Socijalisticka Radnicka Partija

Ići dole

Socijalisticka Radnicka Partija

Počalji  Milan taj Sre Avg 25, 2010 10:13 pm

Akcija “Oluja” i “Dan domovinske zahvalnosti” – stav Socijalističke radničke partije


Ovih dana, kao i svake godine početkom kolovoza, iritantno je pratiti hrvatske medije, koji pompozno i navijački slave praznik pretenciozno i patetično nazvan “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti”, bez da se itko kritički osvrnuo na akciju “Oluja”, a kamoli spomenuo istinu o biti te akcije - činjenicu da je akcija Oluja planirana, organizirana i provedena kao zločinačka organizacija etničkog čišćenja, kojom je velik broj hrvatskih građana protjeran s njihovih vjekovnih ognjišta, čime je akcija Oluja poprimila karakter protuhrvatske operacije, budući da je (s)rušila vrijednosti proklamirane Ustavom RH: hrvatski građani su ubijani, protjerivani, uništavana im je imovina.

Stoga 5.8. nije dan pobjede građanske, već jednoetničke Hrvatske. Dan zločina nad hrvatskim građanima, društvom i državom, pa je apsurdno i morbidno da ga ta ista država obilježava kao praznik.

Karakter akcije Oluja nije ni najmanje upitan, jer ga precizno oslikavaju brojni povijesni dokazi: ne samo način na koji je akcija provedena, ne samo njene katastrofalne posljedice, nego i brijunski transkripti koji dokazuju da je etničko čišćenje bilo dogovoreno u najvišem državnom vrhu, na sastanku predsjednika Tuđmana s generalima HV-a.
Neki osporavaju autentičnost brijunskih transkripata, ali o njihovom postojanju ne svjedoče samo materijalni dokazi, već i indicije koje osnažuju vjeru u njihovo postojanje: u kontekst ponašanja hrvatskog državnog vrha (nacionalistički i šovinistički govori, nestajanja civila srpske nacionalnosti diljem zemlje, ratni zločini koji nisu procesuirani, i na taj način neizravno poticani...; općenito sustavno širenje mržnje protiv dijela hrvatskih građana) u devedesetim godinama brijunski transkripti se odlično uklapaju.

U pitanje se ne može dovesti Tuđmanova izjava, koji je nakon Oluje rekao da je iz Hrvatske nestao "remetilački faktor". Već ovaj termin, u sklopu s ostalim indicijama stavlja Tuđmana u hitlerovsku kategoriju, kategoriju etničkog čistača s predumišljajem.

Stoga smatramo da se akcija Oluja, s obzirom na sramotno mjesto koje zauzima u hrvatskoj povijesti, nikako ne bi smjela obilježavati kao državni praznik, čak i da su njome postignuti važni politički ciljevi, budući da bi u tom slučaju razmjer zločina zasjenio njene pozitivne posljedice (uspostavu suvereniteta RH na cijelom teritoriju). S obzirom na to da je RH 25.6.1991. proglašena samostalnom i neovisnom državom, da je 8.10.1991. i formalno postala neovisna država, te da je puni suverenitet na svom teritoriju ostvarila tek 1998., mirnom reintegracijom istočne Slavonije, jasno je da je 5.8.1995. datum od mnogo manjeg značenja za povijest hrvatske državnosti, pa smatramo da je njegovo obilježavanje prvenstveno slavljenje zločina, a ne oslobađanja.

Izjave tipa “Oluja je imala i tamnu stranu, ali se u osnovi radi o briljantnoj akciji i velikoj pobjedi” smatramo krajnje licemjernim, jer se akcija Oluja ne može dijeliti na samu akciju (tobože čistu kao suza) i zločine nakon nje, budući da je njena bit zločin etničkog čišćenja. To će se, uvjereni smo, vidjeti i u presudama Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, na kraju postupaka koji su u tijeku.

Dalibor Vidović, predsjednik Gradske organizacije Rijeka i član predsjedništva SRP-a
bounce
avatar
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Socijalisticka Radnicka Partija

Počalji  Milan taj Sre Avg 25, 2010 10:28 pm

Blajburg kao kukavičje jaje kontrarevolucije


Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović sa svojom svitom, pred lažnim kamenom stradanja hrvatske vojske na Blajburškom polju, uz stisak ruke ustaškom nostalgičaru, doimao se poput uprave i igrača Crvene zvijezde krajem prošle godine pred spomenikom velikana četničkog pokreta na groblju Libertyvilleu u Chicagu, nogometnog kluba koga su partizani osnovali još dok je Berlin čvrsto bio u rukama nacista. Nije lako razumjeti što je bilo u glavama igrača koji još uvijek nose zvijezdu na majicama, a Josipović pak, za koga vjerujemo da nosi zvijezdu u srcu, svoje misli je otkrio, dakle «da zaokruži povijest drugog svjetskog rata i da na tekovinama antifašizma i domovinskog rata nastavimo graditi europsku Hrvatsku». Josipovićeva retorika kao i obično može čak i goditi pacifističkom uhu i uhu neupućenih, ali ovoga puta je nažalost faktografski neodrživa, previše šupljikava, a time i iluzorna. Ta čudovišna gesta stravično je podcjenjivanje fenomena fašizma i antifašizma, povijesnog značaja NOB-a i revolucije izvojevane u ratu i poraću za hrvatski i sve ostale narode na ovim prostorima, žive isprepletenosti te prošlosti sa sadašnjosti i budućnosti i zasigurno neće pridonijeti smirivanju prijepora, već ih nepotrebno razgaljivati, dakle suprotno od onoga što je Josipović pretpostavljamo htio. Jer prijepore razvijaju gubitnici i zločinci što je na neki način i razumljivo, ali s njima ne može biti dijaloga. Ili to vrijedi za Hitlerove naciste, Musolinijeve fašiste, četnike i druge kvislinge, ali ne i za ustaše, jer oni su ipak hrvati. Josipovićev posjet i posjeti svih drugih hrvatskih zvaničnika Blajburgu do sada daju legitimitet upravo tom blasfemičnom i pogubnom obziru.

Prijepori i činjenice
Faktografski, Blaiburg je poljana na kojoj se okupio ostatak poražene i od svog vodstva napuštene kvislinške i zločinačke ustaške vojske (i ne samo ustaške) i njenih simpatizera, savješću opterećenih civila, po ustašama od svojih domova odvedenih i plašenih od tobožnje osvete nastupajuće oslobodilačke vojske, korištenih kao štit u nastavku borbe sa partizanima i nakon kapitulacije glavne nacifašističke sile, a danas prikazivane kao žrtve komunističkog, a ne vlastitog ustaškog zločina. Blajburg dakle legitimira definitivni poraz ustaške vojske NDH. Sve je to bilo poznato već 1945. godine i teško se tu još nešto može dodati, a još manje oduzeti. Povijest drugog svjetskog rata odavno je zaokružena i naknadno može biti samo revidirana. Nakon 1945. godine Europa i Svijet, uključujući i Hrvatsku i bivše zajedničke države Jugoslavije, izgrađivani su na tekovinama antifašizma, a uspostavljeni mir faktički je čin pomirenja. Zar nismo posle rata svi išli u iste škole, pa čak i na radne akcije, radili u istim poduzećima, sjedili u istom radničkom savjetu, a da nitko nikoga nije pitao gdje je bio za vrijeme rata ili gdje su bili njegovi roditelji? Ali jedan dio s time se nije pomirio, već je nastavio neprijateljski djelovati, što je bio njihov izbor. Sjećamo se mi i ustaških bombi 1971. godine na našim plažama i hotelima s kojima je trebao biti upropašten turizam. Sjećamo se mi i terorističke grupe sredinom sedamdesetih godina, kao i mnogih drugih ružnih stvari iz ustaške zločinačke epopeje, što se sada želi prevesti u nekakvu patriotsko-domovinsku epopeju. To što se u Hrvatskoj nakon političkih promjena devedesete, pola stoljeća poslije, ponovno postavlja pitanje drugog svjetskog rata, zapravo sve govori o karakteru tih promjena i snagama koje su u njima isplivale, a baš ništa o karakteru drugog svjetskog rata i to je taj pokušaj revizije. Nažalost i tzv. domovinski rat koga je Josipović smjestio u kontinuitet, čedo je tih promjena i već zbog toga ne može biti kontinuitet, već diskontinuitet. No ovom prilikom nećemo ulaziti u taj problem i ostajemo samo na Blajburgu. Blajburg dakle nije simboličko mjesto stradanja hrvatske vojske i naroda, kao što svjedoči tamo podignuto obilježje, već ustaša i narodnih izdajnika koji su svoju sudbinu odredili svrstavanjem na stranu izdaje i fašizma, makar je i tamo u završnim operacijama, i to baš zahvaljujući ustašama, ginuo i hrvatski narod. No mjesto stradanja hrvatskog naroda, ali i Srba u Hrvatskoj i drugih naroda na ovim prostorima, bilo je daleko šire, širom Jugoslavije i Europe, u brojnim logorima izgladnjelim gradovima, spaljenim selima, mnogim ratnim poprištima od Žumberka, Kamnika, Banije, Like, Korduna, Istre, Gorskog Kotara i Primorja, Neretve, Sutjeske i Srijemskog fronta, pa do Dravograda, i upravo tu širinu revizionisti bi htjeli prešutjeti. Mjesta poraza fašističkih i kvislinških sila, kao što je Blajburg, bilo je također bezbroj, ali ti porazi za naš narod i cijeli napaćeni svijet, predstavljala su olakšanje i radost. Kakvu to iznimku treba imati Blajburg? Kakav to popust i ekskluzivnost danas traže hrvatski klerofašisti i ustaški nostalgičari i gdje se to izgubio njihov tobožnji ponos? Kažu pijetet. Na kakav se to pijetet pozivaju fašisti i ubojice koji su baš tu čudovišnu emociju stravično malo pokazivali pred mnogim nevinim i nezaštićenim ljudskim bićima, starcima, ženama i djecom, pa i zarobljenim vojnicima. Mogu se na pijetet danas pozivati i ljudi koji su Hrvatsku, i ne samo nju, devedesetih ponovno gurnuli u rat, samo zato da bi oni za sebe uzeli sve ono što je narod 45 godina stvarao, a na kraju završio obespravljeno na ulici, bez posla i osiromašen. Što to razgaljuje srca tobože suvremenih hrvatskih političara? Je li podlijeganje pacifističkom licemjerju iza kojega stoji samo zločin, vrlina ili neizmjerna glupost, ali i opasnost jer fašizam nipošto nije rekao svoju posljednju riječ. Uostalom, koji su to državnici nakon drugog svjetskog rata odavali počast na mjestima poraza fašističkih snaga, poput Josipovića? Čime su to hrvatski kvislinzi zaslužili pijetet danas ipak antifašističke Hrvatske ako to slučajno nije novac koji su devedesetih uložili da razore njene antifašističke temelje i da za sebe sa ostalim lupežima i tajkunima, otmu dio nacionalnog bogatstva i političke moći. Ne, nikakvog tu pijeteta na kojega se ustašonostalgičari i nova kasta na vlasti pozivaju, nema, do drske relativizacije i prećutne rehabilitacije. Iz navedenih i mnogih drugih razloga, Blajburg stoga ne može biti mjesto klanjanja antifašista i službenih zvaničnika današnje atifašističke Hrvatske, a taj lažni kamen mora biti uklonjen kao fašistička provokacija, baš kao što je uklonjen spomenik Francetiću u Slunju i Budaku u Lovrincu. Čak što više, takav postupak zvaničnika je protuustavan jer je u Ustavu Hrvatske navedena i izričita ograda od NDH i njene ideologije. Taj lažni kamen je sramota za Republiku Hrvatsku, Austriju na čijem se teritoriju nalazi, Europu i cijelu antifašističku koaliciju. To je okupljanje fašističkih nostalgičara i njihovih simpatizera. Ono može imati samo jednu poruku – «klali smo, pa što, i opet ćemo ako treba».

Antifašisti nisu bili na Blajburgu i neće
Na svu sreću, i pored svih Josipovićevih nastojanja, to mjesto okupljanja vampira, nisu posjetili antifašisti. Ako je netko od sabovaca i bio, bio je kao sabov izdajnik koji se išao, kako neko već i reče, pokloniti izdajnicima, a to i može biti primjereno. Čak da je tamo otišao i cijeli SAB, što nije, jedno udruženje građana, ma koliko hvale vrijedno i poštovano bilo, ne bi imalo tu legitimaciju tobožnjeg zaokruživanja povijesti. Taj legitimitet leži mnogo dublje i šire u narodu i to ne samo hrvatskom, nego svim Jugoslavenskim narodima koji su tu borbu vodili i ne bi se moglo izraziti bez boraca sa Neretve i Sutjeske i drugih brojnih stratišta, majke Knežopoljke i majke sa Korduna, ali i širokih masa širom bivše države koji su narodnooslobodilačku borbu prihvatili ne samo kao antifašizam, već i kao revoluciju u kojoj su crpili svoje nadahnuće i pregalaštvo za izgradnju boljeg života i mira, a fašizam odbacili kao najveću nesreću, a s njim i domaće kolaborante koji su bili i gori od samih fašističkih okupatora.

Blajburg u funkciji ponovnog porobljavanja hrvatskog naroda
Nakon II svjetskog rata u ozračju hladnog rata, Blajburg kao grobište ustaške ideologije i NDH, postaje mjesto uskrsnuća jer hrvatski klerofašist i malograđanin kao pripadnik božjeg naroda i sam je Isus Krist i sve čini kao sam Krist. On ima svoj križni put, a to je put prema Blajburgu i natrag, i mjesto uskrsnuća svoje ustaške ideologije, a to je Blajburg koga je licemjerni zapad zbog svog bolesnog antikomunizma bio voljan tolerirati za potrebe dana D koji se devedesetih i dogodio. Nakon pada Berlinskog zida pak, Blajburg postaje kukavičje jaje kontrarevolucije sa ciljem da se kompromitira velika epopeja NOB-a i socijalne revolucije i njeni nesumnjivi poslijeratni uspjesi, diskvalificira komuniste kao glavne inspiratore i protagoniste antifašizma, i eliminira njihov utjecaj u narodu i javnosti kako bi se što lakše i sa što manje otpora, ostvarila pretvorbena pljačka hrvatskog naroda i vratila ga natrag u neprovjetravanu balkansku krčmu čiji će vonj, strani multinacionalni kapital, sprejem olakšavati samo prilikom ulaska u nju, radi uvlačenja svoje šape u narodne džepove. Očigledno je dakle da je Blajburg danas dobio novu političku dimenziju. Glavni problem nije i neće biti toliko ustaški recidivizam i smiješni Blajburški vod, već potreba za trajnim izvorištem antikomunizma s kojim se sada plaši obespravljen i opljačkan hrvatski narod da se ne dosjeti jadu i opet okrene komunistima, a koji produciraju klerici, privatizacijski predatori, tajkuni, renegati, konvertiti i profiteri svih boja, na smrt preplašeni da sve što su ukrali mogu izgubiti, jer to je pitanje otvoreno sve dok ukradeno ne bude vraćeno. Golem socijalni i kulturni preobražaj i silan napredak, mir i sigurnost koju smo posjedovali, poput zaraze prijeti u usporedbi sa sadašnjim bijednim životom, i tu tekovinu i naviruća sjećanja ljudi, treba svim silama kompromitirati i ogaditi. Antikomunizam je za to provjereno i omiljeno sredstvo kontrarevolucije sa naročitom ulogom i blagoslovom klerika i Kaptola. Mitomizacija Blajburga i manipulacija s njim, danas svoje trajno izvorište ima dakle u socijalnom raspadu i novoj klasnoj antagonizaciji hrvatskog društva i u funkciji je klasne borbe koju nova kasta na vlasti vodi protiv prevarene i obespravljene radničke klase i najširih narodnih masa, što znači da se taj problem i ne može riješiti pomirbom i rukovanjem sa ustaškom nostalgijom. Sve dok bude postojala potreba za antikomunističkom ujdurmom, Blajburg će biti iznova instrumentaliziran i pokazivan kao mjesto komunističkog zločina, a ne ustaškog sloma, ali sada ne toliko u funkciji rehabilitacije ustaštva, nego prije svega, opstanka vladajuće klase plašenjem od komunizma. Na Blajburgu će se i dalje rojiti mržnja i neki novi koljači. Povijest se dakle ponavlja, samo na novoj razini. Todorić, Pavić i moćni strani multinacionalni kapital rađe će se poslužiti fašizmom, nego dopustiti neku novu nacionalizaciju. Istovremeno, oni će se koristiti i antifašizmom, bez komunista kao lijepom slikom, ali u srcu će gajiti simpatije prema suspenziji demokracije (fašizacije) u obrani od neke pretjerane socijalizacije. Tu je Rodos, gospodine Predsjedničke, i tu treba doskočiti. Pustite ustaške nostalgičare, daleko im kuća, glavni poticaj prijepora je nova klasa. Povijest svih dosadašnjih mržnji i klanja je prije svega povijest klasne borbe, a ne samo proste subjektivne volje. Put prema istinskom pomirenju je put prema društvu bez nepomirljivih klasa. Socijalizam ili barbarstvo, očitije danas više nego ikad ranije.

Predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske
Ivan Plješa
avatar
Milan

Broj poruka : 7174
Datum upisa : 26.06.2008

Pogledaj profil korisnika http://www.yu centar tito

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu