FORUM - Web magazin KOMUNISTI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

ivan Saramandic, operski pevac,.svedoci o vremenu.

Ići dole

ivan Saramandic, operski pevac,.svedoci o vremenu.
 Empty ivan Saramandic, operski pevac,.svedoci o vremenu.n

Počalji  Milan Čet Avg 19, 2010 2:52 pm

Živan Saramandić proslavljeni prvak Beogradske opere svedoči o proteklom veku, o saputnicima i idealima njegove generacije, Krcunu i Titu, ali komentariše i aktuelna događanja u srpskom društvu i kulturi, upozoravajući na malverzacije u vezi sa Narodnim pozorištem i Beogradskom operom

Za razgovor sa Živanom Saramandićem nije potreban povod, on je toliko svestrana i originalna ličnost da je – ukoliko zanemarimo Saramandića umetnika – svaki njegov ljudski čin povod za veoma aktuelan razgovor. Patriotska i ljudska dimenzija ovog humanog čoveka zanimljiva je bar koliko i umetnička. U ovom razgovoru prozivamo ga da svedoči o proteklom veku, o saputnicima i idealima njegove generacije, a njegov aktuelni angažman na spasavanju onoga što se od Beograda može spasiti, poslužiće kao putokaz generaciji sa kojom bi – da je sreće – trebalo da obavi primopredaju „izvedenih radova“.

Živimo u vremenu preoravanja istorije, koje se obavlja bez svedoka, uz asistenciju „istoričara“ kojih je sve više. Vaša umetnička biografija je impozantna, ali ste vi pre svega veoma zanimljiva i snažna ličnost epskog formata, kakve iz nekih razloga iščezavaju. Možda je poslednji trenutak da osim audio zapisa ostavite i pisani trag o sebi i svom vremenu.

U pravu ste, samo ja za to nemam ni snage ni vremena. Jedva su me nagovorili da počnem da radim na snimanju CD-a. Šta će mi CD kad imam ploče… Smejete se, ali meni je to dovoljno… A što se uspomena tiče – svaka zapisana uspomena ima vrednost krajputaša, ona je svedočanstvo o vremenu koje bi da nam otmu. Sve više razmišljam o tome koliko je moj prijatelj Slobodan Penezić Krcun bio dalekovid. Spomenuo bih jedan događaj koji se odigrao 1963. ili 1964. godine, na proslavi Druge proleterske brigade. Bilo je to u hotelu „Moravica“ u Ivanjici… Krcun je seo za naš muzički sto, a onda je u jednom trenutku ustao i prekinuo slavlje, uzeo mikrofon i naslonio se na njega izgovarajući reči čiji značaj tek sad potpuno razumem: „Proleteri, evo stekoh hrabrost da vam se posle toliko godina obratim. Sve nas je manje i manje, predlažem da se sahranjujete uz bukvu, duž puta i da zapišete da se zapamti ko ste i u kom ste bataljonu bili, jer će nas ubrzo zaboraviti.“ I eto, ja vam sada pružam priliku da zapišete po nešto, da se ne zaboravi.

O Krcunu kolaju razne priče. Kako ste ga vi doživeli?

Ja sam mnogo pevao za Prvu i Drugu proletersku brigadu, oni su me uvek zvali: baćuška, dođi! Krcun je bio moj veliki prijatelj, bio mi je veoma sklon. Sećam se da je često na tim proslavama podsećao na činjenicu da je Druga proleterska bila čisto srpska brigada, sa izuzetkom nekoliko Nemaca komunista koji su joj se priključili. Voleo je da naglasi da je za njega Srbija samo ono što je severno od Save, istočno od Morave i zapadno od Drine. Smatralo se to velikim srbovanjem za ono vreme, ali Tito mu to nije zamerao. Ima jedna sekvenca prikazana na TV-u u kojoj se vidi kako on i ja pred Titom igramo moravac. Ja sam ga procenio kao jednog od najznačajnijih i najhrabrijih „velikosrba“. Vlada fama da je Krcun mnogo pio, ali ja nisam stekao takav utisak – pio je koliko i ja, da bude raspoložen… to je tako delovalo zbog njegovog boemskog imidža…

Ipak, Krcuna, partizanskog komandanta, upoznali ste samo posredno.

Sudeći po pričama njegovih boraca bio je veoma strog, što je za ratne uslove u kojima se našao odred bilo pitanje opstanka… On je znao kakve priče kolaju o njemu, pa sam na jednoj proslavi imao priliku da ga čujem kako svojim bivšim borcima govori o partizanskom moralu: „Stalno govore da sam bio strog i da sam streljao za ukradenu šljivu… Ne kažem da sam takve tapšao po ramenu, ali mi nije padalo na pamet da gladnog proletera streljam“. A zatim je dodao u šali: „Više sam voleo izudaranog proletera nego mrtvog“. Iako je posle rata bio na veoma visokoj funkciji, on se ponašao krajnje korektno prema svojim saradnicima. Sećam se da je jedne noći, dok smo sedeli u kafani „London“, pustio svog vozača Lomića kući da se odmori, a on je u sitne sate ustao i krenuo u noć. Odbio je ponudu da ga neko od nas poveze, rekavši da može i taksijem, a ako treba i peške… Danas je to nezamislivo.

U Titovoj Jugoslaviji umetnici su bili privilegovani, a u svetu su vam bila otvorena sva vrata.

Titovo vreme je neponovljivo, ceo svet nam je bio pod nogama. Mnogi zaboravljaju onu scenu pred Belom kućom, kad je Karter izgovorio dobrodošlicu Titu rečima: „Gospodine predsedniče, ja vam u ime američkog naroda zahvaljujem za svu pomoć i podršku koju ste nam dali…“ Bilo je nezamislivo da američki predsednik to javno kaže jednom komunisti. Koliko je bio popularan među nesvrstanima video sam u Egiptu, prilikom gostovanja Novosadske opere. Pevao sam Kneza Igora, a bili smo gosti Anvara el Sadata… Odemo tako da obiđemo Kairski muzej, a beduin sedi pred zaključanim vratima i ravnodušno nas obaveštava da je muzej zatvoren zbog renoviranja. Kada je čuo da smo iz Titove Jugoslavije skoči, ode po ključeve i pusti nas unutra… Proveo sam sate sam sa Ramzesom i neviđenim blagom, jedva sam pronašao izlaz. Htedoh da im dam veliku napojnicu, a oni ni da čuju… Trebalo je sve to poštovanje nečim zaslužiti.

Bili ste i Titov miljenik, on je „kriv“ što ste mesto ekonomije odabrali operu.

Moj prvi susret sa Titom desio se 1962. na dočeku Nove godine. Pozvali su me Mrmak i Vukos, sedimo i čekamo, a tu su Leka i Kardelj. Ja se čudim što tako dugo čekam da nastupim, hoću da idem, a oni kažu: čekaj, ti si nam adut, tebe ostavljamo za udarni termin. Oko četiri sata izađem pred mikrofon i rasturim ih – Volga, Old men river… grupe se odvojile po salama a Tito me sluša oduševljeno, i svi se skupili da me čuju. Toša Elezović mi kaže: vidi Kardelja! A on skočio da me ljubi i odveo kod Tita. Tito pita gde pevam, od čega živim pa kad je čuo da studiram ekonomiju kaže: „Kakva ekonomija, ti moraš da školuješ glas pa u operu.“ Odmah je pozvao telefonom sekretara skupštine, pukovnika iz Druge proleterske i naloži mu da me uzme pod svoje… Od tada sam bio stalni gost prilikom poseta stranih državnika i proslavama jubileja revolucije… Milka je takođe pevala predsedniku, i najčešće smo sedeli za njegovim stolom. Od svih kraljeva, careva, kraljica, predsednika država on je imao najistančaniji muzički ukus… Ja sam bio zaprepašćen njegovim ruskim. Kada smo Brežnjev, Tito i ja razgovarali na ruskom, Tito je najbolje govorio. Moguće je da je imao toliko talenta da se u ruskom usavrši – imao je sluha.

Da li je „eksces“ iz 1968. kad ste svojim nastupom podržali pobunjene studente poremetio vaš odnos sa predsednikom?

Na demonstracije sam otišao slučajno: desilo se da su u vreme studentskih demonstracija neki ljudi došli u pozorište kako bi pozvali nas umetnike da ih podržimo. Niko od pevača nije se usudio da krene, osim mene… Tamo je bio i Žigon… Nakon tih događaja nije bilo nikakve odmazde prema umetnicima koji su podržali demonstrante, naprotiv – i dalje smo kod Tita bili rado viđeni gosti. Pa i onda kada sam izbačen iz partije zbog neplaćanja članarine, njega to uopšte nije zanimalo. Ja nikada nisam bio lavlja koža – znate oni što legnu pred Tita sa razjapljenim čeljustima ne bi li prešao preko njih. On je to verovatno cenio.

Verujete li da je moguće obnoviti društvo socijalne pravde?

Ma šta danas govorili o onom vremenu, socijalizam se pokazao kao najbolje rešenje. Koliko su vekova dali feudalizmu i kapitalizmu, a socijalizam su uništili u samom začetku. Oktobarska revolucija je bila krvavi podvig jednog naroda, ona je bila neminovan istorijski pomak. A to što socijalizam nije opstao, sasvim je prirodno – pitam se kako bi on uopšte mogao da opstane u uslovima tako strašnih spoljnih pritisaka i nivoa svesti današnjeg čoveka… Ali svetska revolucija tek počinje.

Ohrabren sam zbog toga što nema alternative: ili komunizam ili robovlasništvo. Vidite šta se dešava sa Amerikom, koja je u početku zaista bila demokratska: hoće da naprave svet sitih robova. Mi moramo da se borimo za bolje društvo, postoji velika nostalgija kod nekadašnjih socijalističkih država: oni su svi išli u školu, jeli, lečili se… „Rusi su od nas pametniji, obrazovaniji i kulturniji“, priznao je jedan zapadni novinar… Ima neko ko voli kapitalizam, to je poseban soj ljudi… Jedna žena mi nedavno priđe u „Ruskom domu“ i kaže: „Mom ocu su komunisti oduzeli dve kuće…“ Samo jedna joj ostala. A ja kažem: „Gospođo, pa šta će vam tri kuće? Zar vam nije puno srce što nekoliko porodica živi u vašoj kući?!“… Ja sam indoktrinirani čovek – za egalite i fraternite.

U tradiciji vaše porodice je osećanje za socijalnu pravdu, antifašizam i rusofilstvo. Sudeći po tome, komunizam nije silom nametnut srpskom seljaku.

Podele su oduvek postojale. Mi Saramandići smo svojeglavi: stric mi je bio u zarobljeništvu kao oficir jugoslovenske vojske ali se tamo izjasnio kao komunista. To je moglo da ga košta glave – zatucani srpski oficiri hteli su da ga linčuju. Izvedu ga na linč, a Švabe ga spasu. Moj komunizam je od moje majke, koja je imala osećaj za socijalnu pravdu. Ona nikad nije rekla: „oni imaju više“, već : „oni nemaju“. Zbog nje sam sedam puta vratio stan koji mi je društvo ponudilo… Ona bi svakog puta rekla: „Nemoj sine, ljudi loše žive – ima kome je potrebnije. A tebi je dobro kod strica…“ Mi smo posle rata živeli kao podstanari; majka je prodavala karte u bioskopu i sirotinju puštala besplatno – bila je neverovatna žena! Možda i zbog toga nemam nikakav odnos prema novcu i privatnoj svojini – vozim krševe od automobila celog života.

I vaš otac je bio „svojeglavi Saramandić“?

Moj otac je preminuo od povreda koje je zadobio tokom bombardovanja Beograda 1941. Ležao je dva dana pod ruševinama. Majka ga je odvela u Aranđelovac, gde je ležao nepokretan nekoliko meseci… Jednog dana su se pojavila dva nemačka oficira, koji su radili kao specijalisti u Topoli. Došli su sa predlogom da ga hospitalizuju i nađu uzrok njegovoj oduzetosti. Otac im je na to odgovorio: „Da li biste hteli, gospodo, da mi učinite uslugu – da me ne lečite“. Nije želeo da ga Nemci leče… Umro je na Svetog Iliju 1945. A mene su spasli komunisti: slali su me kao izgladnelo siroče na oporavak sa ostalom decom. Država je tada brinula o sirotinji koju je rat za sobom ostavio.

Sudbina vašeg dede je slična sudbini Kastrove porodice – potomstvo je odlučilo da „višak zemlje“ pripadne narodu.

Moj deda je bio veliki čovek, spasao nas je posle očeve smrti, prihvativši moju majku koja je u 24. godini ostala udovica. Imao je veliki šljivar iza hotela u Aranđelovcu; od tog šljivara smo izvozili tone šljiva madžarki. Dedina kćer bila je komunistkinja. Bio sam svedok kad je došla i rekla: „Oco, odlučili smo u komitetu da uzmemo šljivar.“

Najveći deo pravoslavnog čovečanstva krenuo je u jednom trenutku ka komunizmu. Ima li u pravoslavlju nešto što ga čini bliskim ovoj ideji?

Kako da ne, uzmite za primer ruski narod koji je napravio najveličanstveniji podvig u istoriji. Zašto nisu Englezi napravili revoluciju? Oni su samo eksploatisali druge. Ruski narod ima neviđene moralne potencijale, očigledno da taj element pravoslavlja daje neku podlogu, nosi neki nagon. Neki zameraju Staljinu što je kao bio protiv crkve. Pa zar je to važno! Hajde da govorimo o tome šta je Staljin postigao. Znate li da je Gagarin dobio prednost pred Titovom da leti u svemir samo zato što je bio seljačko dete, siroče. I svi ti problemi na međunarodnom planu koje su imali – njih 200 miliona sami, okruženi zverima. Tih 200 miliona je iznelo dva rata na leđima i diktirali su uslove rata i mira – to znači da taj sistem funkcioniše. Kažu – komunizam nije uspeo. A zašto bi uspeo? 700 godina je trajao feudalizam, 500 godina iz feudalizma u kapitalizam, a sad bi radikalnu promenu za 20 godina. E pa ne može.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu