FORUM - Web magazin KOMUNISTI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Komunisti Republike Srpske Krajine

2 posters

Strana 24 od 25 Prethodni  1 ... 13 ... 23, 24, 25  Sledeći

Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Pet Avg 08, 2014 1:28 am

Da smo dopustili da jedinice Armije BiH i Hrvatske vojske u ljeto 1995. godine uđu u Banju Luku, Republika Srpska bila bi poražena kao što je to bila Njemačka 1945. godine rekao je u intervjuu za Federalnu televiziju Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj.

S vremenske distance od 12 godina Galbraith tvrdi da ni danas nije siguran u ispravnost američke odluke i pritiska koji su tadašnji američki pregovarač Richard Holbrooke i on izvršili na hrvatskog predsjednika Tuđmana kako bi zaustavili akciju prije svega Hrvatske vojske pred Banjom Lukom.

Strah od progona
Zauzimanje Banje Luke, kaže Galbraith, nametnulo je kao problem mogućnost egzodusa više stotina tisuća srpskih izbjeglica i izazivanje goleme humanitarne katastrofe. Cijeli intervju, koji je s Galbraithom vodila novinarka FTV-a Verica Kalajdžić, gledatelji FTV-a imat će priliku gledati u nedjelju, 20. svibnja, u vanjskopolitičkoj emisiji "Paralele".

To što se još važni i djelatni dužnosnik SAD-a Galbraith opet sjetio situacije iz jeseni 1995. jasno govori da američka politika sada, nakon 12 godina, definitivno smatra da je zapovijed državnog tajnika Warrena Christophera i Richarda Holbrookea predsjedniku Tuđmanu i vojnom zapovjedniku hrvatskih snaga u BiH Anti Gotovini da ne smiju zauzeti Banju Luku bila velika pogreška. Operacija HV-a "Južni potez", koja je trajala od 8. do 12. listopada 1995., izvedena je na poticaj i zahtjev Amerikanaca.


Na sastanku Holbrookea s hrvatskim političkim i vojnim vodstvom, nakon što je zazvonio zaštićeni telefon, ministar Gojko Šušak obavijestio je okupljene: "Imamo dopuštenje SAD-a da stavimo pod kontrolu Banju Luku".

Htjeli u grad

Na sastanku s Miloševićem Holbrooke je nazvao Gotovinu i rekao mu neka pokaže srpskom predsjedniku da su Hrvati pred Banjom Lukom. Gotovina je, s obzirom na to da su hrvatske snage netom bile zauzele hidroelektranu Bočac, 20 km od Banje Luke, na 20-ak minuta isključio struju.

Time je SAD poručio Miloševiću da je vojska bosanskih Srba poražena. Premda su Hrvati i Bošnjaci namjeravali ući u grad, akcija je zaustavljena. Hrvatima je poručeno da će ih, nastave li, zaustaviti američko zrakoplovstvo.

«Sjećam se priprema za posljednju operaciju Hrvatske vojske i HVO-a Južni potez, kojom smo došli nadomak Banja Luci. Sastanak su vodili ministar Šušak i general Gotovina s nama, zapovjednicima postrojbi. U jednom trenutku zazvonio je zaštićeni telefon, a nakon poduljeg razgovora na engleskom jeziku Šušak nam je rekao da imamo dopuštenje SAD-a da planiramo i napadnemo položaje srpske vojske, i na taj način stavimo pod kontrolu Banja Luku.»
Holbrook je pred Miloševićem nazvao Gotovinu da na trenutak uskrati struju Banja Luci nakon što su hrvatske postrojbe zauzele hidroelektrane Bočac 1 i 2. Time je američka strana poručila Miloševiću kako je vojska bosanskih Srba potpuno poražena i bez izlaza.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Pon Avg 18, 2014 2:51 pm

UMJESTO DA PRIZNAJU KAKO SU HRVATI NAROD KOJI GOVORI S TRI JEZIKA, MUDRE SU GLAVE IZMISLILE - NARJEČJA
Dalmacija ima pravo na čakavski jezik!
U Jugoslaviji nismo govorili jugoslavenskim jezikom, nego srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim jezikom. Makedonski, slovenski i bošnjački, što su bili, dijalekti? Kad su se sve te države osamostalile, umah je sve ono čime su oni govorili postalo – jezici

Učili su nas u školi i na fakultetima, a uče nas i dandanas, kako se hrvatski jezik sastoji od triju dijalekata: čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Papagajski unificirano i mravlji predano godinama i desetljećima ponavljamo tu tvrdnju, koja je u međuvremenu okoštala u lingvistički aksiom, u jezični kanon. Međutim, posrijedi je stanovita podvala; jer, svaka dionica spomenutog trifolija, i čakavština, i kajkavština, i štokavština, zasebni su jezici. Čakavština je, dakle, jezik, a ne dijalekt!

Put do konstatacije da je čakavština ipak jezik relativno je kratak, premda praksa barata drukčijim statističkim podacima. Učili su nas, naime i nadalje, u školi i na fakultetu, kako je dijalekt manja razina u jezičnoj hijerarhiji. Jednostavno rečeno: jezik i dijalekt u približno su jednakoj simbiozi, kao što su to skup i podskup u matematici. Da bi se realizirao podskup, potreban je nekakav skup. Analogno tome, da bi se ostvario dijalekt, potreban je jezik.
Bračani ne govore hrvatski?

Baveći se godinama minucioznim proučavanjem čakavštine – jednako njezinim jezičnim aversom, kao i književnim reversom – susretao sam se sa svakojakim nejasnoćama i pitijskim dvojbama. Pokušavajući sagledati čakavštinu u želji za opisivanjem njezina i naličja i perspektive, stavio sam je u kontekst jezičnog specifikuma na ovim prostorima, pa se logično priupitao: ako je čakavština dijalekt, kojeg je to ona jezika dijalekt?

Isto pitanje postavio sam mnogim lingvistima, ali nisam dobio konkretnog odgovora. Dakako, nisam dobio odgovora, ako anuliram sva ona muljanja “u kupama i špadama”, kojih sam se naslušao u “učenim” objašnjenjima. Dozivam opet logiku i nečiju tuđu praksu u pomoć, pa vrtim po glavi: Talijani govore talijanskim jezikom, Nijemci njemačkim, a Francuzi francuskim… Hrvati, kojim oni jezikom govore? Hrvatskim?

U redu, što je to hrvatski jezik? Možemo li povući znak jednakosti između standarda i književnog jezika? Književni jezik, barem teoretski, onaj je na kojem su napisana književna djela: bilo kajkavske pjesme Frana Galovića, bilo čakavski stihovi Marina Franičevića, svejedno. Standardni jezik kojim službeno govore Hrvati (uporaba kojeg jezika obvezujuća nam je i iz slova Ustava RH) izlučen je iz štokavštine, točnije, njezina zapadnohercegovačkog varijeteta s ijekavskim refleksom jata.

Taj je oblik, kao, najrazumljiviji svima – od Slavonije, preko Međimurja i Istre do Dalmacije – pa se njega uzelo za bazu budućem službenom jeziku, hrvatskom jeziku. Znači, moj nono na Braču ne govori hrvatski, Komižanin kad progovara u dokumentarcu ne govori hrvatski (zato i postoje titlovi na dnu ekrana)…? Paradoks!

I onda, na jednom sastanku nekoć, nije važno ni kada, gdje, ni tko, uspostavljen je dogovor da će zapadnohercegovačka varijanta štokavštine biti mladica čiji će kalem dati stablo hrvatskog jezika.

Podsjećam, postoji trodioba govora u Hrvata: čakavština, kajkavština, štokavština. Iz jedne dionice štokavštine, dakle, uzelo se sjeme za ono što danas nazivamo hrvatskim jezikom, a da se pritom čakavština, kajkavština i oni ini dijelovi štokavštine smatraju dijalektima “novonastalog” jezika!? Sve te nedoumice i nesuglasice, dvogubosti razne i zavrzlame mnoge, nastale su samo zato što jednoć mladi i ambiciozni, a danas blagopočivajući, ocvali ili šutljivi jezikoslovci stvari nisu bili imenovali pravim imenima.

Da je bilo pameti i hrabrosti, kazalo bi se ovo: mi, Hrvati, narod smo koji govori s tri jezika! Onako kako to bilingvalno postoji u Kanadi, ili trilingvalno u Švicarskoj. Ali ne, oko stola ispleten vijenac umnika bio je izvolio dokraja zakomplicirati jezičnu situaciju u nas, sakateći i siromašeći inače jako bogatu i potentnu jezičnu građu.

A da bi se moglo nekako definirati ovdje višekratno spominjan trifolij govornih odlika u Hrvata, izmislila se riječ – narječje. Tim terminom hoće se zakamuflirati nepravda koja je načinjena jeziku, time se želi “stručno” objasniti izgled domaće nam jezične mape. A kad sve to skupa pada u vodu? Pa, pri prvom prijevodu opisa takve jezične situacije na bilo koji strani jezik. Jer, ne postoji nešto što se zove narječje, svaki put kad se ta riječ nađe u prijevodu na drugi jezik, nađe ju se kao dialetto (talijanski), ili Dialekt (njemački), ili dialect (engleski)…
Politička cjediljka

Ispada kako je narječje nekakva razina između dijalekta i jezika, nekakva nepostojeća razina. A, zapravo, to je samo pokušaj legalizacije neke vrste jezičnog licemjerja. Zato se zalažem za izbacivanje izraza “narječje” iz govorne i uporabne prakse uopće u Hrvatskoj!

Koji se zalažu za njegovu primjenu, neka kažu kako se taj izraz reče na engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku; može i arapskom, ili sanskrtu. I sam sam dugo smatrao kako su riječi narječje i dijalekt – istoznačnice, sinonimi (što se vidi i iz prijevoda naših, recimo čakavskih, stručnih radova na neki drugi jezik). Ali ne, kad sam studirao hrvatski jezik, na kolegiju o teoriji jezika prvi sam put čuo da narječje i dijalekt nisu jedno te isto, premda se to iz većine stručnih i znanstvenih radova ne dade nazrijeti.

Kad sam shvatio “pravu” razliku koja tobože distingvira ta dva termina, odmah mi je bilo jasno da tu nešto ne štima. Sustavno proučavanje čakavštine, u svim oblicima njezinih pojavnosti, moju skepsu dodatno je potvrđivalo, te gradilo vlastiti mi stav, kako je čakavština jezik, nikako dijalekt. Jednako kao što su to i kajkavština i štokavština. Nema nikakve sumnje: čakavština je ostala bez svojeg – jezika. Nema forme u kojoj bi se realizirao njezin sadržaj, nema, dakle, jezika unutar kojeg bi ona bila dijalekt.

Tako, nakon godina razmišljanja, postavljanje pitanja (sebi i drugima) te gonetanja odgovora o čakavštini kao tobožnjem dijalektu, kristalizirala mi se jasna činjenica: nitko mi nije uspio konkretno odgovoriti kojeg je jezika čakavština dijalekt, iz jednostavnog razloga što je ona – jezik. Mi sad možemo kazati da postoji više varijanata čakavštine, dijalekata unutar nje same, pa i poddijalekata, koji se dalje, u živoj praksi svojih konzumenata, rasipaju dalje do mjesnih govora u malim organskim zajednicama (pa čak i do idiolekta, ako samog pojedinca uzmemo za meritornog svjedoka kao izvornoga govornika).

Iz svega je vidljivo kako status čakavštine, kao jezika, nije najveći problem u našem govornom arealu. Zabrinjavajuća je, možda najviše, činjenica o pitanju – hrvatskog jezika. Kako odgovoriti na upit: što je to hrvatski jezik? Kako mu napisati gramatiku, ili sastaviti rječnik? Razumljivo, to je nemoguće bez konzultiranja i obuhvaćanja svih triju idioma ča-kaj-što.

Evo, koji je to jezični mehanizam ili instrument, koji u vokabularu hrvatskog jezika neki pomorski izraz navodi kao regionalizam (ili ga, još gore, uopće ne navodi), a da pritom nema istoznačni leksički adekvat? Zbog čega je turcizam “pramac” hrvatskiji od talijanizma “prova”; zašto je hungarizam “soba” dobar, a talijanizam “kamara” to nije?

Kako su se u dugoj našoj povijesti gotovo sve tekovine kulture određivale i crtale tako da ih se motrilo kroz prizmu politike, jednako je tako i problematika jezika morala proći kroz cjediljku te vrste. U Jugoslaviji nismo govorili jugoslavenskim jezikom, nego srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim jezikom. Makedonski, slovenski i bošnjački, što su bili, dijalekti?

Kad su se sve te države osamostalile, umah je sve ono čime su oni govorili postalo – jezicima. Dobro, moglo se i u Jugoslaviji čuti govoriti o makedonskom ili slovenskom jeziku. Jezik je, dakle, (i) političko pitanje.

Nemojmo se zavaravati: kad bi Dalmacija jednog dana pobjegla iz Hrvatske, kao što je ona utekla iz Jugoslavije, nema tog čovjeka na Zemlji koji bi me uvjerio da službeni jezik, fiktivne buduće, države Dalmacije ne bi bio – čakavski jezik!

Ne očekujem od naših uvaženih jezikoslovaca – bilo onih aktivnih, ili onih bivših – da pod stare dane podaju čakavštini (kajkavštini i štokavštini, molim lijepo!) status jezika; da reknu: u redu, to su tri hrvatska jezika, mi smo cijeli život govorili drugačije, na tom govorenju ostvarili smo pravo na mirovinu, gdjekad i na člansku iskaznicu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (ostvarenje čijeg članstva, ponekad, pokazalo se, i znanost je i umjetnost), ali, razumjet ćete, bili smo mladi i, učili ste iz iskustva i iz povijesti, u školama i na fakultetima, moralo se od nečega živjeti.

Mudri Talijani

Osobno, i intimno, žao mi je da se oni koji su odlučivali o našem jeziku nisu povodili iskustvom i pameću koje su izveli i imali Talijani. Kad je Giuseppe Garibaldi uspio ujediniti “sve zemlje” talijanske, trebalo se dogovoriti i o zajedničkom jeziku. Mudre glave odlučiše: imamo snažna djela sazdana na toskanskom, koja napisaše Dante, Boccaccio i Petrarca.

Kad već moramo odlučiti o službenom jeziku sviju nas Talijana, neka to bude onaj oblik čijega već imamo sazdanu bazu u neporecivim literarnim djelima imenovane trojice. Žao mi je da naši uskrsnici hrvatskog jezika nisu za bazu uzeli djela Marka Marulića, Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pa i Petra Zoranića, te da čakavština nije bila klica razvoja budućeg standarda hrvatskog jezika.

Od svih triju jezika, čakavština je najbogatija leksikom. Uzmimo samo maritimizme, pomorsku, brodsku i brodograditeljsku terminologiju, koja je iznimno bogata riječima, a koja je baš nekako prognana iz rječnika hrvatskog jezika, hrvatskih jezika.

siniša vuković
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty press online bia otkriva nasi ljudi u ukrajini

Počalji  Milan Pon Avg 18, 2014 5:40 pm


Titiov pilot Soko Štark [neregistrovani]
[17.08. 2014., 23:07]
Istine radi

Svaka čast Lune ali bad boj je Zaboravio da je JVO ( jugoslovensku vojsku u otadzbini) zamenula jugoslovenska db vojska komunističke jugoslavije predstavljenu u originalu onako kako su četnike prikazivali jugoslovenskim narodima i narodnostima u partizanskim titoističkim komunističkim filmovima kao pobednička strana koja piše istoriju i pravi holivudske filmove koji su se prenosili sa kolena na koleno mladim naraštajima jugoslovena i tako im formirali svest za budućnost.To se pokazalo u ratovima devedesetih za očuvanje jugoslavije i uvođenje demokratije gde su obe vojske,titova JNA pobednička i četnici pod njihovom komandom bili na istoj strani.To je moralo da rezultira PORAZOM Srba u obe vojske kao i uvek pod komunističkom komandom titovih generala.Titova vojska je uništavala srbske četnike a sarađivala sa onima protiv kojih se tada zajedno sa 'četnicima' borila.A ginuli su kao i uvek kada je reč o titovoj vojsci Srbi i srbski narod koji je branio jugoslaviju i svoja ognjišta koja je bilo nemoguće odbraniti u titovoj jugoslaviji.Još tada smo dobili dve titove vojske izjednačene po kojima su Srbi bili glineni golubovi i reš pečeni za svetski sud,unapred proglašeni krivima kao četnici sve dok ne dokažu suprotno.A sada nastavljamo da uživamo uz nostalgičnu jugoslovensku pop-rok muziku.
Odgovori
Vidi odgovore
Lune [neregistrovani]
[18.08. 2014., 16:10]

Hm,hmm..ja imam nekakvo drugo saznanje i osecaj,,,Titove vojske nije bilo bar 1993 godine, kada sam otisao kao 'dragovoljac',nakon vesti da sledi Dobricina i Tudjmanova, 'vrhovnih komandi' vojskama.. 'humana selidba stanovnika'..oba lika su bila 'progonjena od Tite i Komunista'..'dragovoljac' ??.. tako su me posprdno nazivali 'moji beogradzani',kolege, sa usmenim 'priopecenjem', da je doslo vreme da se 'srbi iz Hrvatske nauce da su gradjani drugog reda u Srbiji'..dobio otkaz i pored 'vrlo ubedjivih rezultata rada'....vrlo ispolitizrani,duboko pobozni cak i clanovi sk iz iste organizacije.Naime, kada je JNA,pravila i napravila,'liniju razdvajanja' i omedjila prakticno i fakticki 'srpske zemlje'..u tim zemljama je poceo 'dzulovski,vojvodski obracun'..oko Knina-Benkovca, metkom u potiljak, ubijeno je vise od desetak 'oficira JNA'...isto to,slican broj se desio i na Baniji..'novi heroji' nisu silazili sa stranica stampe, Giska,Arkan,Ulemek..itd,itd....pa i dan danas..A,na 'povratku 1995', bivsim oficirima JNA, tada Srpske vojske Krajine, oduzimane su cak i uniforme..a, 'djeneralstab' u Beogradu, nije hteo da 'primi ni raport,niti dokumentaciju'..od kako su ih zvali 'cizmasa'..osim, sto su neki oficiri davali kao neke izjave..jedan general na primer, zbrisao, a njegov Titin zastavnik,da Titin, dobro se poznajemo.. preuzeo tenkove, stitio izbeglice, i preveo tenkove u RS...itditd. Te godine, 1993 mislim avgusta meseca, odrzana je sednica SDS RS i SDS RSK,(nije SKJ) vodecih partija..'da su Lika,Kordun,Banija crveni i da oni tu nista nemogu da urade'..telefonska linija sa Cikagom je bila otvorena 10 sati nedeljno, Milan babic i Momcilo Djujic su pricali i radili to sta su uradili..
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Oduzeta mu je generalska penzija

Počalji  Milan Uto Avg 19, 2014 2:34 pm

Рођен је 11. августа 1911. године у селу Сјеничак, код Вргинмоста, на Кордуну. Потиче из свештеничке породице, његов отац Михајло био је православни свештеник. Основну школу је завршио у родном селу, а гимназију у Карловцу и Сремским Карловцима. Медицину је студирао у Београду, где је и дипломирао 1936. године. На Београдском универзитету, Гојко је приступио револуционарном покрету и постао члан СКОЈ-а 1934. а члан Комунистичке партије Југославије 1935. године. Војни рок је служио у Нишу и Београду, где је завршио курс за усавршавање војних лекара.

Године 1937. отишао је као добровољац у Шпанију, где се борио у грађанском рату на страни републиканаца. У чину санитетског поручника вршио је дужност управника болнице у Понтонесу, код Албасете, а затим дужност батаљонског лекара Девете интернационалне бригаде, у време битке на реци Ебру, 1938. године. После пораза републиканске армије и победе фашизма, са осталим борцима интернационалних бригада, пребацио се у Француску. Септембра 1940. године после девет месеци проведених у логорима по Француској, вратио се у Југославију, где је упућен на присилни боравак у родном селу.

Одмах после напада сила Осовине на Краљевину Југославију, по налогу Партије, отишао је из Загреба у Сарајево, са тадашњом проценом ситуације да ће у Босни Југословенска војска дати одлучан отпор непријатељу. Међутим, дошла је брза капитулација, и Гојко се вратио на Кордун, у родно село, где се одмах укључио у рад партијских организација на припремама за оружану борбу. Организовао је прославу 1. маја и одржавао низ састанака са комунистима и људима у више села, објашњавајући им новонасталу ситуацију и неминовност оружане борбе. По задатку Партије, отишао је у Београд, где је ступио у везу са партијском организацијом, и са Благојем Нешковићем створио партијску ћелију, која је била задужена да скупља санитетски и други материјал. Његов задатак је био да с осталим комунистима врши припреме међу лекарима за преузимање санитетске службе у Београду.

По налогу Партије, отишао је за лекара у Краљевачки партизански одред, 19. августа 1941. године. У другој половини новембра 1941. године прешао је у ослобођено Ужицу, где је примио дужности референта санитета Врховног штаба НОП одреда Југославије. Од тада до краја рата налазио се на овој дужности, са задатком да организује и усавршава санитетску службу у Народноослободилачкој војсци и партизанским одредима Југославије. Са Првом пролетерском ударном бригадом, јануара 1942. године, Гојко је учествовао у тзв. „Игманском маршу“ са Романије, преко Сарајевског поља и планине Игман, где се посебно истакао у спашавању великог броја промрзлих бораца. Фебруара 1942. године, Гојко је у југоисточном делу Босне организовао систем партизанских болница у Фочи, Горажду и Чајничу.

Од јануара до августа 1942. године организовао је транспорт више стотина рањеника у великом маршу пролетерских бригада из Црне Горе у Босанску Крајину. Одмах после доласка у Босанску Крајину, Гојко је организовао изградњу болнице у околини Босанског Петровца и Дрвара, а већ крајем септембра исте године је руководио Првим конгресом партизанских лекара у Босанском Петровцу, где је изнео реферат „Организација санитетске службе у условима партизанског ратовања“. Реферат је касније објављен у „Билтену Врховног штаба НОВ и ПОЈ“ и био је основа за израду статута санитетске службе у Народноослободилачкој војсци Југославије.

У време битке на Неретви, Гојко Николиш је руководио покретом 4.500 рањеника и болесника из Босанске Крајине у правцу Неретве и Црне Горе. Његова је заслуга што је успео да, у најтежем тренутку битке на Неретви, када су рањеници били изложени нападима јаких немачких, италијанских и четничких снага у прозорској котлини, одржи ред и организује њихово спасавање. По доласку у Главатичево, чинио је велике напоре у збрињавању бораца Седме банијске ударне дивизије, оболеле од тифуса, када је и сам оболео од пегавца и запаљења плућа. После лежања од свега неколико дана, у железничком тунелу код реке Дрине, мада још болестан и исцрпљен, присуствовао је састанку Врховног штаба НОВ и ПОЈ, на коме су донете мере за спашавање рањеника и болесника, и очување здравих бораца.

После оздрављења, Гојко покреће „Билтен“, орган санитетског одсека Врховног штаба. После Битке на Сутјесци, формирао је санитетску школу у Јајцу, у којој је санитетски курс завршило више од 200 партизанских болничара. После десанта на Дрвар и преласка Врховног штаба на Вис, организовао је санитетску службу на острву. Управо захваљујући њему, санитетска служба је била у стању да изврши највеће задатке у борбама за ослобођење земље, а посебно у ослобођењу Београда и на сремском фронту. Посебно је допринео у организацији партизанских болница у јужној Италији. Током Народноослободилачке борбе погинули су, као присатлице Народноослободилачког покрета, Гојкова супруга Иванка, која је убијена 1942. године у загребачкој полицији и брат Душан, који је убијен у београдској полицији.

Гојко Николиш је био већник Првог и Другог заседања Антифашистичке скупштине народног ослобођења Југославије и већник Првог, Другог и Трећег заседања Земаљског антифашистичког вијећа народног ослобођења Хрватске.

После ослобођења Југославије, био је народни посланик у Уставотворном сабору Народне Републике Хрватске и посланик Скупштине ФНРЈ; члан ЦК КП Хрватске и члан Опуномоћства ЦК СКЈ за организацију у ЈНА; начелник Санитетске службе ЈНА и амбасадор у Индији.

Био је члан Комитета за народно здравље Владе и члан Савета за народно здравље ФНРЈ; председник Научног друштва за историју здравствене културе Југославије, члан Савета Београдског универзитета и Српске академије наука и уметности и почасни председник Међународног комитета војне медицине и фармације. Имао је чин генерал-пуковника у резерви.

Крајем осамдесетих и почетком деведесетих година Гојко Николиш се сукобио са политиком тадашњег председника Председништва СР Србије Слободаном Милошевићем, што је изазвало низ негативних последица по њега. У београдском листу „Политика“ 18. јануара 1987. године објављена је хумореска под насловом „Војко и Савле“ у којој се препознају академици Гојко Николиш и Павле Савић. Овај текст је изазвао буру у тадашњој српској и југословенској јавности, али и политичке потресе у партијском и државном врху земље. На скупу Удружења Срба пореклом из Хрватске који живе у Београду, одржаном 28. јуна 1990. године у Сава центру, Гојко је током свог говора извиждан јер је својим земљацима саветовао да се уместо борбе за независну државу, боре за културну аутономију и да се у тој борби ослањају на демократске Хрвате.

Године 1992. заједно са својом другом супругом, францускињом Марго, отишао је у Француску, где је и умро 11. јула 1995. године.

Носилац је Партизанске споменице 1941. године и других југословенских одликовања. Орденом народног хероја одликован је 20. децембра 1951. године.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty " ONI STO SU MU ODUZELI GENERALSKU POBEDNICKU PENZIJU"

Počalji  Milan Uto Avg 19, 2014 5:51 pm

Postirano 31 January 2013 - 07:07 AM
...Evo jednog izvoda iz knjige: .... Posljednje što je Bulat uradio, bio je pokušaj odlaska na groblje i paljenje svijeće pokojnom sinu, ali je na tom putu bio poklopljen artiljerijskom vatrom hrvatskih snaga, pa se morao vratiti. Prilikom povratka, ruka mu je krenula ka futroli u kojoj se nalazio pištolj, ali je pratilac koji je bio s njim, procijenio njegovu namjeru i oduzeo mu pištolj. Upravo taj čovjek smatra da je «neko» javio Hrvatima kuda se Bulat uputio. Jedan od Bulatovih bliskih saradnika, pitao me je nedavno da li sam siguran u tvrdnju da bi Bulat do posljednjeg čovjeka i do posljednjeg metka branio svoj Kordun??? Moram reći da ni u koga više nisam siguran, mada mi je Bulat pred moj polazak sa Korduna marta 1994.godine rekao da se nikada i ni pod kojim uslovima neće predati, niti prepustiti Kordun Hrvatima. Dalje komandovanje razoružanom vojskom i narodom Korduna do granice sa Srbijom izvršavao je također Tošo Pajić uz asistenciju snaga međunarodne zajednice i hrvatskih redar-stvenika. Kako on ističe, nije to bilo lako, morao se nekoliko puta vraćati u Topusko po sljedeću kolonu, ali je uspješno od-radio to «humano» preseljnje Kordunaša iz zavičaja u pra-domovinu. Ovaj «humani» postupak se može tumačiti na dva načina: (1) kao najcjelishodnije rješenje za spas naroda i tu nema šta da se prigovori, (2) kao uništenje jednog naroda, jedne civilizacije, kordunaškog tipa čovjeka, jednog zavicaja, što ni ustašama nije uspjelo 1941. - 1945.godine. Ako Tošo Pajić jednog dana riješi da na svjetlost dana iznese sve aspekte tog čina, jer ovog puta to nije učinio, iako sam dva puta molio i njega i Djuru Škaljca da to učine, možda nam se ponudi i neki treći način i bude nam sve mnogo jasnije. Meni kao Kordunašu koji nije bio akter te kordunaške veletragedije ostaje da vjerujem da Tošo Pajić tog 8.i9.avgusta 1995.godine, zaista nije vidio drugo riješenje, ali se opet nameće pitanje zašto je policajac odlučivao o sudbini cijelog Korduna i u ime svih Kordunaša, da li je to radio svjesno kao Kordunaš ili kao činovnik Službe državne bezbjednosti Srbije Shocked  Shocked  Shocked ??? Kada ovako tvrdo postavljam dilemu «zašto policajac», nikako ne zabora-vljam da su tu prisutni i Bulat i Kovačić, ali je meni jako dobro poznat njihov međusobni odnos i «ko je kosio, a ko vodu nosio». Ne znam šta Tošu Pajića sprečava da javno iznese svoje viđenje te situacije i objasni postupak za koji i danas smatra da je bio «jedino moguć».
 affraid Ne znam ni da li je slučajnost da se bosanski Hrvati iz okoline Banjaluke već 12.avgusta te 1995. godine upućuju da naseljavaju Baniju i Kordun, a 17.avgusta te iste godine oni masovno započinju naseljavati Vojnić i Vrginmost. Ako se tome doda i izjava tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića od 19.avgusta 1995.godine, koju je dao prilikom prijema predsjednika opština Korduna, Banije i Like « ...za sve vas ima ovde mesta...», onda ta slučajnost može biti i namjera affraid . Sve više ovo liči na nehumano preseljavanje naroda i razmjenu teritorija. Šta bi bilo sa Kordunaškim korpusom i Kordunom da Martić nije naredio evakuaciju stanovništva i Mrkšić povla-čenje krajiške vojske, ostaje da odgovor daju, ali iskreno razni «naučni skupovi» poput onoga u Apatinu... Podsjetiću samo da je jedan od nezaobilaznih učesnika tih «visokointelektualnih» skupova Dr Kosta Novaković, pukovnik u penziji u svojoj pisanoj diskusiji na Apatinskom skupu kazao: «Iz do sada nepoznatih razloga nije bio angažovan i nije pružio pomoć ostalim jedinicama 11.istočnoslavonski korpus SVK, tada broj-no najveći sastav u SVK» ( Rat za opstanak Srba Krajišnika, Zbornik radova I str. 206). Pošto je Kosta Novaković moj klasić, a bavi se naučno-istraživačkim radom, pomoći ću mu na taj način što ću ga podsjetiti da je njemu jako dobro poznato da taj korpus nikada nije ni bio pod stvarnom komandom GŠ SVK, već pod komandom Slobodana Miloševića i onih koji su stvarali kampove u Erdutu, Bruškoj..., a upravo oni su i plani-rali «pomoć» snagama SVK u zapadnim dijelovima RSK i kako su je isplanirali, tako je i pružena. Govori Kosta tu i o napuštanju Krajine od strane vojno sposobnih muškaraca u toku čitavog rata, a ne govori o tome ko je tim ljudima davao propusnice za izlazak iz Krajine, najavljivao ih MUP-u Srbije za ulazak u Srbiju... Ja sam uoči Nove godine 1993/1994. u prepunom autobusu ljudi čekao na GP Rača oko tri sata da nam dozvole ulazak u Srbiju, iako sam imao boravište u Beogradu kao i većina tih ljudi. Šta to govori Kosti Novakoviću? Ne bi bilo loše da i taj problem analiziraju na tim naučnim skupovima, kao i koliko je koštala dozvola (propusni-ca) za napuštanje Krajine, koliko su koštala dokumenta koja su izdavana Muslimanima iz Cazinske krajine na srpska imena i prezimena kako bi nesmetano mogli proći preko Republike Srpske ka Srbiji, a onda dalje u svijet, ko je ta dokumenta izdavao, ko je ??? U čitavoj toj gužvi «crvene beretke» i razne druge «crvene i crne» jedinice koje nisu pripadale ni Kordunaškom korpusu ni Kordunu, ali su u logističkom smislu bile oslonjene na Kordu-naški korpus, a koje su vodile plaćena borbena dejstva u širem rejonu Velike Kladuše protiv snaga 5.k A BiH, munjevitom brzinom su se izvukle iz borbenog dodira i odmarširale put Dvora. Tu su sačekivale krajiške «kukavice» i pod prijetnjom smrti ih tjerali da idu u protivnapad protiv hrvatske vojske. Nina Pjevac, koga sam ranije opisao kao vječitog buntovnika, pobunio se i protiv ove torture lažnih boraca za Krajinu, ali je pod nejasnim okolnostima dobio metak u glavu i prkosno ostao da vječno stražari na krajiškoj grudi (njegovu smrt je «Veritas» zabilježio na osnovu istraživanja pokojnog Jandre Bjelivuka kao «ubistvo zbog prigovora»). Nije Nina bio jedini Kordunaš i Krajišnik koji je pod sumnjivim okolnostima pao za svoju grudu rodnu. Te «borčine» koji su presretali izbjegličke kolone u Dvoru, a prvi napustili položaje, nanijeće kasnije mnogo zla zemlji Srbiji, u crno je zaviti za narednih nekoliko decenija. Pad Krajine dočekao sam na obezbjedjenju državne granice u rejonu Sombora i dosta bio upućen u zbivanja oko krajiške propasti. Mrkšićev apel iz Knina upućen Momčilu Perišiću da Vojska Jugoslavije interveniše i veže dio hrvatskih snaga, Perišić je dočekao riječima «baćo, ja bih išao i do Zagreba, ali nemam s kim, Srbin neće da ratuje, a Srbija nema sa čime, osiromašena je, izmučena...». Zar ta Srbija nije znala već 1991. i 1992.godine da «Srbin neće da ratuje», zar nije to znala kad je naoružavala srpski narod u Krajini i davala mu lažne nade i garancije, zar nije to znala kad je preko svojih emisara bila gospodar rata u Krajini, kad je davala nerealne nade o ujedinjenju AO Zapadna Bosna i srpskih zemalja u Zapadnoj i Bosanskoj Krajini, šta je Srbija uopšte znala? Znala je da će Krajina pasti i saučestvovala je u preseljenju krajiškog naroda u Srbiju i treće zemlje. Da bi umirili Mrkšića i krajiške oficire kako nisu ostavljeni i prepušteni sami sebi, fingiran je napad Vukovarskog korpusa, dijela snaga posebnih jedinica MUP-a Srbije, «crvenih beretki» i Baranjske divizije na Osijek. Normalno, napad nije ni počeo niti je uspio, jer se «jedan tenk Vukovarskog korpusa zaglavio na kanalu, jedinice MUP-a i «crvenih beretki» su se zaglavile u ritu pored Drave, Baranjska divizija nije dobila adekvatno naređenje...». Koje laži i prevare, koje obmane naivnog i podjeljenog krajiškog rukovodstva, koji zločin prema svom narodu! O ponašanju hrvatske države i njezinih vojnih formacija prema svojim građanima srpske nacionalnosti izlišno je i govoriti, jer ta država operacije «Bljesak» i «Oluja» slavi danas kao posebne datume u stvaranju nove hrvatske države . Njima ni danas ne smeta što su samo u te dvije operacije protjerali preko 200 000 Srba, nekoliko hiljada ubili, sela i gradove popalili i opljačkali. Današnja Hrvatska, koja teži da bude ravnopravni član «europskih» naroda, zaboravlja žrtve koje je srpski narod dao kako bi se i Hrvatska našla 1945.godine u stroju pobjednika i dobila atribut «antifašistička». Rušenje spomenika iz NOR-a, omalovažavanje antifašista petnaest godina poslije «Oluje» na skupovima na kojima učestvuje i predsjednik Države, govori o žalosnom stanju duha u dijelu hrvatskog naroda. Država koja teži savremenoj Evropi, još uvijek se nije adekvatno ogradila od onih koji već polovinom oktobra 1991.godine u Gospiću pobiše 150 svojih sugrađana Srba i «nelojalnih» Hrvata (službeno je potvrđen podatak 4oo nestalih, ali je identifikovano 150 ubijenih), kao ni prema onima koji pobiše i poklaše rezerviste JNA na Koranskom mostu, izbjegličku srpsku kolonu u Dvoru, bombardovaše iz aviona drugu izbjegličku kolonu na putu Pertrovac-Ključ, napraviše masakr nad nesretnim srpskim narodom u izbjegli-čkoj koloni ispred bolnice i u blizini mosta u Glini, zvjerski ubiše 13 srpskih staraca i starica od 8o do 92 godine u selu Luščane kod Petrinje, koji su jedini od 800 stanovnika tog 6.avgusta ostali u svojim domovima... Takva ponašanja najbo-lje oslikava ova Ciceronova izreka «Omnia sunt misera in bellis civilibus, sed miserius nihil quam ipsa victoria», odnosno «Sve je jadno u građanskim ratovima, ali nije ništa jadnije od same pobjede». Samo preseljavanje, ili iseljavanje srpskog naroda iz Krajine bilo je njegova najveća tragedija, ako se ne računa ona kada su preci tog naroda pod najezdom Turaka prije više od petsto godina preseljavani u suprotnom pravcu. Kažu da su se mnogi Krajišnici, među njima i moji Kordunaši integrisali u građansko društvo države Srbije, a mnogi i u neke zemlje Evrope, Amerike, Australije, Novog Zelanda, Afrike. Kažu da su se čak dobro snašli i da bolje žive nego u Krajini. Normalno da je tako, jer to je narod koji je naučio da se snalazi, da se muči i stvara sebi i još više drugima. Ali, zar nije i pticama u kavezu bolja hrana nego u prirodi, zar im ne stavljamo u kave-ze razne vitaminske dodatke, sipinu kost, igračke, gegaljke... Ipak, zabranjeno je nekontrolisano hvatanje ptica u prirodi. Razna udruženja za zaštitu životinja grčevito se bore za njihovu zaštitu, a kazne za narušavanje životinjskog carstva su drakonske. Životinje poput vukova, međeda, lisica, lavova, raznih ptica, golubova, supova, orlova, rađe skupljaju hranu u slobodnoj prirodi, nego da u kavezima i rezervatima dobijaju bogatu hranu od ljudi. Pa kako onda da današnji Kordunaši, koji su naučili na prirodne ljepote svoga Korduna, koji su srasli sa tom prirodom, ponegdje je potčinili sebi, a ponegdje je ona njih prilagodila sebi, koji su se budili uz najljepšu pjesmu kordunaških tica, slušali kako kuja laje iznad Slunja, a sa Kapele zavijaju vukovi, gledali kako se sunce rađa iza Petrove gore i odlazi na počinak iza Petrovca, kojima je kordunaški jezik najrazumljiviji, pa kako oni da zaborave Kordun i pored te «ljepote» u tuđem svijetu. Nikako!!! Pa, ipak se Kordun polako zaboravlja. Kordunaški običaji se još ljubomorno čuvaju u Kljaićevu i Čonoplji, đe je najveća koncentracija Kordunaša, a u drugim krajevima, naseljima i gradovima Srbije đe su Kordunaši razbacani, tek se podsjeća-mo na Kordun jednogodišnjim okupljanjima na tzv. Kordunaškom posjelu ili drugačije Veče Kordunaša. Tu se može čuti još poneka ojkača, tamburica i divan, ali samo to i ništa više. Može se vidjeti Đuro Škaljac kako simbolički nosi kruzovnicu i daje gostima po zalogaj, ali to je samo simbolika, jer ta kruzovnica nije prokuvana u vareniki. Umjesto «kukunješca, «DunjeRanke», «Milice», povezanog, bećarca...» igraju se kola «čačak, šumadijsko...», a to pripada nekom drugom srpskom podneblju, a ne Kordunu. Pokušavaju Miloš Krnjeta, Mirko Španović, Božo Bijelić, Dragan Poštić, mlađana Bojana Kekić... da otmu Kordun od Zaborava, ali to nije ni malo lako, jer nova sredina ima svoje neminovne uticaje i svoje kulturne sadržaje. Mora da je i pokojni Miroslav Krleža u svom vječnom domu prezadovoljan što «kordunizam i kordunaška čeljad» nestaju brže nego što je i njegov gospon De Emericio želio. Tražim krivce za najnoviju kordunašku tragediju i sramotu. Nalazim ih u mnogima, ali najviše u nama Kordunašima. Prije par dana sam kod Duće Marijanovića u Inđiji gledao snimak proslave «4.jula» Dana borca u mojoj Krstinji 1990.godine, koja je održana pod geslom «Srpski narodni univerzitet u Krstinji». Među govornicima je bio i istoričar iz Beograda profesor Rastko Petrović, beogradska glumica Ljiljana Lašić..., koji su svojim vatrenim govorima podsjećali Kordunaše na ustaške zločine 1941.-1945.godine, na Lazarevu (za)kletvu i na mnogo šta drugog, što je budilo emocije masovno okupljenog naroda. Veliki skup, nema šta, nadahnuta Ljiljana Lašić izazvala je rijeku suza iz očiju kordunaških majki, ali... Da li nam je baš tada bila potrebna Ljiljana Lašić i njezini nadahnuti i duboko emotivni govori, otkud ona u Krstinji, ko ju je doveo, poslao? Nije mi namjera da njezin govor i govor profesora Petrovića okarakterišem kao huškaški, ali poslije njih su stizali drugi govornici iz Beograda, sa Kosova i opet podsjećali Kordunaše na ustaške zločine, mahali uzdignutim prstom i obećavali «...neće se ponoviti...», a onda ... Tog 5.avgusta 1995.godine niđe traga od tih i drugih govornika, ništa od tih obećanja, a majke kordunaške opet liju rijeke suza i podvezuju crne marame. Kordunaši su raširenih ruku prihvatali braću sa strane, koji su im kao maloj djeci držali lekcije, kao da oni ništa nisu naučili u drugoj polovini dvadesetog vijeka, kao da nisu svjesni opasnosti koja im prijeti, kao da nisu nikada čuli za Lazarevu (za)kletvu. Poslušali su svakoga samo ne sebe. U četiri ratne godine 1991.-1995. kao da su bili u nekakvom polusnu, a onda se prenuli i krenuli. Krenuli su tamo đe nisu htjeli da idu ni 1941. ni 1945. ni gladnih godina 1950.-1952, kada im je na Kordunu bilo mnogo teže nego te 1995.godine. Nisu krenuli zbog toga što su se uplašili bajonete i kame, jer na to su navikli, krenuli su zbog toga što su centri moći, gospodari rata tako htjeli. Jedna latinska izreka oslikava takav život «Misserium est arbitrio alterius vivere», odnosno «Najbijednije je živjeti po volji drugoga». Hrvatska država je svoj vjekovni san ostvarila mnogo lakše nego što je mislila, sa mnogo manje žrtava nego što je planirala. Matica Srbija joj je u tome pomogla, svjesno ili nesvjesno, to više nije ni bitno. Sjećam se Đurđevdana 1996.godine, moje Krsne slave na koju mi neki moji prijatelji nepozvano dovedoše i zemljaka Milu Mrkšića. Nediplomatski i nedomaćinski sam ga napao zašto mi prodade Zavičaj, zašto pokrenu cijelu Krajinu da se iseljava, zašto mi pokrenu roditelje sa njihovog praga? Kao i onda kada je improvizovao onaj puč protiv V.Kadijevića, kao i onda kada je naivno krenuo na Vukovar, kao i onda kada je maja 1995.godine po zadatku Slobodana Miloševića otišao u Krajinu da je «brani», jadni moj zemljak mi reče da je morao to da uradi, jer bi Beograd bio bombardovan. Ostade nedorečen moj zemljak, iako sam ga dalje «krvoločno» napadao «ko si ti da razmišljaš o Beogradu, ti si valjda trebao da čuvaš svoju Krajinu, svoj Kordun...» Na žalost moj zemljače, Beograd je kasnije ipak bombardovan, a ti zbog Ovčare završio u haškom kazamatu, osuđen na dugogodišnju robiju zbog zločina koji nisi skrivio, ali si i tada bio naivan i mislio da izvršavaš istorijski zadatak u ime svekolikog srpstva. Pad zapadnog dijela Krajine izazvao je lančanu reakciju srpskih vlasti u Banjaluci i Beogradu. Beograd je poslao u Banjaluku svog komesara za izbjeglice Bubu Morinu i čuvenu ministarku zdravlja Leposavu Milićević da izvrše trijaž među Krajišnicima i dvadeset posto planiranih za naseljavanje na Kosovu propušte ka Srbiji, a ostale usmjere ka destinacijama koje je odredio lažni ujedinitelj g.Karadžić (Višegrad, Srebrenica, Zvornik, Bratunac...). Da nije Srebrenica slučajno očišćena od Bošnjaka radi naseljavanja krajiških Srba, ne daj Bože da je to tačno, bolje da su nas sve pobili u Krajini nego da mi budemo uzrok jedne takve tragedije! Oko tih destinacija su se Krajišnici konačno ujedinili i jedinstveno zahtjevali da se svima otvori put ka Srbiji. Nervoza više desetina hiljada krajiških Srba postajala je sve veća, pa je «miliostivi» general Mladić, onaj isti što je obećao da će lako zbaciti hrvatske oružane formacije sa položaja ispred Drvara, naredio deblokadu Klašnjica i dozvolio dalji pokret izbjegličkih kolona. Stvarno bi se moglo postaviti pitanje kao dilema zašto je jula mjeseca 1995.godine vojska Republike Srpske očistila Srebrenicu, a avgusta mjeseca nije ni pokušala da pomogne SVK? Zašto su avgusta mjeseca, umjesto slika o stravičnim prizorima iz Krajine, u svijet odlazile slike o stravičnim prizorima iz Srebrenice??? Ko je sve to usaglasio, Hrvati i da su htjeli nisu mogli, mogao je neko drugi. Nadam se da će odgovor na ta i druga slična pitanja dati naučni skupovi koje organizuje moj klasić drKosta Novaković. Ti naučni skupovi bi morali odgovoriti i na osnovno pitanje: kako je i zbog čega Kordunaški korpus sa svojim narodom pao u okruženje, ko ga je doveo u tako nepovoljnu poziciju, ko je za to odgovoran, ko je i na koji način planirao proboj iz okruženja i da li bi taj proboj imao manje žrtava i manju sramotu nego sam čin kapitulacije? Da li bi možda, ostanak Kordunaša u svojim domovima rezultirao manjim ljudskim i materijalnim gubicima? Da li su oni, koji su donosili te sudbonosne odluke u to vrijeme, uopšte razmišljali o svim navedenim i drugim rješenjima, ili su se samo rukovodili onim što je «stariji bata ili tata rekao?» Nakon što su krajiške kolone, poslije dužeg zadržavanja na Drini i mučnih pregovora sa maticom, propuštene u Srbiju, jake snage MUP-a Srbije zatvorile su sve izlaze sa autoputa prema Beogradu i izbjegličke kolone su usmjeravane prema jugu Srbije s namjerom da Krajišnike nasele na Kosovu i Metohiji, oko Medveđe, Bujanovca, Vranja i Preševa. Oni Krajišnici, a ja ću govoriti o Kordunašima, koji su uspjeli da se provuku između policijskih kordona i zaustave u Vojvodini i Beogradu, doživjeće još jednu veliku sramotu, još goru od one kad su ih hapsili i odvodili na zapadne krajiške granice pred neposredni pad Krajine. Sada su sve muškarce «sposobne za borbu» hapsili organi MUP-a Srbije i upućivali u sastav snaga Vukovarskog korpusa, odnosno u Erdut i druge «centre za obuku» da im Željko Ražnatović «Arkan» očita lekcije o «patriotizmu, junaštvu, profesionalizmu» i dobro iskritikuje, ali i da bije zbog «kukavičkog i izdajničkog» držanja u odbrani «svetih srpskih zemalja». Ovdje bi neko morao konačno da objasni đe je bio Arkan i njegove borčine kad je 5.korpus A BiH potiskivao Abdićeve snage i spajao se na Korani sa hrvat-skim snagama, jer su i njegovi borci do tada učestvovali u plaćenim borbenim dejstvima za potrebe AO Zapadna Bosna. Pa, normalno da je bio u «svojoj interesnoj zoni - Istočnoj Slavoniji i Baranji», moralo se pred «Oluju» i neposredno poslije nje posjeći mnogo stabala građe, odvesti na privatna stovarišta u Srbiju, bilo je tu posla, kamioni su non stop radili, od njih je bilo teško kretati se putevima prema Somboru i Bačkoj Palanci. Starješine Kordunaškog korpusa su raspoređeni u sastav Vukovarskog korpusa i Baranjske divizije SVK, a među njima i grupa starješina iz organa bezbjednosti Kordunaškog korpusa na čelu sa potpukovnikom Karan Mladenom, koji je postavljen za načelnika bezbjednosti Vukovarskog korpusa. Ubrzo je na nivou SDB MUP-a Srbije procjenjeno da su «oni izdajnici» i naređeno im je da napuste zonu odgovornosti Vukovarskog korpusa, ili će «biti likvidirani». Pošto je dugo trajalo ubjeđi-vanje između UB GŠ VJ i SDB, isticao je rok koji su vojni «bezbednjaci» dobili za odlazak iz Zone i primicao se mome-nat kada mogu biti i likvidirani. Kako se to ne bi, eventualno i dogodilo, na zahtjev Načelnika UB GŠ VJ u Vukovar sam uputio jednu manju protivterorističku jedinicu iz sastava KSJ VJ, koja je bezbjedno izvela pripadnike OB iz Vukovara. Dalje rukovođenje bezbjednosno-obavještajnim sistemom u Vukovarskom korpusu i Baranjskoj diviziji bilo je u nadležnosti SDB-a na čelu sa pokojnim M.Gavrilovićem, koji je postavljen za načelnika OB Vukovarskog korpusa. Bio je to kontinuitet planskih mjera i radnji iz zapadnog dijela Krajine, koji se nije smio prekidati sve do unaprijed dogovorene mirne reintegracije Istočne Slavonije, Zapadnog Srema i Baranje u ustavno-pravni sustav Hrvatske. Ostale su prazne riječi M.Perišića kako «predsjednik Milošević ni po koju cijenu neće dati te srpske oblasti Hrvatskoj». Momčilo Perišić ubjeđuje M.Bjelivuka na stepenicama «Maršalata», danas kruga buduće američke ambasade, kako «treba misliti svojom glavom...» Mnogi vojni teoretičari, doktori nauka, profesori, generali...bavili su se i još uvijek se bave fenomenom Krajina, njenom vojskom i njenom ekspresnom propašću. Mnogi se na raznim naučnim skupovima bave «uzrocima hrvatsko-srpskog sukoba» kao da je to nešto novo, kao da niko to prije njih nije istraživao i naučno dokazao. Bave se analizama Ravnih kotara, Maslenice, Medačkog džepa, «Bljeska», «Oluje», ali na način kako njima odgovara, a ne kako istini odgovara. Neće oni da budu iskreni kao što su to Dr Mihajlo Basara i Mr Milisav Sekulić, koji su na jedan potpuno transparentan, naučno provjerljiv i svakom poštenom Krajišniku jasan način oslikali uzroke pada Krajine i raspad njezine vojske. Neki od njih još žive u svijetu mitomanije, lažnih obećanja «velikih nacionalnih heroja i državnika», irealnom ujedinjenju svih srpskih zemalja, pokušavaju da uzroke nađu u drugima, a ne u sopstvenim greškama i zabludama. Neće oni da odgovore jasno i precizno šta je radila krajiška država i njezino rukovodstvo četiri godine, dok je hrvatska država stvarala vojsku i postepeno dobijala međunarodnu podršku za svoje ratne ciljeve. Neki od aktera vlasti u Krajini ni danas ne smiju da progovore iz straha od onih koji su ih postavljali na položaje kojima nisu bili dorasli, a zatim im dali uhljebljenje i u Srbiji, pa njima krajiška sramota i tragedija i ne izgleda tako strašna. Među njima, nažalost ima i mojih Kordunaša. Završila se još jedna tužna stranica u istoriji Krajine i mog Korduna, koji je nažalost «umro zajedno sa razapetom Krajinom», ali to ne znači da ne treba da ga volimo i da tu ljubav prenosimo na potomke, saopštavajući im istinu o ljepotama Korduna i njegovom umiranju, ali i o njegovom vječnom životu u našim srcima. «Nemo patriam, quia magna est, amat, sed quia sua», odnosno «Niko ne voli otadžbinu zato što je velika, nego zato što je njegova» (Seneka).
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Ned Sep 07, 2014 7:29 pm

Ali postoje ljudi koji bi danas ove vaše stavove tumačili kao prikrivenu želju za Velikom Srbijom?

Ne, ne, ne! Ideja o Velikoj Srbiji nije nastala u Srbiji, ideja o Velikoj Srbiji nastala je iz austrijske carske propagande. U nauci je poznata stvar da je Austrijska carska propaganda pre Prvog svetskog rata plasirala ideju o Velikoj Srbiji. Kao što se zna da je ideja o Jugoslaviji nastala u Hrvatskoj, iz potrebe hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj da izađe iz austrijskog kazamata, kako se tada govorilo. Nikada ne bi došlo do realizacije jugoslovenske ideje da je nije podržala Srbija, kao narod, kao kultura, kao vojska, kao dinastija, kao politika – kao kompleks svih nacionalnih faktora, i da to nije dobilo verifikaciju od strane velikih sila, predvođenih jednom velikom silom koja je time zadobila odlučujuću ulogu – SAD-om. U trenutku kada SAD ulaze u Prvi svetski rat, a na kraju u Versaju odlučujuće utiču na stvaranje države Južnih Slovena – postaju zapravo evropska sila i postaju učesnica svetskih zbivanja, izlazeći iz svoje izolacije. Suprotno onome što se obično kod nas misli, Velika Srbija bila je austrijska ideja. Tu ideju možda bi podržala Francuska, Engleska nikada (ona se uvek bavila samo Grčkom i Mediteranom, kao uslovima svog vođstva). I ne bi je podržala Nemačka. Rusija je svojim izlaskom iz Prvog svetskog rata, tokom revolucije, zauvek napustila ideju podrške Srbiji i tretirala je tu novu tvorevinu ’’tamnicom naroda’’. Komunistička Rusija uvek je bila protiv postojanja Jugoslavije, jer je to remetilo ruske državne interese, koji su uvek mnogo stariji od ideologije. Jugoslavija je bila stvorena da zaustavi nemački i ruski prodor na jug i na istok, i zbog toga je rekonstruisana posle Drugog svetskog rata. Sa istim ciljem. I razbijena devedesetih:shock: Shocked , da bi se rahabilitovali ti stari ciljevi, i nemački i ruski. affraid
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Hm,hmm..ovo su kao neke

Počalji  Milan Sub Sep 20, 2014 11:29 am

"specijalne veze" Republike Srpske Krajine, sa "bivsom maticom"...?
......................................................................................................
http://www.pressonline.rs/svet/balkan/327651/evropska-komisija-pripojila-vojvodinu-hrvatskoj-a-crnu-goru-srbiji.html affraid affraid affraid affraid
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Pon Okt 06, 2014 12:09 pm

"nose svoj krst"..Srbi, van srbije, od Arsenika III Carnojevica, preko kraljeva,Tita, Stojadinovica i Pavelica,Dobrice Cosica i Franje Tudjmana..su reka smrti,progona.."pokretne armije rada,poreza i doprinosa".Nacionalizam je, najgora moguca vrsta organizovanja drzave i drustva. Twisted Evil Twisted Evil Twisted Evil Twisted Evil
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Pon Nov 24, 2014 3:05 pm



Re: Ivica Dacic...*mi nismo Titoisti*...mi smo..????

Vi ste,samo tehnoloski, crevni "visak-crveni isprdak"..ako SPS ima uopste "radnistva i proletarijata"..smenice tebe pojedinca, opasnog "po goli zivot'.."oderace ti tesnu kozu"..i onemoguciti tvoju burzoasku, primitivnu,podmuklu eksploataciju naziva "socijalisticka", i krckanje lazne nade,zbog prevara i lazi, od osnivanja pa do danas ukuljucujuci i danas.
......................................................................................................................................................................................................................................
Sada vodis, Vucicevu borbu "sprocu komunizma sa promenom svesti",hm,hmm.."jednopartijska ideologija".. pripremate novi kongres..."konvenciju"..? kao nekada Soc saveza i SK Srbije...?.. na prethonoj "konvenciji" imali ste "mural na podu", podijumu, veliku crvenu petokraku...zbor, primitivnih pevaca, lakiranih bubasvaba, sa splavova i pinkadzija.."sa cvetom u kosi"..i, milionskim nevracenim kreditima i "drustvenom imovinom"..koju su, "Sloba en company"..vrebali jos od 1968. godine.."pije baba bozu pa nema da plati, sodadzija bozadzija hoce da je mlati".."menjate svest".."do konacne pobede"...bez obzira na cenu..? "sav svet iz temelja se menja,danas ste ni(t)ko sutra ste sve"....? .pa, internacionalu i petokraku ste ukinuli,pravo na rad stoicki nedate, a nema ni garantovane zarade.."sevne ponekada i crna kosulja"...a..? Dali ce te da "sprovedete obecanu u konvenciji ideologiju" ili cete da "smenite ideologiju"..a ostavite tebe Dacica,Ruzica..hm,hmm "mis beli srecu deli"..sibicari i ostali mesetari...? Musolinijevci gde ce te na prelo...? affraid
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty " Tocka nije jos stavljena "

Počalji  Milan Uto Nov 25, 2014 2:35 am

Jadransko more - dobro svih naslednica SFRJ, tvrdi i pokreće slovenački političar Zmago Jelinčič
Jadran i ostrva za Srpske žrtve
Italija nije predala deo obale Hrvatskoj već SFRJ. U osnovi su međunarodno pravo i istorijske činjenice, kaže Jelinčić. Neke srpske i slovenačke teritorije nisu nikada dekolonizovane

Piše: Slobodan Jarčević
Zmago Jelinčič - Plemeniti, predsednik Slovenske nacionalne stranke, član parlamenta Republike Slovenije i Parlamentarne skupštine EU, iznenadio je javno mnjenje energičnim zahtevom da se jadranska obala i otoci podele na sve države naslednice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Izričit je da je u pitanju obaveza kakva je i u slučaju zajedničkog zlata, novca i nekretnina bivše savezne države. Jelinčič uverava da će domaći i strani pravni stručnjaci objasniti da u slučaju raspada (ili razbijanja) primorske zemlje, pravo na morsku obalu imaju sve novostvorene države.
U slučaju jugoslovenskog Jadrana, ovaj uporni Slovenac navodi još dve bitne činjenice protiv hrvatskog posedovanja skoro celokupne obale i svih 1.000 ostrva. Prva je da u poslednja dva stoleća, Hrvatska nikad (pravno) nije imala u posedu jadransku obalu, a druga je - za Srbiju i Crnu Goru od velike važnosti - da je Italija, posle Drugog svetskog rata, bila primorana da, na ime ratne štete, ustupi Jugoslaviji Istru, Zadar i otoke.
S obzirom da je Italija, do septembra 1943, bila okupator u Crnoj Gori, Hercegovini, delu Bosne, Dalmaciji, Lici, Kordunu i Gorskom kotaru, odgovorna je za stotine hiljada ubijenih Srba. Umoreni na Rabu, u Jadovnom, hercegovačkim i bosanskim jamama i u logoru smrti Jasenovca, činili su najveću stavku ratne štete - izračunatu (1946) od Sila pobednica.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Drugarica ili gospodje "pitanje je sad"

Počalji  Milan Ned Dec 07, 2014 1:39 pm

Rečju, Jovanka Budisavljević Broz jeste žena koju će zadugo hvaliti i kuditi, ali, po svemu sudeći, niko neće moći da je ospori! Barem ne na pijedestalu prve dame sa najviše stila, ostale će još mnogo morati da uče od ratnog kapetana Šeste ličke...

Dakle, sudeći prema anketi na sajtu naših novina, u kojoj je od petka, 5. decembra u 15 časova do subote u isto vreme učestvovalo 5.811 čitalaca, Jovanka Broz dobila je više glasova, čak 3.687, od svih ostalih prvih dama zajedno koje su osvojile 2.124 glasa.


Na drugom mestu je supruga Borisa Tadića, Tatjana, sa osvojenih 22 odsto glasova, a za nju je glasalo 1.306 naših čitalaca koji smatraju da ona ima najviše stila.

Treće mesto zauzela je aktuelna prva dama, Dragica Nikolić, sa 614 glasova, odnosno 11 odsto ukupnih glasova.

Zorica Radović, supruga Vojislava Koštunice, nalazi se na pretposlednjem, četvrtom mestu sa 130 vaših glasova, što čini svega dva odsto od ukupnog broja glasova.

Mirjana Marković, supruga pokojnog predsednika Srbije Slobodana Miloševića, ostala je, prema vašim glasovima, na poslednjem mestu po stilu među prvim damama. Ona je osvojila tek 74 glasa, što je svega jedan odsto od ukupnog broja glasača.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Uto Jan 20, 2015 11:40 pm

Можда наш чувени композитор Станислав Бинички не би таквом снагом писао знамените корачнице да одмалена није био сведок славном војевању свог оца. Мање позната сведочанства о храбрости Стевана Биничког (1840-1903), детета крајишког официра из Мушалука код Госпића, чувају се у архиви Легата оца и сина Биничког у Народном музеју у Крушевцу.

Јер, управо је у Јасици код Лазаревог града отпочело потоње неустрашиво војевање Стевана Биничког, али и родитељство када је добио сина Станислава. Све до марта 1874. године био је командир Треће понтонске чете и то након што је и поред исказане способности у аустроугарској војсци, отпуштен на лични захтев и прешао у подаништво Кнежевине Србије.

– Почетком Првог српско–туског рата 1876. године, Бинички је постављен за начелника штаба Крушевачке бригаде прве класе, а потом Крушевачког одреда, који је имао за задатак да спречи продор турске војске кроз Јанкову клисуру и даље преко Јастрепца ка Крушевцу – напомиње историчар Коста Радић.

И ту је одмах унапређен у инжињеријског капетана прве класе. На јужноморавском фронту учествовао је у биткама код Адровца на Кревету изнад Каоника и Великом Шиљеговцу. Држао је положаје на Песковитом лазу, на главном правцу турског напада. Пред бројно надмоћнијим непријатељем батаљони Биничког су се бранили до последњих могућности и уз помоћ пристиглих резерви пуковника Рајевског (Вронски из Толстојевог романа „Ана Карењина“).

За испољену храброст и способност у командовању унапређен је у инжињеријског мајора 10. септембра 1876. године. У борбама код Великог Шиљеговца тешко је рањен, али је положај задржан. У болници у Делиграду добија чин потпуковника. Током рата одликован је и Орденом таковског крста и Златном медаљом за храброст. У другом српско-турском рату 1877-1878. потпуковник Бинички исказао се као командант Ибарске дивизије Моравског корпуса.

Краљ Милан Обреновић: Банички је храбар, али мало ћушнут

– Бинички је храбар као лав, али је мало ћушнут и хоће да сувише ради што је њему воља – писао је краљ Милан Обреновић о команданту Шумадијске дивизије у Српско-бугарском рату 1885-1886.

После тих ратова, Бинички, који је у писму зету Миленку критиковао понашање Ђенералштаба у рату, био је и начелник инжињерије Моравског кора, командант Нишавске дивизије, те Пиротске окружне војске и нишког града (тврђаве), а 1883. је инспектор инжињерије са чином инжињеријског пуковника. Ађутант краља Милана Обреновића постаје 1884. године.

Можда о јунаштву личког срца најбоље сведочи писмо сину Сташи 21. новембра 1885. године, у коме се, поред осталог, наводи:

„Ти сине мој не разумеш мој положај, не разумеш моју свету дужност према народу, отаџбини и Краљу, иначе као млад Србин не би Ти могао ни смео мислити на чување Твог оца, било ма кога који је појмио шта је отаџбина.

Бог нека нас чува све, и ако ја погинем: Ти, Александар и сви наши треба да се тешите и дичите тиме што сте имали оца који је био свестан свога задатка, и да се поносите, што ваш отац не беше шарлатан и кукавица„.

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Čet Mar 05, 2015 1:49 pm

Иако то и у овом часу делује претерано и катастрофично, процеси у Хрватској звоне на узбуну. У њој су праве усташе толико дигнуле главу да их више ни туристи не могу а да не примете. Они се више не сакривају у мишје рупе, ако су у њима икада и били, не желе више бити у служби разних „техноменаџера“ и ‘санадера“. Они хоће, уверени да је поново дошло њихово време, и власт и маст, а поделе на левицу и десницу у хрватском друштву држе превазиђеном камуфлажом, за којом више у Хрватској нема потребе.

Својевремена европеизација хрватске политике, која је била услов за улазак у ЕУ, била је фингирана и користила је стварању Потемкинових села. Социјалдемократија је била, а и данас је, само смоквин лист, којој је десница у Хрватској тек у два изборна циклуса ‘препустила“ власт, узимајући предах за коначну победу, која јој се тако неодољиво указује већ на следећим изборима. Социјадемократија у Хрватској глумила је алтернативу том црнилу тако што га је упорно улепшавала и уважавала. Уместо да змију туче у главу, носила ју је у недрима. А ХДЗ је имао идеју „повратка у Европу“ само као премоснице да би се вратило у деведесете. Сада сведочимо финализацији тога пројекта који се манифестује кроз потпуну милитаризацију друштва.

У Хрватској су већ дуго националне иконе људи у униформама, они су у првим редовима на политичким скуповима, а војна терминологија доминира политичким говором. Рат се не комеморира већ се слави, десница најављује нови „домовински рат“ а лов на непријатеље само што није почео. Срби, Југословени, комунисти, Роми, азиланти, хомосексуалци – опрез!

Хрватски ‘домољуби“ су се пробудили и лов може да почне. Само непоправљиви оптимисти могу веровати да та фарса неће завршити трагично.


Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Pismo druga Zjuganova upuceno Komunistima srbije

Počalji  Milan Pon Mar 09, 2015 8:53 pm

Наша Отаџбина се суочила са претећим изазовом. Крај непосредних њених граница распламсао се братоубилачки војни пожар. „Западни партнери“, користећи ситуацију коју су они створили у Украјини, окривљују Русију за оно што се дешава, стварају јединствени фронт против наше земље. Њихови весници отворено говоре о новом „хладном рату“ и неопходности да Руси науче да се покоравају.

Можемо констатовати да је пропао експеримент да се Русија угради у реп америчког глобализма. Не формира се ни јединствена Европа од Лисабона до Владивостока, о добронамерном партнерству више се не прича. САД и ЕУ све очигледније ускраћују Руској Федерацији право на државни суверенитет. Пољска поново постаје „коридор“ кроз који претње гмижу према нашим границама. Последњу Минхенску конференцију је одликовала ретка агресивност и грубост натовских јастребова.

Као оружије за борбу против наше земље, као и пре седам деценица, користи се фашизам. Али у годинама Другог светског рата Совјетски Савез и буржоаске демократије су успеле да постану савезници у борби против браон куге. Сада се водеће западне државе отворено хватају за нацизам ради достизања својих геополитичких циљева. Уз њихово покровитељство семење фашизма је проклијало у отровне младе изданке и на тој земљи где се пре хиљаду година формирала Кијевска Русија, где је отпочела заједничка историја Руса, Украјинаца и Белоруса..

Данас су већ милиони грађана Украјине отровани рускофобичном и антисовјетском пропагандом. Одвратни талас вандализма прошао је кроз многе украјинске градове. Оснивач совјетске државе био је прва мета злобних бандеровских младића. Рушење споменика В. И. Лењину, симбола руске историје и културе више није могуће представити само као „покрет одоздо“, јер га отворено благосиљају представници државних органа.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Sre Mar 11, 2015 3:43 pm

ZAGREB - Prvi potpredsednik Vlade i ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić počeo je jutros zvaničnu posetu Hrvatskoj sastankom s predsednikom Sabora Josipom Lekom. Uoči posete Zagrebu, Dačić je rekao da dolazi na poziv ministarke spoljnih i evropskih poslova Vesne Pusić da bi "napravili iskorak u gradnji boljih odnosa".
Dačić se sastao s predsednikom Sabora Josipom Lekom a u razgovoru je obostrano iskazana želja za rešavanjem otvorenih pitanja i unapređenjem saradnje, javila je HRT. Dačić je izrazio spremnost za rešavanje svih otvorenih pitanja istakavši da je srpsko rukovodstvo za poboljšanje odnosa s Hrvatskom. On je rekao i da su državni sekretari ministarstava spoljnih poslova Srbije i Hrvatske zaduženi za koordinaciju tela koja rade na rešavanju spornih pitanja.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Na vasu zalost,"rezervni polozaj" na koji vas je neko

Počalji  Milan Sub Mar 21, 2015 1:31 pm

"prekomandovao iz RSK" je izuzetno ugrozen, a kako znamo ni vi ni Srbijanci nemate rezervnu otadzbinu ni "polozaj" affraid
.........................................................................................................................................................................................
I, meni se cini da treba..: “po sumama i gorama nase zemlje ponosne”, flasu prepecenice,malo krpe za fitilj.pa..Hm,hmm"edukacija".
Nakon saopstenja o slobodnom kretanju NATO vojnika po “vostaloj defetittickoj Serbije sa povlascenim polozajem”
Posao za SKOJ i „mlade gorane“..“ORA“ i ostale patriote
Heliodrome po Srbiji, za prihvat treba praviti dobrovoljno na pasnjacima koji se ionako ne upotrebljavaju..
„Командант тих снага, генерал Владимир Шаманов, саопштио је: „Те јединице моћи ће да решавају задатке како у земљи тако и ван њених граница”.
Шаманов је истовремено указао да је због овако проширених и повећаних обавеза повећан и пријем у одговарајуће војне школе и академије – на 570, односно 540 питомаца.
„Данас је сваки други у Ваздушно-десантним снагама професионалац. До краја године ће 70 одсто нашег састава бити војници под уговором. Посебно подстичемо физичку припремљеност. Сваки војник који има звање мајстора у неком борилачком спорту – добија додатак на плату од 20.000 рубаља”.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Ned Apr 12, 2015 5:22 pm

Podsećajući na neke od zločina ustaške emigracije u Jugoslaviji, izdvajamo:
*1959. godina: Anto Šermet, pripadnik HNO iz Nemačke, zapalio poljoprivredno dobro “Bugar” kod Bihaća. Uhvaćen je i osuđen na osam godina zatvora.
*1963. godine, u leto, u Jugoslaviju su ubačeni Josip Oblak, Ilija Tolić, Branko Podrug, Rade Stojić, Vlado Leko, Krešimir Perković, Stanko Zdrilić, Mirko Fumić i Dražen Tapašnji koji su 20. jula podmetnuli eksploziv na pruzi Rijeka-Zagreb. Svi su otkiveni i osuđeni na zatvorske kazne od 7 do 14 godina.
*1967. godine: Krajem juna u SFRJ su ubačena petrica ustaša iz Francuske, koji su izvršili nekoliko terorističkih akcija. Ivan Cindrić, Jozo Vujović, Jozo Dedić i Luka Kraljević, svi pripadnici “Hrvatskog revolucionarnog bratstva”. Uhapšeni su i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
*1970. godina: U SFRJ je ilegalno ubačena 19-člana teroristička ustaška grupa iz Australije, SR Nemačke i Austrije, koja je u svojim diverzantskim akcijama ranila 15 i ubila 13 jugoslovenskih građana. Grupu su predvodila braća Andrić, Ambrozije i Adolf.
*1973.godina: Izvršena diverzija u garderobi glavne železničke stanice u Beogradu. U eksploziji poginulo jedno lice, dok je osam teže povređeno. Eksplozija izvršena po “ugledu” na onu u beogradskom bioskopu “20. oktobar” koju je, nekoliko godina ranije, podmetnuo ustaša Miljenko Hrkač.
*1975. godina: U junu te godine u SFRJ ubačeno dvoje ustaša iz Nemačke, koje je uputio Dane Šare sa zadatkom da izvrše nekoliko diverzantskih akcija u kojima je više ljudi poginulo ili je ranjeno. Terorista, Vinko Barišić i zapadnonemačka državljanka Barbara Plachetka su uhvaćeni i osuđeni na 20, odnosno 11 godina zatvora.
*1977. godina: Godina koja je ostala upamćena po zlu (brojne terorističke akcije ustaša u SFRJ i u inostranstvu), nazvana i godina ustaše Luburića,koji je bio jedan od glavnih nalogodavaca ustaške emigracije.
*1981. godine: U Imotskom su uhapšene ustaše Ante Kavlej, Nikola Malenica, Ivan Sočo i Tomo Pavlov, koji su iz nemačke u SFRJ stigli kako bi izvršili više diverzantskih akcija. Kod njih je, prilikom hapšenja, pronađena veća količina oružja i eksploziva.
*1982. godina: U nekoliko restorana na moru (“Smokva” na Pagu, “Galeb” u Rijeci, TO u Šibeniku i u Zadru) u kojima je ranjeno desetak gostiju, a nekoliko ih je smrtno stradalo. Organizatori akcije i izvršioci su ustaški emigranti iz Nemačke.
*1983. godina: Krajem decembra u Vinkovcima podmetnut eksploziv na železničkoj stanici, a samo nekoliko meseci ranije, eksplodirala je i benzinska pumpa u Slavonskom brodu. U eksplozijama, za koje je utvrđeno da su delo ustaških emigranata (koji su uspeli da pobegnu), srećom, osim veće štete na objektima, nije niko stradao.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Ned Apr 19, 2015 1:57 pm

Jama
I
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.


Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.


Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.


Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.


O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.


Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: „Slijep sam, mila moja mati,
kako ću tebe sada oplakati...”


A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!


Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: „Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoći;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II

Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom
„Smijte se!” - ubod zapovijedi prati -
Oboce svima pred krst ćemo dati!”


I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.


Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu):
provlačili su kroz uške nam žicu


I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
„Šutite!” - rikne krvnik - „nije lako,
Al potrebno je da tko ne bi bježo.”
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu šuti bol nanese.


Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.


Zaboravili kao da su nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
„Eh, jednu malu vidio sam danas...”
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: „Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!”
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.


„Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke”
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!”
Zareži pijan koljač kao zvjere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha što se zaljulja vrh žice.


Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže
O, taj je spašen! — rekoh svojoj tami
Ne opazivši da nas vode k jami.


Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srce preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srce skaču kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.


I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučuh da brojim:
Ja, pedeseti što u redu stojim.


I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijao, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.


Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.

IV

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, i mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu gdje će s drugima da trune.


Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.


Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.


Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.


Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V

O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).


Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tih su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv što iz grla pljušti.)


Korak po korak pošli smo; stali opet:
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
Što jamu čeka u redu stojeći.


Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.


Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago -
I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.


Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI

U bezdanu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.


Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.


I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.


Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.


O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.


Čuo sam kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.


Taj grozni teret što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži:
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlat! - al peče, peče, peče!


Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!


Puna je jama: Na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.


Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII

Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar kad se izvlači iz groba.


Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta što me živa love.


Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.


Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako


Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.


I sama sebe osjećo sam krivim
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX

O, nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dođe do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.


Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.


Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.


Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.


Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.


Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?


Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?


Gdje je zvonce goveda iz štale
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.


Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...


Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I živiš s onim koji ti je kriv?


Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?


Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće
Nego što su škrinja i klupa i stol?


Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.


Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.


Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?


Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: „Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!”
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.


Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.


Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Umro narodni heroj Jugoslavije Ilija Radakovic

Počalji  Milan Čet Apr 23, 2015 12:33 am

Рођен је 1923. године у Јошану код Удбине, као друго од петеро деце. Отац, по занимању лугар, често је био премештан, па је Илија детињство провео у више места. Основну школу почео је у Брувну, а завршио у Отрићу. Четири разреда гимназије и два Учитељске школе завршио је у Госпићу. У школи је почетком 1938. године био примљен у Савез комунистичке омладине Југославије.

У пролеће 1938. године учествовао је као сведок на судском процесу професорима веронауке због клеветања комуниста Јакова Блажевића, Недељка Жакуле и других. Због тога је био кажњен забраном уписа у трећи разред у Госпићу, па је школовање наставио у Петрињи, где је дипломирао 1941. године.
Народноослободилачка борба

У Априлском рату, по одлуци организације СКОЈ-а, јавио се као добровољац у 25. артиљеријски пук у Петрињи. После расула тога пука, 10. априла отишао је у Отрић, где се крио од усташа. Оца су му ухапсили 15. јуна и касније убили, а он се, два пута избегавши хапшење, склонио 21. јуна на планину Поштак. Ту је с Глишом Чуком учествовао у организовању оружане групе од петнаестак Завлачана и Отрићана. Касније се издвојила Отрићка група, од које је 27. јула формиран Девети герилски одред, чији је Илија био политички комесар, а Ћук командир.

Ноћу 27/28. јула одред је учествовао у заузимању железничке станице Зрмања, срушио пругу Зрмања–Прибудић и садејствовао у ослобођењу места Зрмање. Илија је био лакше рањен у заузимању железничке станице Малован 29. јула, али је остао у одреду. У августу је учествовао у борбама против усташа и домобрана око Грачаца, а почетком септембра против италијанских војника на Ресановцима.

Након јењавања устанка, Илија је 23. новембра са групом бораца приступио у Другу чету батаљона „Марко Орешковић“. Члан Комунистичке партије Југославије постао је 25. децембра 1941. године. Постао је политички делегат вода у батаљону, нешто касније политички комесар чете и од 24. априла 1942. године политкомесар батаљона.

Током рата, од 1943. до 1945. године, Илија је променио више јединица и дужности:

обавештајни официр Прве личке бригаде и Зрмањског оперативног сектора
политкомесар Севернодалматинског одреда
политкомесар Групе батаљона северне Далмације
командант Команде места Оточац
политкомесар Пете далматинске бригаде
политкомесар артиљеријске групе Осмог корпуса
политкомесар Девете далматинске дивизије

Ратни пут завршио је у Трсту маја 1945. године. Током рата, више је пута био похваљен од више штабова и Врховног команданта НОВЈ, Јосипа Броза Тита. Био је рањаван укупно три пута.
Послератна каријера

После рата, вршио је низ дужности у Југословенској народној армији, као комесар Друге, а затим Прве тенковске дивизије (1945—1948), комесар Четвртог механизованог корпуса (1948—1950). Након завршене Више војне академије, био је војни изасланик у Бурми (1954 – 1957), командант гардијске дивизије (1961 – 1965), начелник, у неколико управа, у Генералштабу ЈНА, заменик команданта за позадину Девете армије (1968 – 1970), помоћник Савезног секретара за народну одбрану (1978 – 1984) и заменик Савезног секретара за народну одбрану (1984 – јун 1985), након чега је редовно пензионисан у чину генерал-пуковника ЈНА.

На Дванаестом конгресу СКЈ био је изабран за члана Централног комитета СКЈ.

До 1998. године живео је у у Београду а од тада живи у Крању. Ожењен је, има два сина. Био је председник Фудбалског клуба и Југословенског спортског друштва „Партизан“. Један је од оснивача и најактивнијих чланова Друштва за истину о антифашистичкој народноослободилачкој борби у Југославији 1941-1945. и Савеза антифашиста Србије.[1]

Умро је 19. априла 2015. године у Крању.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Narodnom heriju hulje ukinule penziju !

Počalji  Milan Ned Maj 10, 2015 12:41 pm

ZAŠTO JE IZVIŽDAN GENERAL, NARODNI HEROJ I AKADEMIK,

DR GOJKO NIKOLIŠ*)

*) Na skupu Srba u Centru “Sava”, Beograd, 29. juna 1990.

Komentarisaću taj događaj oslanjajući se na ono što je objavila “Borba”, 3. i 4. jula 1990.

Gojko Nikoliš se predstavio skupu rekavši: “Rođen sam u čisto srpskom selu u Hrvatskoj. Otac mi je pravoslavni srpski sveštenik... Učio sam srednju školu u Karlovcu i Sremskim Karlovcima. Medicinski fakultet u Beogradu. Komunističkom pokretu sam pristupio 1935, ali ne po bilo čijem vrbovanju, već po potrebi moga ondašnjeg unutrašnjeg duhovnog bića. Kao dobrovoljac interbrigada učestvovao sam u Španskom građanskom ratu i 1941. do 1945. u NOR. Posle 50 godina partijskog staža osjetio sam potrebu da crvenu knjižicu vratim.” Za ovakav uvod dobio je blagi aplauz.

Slobodan sam (I. R.) da ovu kratku biografiju dopunim. Nikoliš je narodni heroj. U NOR-u je bio načelnik saniteta Vrhovnog štaba (Tito i Gojko u ratu jedini nisu mjenjali funkcije). Dugi niz godina, u dva navrata, bio je načelnik Sanitetske uprave JNA. Iz JNA u diplomatiju odlaze Koča Popović, Danilo Lekić, Dušan Kveder, Gojko Nikoliš, Peko Dapčević (svi “španci”) i još neki - poznata intelektualna elita ratne i posljeratne JNA. Akademik je SANU, zajedno sa Dobricom Ćosićem i Jovanom Raškovićem (koji predsjedavaju skupu na kojem njihov kolega biva izviždan, a da oni ne intervenišu).

Šta je na tom skupu rekao Gojko Nikoliš? Za položaj Srba u Hrvatskoj je rekao: “Reč je o strategiji denacionalizacije i asimilaciji... Savremena strategija hrvatskog rukovodstva (Tuđman je došao na vlast) prema Srbima predstavlja tihi, potajni genocid... Ustav Hrvatske je, najblaže rečeno, nejasan i dvosmislen.”

Za pitanje autonomije Srba u Hrvatskoj, Nikoliš kaže da se radi o “kulturnoj autonomiji, ali i osloncu na najveće tekovine hrvatske kulture... Svako začauravanje u čistu srpsku kulturu smatram štetnim i besperspektivnim za same Srbe”. Izrekavši ovo, biva izviždan sa glasnim protestima. Uprkos ovom, Gojko nastavlja: “Kada se govori i danas ovde o kulturnoj pomoći iz Srbije, preporučavam oprez i razum..., jer svaki prilaz ovom problemu sa pozicija strasti nanosi štetu Srbima, a pogoduje strategiji endehazeovaca.”

Govoreći o reviziji granica Srbije i vojnoj intervenciji “sve do Kupe”, Nikoliš smatra to “suludim i samoubistvom Srbije...”. Na ovom mjestu Nikoliš je prekinut s poklicima “i to mi je nekakav general”, “takvi su nas i doveli do ovog stanja”. Nikoliš je zamolio predsjedavajućeg da umiri publiku, što nije učinjeno, već je upozoren da skrati izlaganje. Akademik Nikoliš je mirno i uz osmjeh napustio govornicu i nije uspio da saopšti svoje sljedeće predloge za rješavanje problema Srba u Hrvatskoj. Predlozi su bili: “Oslonac na vlastite snage Srba u Hrvatskoj”, “Obnova nekadašnjih kulturnih prava, barem onih iz vremena austrougarske monarhije”. “Oslonac na demokratski raspoložene Hrvate, jer ovakvih ima... savez sa demokratskim Hrvatima..”, “Ne treba prihvatiti HDZ-ovske metode pretnji i pritisaka, nego raditi suprotno, kao što su partizani uvjek radili i pobjeđivali...”, “Želeo bih da vas podsjetim na moćnu Gandijevu strategiju (Nikoliš je bio ambasador u Indiji) i taktiku nenasilja kojom je uspeo da istera moćnu britansku imperiju.”

Kao zaključak, Nikoliš je ponovio “neophodno je jedinstvo među Srbima i akciono jedinstvo sa demokratskim Hrvatima na platformi ljudskih prava radi odbrane upravo tih prava, a protiv svakog nasilja”.

Sve ovo izjavio je javno Gojko Nikoliš 29. juna 1990, a 3. i 4. jula iste godine, svoja gledanja je obrazložio i proširio u otvorenom pismu akademiku Jovanu Raškoviću i prijateljima. Iz tog pisma navodim sljedeće: “Zvižduci meni, behu aplauzi odobrenja Tuđmanu.” “Voleo bih da vidim te junačine na Jelačićevom trgu u Zagrebu. Lako je velikosrbovati usred Beograda...” “Neshvatljiva je pasivnost dvojice harizmatizovanih srpskih autoriteta - lidera u borbi za slobodu misli i izražavanja koji se zovu Jovan Rašković i Dobrica Ćosić.” “Vama je godila ta galama velikosrpskih bojovnika. Trebalo je pronaći i žigosati Vuka Brankovića. Lideri se goje na ‘izdajicama’...” “Neće nas spasiti ni savez sa savremenim pravoslavljem. Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo istorijski pozitivnu nacionalnu ulogu u vreme ropstva Turcima... današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu da prihvatim...”

Obraćajući se Jovi Raškoviću, koji je frenetično pozdravljen na tom skupu, Nikoliš je, pored ostalog, izjavio: “Okomio si se na komuniste... nehumano je od Tebe kao lekara-psihijatra da komunistima ne priznaš etičku vrednost... pa se tako pridružuješ današnjoj antikomunističkoj histeriji koja ne vodi nikakvom i ničijem dobru.”

O teritorijalno-političkoj autonomiji Srba u Hrvatskoj napisao je: “Ne vidim mogućnost povlačenja bilo kakve jasne geografsko-nacionalne granice... u šahovskoj tabli, gde su izmešana srpska i hrvatska sela, a gradovi multinacionalni.” U istom pismu, Nikoliš ponavlja: “Vojnu intervenciju Srbije sve do Kupe smatram zaista samoubistvom Srbije”... i “za prvu kap krvi, bilo čije, u ovakvoj jednoj akciji snosili bi smrtnu odgovornost propagatori ove ideje”. A kada je ovo izgovorio narodni heroj, nastala je urnebesna galama sa... “sramota generale”. Otvoreno pismo Nikoliš - je počeo sa: “nazdravlje elito”, a završio “uzdravlje prijatelji”.

To je bilo juna i jula 1990, a 1992. Nikoliš je otišao u Francusku i tamo je umro, 300 km daleko od Pariza, bez generalske penzije koja mu je oduzeta, i na jednom malom mjesnom groblju sahranjen 1995, skrhan, pored bolesti i starosti, i predviđanim besmislenim ratom u Jugoslaviji.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Čet Maj 21, 2015 9:33 pm

Супротстављене снаге

У време почетка прве фазе книнске операције у Книну и најближој околини су се налазиле, поред Штаба 15. брдског армијског корпуса, следеће јединице:

264. пешадијска дивизије;
383. ојачани пук 373. легионарске дивизије;
делови 944. артиљеријског пука;
делови 29. пука тврђавских пионира;
581. и 583. морнарички стрељачки батаљон;8"
остаци 6. и 7. усташке бригаде;
2. батаљон 3. посадне бригаде (домобрани);
Динарска четничка дивизија.

Поред њих било је и неких мањих јединица (за везу, снабдевање, противавионску одбрану и сл.). Укупно, у Книну је било око 20.000 војника (14.000 немачких, 1.500 усташких са домобранима и 4.500 четничких), што значи да је непријатељ у току прве и друге етапе претрпео губитке од 7.500 војника.[2]

На комуникације према Лици распоређен је као појачање 847. пук 392. дивизије.

Све ове јединице биле су под командом команданта 15. брдског армијског корпуса генерала Густава Фена (Gustav Fehn).

Насупрот овим снагама стајао је 8. далматински корпус НОВЈ, који је под својом командом имао 9., 19., 20., и 26. дивизију, те један и по батаљон Прве тенковске бригаде, укупне јачине око 32.000 војника НОВЈ. Командант партизанских снага је био генерал Петар Драпшин.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Krajisnici potpisite peticiju i siri dalje !

Počalji  Milan Pon Maj 25, 2015 10:42 am

Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Milan Pet Maj 29, 2015 3:23 pm

„Optužuje nas se“, kaže Tito, „Da smo zaboravili objaviti neke dokumente o događajima poslije rata. Primjer je „Bleiburg“ i zašto se šutjelo o toj nesreći hrvatskog naroda. Ustaški emigranti i njihovi simpatizeri u inostranstvu optužuju mene da sam ja to stopirao, da sam ja naredio ubijanje ustaša, četnik , domobrana i belogardejaca koji su nakon sloma Njemačke, do tada njihovih saveznika, bježali iz zemlje bojeći se kazne za svoje zločine. Pa zaboga, drugovi, o tome se piše jednostrano, bez analitike, bez dokaza. Postoje moje depeše, tu je Kosta pa može potvrditi, o zabrani kažnjavanja zarobljenika bez suda.

Postoje moje depeše, tu je Kosta pa može potvrditi, o zabrani kažnjavanja zarobljenika bez suda – piše Tito

Znam da Kosta, krunski svjedok, ima cjelokupnu dokumentaciju o „Slučaju Bleiburg“ i trebalo bi, jasno sa dokumentacijom koju posjeduju Englezi i Amerikanci, to objasniti. Mi šutnjom kao da potvrđujemo što emigrantska štampa o tome piše, a piše što je i što nije istina, onako kako njima sada odgovara. Ja znam samo jedno, kad sam poslije rata o tome razgovarao s Churchillom i što se sve piše u emigrantskoj štampi, a i govori o tome, da mi je Churchill odgovorio: „Maršale, pustite ih neka pišu i govore. Mi Englezi, a i Amerikanci, znamo tko je kriv za tu tragediju. Mi smo, u svojim službenim biltenima, javno rekli da je za pogibiju tih nesretnika kriv Pavelić koji je iz Hrvatske pokupio sve što je mogao, da spasi sebe i svoje. Da nisu slušali Pavelića mnogi od njih i danas bi bili živi.“ Da, tako mi je rekao Churchill. Postoje dokumenta ne samo kod nas, već i kod Engleza i Amerikanaca, da je svoju vojsku, ne samo ustaše koji su bježali zbog zločinstva, Pavelić i njegovi generali su i domobrane, mobilizirane pred kraj rata, obukli ustaške uniforme i da sa djelom građanstva bježe pred komunističkim „osvetnicima“ kako su plašili narod i pripremali za bijeg. Zamislite, pa i deset tisuća Đujićevih četnika bježalo je preko Zagreba, s Pavelićevom dozvolom u tom povlačenju.

Strah od kazne „pobratio“ je Pavelića i Đujića, a oba su tada bili na spisku ratnih zločinaca. A sada nas i ustaše i četnici optužuju za „Bleiburg“

Strah od kazne „pobratio“ je Pavelića i Đujića, a oba su tada bili na spisku ratnih zločinaca. A sada nas i ustaše i četnici optužuju za „Bleiburg“. Mislio je Pavelić, a to potvrđuju i dokumenti, kako će s nekoliko stotina tisuća, što vojske, što civila, imati mogućnosti pregovarati s Englezima i Amerikancima na ravnopravnoj bazi. Prevario se i kada su Englezi tražili da predaju oružje, Pavelić i njegovi generali su to odbili. Tada je u povlačenju najviše poginulo ustaša i domobrana koji su pokušali proboj, ali su u okršajima sa našom Armijom, koja im je zapriječila proboj, zaustavljane. S druge strane, više tisuća te vojske u rasulu poginulo je i od mitraljiranja engleske armije, koja je dobila zadatak sprječavanja proboja prema zapadnim saveznicima. Sam Pavelić napisao je, odmah poslije rata, da su za „Bleiburg“ najviše krivi Englezi, da bi na kraju konstatirao: „Englezi me nisu htjeli prihvatiti jer im to nije bilo u interesu. Oni su veći krivci za tu našu katastrofu od Titovih partizana „.
Milan
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Komunisti Republike Srpske Krajine - Page 24 Empty Re: Komunisti Republike Srpske Krajine

Počalji  Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 24 od 25 Prethodni  1 ... 13 ... 23, 24, 25  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu