UVID U PROCEDURU VLADINIH STRATEŠKIH PROJEKATA

Ići dole

UVID U PROCEDURU VLADINIH STRATEŠKIH PROJEKATA

Počalji  rozalin taj Uto Jan 29, 2008 10:45 am

Federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vahid Hećo uputio je danas pismo kantonalnom tužiocu u Sarajevu Branku Šljivaru u kojme traži da izvrši uvid u kompletnu proceduru realizacije strateških projekata rekonstrukcije i ...

... investicija u elektroenergetski sektor Federacije BiH koje vode resorno ministarstvo i Vlada Federacije BiH, saopćeno je iz tog ministarstva.

Obraćam Vam se sa zahtjevom da u skladu sa Važim zakonskim ovlaštenjima izvršite uvid u kompletnu proceduru realizacije strateških projekata rekonstrukcije i investicija u elektroenergetski sektor Federacije BiH koje vodi ministarstvo na čijem sam čelu i Vlada Federacije BiH.

Svjedoci ste da se posljednjih dana vodi monstruozna medijska kampanja kojom se pokušava kriminalizirati procedura realizacije pomenutih projekata. Pozivam Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu da izvrši uvid u kompletnu proceduru i zakonitost postupka. I ja i svi uposlenici Ministarstva energije, rudarstva i industrije Federacije BiH stojimao Vam 24 sata na raspolaganju u pružanju svih potrebnih informacija i dokumentacije o projektima i proceduri.

Istovremeno, upućujem Vam molbu da na ovaj zahtjev reagirate brzinom značaja koji za Bosnu i Hercegovinu ima investicija od sedam milijardi maraka i osiguranje egzistencije preko osam hiljada rudara u Federaciji BiH, kako zbog sporosti procedure strani investitori ne bi odustali od investiranja u naše strateške projekte.
avatar
rozalin

Broj poruka : 84
Datum upisa : 07.01.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.titanik.bloger.hr/

Nazad na vrh Ići dole

uvid u *knjigovodstveno i stvarno stanje*....

Počalji  Milan taj Sre Maj 05, 2010 2:13 pm

Dolina uspomena
Autor: Mile Stojic, Feral Tribune, Split 2006-04-20

Slomom komunizma opustjele su plaže Hepokove, a slasne metkovićke mandarine zamijenile su one iz Španjolske. Radničku muku opljačkali su Brajkovići i Jambe, a edenski vrtovi Poneretlja urušavaju se i mogli bi uskoro propasti, potonuti ponovo u močvaru.

Rijeka Neretva izvire ispod Jabuke planine i ulijeva se u Jadransko more. Tako je glasila uvodna rečenica lekcije širi zavičaj, jedna od onih rečenica koje se pamte cijeloga života, kao kakvi sudbonosni stihovi. Sliv i vir, tok i delta Neretve bili su i ostali onaj mikrokozmos, onaj lokalni univerzum što nikada ne može izblijedjeti ni u oku, niti u pamćenju. Dolina Neretve, nekada prozvana hercegovačkom Kalifornijom, uskoro bi mogla postati beživotna pustinja. Naime, rijeka je cijelim svojim tokom zagađena; zbog prodora slane vode u podzemne vodotokove suše se pojedine sorte mandarina, a zaslanjenje tla smanjuje obradive poljoprivredne površine namijenjene intenzivnoj sadnji povrtlarskih kultura, upozorava nedavno Slobodna Dalmacija. Gradnjom pet hidroelektrana gornji tok rijeke je unakažen, gotovo je uništena njezina flora i fauna, pa ipak još je uvijek teško naći vodu čija se ljepota i boja može mjeriti s azurom Neretvinim.

U vlaku što ponovo klopara tom blagoslovljenom trasom, tom kraljevskom dolinom od Konjica prema moru, prisjećam se vila i vilenjaka, bajki i predanja iz djetinjstva. Neretva je, poput Nila u starom Egiptu, bila oaza cjelokupne kulture i života siromašnog hercegovačkog kraja. Unosila je dah izobilja u tu škrtu pokrajinu, čiji su se ljudi stoljećima iseljavali trbuhom za kruhom, a pjesnici pjevali pohvalnice dalekim i nepoznatim zemljama i vladarima. Neretva! Sa litica njezinih kanjona glasala se naša mrka Lorelei, na njenim se obalama ispirala krv i zlato, a u njenoj delti odmara se izmučena ljudska kost. Ona vijuga poput zmije između rimskih naseobina Lisičića i Mogorjela, između vitkih munara Mostara i Počitelja, između tvrđava Norina i festunga Opuzena, krijući u donjem toku potopljene gusarske galije. Oko Mostara počinju njezina vinogorja, gdje su bosanski, humski i habsburški vladari zasađivali i uzgajali svoje zlatno trsje.

U našem su vremenu dolini ove rijeke snažan pečat davala dva suvremena gusara, puntara i partizana – Osman Pirija i Stanko Parmać. Doći će vrijeme kada će ljudi Hercegovine (ako ih uopće bude bilo) ovoj dvojici podizati monumentum aere perennius. Osman Pirija (1925.– 2002.) bijaše čovjek koji je prije tri desetljeća zasadio vinovu lozu na hercegovačkome kršu i tako ozelenio hercegovačku pustinju, podigao čuvene hercegovačke vinograde. Vodu iz Neretve doveo je praktično do svakog trsa ogromnih kamenih plantaža u Brotnju, osnovao Hepok i svjetski afirmirao hercegovačka vina, danas čuvenu žilavku i blatinu. Žestoko se usprotivio izgradnji Aluminijskog kombinata početkom sedamdesetih, tvrdeći da će ovaj industrijski mastodont ekološki upropastiti Neretvu – pa ga je komunistička birokracija u trenucima procvata njegova djela smijenila i pokušala gurnuti u anonimnost.

Dok je Hepok bilježio impresivne rezultate, na ime njegova tvorca bijaše stavljen politički embargo, tadašnji mediji (sredstva informiranja) su ga prešućivali gotovo cijelo jedno desetljeće. Kao redovni profesor poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu Osman Pirija odlazi tad u Libiju, gdje u arapskim pustinjama podiže životvorne oaze. Početkom rata imenuju ga za upravitelja upropaštenog Agrokomerca, a onda dolazi kaos i neimari poput Pirije ostaju bez riječi i bivaju potisnuti od vandala. Umro je Pirija prije četiri godine u podijeljenom gradu – Aluminij, doduše, nije uništio Neretvu, ali je ostao aparthejdom podijeljen i zatvoren za Pirijine sunarodnjake...

Donji dio toka Neretvinog, od Metkovića do ušća, kultivirao je, pak, Stanko Parmać (1913.- 1982.), partizan i gusar. Rođen je u Opuzenu, a kao učitelj službovaše prije rata diljem Dalmacije, da bi se aktivno uključio u narodnooslobodilački rat i postao zapovjednikom slavne Devetnaeste dalmatinske divizije. Bio je narodni heroj - proslavio se junaštvom u strašnoj bici na Sutjesci, a oslobođenje zemlje dočekao je u činu kontraadmirala. Umirovljen je 1958. godine, a nakon toga imenovan za direktora poljoprivredne zadruge Neretva u Opuzenu. Parmać je uskoro pozvao sovjetske stručnjake i naložio im da divovsku močvaru isuše i pretvore je u sredozemni voćnjak i vrt. Tako je stvoren PIK Neretva – na poljima gdje je nekad rasla trstika i šaš procvala je vinova loza, nikla su stabla mandarina i kajsija, bostana i pipuna. Stanko Parmać, čovjek staroga kova i čvrste ruke, smijenjen je početkom sedamdesetih, jer se suprotstavljao političkoj vrhuški iz Zagreba. Njegovu su smjenu radnici Neretve doživjeli kao udar na svoje uspjehe.

Slomom komunizma opustjele su plaže Hepokove, a slasne metkovićke mandarine zamijenile su one iz Španjolske. Opustjela su i sjećanja na Osmana i Stanka. Ne ori se više kikot Grozdanin u humskim vinogradima. Radničku muku opljačkali su Brajkovići i Jambe, a edenski vrtovi Poneretlja urušavaju se i mogli bi uskoro propasti, potonuti ponovo u močvaru, upozoravaju stručnjaci, koje više nitko ne sluša. Zbog višegodišnjeg neodržavanja hidromelioracijskog sustava, more prodire u kanale i vodotokove, pa se ovakvom slanom vodom ne mogu navodnjavati poljoprivredne kulture. Kapitalizam nas već guši svojom bezosjećajnošću i mrzne nam srca svojim ledenim dahom.

Nikada više sinovi rudara neće postajati pjesnici, niti sinovi ratara svjetski stručnjaci. Po povratku iz Hercegovine sretoh u Sarajevu još jednog odmetnutog sina Neretve, Gorana Babića iz Slivna Ravnog, gusara također, što mi pokloni knjigu u kojoj imaju i stihovi s kojih se nostalgija cijedi kao med iz tijela hercegovačke smokve tenice: Došla je prijateljica i vidjela da u našem dvorištu raste smokva. Obradovala se jer, reče, nije vjerovala da u ovim krajevima može izrasti voćka koju najviše voli. Ovo divlje, samoniklo drvo. Predložio sam joj da je presadi - nema razloga da ne uspijeva kod nje, u njenom malom vrtu.

Jer ja pamtim drugu smokvu. Onu, koja je nikla na zidu kuće na Slivnu. Na Slivnu Ravnome povrh Opuzena. Gore u brdima gdje je živio djed Boško.

I dundo Nikola. I nona Lucija. Gdje su živjeli svi moji od prvih vremena i gdje sada nikog nema. Osim smokve u zidu. Možda više nema ni zida ni kuće. Ni groblja s kapelom. S brojnim mrtvim rođacima u našoj grobnici. Ni Liberana plavog s njegovim poskocima...

Hoću li se ikad vratiti u zavičaj?, pitaju znatiželjni, dobronamjerni i drugi. Pitaju ljudi, koje to zanima. Ali kiše su sprale imena na groblju. Umro je luđak Butigan, jedini stanovnik sela. Ne bih znao koja je moja zemlja, jer su se kamene međe srušile. I ja više nemam zavičaja, ničeg više tamo nemam. Tamo daleko, kraj mora. Ni smokve u zidu. Ni kuće koja se ruši
avatar
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Re: UVID U PROCEDURU VLADINIH STRATEŠKIH PROJEKATA

Počalji  Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu