinas kraj Tirane. Na tom aerodromu bila je smeštena američka borbena grupa "Soko" sa 24 helikoptera tipa "apač", kao i delovi 82. padobranske divizije iz Fort Brega, Severna Karolina. U ranu zoru 26. aprila u akciju je krenulo šest aviona G-4 "super-galeb" jugoslovenskog RV, inače iz sastava akro-grupe "Leteće zvezde". Nisko leteći na samo tri metra iznad morskih talasa, da bi izbegli radarsku kontrolu, jugoslovenskim avionima trebalo je manje od 20 minuta da stignu do ciljeva u rejonu aerodroma Rinas. Stigli su iz pravca izlazećeg sunca i vizuelno bili teški za otkrivanje. Prvo je raketama i bombama napadnut logor za obuku terorista OVK kraj aerodroma Rinas, da bi zatim avioni G-4 gađali američke helikoptere na zemlji. Uništeno je devet "apača" dok su još tri bila ozbiljno oštećena.
Italijanska državna televizija javila je istog dana vest o napadu na aerodrom Rinas samo jednom i onda je ta vest skinuta. Ruska agencija Itar-Tas javila je da je aerodrom Rinas kraj Tirane bio zatvoren za saobraćaj 26. aprila i nekoliko dana kasnije, da italijanski ministar unutrašnjih poslova nije odleteo sa tog aerodroma posle završetka posete Tirani i da se prva vest o gubitku jednog američkog "apača na rutinskom letu" poklapa upravo sa 26. aprilom. Albanska delegacija, koja se tog dana vraćala sa sastanka Saveta Evrope u Strazburu nije sletela na aerodrom Rinas već u Valonu.
Na brifingu za novinare u Briselu, jedan od portparola NATO-a, italijanski brigadni vazduhoplovni general Đuzepe Marani tih je dana vrlo pohvalno govorio o jugoslovenskim pilotima na avionima G-4.
Dan posle akcije na Rinas aerodromu, NATO je 27. aprila 1999. u tri navrata žestoko bombardovao aerodrom Golubovci kraj Podgorice posebno gađajući podzemni objekat tog aerodroma Tuzi, gde su se i nalazili avioni G-4 iz akro-grupe "Leteće zvezde". Objekat je srušen i svi avioni u njemu su uništeni. Jedan od jugoslovenskih pilota tih je dana dobijajući vojno odlikovanje rekao da ga prima za uspeh u tajnoj misiji.
Prošlo je od tada dosta godina, po međunarodnom pravu Jugoslavija je imala puno pravo na odmazdu po onim državama koje su svoju teritoriju, ili vazdušni prostor "iznajmile" za izvršenje agresije na našu zemlju. Ipak, piloti o akciji na aerodrom Rinas ne žele uopšte da pričaju. Xag i sve ono što se dogodilo sa generalima iz Srbije određuju i sva kasnija ponašanja. Dakle, što se tiče pilota i njihovog ponosa, ta se priča nikada nije dogodila. Službeno, ne. Neslužbeno, "Leteće zvezde" odletele su u legendu.
Miroslav LAZANSKI
U Vašingtonu su zvonili bubnjevi i tumačenja da je sve osim totalne pobede zapravo totalan poraz za Zapad. Jer, vazdušni udari nisu slomili kičmu jugoslovenske vojske, moral vojske i naroda bio je visok i svi su bili ujedinjeni u želji za otporom.
Mišljenja zapadnih analitičara da će biti potrebno samo nekoliko dana bombardovanja da Beograd poklekne, nisu se pokazala kao tačna. Jugoslavije nije odigrala onako kako je to NATO očekivao, nije se predala posle nekoliko dana. Na brzinu inscenirani scenario realizovao se sa neverovatnim kontraefektima. NATO je intervenisao da bi, navodno, sprečio humanitarnu tragediju, ali ju je proširio i ubrzao. Intervenisao je da bi sprečio da kriza destabilizuje druge zemlje, a ona se u međuvremenu proširila i na Makedoniju sa neizvesnim posledicama po pitanju statusa Kosmeta. U prvom postmodernom ratu konfuzija bi bila zabavna da nije bila i krvava.
Viktor Černomirdin stigao je 22. aprila 1999. u Beograd u pokušaju pronalaženja rešenja i nekakvog kompromisa da se rat zaustavi. Tog dana jugoslovenska PVO dobila je striktno naređenje da ne dejstvuje upravo zbog avionskog leta ruskog pregovarača i moguće greške. Tu činjenicu NATO je iskoristio i jedan američki lovac-bombarder F-16 leteo je od mađarske granice do Beograda u radarskoj senci civilnog aviona Viktora Černomirdina da bi zatim bacio bombu od skoro tri tone na podzemni objekat Straževicu. Ratno lukavstvo, ili kršenje međunarodnog ratnog prava? Saznavši da ih je američki F-16 iskoristio kao štit u prilazu Beogradu, ruski piloti su u odlasku Černomirdinov avion okrenuli potpuno drugim koridorom, tamo gde nije ni bilo predviđeno, pa se avion odjednom našao iznad položaja jedne pešadijsko-artiljerijske jedinice u Sremu. Sa zemlje je na nepoznati i nenajavljeni avion otvorena urnebesna vatra čak i iz pištolja i pušaka. Srećom nisu ga pogodili, jer je odmah uzeo veliku visinu.
Samo tri dana kasnije piloti na aerodromu Golubovci kod Podgorice izvlačili su karte za supertajnu misiju, bez znanja i odobrenja komande u Beogradu: napad na aerodrom Rinas kraj Tirane. Na tom aerodromu bila je smeštena američka borbena grupa "Soko" sa 24 helikoptera tipa "apač", kao i delovi 82. padobranske divizije iz Fort Brega, Severna Karolina. U ranu zoru 26. aprila u akciju je krenulo šest aviona G-4 "super-galeb" jugoslovenskog RV, inače iz sastava akro-grupe "Leteće zvezde". Nisko leteći na samo tri metra iznad morskih talasa, da bi izbegli radarsku kontrolu, jugoslovenskim avionima trebalo je manje od 20 minuta da stignu do ciljeva u rejonu aerodroma Rinas. Stigli su iz pravca izlazećeg sunca i vizuelno bili teški za otkrivanje. Prvo je raketama i bombama napadnut logor za obuku terorista OVK kraj aerodroma Rinas, da bi zatim avioni G-4 gađali američke helikoptere na zemlji. Uništeno je devet "apača" dok su još tri bila ozbiljno oštećena.
Italijanska državna televizija javila je istog dana vest o napadu na aerodrom Rinas samo jednom i onda je ta vest skinuta. Ruska agencija Itar-Tas javila je da je aerodrom Rinas kraj Tirane bio zatvoren za saobraćaj 26. aprila i nekoliko dana kasnije, da italijanski ministar unutrašnjih poslova nije odleteo sa tog aerodroma posle završetka posete Tirani i da se prva vest o gubitku jednog američkog "apača na rutinskom letu" poklapa upravo sa 26. aprilom. Albanska delegacija, koja se tog dana vraćala sa sastanka Saveta Evrope u Strazburu nije sletela na aerodrom Rinas već u Valonu.
Na brifingu za novinare u Briselu, jedan od portparola NATO-a, italijanski brigadni vazduhoplovni general Đuzepe Marani tih je dana vrlo pohvalno govorio o jugoslovenskim pilotima na avionima G-4.
Dan posle akcije na Rinas aerodromu, NATO je 27. aprila 1999. u tri navrata žestoko bombardovao aerodrom Golubovci kraj Podgorice posebno gađajući podzemni objekat tog aerodroma Tuzi, gde su se i nalazili avioni G-4 iz akro-grupe "Leteće zvezde". Objekat je srušen i svi avioni u njemu su uništeni. Jedan od jugoslovenskih pilota tih je dana dobijajući vojno odlikovanje rekao da ga prima za uspeh u tajnoj misiji.
Prošlo je od tada dosta godina, po međunarodnom pravu Jugoslavija je imala puno pravo na odmazdu po onim državama koje su svoju teritoriju, ili vazdušni prostor "iznajmile" za izvršenje agresije na našu zemlju. Ipak, piloti o akciji na aerodrom Rinas ne žele uopšte da pričaju. Xag i sve ono što se dogodilo sa generalima iz Srbije određuju i sva kasnija ponašanja. Dakle, što se tiče pilota i njihovog ponosa, ta se priča nikada nije dogodila. Službeno, ne. Neslužbeno, "Leteće zvezde" odletele su u legendu.
Miroslav LAZANSKI
Similar topics
» KOMUNISTICKA PARTIJA SRBIJE JOSIP BROZ
» Zanosaci "kandila" u krivini..?
» Treci svetski rat je "nuzno zlo"
» Komunisti Republike Srpske Krajine
» Izbori
» Zanosaci "kandila" u krivini..?
» Treci svetski rat je "nuzno zlo"
» Komunisti Republike Srpske Krajine
» Izbori
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu