Komunisti Republike Srpske Krajine
2 posters
Strana 6 od 25
Strana 6 od 25 • 1 ... 5, 6, 7 ... 15 ... 25
Mediji nisu objavili da je Hrvatska napala Knin
Unistiti sve srpsko: Ubijeno 1.205 civila, 522 zene i dvanaestoro dece
* From: "MGK" <goodcop78@xxxxxxxxxxx>
* Date: Sat, 06 Aug 2005 14:37:11 GMT
Unistiti sve srpsko
03.08.2005
Pao Knin
4. avgusta 1995. godine poceo dugo pripreman egzodus Srba iz Krajine. Sa
svojih ognjista prognano 280.000 Srba. U brutalnom napadu hrvatske vojske
ubijeno 1.960 ljudi, spaljeno 40.000 srpskih kuca. U noci pre vojnog udara
na RSK, Franjo Tudman porucio svojim generalima: "Srbima zatvoriti sva
vrata, pa ih onda unistiti!"
RANO jutro, oko pet casova, petak, kisa granata pada po usnulom gradu. Gore
kuce, praste eksplozije, ljudi u panici izlecu, dovikuju bliznje. Majke
nedrima grle uplasenu decu, trce. Jauci jaci od raketa, paraju nebo. Metez,
panika, strah, opet bombe. Pao je Knin!
Dan kasnije, u napusteni grad usla je hrvatska vojska i na kninskoj tvrdavi
istakla sahovnicu.
Najcistiji srpski etnicki prostor u bivsoj SFRJ, omeden Dinarom, Manjazom,
Velebitom i Petrovom gorom, za samo nekoliko dana ociscen je od srpskog
zivlja. U drugoj najvecoj seobi Srba, za cetiri dana, s Banije, Korduna, iz
Like i severne Dalmacije, prognano je 280.000 Krajisnika! Pogrom je poceo na
danasnji dan, pre deset godina, napadom hrvatske vojske, policije i
Hrvatskog veca odbrane na Republiku Srpsku Krajinu. Hrvatske snage udarile
su snaznom artiljerijskom i raketnom paljbom po polozajima Srpske vojske
Krajine i svim gradovima. Pod najzescom vatrom hrvatskog dalekometnog oruda
nasli su se Knin, Petrinja, Obrovac, Benkovac, Glina, Kostajnica i Drnis.
Ratna avijacija hrvatske vojske sinhronizovano je tukla aerodrom u Udbini,
Petrinju, telekomunikacioni predajnik na brdu Celavac, posle cega su
prekinute sve telefonske veze u RSK.
Na Krajinu je krenulo 138.500 hrvatskih vojnika i policajaca. U brisanju
svega srpskog ucestvovalo je 700 tenkova i oklopnih transportera. Smrt je
sejana iz 1.800 komada artiljerijskog oruda, minobacaca i raketnih sistema
dometa do sto kilometara. Kolonu staraca, zena i dece, bombardovalo je 47
aviona i helikoptera. Srpski etnicki prostor u Hrvatskoj konacno je ociscen,
sto je i bio glavni cilj "Oluje" u kojoj je ubijeno i nestalo 1.960 Srba.
Bihacki dzep
PESADIJSKE jedinice Hrvatske vojske i specijalne brigade MUP najpre su
udarile na lickom i banijskom frontu, a ubrzo zatim i prema Drnisu.
Hrvatskoj pesadiji podrsku su pruzile artiljerijske i oklopno mehanizovane
snage HV.
Na lickom ratistu hrvatska soldateska se probijala iz smera Gospica prema
Medaku i, dalje, Gracacu. Na Gracac koji je bio strateski vazan za potpuno
odsecanje Kninske Krajine i Like, krenule su i zloglasne hrvatske trupe sa
velebitskog masiva.
Najvece borbe na banijskom ratistu vodene su na potezu Gora - Graberje -
Glinska Poljana, na prilazima Petrinji, u rejonu Sunje i Dubice. Zamisao
hrvatskih stratega bila je da, preko Banije izbijanjem u Dvor na Uni, dopru
do Suve mede i tu se spoje sa jedinicama Petog bihackog korpusa muslimanske
armije BiH. Spajanje hrvatskih i muslimanskih snaga iz "bihackog dzepa"
planirano je i prodorom Tudmanove soldateske preko Korduna. Zato je hrvatska
vojska, iz Karlovca krenula na ovaj deo RSK, potpomognuta tenkovskim
bataljonom. Iz Josip Dola, nadiruci prema Plaskom, podrsku im je pruzala
mehanizovana brigada.
Plan je bio i da se jakim dejstvom u pravcu Vrhovina otvori mogucnost
prodora prema Korenici i Plitvickim jezerima. Oklopno mehanizovane jedinice
HV silovito su napale i Drnis, udaljen samo dvadesetak kilometara od Knina.
Na granice zapadnog dela RSK, Hrvatska je dovela sve elitne jedinice.
Okosnice njenih snaga bile su profesionalna gardijska brigada i specijalne
jedinice MUP.
Rat je, dakle, voden celom linijom fronta - od Orasja do Dubrovnika.
Hrvatski radio neprekidno je emitovao poziv Franje Tudmana upucen "gradanima
srpske nacionalnosti" u kojem se trazi njihova predaja. Predsednikova
egzaltiranost prekidana je marsevima i borbenim pesmama. Hrvatska je
optuzila Srbe da su tokom noci, izmecu cetvrtka i petka, bombardovali
dvadesetak hrvatskih gradova, sto je bio neprihvatljiv izgovor za agresiju
na Srbe u Krajini.
U toku napada na RSK, a dobrim delom i posle borbenih dejstava, opljackano
je, spaljeno i poruseno vise od 40.000 srpskih kuca.
Kolone tuge
DOKUMENTACIONO-INFORMATIVNI centar "Veritas" evidentirao je 1.205 poginulih
Srba civila, medu kojima su 522 zene. Ubijeno je dvanaestoro dece!
Sve sto su zapadni Srbi bastinili pet vekova svoje istorije, za ta samo
cetiri dana otislo je u nepovrat. Posle pokolja Srba kod Gospica, na
koranskom mostu, u Zapadnoj Slavoniji, svakodnevnog bombardovanja Doboja,
Srbobrana, Brckog, raketiranja Knina, Benkovca, Korenice, Vojnica, Topuskog,
Republika Srpska Krajina, prakticno je prestala da postoji.
Kada su prvi topovski plotuni pali na Knin, cetrdeset hiljada Srba pocelo je
da bezi. U opustosenom gradu, hrvatski gardisti zatekli su samo pet stotina
ljudi, uglavnom starih i nemocnih. Ubrzo je pala i Glina.
Iako su Srbi i dalje drzali veliki prostor i raspolagali silom koja je
mesecima mogla da pruza otpor, prevladala je strategija povlacenja.
Teritorija koju su kontrolisale srpske snage prostirala se od Topuskog,
Vrginmosta, Vojnica i Turnja, na severu, do linije Duga Resa - Josipdol -
Senj, na zapadu, i do Slunja, Lapca i Srba na jugu.
Napadnuta sa trideset polaznih polozaja Krajina je, po proceni vojnih
analiticara, mesecima mogla da se brani. I Knin, s obzirom na geografski
polozaj, bio bi gotovo neosvojiv da su ga cestito branile samo dve brigade.
I u drugim mestima Krajine vise se bezalo nego ratovalo.
Danas, deset godina posle drugog najveceg egzodusa srpskog roda, na "Oluju"
secaju strasne slike nepreglednih kolona izbeglog i prognanog stanovnistva.
Uplaseni, izbezumljeni ljudi, noseci ono sto su prigrabili u trenucima
meteza i panike, krenuli su u neizvesnost. Put je bio dug, mucan, u kolonama
se umiralo od tuge za ostavljenim kucama i brigom za bliznje. U selu Tomina,
kod Sanskog Mosta, hrvatski borbeni avioni, u brisucem letu ustremili su se
na izbeglicku kolonu. Culi su se jauci, delovi raskomadanih tela leteli su
na sve strane.
Tudmanova noc odluke
BRIONI, 31. jul, 1995, kasno vece. Franjo Tudman obraca se svojim
generalima:
- Zatvoriti im sva vrata, pa ih onda unistiti. Sve moze trajati najduze osam
dana. Imamo podrsku Nemacke i NATO, delom i Amerike. Stvar je hitna,
Milosevic je pristao na resenje u Bosni, Jugoslaviji ce biti skinute
sankcije. Srbi u Krajini su potpuno demoralisani. Pregovore u Zenevi
otpocecemo kao masku. Opravdanje da ih udarimo je njihov protivudar iz Knina
i mi imamo povod, a s topovima cemo da ih demoralizujemo do kraja...
Samo cetiri dana kasnije, grunula je "Oluja". Na Krajisnike je udarilo
50.000 vojnika u 25 brigada, a za "ciscenje" terena bilo je zaduzeno jos
10.000 hrvatskih vojnika i 15.000 vojnika muslimanskog korpusa u pet
brigada. U zloglasnom pohodu pridruzila im se i policija. Artiljerija je
udarila istovremeno po gradovima, naseljima i selima, ubijajuci civile i
stvarajuci takvu atmosferu da su samo oni koji su hitno napustali svoja
ognjista imali sansu da prezive. Tako su poceli prvi zbegovi i prve kolone
izbeglica, sto je Tudmanovoj vojsci bio glavni strateski cilj.
U "Oluji":
Ubijeno 1.2o5 civila, 522 zene i dvanaestoro dece
spaljeno i opljackano 30.000 srpskih kuca
U 5 casova napadnut Knin, u 12.30 hrvatska vojska bez borbe usla u napusten
grad
Mediji u Srbiji nisu objavili da je Hrvatska napala Krajinu
* From: "MGK" <goodcop78@xxxxxxxxxxx>
* Date: Sat, 06 Aug 2005 14:37:11 GMT
Unistiti sve srpsko
03.08.2005
Pao Knin
4. avgusta 1995. godine poceo dugo pripreman egzodus Srba iz Krajine. Sa
svojih ognjista prognano 280.000 Srba. U brutalnom napadu hrvatske vojske
ubijeno 1.960 ljudi, spaljeno 40.000 srpskih kuca. U noci pre vojnog udara
na RSK, Franjo Tudman porucio svojim generalima: "Srbima zatvoriti sva
vrata, pa ih onda unistiti!"
RANO jutro, oko pet casova, petak, kisa granata pada po usnulom gradu. Gore
kuce, praste eksplozije, ljudi u panici izlecu, dovikuju bliznje. Majke
nedrima grle uplasenu decu, trce. Jauci jaci od raketa, paraju nebo. Metez,
panika, strah, opet bombe. Pao je Knin!
Dan kasnije, u napusteni grad usla je hrvatska vojska i na kninskoj tvrdavi
istakla sahovnicu.
Najcistiji srpski etnicki prostor u bivsoj SFRJ, omeden Dinarom, Manjazom,
Velebitom i Petrovom gorom, za samo nekoliko dana ociscen je od srpskog
zivlja. U drugoj najvecoj seobi Srba, za cetiri dana, s Banije, Korduna, iz
Like i severne Dalmacije, prognano je 280.000 Krajisnika! Pogrom je poceo na
danasnji dan, pre deset godina, napadom hrvatske vojske, policije i
Hrvatskog veca odbrane na Republiku Srpsku Krajinu. Hrvatske snage udarile
su snaznom artiljerijskom i raketnom paljbom po polozajima Srpske vojske
Krajine i svim gradovima. Pod najzescom vatrom hrvatskog dalekometnog oruda
nasli su se Knin, Petrinja, Obrovac, Benkovac, Glina, Kostajnica i Drnis.
Ratna avijacija hrvatske vojske sinhronizovano je tukla aerodrom u Udbini,
Petrinju, telekomunikacioni predajnik na brdu Celavac, posle cega su
prekinute sve telefonske veze u RSK.
Na Krajinu je krenulo 138.500 hrvatskih vojnika i policajaca. U brisanju
svega srpskog ucestvovalo je 700 tenkova i oklopnih transportera. Smrt je
sejana iz 1.800 komada artiljerijskog oruda, minobacaca i raketnih sistema
dometa do sto kilometara. Kolonu staraca, zena i dece, bombardovalo je 47
aviona i helikoptera. Srpski etnicki prostor u Hrvatskoj konacno je ociscen,
sto je i bio glavni cilj "Oluje" u kojoj je ubijeno i nestalo 1.960 Srba.
Bihacki dzep
PESADIJSKE jedinice Hrvatske vojske i specijalne brigade MUP najpre su
udarile na lickom i banijskom frontu, a ubrzo zatim i prema Drnisu.
Hrvatskoj pesadiji podrsku su pruzile artiljerijske i oklopno mehanizovane
snage HV.
Na lickom ratistu hrvatska soldateska se probijala iz smera Gospica prema
Medaku i, dalje, Gracacu. Na Gracac koji je bio strateski vazan za potpuno
odsecanje Kninske Krajine i Like, krenule su i zloglasne hrvatske trupe sa
velebitskog masiva.
Najvece borbe na banijskom ratistu vodene su na potezu Gora - Graberje -
Glinska Poljana, na prilazima Petrinji, u rejonu Sunje i Dubice. Zamisao
hrvatskih stratega bila je da, preko Banije izbijanjem u Dvor na Uni, dopru
do Suve mede i tu se spoje sa jedinicama Petog bihackog korpusa muslimanske
armije BiH. Spajanje hrvatskih i muslimanskih snaga iz "bihackog dzepa"
planirano je i prodorom Tudmanove soldateske preko Korduna. Zato je hrvatska
vojska, iz Karlovca krenula na ovaj deo RSK, potpomognuta tenkovskim
bataljonom. Iz Josip Dola, nadiruci prema Plaskom, podrsku im je pruzala
mehanizovana brigada.
Plan je bio i da se jakim dejstvom u pravcu Vrhovina otvori mogucnost
prodora prema Korenici i Plitvickim jezerima. Oklopno mehanizovane jedinice
HV silovito su napale i Drnis, udaljen samo dvadesetak kilometara od Knina.
Na granice zapadnog dela RSK, Hrvatska je dovela sve elitne jedinice.
Okosnice njenih snaga bile su profesionalna gardijska brigada i specijalne
jedinice MUP.
Rat je, dakle, voden celom linijom fronta - od Orasja do Dubrovnika.
Hrvatski radio neprekidno je emitovao poziv Franje Tudmana upucen "gradanima
srpske nacionalnosti" u kojem se trazi njihova predaja. Predsednikova
egzaltiranost prekidana je marsevima i borbenim pesmama. Hrvatska je
optuzila Srbe da su tokom noci, izmecu cetvrtka i petka, bombardovali
dvadesetak hrvatskih gradova, sto je bio neprihvatljiv izgovor za agresiju
na Srbe u Krajini.
U toku napada na RSK, a dobrim delom i posle borbenih dejstava, opljackano
je, spaljeno i poruseno vise od 40.000 srpskih kuca.
Kolone tuge
DOKUMENTACIONO-INFORMATIVNI centar "Veritas" evidentirao je 1.205 poginulih
Srba civila, medu kojima su 522 zene. Ubijeno je dvanaestoro dece!
Sve sto su zapadni Srbi bastinili pet vekova svoje istorije, za ta samo
cetiri dana otislo je u nepovrat. Posle pokolja Srba kod Gospica, na
koranskom mostu, u Zapadnoj Slavoniji, svakodnevnog bombardovanja Doboja,
Srbobrana, Brckog, raketiranja Knina, Benkovca, Korenice, Vojnica, Topuskog,
Republika Srpska Krajina, prakticno je prestala da postoji.
Kada su prvi topovski plotuni pali na Knin, cetrdeset hiljada Srba pocelo je
da bezi. U opustosenom gradu, hrvatski gardisti zatekli su samo pet stotina
ljudi, uglavnom starih i nemocnih. Ubrzo je pala i Glina.
Iako su Srbi i dalje drzali veliki prostor i raspolagali silom koja je
mesecima mogla da pruza otpor, prevladala je strategija povlacenja.
Teritorija koju su kontrolisale srpske snage prostirala se od Topuskog,
Vrginmosta, Vojnica i Turnja, na severu, do linije Duga Resa - Josipdol -
Senj, na zapadu, i do Slunja, Lapca i Srba na jugu.
Napadnuta sa trideset polaznih polozaja Krajina je, po proceni vojnih
analiticara, mesecima mogla da se brani. I Knin, s obzirom na geografski
polozaj, bio bi gotovo neosvojiv da su ga cestito branile samo dve brigade.
I u drugim mestima Krajine vise se bezalo nego ratovalo.
Danas, deset godina posle drugog najveceg egzodusa srpskog roda, na "Oluju"
secaju strasne slike nepreglednih kolona izbeglog i prognanog stanovnistva.
Uplaseni, izbezumljeni ljudi, noseci ono sto su prigrabili u trenucima
meteza i panike, krenuli su u neizvesnost. Put je bio dug, mucan, u kolonama
se umiralo od tuge za ostavljenim kucama i brigom za bliznje. U selu Tomina,
kod Sanskog Mosta, hrvatski borbeni avioni, u brisucem letu ustremili su se
na izbeglicku kolonu. Culi su se jauci, delovi raskomadanih tela leteli su
na sve strane.
Tudmanova noc odluke
BRIONI, 31. jul, 1995, kasno vece. Franjo Tudman obraca se svojim
generalima:
- Zatvoriti im sva vrata, pa ih onda unistiti. Sve moze trajati najduze osam
dana. Imamo podrsku Nemacke i NATO, delom i Amerike. Stvar je hitna,
Milosevic je pristao na resenje u Bosni, Jugoslaviji ce biti skinute
sankcije. Srbi u Krajini su potpuno demoralisani. Pregovore u Zenevi
otpocecemo kao masku. Opravdanje da ih udarimo je njihov protivudar iz Knina
i mi imamo povod, a s topovima cemo da ih demoralizujemo do kraja...
Samo cetiri dana kasnije, grunula je "Oluja". Na Krajisnike je udarilo
50.000 vojnika u 25 brigada, a za "ciscenje" terena bilo je zaduzeno jos
10.000 hrvatskih vojnika i 15.000 vojnika muslimanskog korpusa u pet
brigada. U zloglasnom pohodu pridruzila im se i policija. Artiljerija je
udarila istovremeno po gradovima, naseljima i selima, ubijajuci civile i
stvarajuci takvu atmosferu da su samo oni koji su hitno napustali svoja
ognjista imali sansu da prezive. Tako su poceli prvi zbegovi i prve kolone
izbeglica, sto je Tudmanovoj vojsci bio glavni strateski cilj.
U "Oluji":
Ubijeno 1.2o5 civila, 522 zene i dvanaestoro dece
spaljeno i opljackano 30.000 srpskih kuca
U 5 casova napadnut Knin, u 12.30 hrvatska vojska bez borbe usla u napusten
grad
Mediji u Srbiji nisu objavili da je Hrvatska napala Krajinu
*Margina na rubu*
Feljton: »Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«
Ispišite
Pošaljite na e-mai
Piše: Tomislav Vuković
GOVOR MRŽNJE NA RAČUN HRVATSKIH POREZNIH OBVEZNIKA (2)
»Ljetopisova« jednakost godinâ 1941. i 1991
»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« iz Zagreba
»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« iz Zagreba
»Tuđmanov režim nije bio nacistički ili fašistički, ali ga je van svake sumnje moguće opisati terminom Umberta Ecca 'prafašizam' (Uhrfaschismuss). To je, otprilike, rigidni nacionalizam koji ima sklonost pretvoriti društvo u vojni logor u kojemu nema puno mjesta za opoziciju ili etničke manjine«
Raznovrsnim mrziteljima svega hrvatskog najveći je »magnum crimen« i sama pomisao o samostalnoj hrvatskoj državi. Tom žilavom, prevrtljivom i prilagodljivom govoru mržnje potpuno je svejedno je li riječ o Banovini Hrvatskoj, Savkinoj viziji Hrvatske, Tuđmanovoj ili bilo kojoj drugoj Hrvatskoj. Po njima se u temeljima svake od njih nalaze isključivo: zlo, fašizam, nacizam, čak i iskonski »prafašizam«!
»Ćaćin ban« i »mali Zagreb«
Tako Sofija Božić u povijesnoj raspravi »Srpstvo Marka Murata« donosi zaključak: »Stvaranjem Banovine Hrvatske jednostavnim objedinjavanjem Savske i Primorske banovine kojima su priključeni i neki kotari iz drugih banovina (Dubrovnik, Derventa, Gradačac, Travnik, Fojnica, Brčko, Šid i Ilok), postavljeni su temelji nezavisne hrvatske države koja će, preko avnojevske Jugoslavije, nastati pet desetljeća kasnije. Sudbina srpskog naroda na ovom prostoru time je bila zapečaćena« (1999, str. 298).
Dragan Marijanović, za kojega stoji da je hrvatski pisac rođen u Metkoviću, u napisu »Finale - priča o djetinjstvu« ironično spominje »ćaćinog bana«: »...dok sam ja osobno bio razočaran što taj ban kojeg ćaća priziva da ustane - uporno ne ustaje, a i nisam bio previše uvjeren da naše hrvatske te Dinamove probleme može riješiti mrtvi ban iz ćaćine pijane pjesme« (2003, str. 480).
Razumljivo je onda da u tom kontekstu i hrvatska metropola, kao središte svih povijesnih nastojanja u borbi za hrvatsku samostalnost, nije mogla biti zaobiđena. Spomenuta je u razgovoru Borisa Rašete s Borisom Budenom naslovljenom »O identitetu mislim sve najgore...«: »Zagreb? Danas se stidim samoga sebe kad se sjetim da sam kao klinac bio neka vrsta lokalpatriota. To je ono uvjerenje kad mislite da je vaš grad jedan jako poseban, jedinstven, neponovljiv, izuzetan grad, i k tomu još i bolji od drugih. Taj smiješni osjećaj sam na svu sreću odavno napustio. Zagreb je, danas bih to rekao, jedan jako mali, mali grad. To je grad koji je prožet nacionalizmom« (2002, str. 331).
»Savkino carstvo«
Stoga ne može biti iznenađenje što se posprdno piše i o Savki Dabčević-Kučar. Tekst »Stanko Opačić Đanica - Rade Bulat« objavljuje dva pisma koja je prijeratni komunist i partizanski prvoborac Opačić poslao Bulatu, autoru knjige »Svjedočanstva«, kao i Bulatov odgovor. Prvo pismo iz g. 1981. obiluje hvalospjevima komunistima, španjolskim dragovoljcima, krajišnicima, njihovu slobodarskom duhu od doseljenja u XVI. i XVII. st. »ovđe« i sl. U drugome pismu, napisanome iste godine nekoliko mjeseci kasnije, Opačić podsjeća Bulata na g. 1971: »Ti dobro znadeš što se sve izmišljalo i pričalo kad si ti za vrijeme Savkinog carstva rekao istinu u saboru pa navukao hajku na sebe, Nikolu i Vrginmost« (1996, str. 257).
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman po »ljetopiscima« je ostvario zamisao ustaškoga poglavnika Ante Pavelića
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman po »ljetopiscima« je ostvario zamisao ustaškoga poglavnika Ante Pavelića
Domovinski rat, oslobodilačke vojne akcije i osamostaljenje Republike Hrvatske (uz napise o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) najomiljenije su teme »Ljetopisovih« ljetopisaca.
Nazivom »Domovinski rat« pozabavio se Dejan Đokić, znanstvenik na Univesity Collegeu u Londonu u članku: »Srpska oktobarska revolucija«: »Ako je sve više jasno da nisu jedini počinili zločine, i pored bučnih fanfara koje su popratile godišnjicu 'Oluje' u Hrvatskoj ovog kolovoza, čulo se i dosta glasova koji govore o zločinima nad srpskim civilima počinjenih u pomalo staljinistički nazvanom Domovinskom ratu« (2001, str. 322).
Slavko Borojević u pripovijesti »Otac« stavlja na istu razinu godine 1941. i 1991. objašnjavajući uzroke srpskog stradanja u Hrvatskoj: »Strašno ga (tj. njegova oca Jovana, op. T. V.) je dojmilo kad je Puniša Račić 29. lipnja 1929. godine, u Narodnoj skupštini u Beogradu, ubio i teško ranio tri poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), među kojima i vođu stranke Stjepana Radića, koji je poslije dva mjeseca umro. Otac je taj gest smatrao strašnom političkom greškom, kratkovidnom politikom i stalno govorio: 'Te puške će kad-tad pucati po Srbima u Hrvatskoj', što se obistinilo 1941-1945. i 199.-1995« (2001, str. 18).
Tuđman po uzoru na Pavelića
Slijedi potom stavljanje u »isti koš« prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i ustaškog poglavnika Ante Pavelića u tekstu Jovana Mirića »Etničko čišćenje - masovni zločin ili srpska podvala?«. Kompilacija je to brojnih tekstova i izjava s vrlo jasnom namjerom da se odgovori na postavljeno pitanje. Prema citatima Darka Hudelista, Milana Jergovića, Borisa Vlašića, Drage Hedla, Stipe Šuvara, Milorada Pupovca, Borisa Budena, Ante Tomića, Borisa Pavelića i dr., sve je jasno! Hrvatska je stvorena na zločinu koji je osmislio i ostvario »vrhovnik« Tuđman po uzoru na prethodnika Antu Pavelića. U svemu tome, dakako, nema, ne samo ni jedne riječi ili barem slova nego ni točke i zareza, slikovito rečeno, ili mrvice srpske odgovornosti za zlo koje je kraljevalo do 1995. na ovim prostorima! Količinu mržnje koja izbija iz svakoga retka teško je približiti ali se može pokazati Mirićeva metodologija i to samo na jednome primjeru, jer brojni drugi uopće ne zavređuju veliku pozornost. Tako na samome početku donosi dio teksta Darka Hudelista, objavljenog u »Globusu« 9. VI. 2000: »Jedan svojedobno intimni prijatelj - inače vrlo ugledan hrvatski umjetnik - prepričao mi je, još prije nekoliko godina, razgovor što ga je s njim vodio 1989. u vrijeme kada je budući hrvatski predsjednik osnivao HDZ i sastavljao nacrt programske deklaracije stranke/pokreta koji će povesti Hrvatsku u osamostaljenje i izdvajanje iz jugoslavenske federacije. Tome Tuđmanovu prijatelju nije bilo drago što on, Tuđman, u svojoj deklaraciji nije ni riječju spomenuo srpsko pitanje u Hrvatskoj, a pobuna je hrvatskih Srba bila već u zamahu. No, Tuđman mu je odgovorio da Srbi u Hrvatskoj nisu za njega nikakav problem jer će ga kad dođe na vlast 'riješiti' na sličan način kako je to 1941. riješio Pavelić« (2001, str. 325).
Na temelju toga odlomka, koji se ne temelji na činjenicama nego na »rekla-kazala«, Mirić svejedno zaključuje: »On (tj. Tuđman, op. T. V.) je to pitanje riješio onako kako je i obećao: prijetnjama, nasiljem, etničkim čišćenjem, ekskomunikacijom i diskriminacijom svake vrste. Ukratko, po formuli: nema Srba, nema srpskog pitanja« (str. 326).
I Čedomir Višnjić u osvrtu na knjigu Trpimira Macana »Spremnost 1942-1945« naslovljenom »O Spremnosti, sa i bez navodnika«, obrazlaže tvrdnju u kojem slučaju »Pavelićev i Tuđmanov period funkcioniraju kao jedna cjelina«: »Autor knjige i urednik Spremnosti su iz iste političke porodice i to nije nikakva tajna koju bi trebalo posebno otkrivati. Prvi bi bez problema mogao pisati u Spremnosti, drugi u Vijencu. Naš historičar se ponaša više kao sufler, nego analitičar, on je čovjek koji zna više, prije svega to zašto su njegovi mogli i morali privremeno izgubiti i nestati... Tako u svijesti većine hrvatskih intelektualaca i današnjih autora Matice hrvatske, Pavelićev i Tuđmanov period funkcioniraju kao jedna cjelina, emotivno i intelektualno, duhovno i materijalno. Zapravo prva polovina devedesetih je direktni nastavak perioda 1935-1945, a svibanj mjesec posljednje godine u nizu predstavlja trenutak u kojem je vrijeme stalo« (1998, str. 434).
»Svjesni, međutim, da iskustvo i učinak HSS-a ne mogu i ne smiju kompletno odbaciti, suradnici ondašnje Hrvatske revije i današnje Matice hrvatske, uglavnom idu za tim da se Stjepana Radića spasi za njihovu varijantu hrvatstva. Insistiralo se na njegovim navodnim izjavama poslije atentata u Skupštini tipa: Nikad više u Beograd, i tome slično. (Znajući ponešto o Radiću, kao najvjerojatniju treba tretirati mogućnost da je on u to vrijeme jednu vrstu izjava imao za Svetozara Pribićevića i njegov krug, a drugu za hrvatsko krilo Seljačko-demokratske koalicije. A pitanje je koliko i posjetiocima treba vjerovati.) Tako je sva odgovornost za proturječnu drugu polovinu tridesetih padala na Vladka Mačeka, kome i to je ono što je najzanimljivije, ni neosporni politički uspjesi nisu pomogli da sigurno uđe u Panteon što ga je formirala dominantna hrvatska intelektualna desnica. Kao ni Josipu Brozu« (isto, str. 435).
»Spremnost su i poslije 55 godina vrlo zanimljive novine, i Trpimir Macan nije jedini koji je to primijetio. Na taj su način o njoj pisali, koliko je ovom recenzentu poznato, Ante Ciliga, Stanko Lasić i Branimir Donat. I u takvom društvu naš pripovjedač je krajnje dobronamjeran i blagonaklon čitalac misli i volje ustaške Hrvatske. Pritom mu zanatski neizbježna sustavnost u čitanju ne ide u korist. Drugi svjetski rat se jedva nazire u tamnoj pozadini te njegove intelektualno-političke panorame. U onome što je ustašama najvažnije, Macan se slaže s njima: 'Naposljetku, prihvatljive su ustaške procjene da je obnova Jugoslavije obnova nastojanja da se realizira srpska politička misao, da je to tek zaobilazan put do realizacije velikosrpskog ideala. To je u biti i u krajnjem ishodu i posljedicama potvrdila povijest socijalističke Jugoslavije'« (isto, str. 437).
»Oluja« mržnje i pustoši
Prema »Ljetopisu« riječ je, dakle, o »proustaškom karakteru hrvatske države«, što potvrđuje i Borivoj Dovniković Bordo u prikazu knjige Mirka Tišme »Srbi i crkva u Čepinu« naslovljenom »Izgubljen zavičaj«. On opisuje Hrvatsku rabeći vrlo jasan prezent glagola »imati«: »Knjiga donosi podatke o sudbini čepinskih Srba nakon 1991. godine, tj. o trendovima proustaškog karaktera koji su imali i još uvijek imaju za cilj očišćenu hrvatsku državu od 'remetilačkog srpskog faktora'« (1999, str. 487).
Borisu Rašeti nije čak ni to dovoljno nego u tekstu: »Feral Tribune - sloboda narodu« rabi riječ »prafašizam«: »'Hadezeov' je režim bio esencijalno zločinački... Tuđmanov režim nije bio nacistički ili fašistički, ali ga je van svake sumnje moguće opisati terminom Umberta Ecca 'prafašizam' (Uhrfaschismuss). To je, otprilike, rigidni nacionalizam koji ima sklonost pretvoriti društvo u vojni logor u kojemu nema puno mjesta za opoziciju ili etničke manjine, ali to još uvijek nije Država SS-a, da upotrijebimo naziv poznate knjige Eugena Kogona. No, država SS-a leži na krajnjoj točki tog puta i hoće li društvo do nje stići ili ne, ovisi samo o okruženju. Namjera svakako postoji« (2000, str. 396).
Vojnu akciju kojom je Hrvatska oslobodila vlastita okupirana područja, Vukosava Opačić-Lekić u članku »Neostvarena ideja o muzeju Sava Mrkalj u Vojniću« opisuje pomalo pjesnički, ali s vrlo jasnom ocjenom: »Ideja o muzeju u Vojniću otišla je zauvijek u prošlost. Ona je, doduše, zaboravljena mnogo ranije, a korijeni toga zaborava kao da su bili i korijeni svega onoga što je dovelo i do novijih zbivanja. Na tom prostoru Srbi odavno nekom nisu bili potrebni, tj. nekom su smetali i od povjetarca netrpeljivosti vremenom je stvorena 'oluja' mržnje i pustoši« (2001, str. 280).
Razumljivo je onda da četnički misaoni sklop ne vidi ništa dobroga u Hrvatskoj i od Hrvatske, pa je Goran Babić u tekstu »Margina na rubu« postavio sebi jasnu zadaću: »Namjera ovog teksta je vrlo jednostavna. On će ispitati, u mjeri u kojoj je to moguće i u skladu sa svojim sposobnostima, tezu prema kojoj je današnja Hrvatska jedna slobodna i suverena, samostalna i neovisna, demokratska i zapadnoeuropska država (istaknuo Goran Babić, op. T. V.). Premda gornja teza superiorno pobjeđuje na svim izborima u Hrvatskoj u proteklih deset godina, to s istinom ne mora imati baš nikakve veze« (2001, str. 347).
Po njima može se, kada je riječ o srpskom pitanju u Hrvatskoj, jedino govoriti o asimilaciji i ni o čemu drugom, kako to donosi napis Dušana Ivanića »Poslanje Stanka Koraća«: »Međutim, netrpeljiv i ponižavajući odnos hrvatske zvanične politike i nacionalističke inteligencije prema srpskoj tradiciji i srpskom narodu u Hrvatskoj, kao i mjesto koje je zauzimao u Srpskom kulturnom društvu 'Prosvjeta', Koraća preusmjeravaju i on se, sve do prinudnog napuštanja Zagreba i odlaska u Beograd (1991), otvoreno i argumentirano zalaže za kulturnu samostalnost i ravnopravnost srpskog naroda u ondašnjoj Hrvatskoj... Dijelu hrvatske inteligencije, a zvaničnoj politici globalno, nije odgovaralo djelo ('Književna hrestomatija', op T. V.) koje je potvrđivalo i jačalo samospoznaju istorijskih korijena i vrijednosti književnosti nastale u krilu srpskog naroda, pošto su računali na njegovu kulturnu i svaku drugu asimilaciju« (1997, str. 14 i 16).
Glas Koncila, broj 49 (1641), 4.12.2005.
Ispišite
Pošaljite na e-mai
Piše: Tomislav Vuković
GOVOR MRŽNJE NA RAČUN HRVATSKIH POREZNIH OBVEZNIKA (2)
»Ljetopisova« jednakost godinâ 1941. i 1991
»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« iz Zagreba
»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« iz Zagreba
»Tuđmanov režim nije bio nacistički ili fašistički, ali ga je van svake sumnje moguće opisati terminom Umberta Ecca 'prafašizam' (Uhrfaschismuss). To je, otprilike, rigidni nacionalizam koji ima sklonost pretvoriti društvo u vojni logor u kojemu nema puno mjesta za opoziciju ili etničke manjine«
Raznovrsnim mrziteljima svega hrvatskog najveći je »magnum crimen« i sama pomisao o samostalnoj hrvatskoj državi. Tom žilavom, prevrtljivom i prilagodljivom govoru mržnje potpuno je svejedno je li riječ o Banovini Hrvatskoj, Savkinoj viziji Hrvatske, Tuđmanovoj ili bilo kojoj drugoj Hrvatskoj. Po njima se u temeljima svake od njih nalaze isključivo: zlo, fašizam, nacizam, čak i iskonski »prafašizam«!
»Ćaćin ban« i »mali Zagreb«
Tako Sofija Božić u povijesnoj raspravi »Srpstvo Marka Murata« donosi zaključak: »Stvaranjem Banovine Hrvatske jednostavnim objedinjavanjem Savske i Primorske banovine kojima su priključeni i neki kotari iz drugih banovina (Dubrovnik, Derventa, Gradačac, Travnik, Fojnica, Brčko, Šid i Ilok), postavljeni su temelji nezavisne hrvatske države koja će, preko avnojevske Jugoslavije, nastati pet desetljeća kasnije. Sudbina srpskog naroda na ovom prostoru time je bila zapečaćena« (1999, str. 298).
Dragan Marijanović, za kojega stoji da je hrvatski pisac rođen u Metkoviću, u napisu »Finale - priča o djetinjstvu« ironično spominje »ćaćinog bana«: »...dok sam ja osobno bio razočaran što taj ban kojeg ćaća priziva da ustane - uporno ne ustaje, a i nisam bio previše uvjeren da naše hrvatske te Dinamove probleme može riješiti mrtvi ban iz ćaćine pijane pjesme« (2003, str. 480).
Razumljivo je onda da u tom kontekstu i hrvatska metropola, kao središte svih povijesnih nastojanja u borbi za hrvatsku samostalnost, nije mogla biti zaobiđena. Spomenuta je u razgovoru Borisa Rašete s Borisom Budenom naslovljenom »O identitetu mislim sve najgore...«: »Zagreb? Danas se stidim samoga sebe kad se sjetim da sam kao klinac bio neka vrsta lokalpatriota. To je ono uvjerenje kad mislite da je vaš grad jedan jako poseban, jedinstven, neponovljiv, izuzetan grad, i k tomu još i bolji od drugih. Taj smiješni osjećaj sam na svu sreću odavno napustio. Zagreb je, danas bih to rekao, jedan jako mali, mali grad. To je grad koji je prožet nacionalizmom« (2002, str. 331).
»Savkino carstvo«
Stoga ne može biti iznenađenje što se posprdno piše i o Savki Dabčević-Kučar. Tekst »Stanko Opačić Đanica - Rade Bulat« objavljuje dva pisma koja je prijeratni komunist i partizanski prvoborac Opačić poslao Bulatu, autoru knjige »Svjedočanstva«, kao i Bulatov odgovor. Prvo pismo iz g. 1981. obiluje hvalospjevima komunistima, španjolskim dragovoljcima, krajišnicima, njihovu slobodarskom duhu od doseljenja u XVI. i XVII. st. »ovđe« i sl. U drugome pismu, napisanome iste godine nekoliko mjeseci kasnije, Opačić podsjeća Bulata na g. 1971: »Ti dobro znadeš što se sve izmišljalo i pričalo kad si ti za vrijeme Savkinog carstva rekao istinu u saboru pa navukao hajku na sebe, Nikolu i Vrginmost« (1996, str. 257).
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman po »ljetopiscima« je ostvario zamisao ustaškoga poglavnika Ante Pavelića
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman po »ljetopiscima« je ostvario zamisao ustaškoga poglavnika Ante Pavelića
Domovinski rat, oslobodilačke vojne akcije i osamostaljenje Republike Hrvatske (uz napise o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) najomiljenije su teme »Ljetopisovih« ljetopisaca.
Nazivom »Domovinski rat« pozabavio se Dejan Đokić, znanstvenik na Univesity Collegeu u Londonu u članku: »Srpska oktobarska revolucija«: »Ako je sve više jasno da nisu jedini počinili zločine, i pored bučnih fanfara koje su popratile godišnjicu 'Oluje' u Hrvatskoj ovog kolovoza, čulo se i dosta glasova koji govore o zločinima nad srpskim civilima počinjenih u pomalo staljinistički nazvanom Domovinskom ratu« (2001, str. 322).
Slavko Borojević u pripovijesti »Otac« stavlja na istu razinu godine 1941. i 1991. objašnjavajući uzroke srpskog stradanja u Hrvatskoj: »Strašno ga (tj. njegova oca Jovana, op. T. V.) je dojmilo kad je Puniša Račić 29. lipnja 1929. godine, u Narodnoj skupštini u Beogradu, ubio i teško ranio tri poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), među kojima i vođu stranke Stjepana Radića, koji je poslije dva mjeseca umro. Otac je taj gest smatrao strašnom političkom greškom, kratkovidnom politikom i stalno govorio: 'Te puške će kad-tad pucati po Srbima u Hrvatskoj', što se obistinilo 1941-1945. i 199.-1995« (2001, str. 18).
Tuđman po uzoru na Pavelića
Slijedi potom stavljanje u »isti koš« prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i ustaškog poglavnika Ante Pavelića u tekstu Jovana Mirića »Etničko čišćenje - masovni zločin ili srpska podvala?«. Kompilacija je to brojnih tekstova i izjava s vrlo jasnom namjerom da se odgovori na postavljeno pitanje. Prema citatima Darka Hudelista, Milana Jergovića, Borisa Vlašića, Drage Hedla, Stipe Šuvara, Milorada Pupovca, Borisa Budena, Ante Tomića, Borisa Pavelića i dr., sve je jasno! Hrvatska je stvorena na zločinu koji je osmislio i ostvario »vrhovnik« Tuđman po uzoru na prethodnika Antu Pavelića. U svemu tome, dakako, nema, ne samo ni jedne riječi ili barem slova nego ni točke i zareza, slikovito rečeno, ili mrvice srpske odgovornosti za zlo koje je kraljevalo do 1995. na ovim prostorima! Količinu mržnje koja izbija iz svakoga retka teško je približiti ali se može pokazati Mirićeva metodologija i to samo na jednome primjeru, jer brojni drugi uopće ne zavređuju veliku pozornost. Tako na samome početku donosi dio teksta Darka Hudelista, objavljenog u »Globusu« 9. VI. 2000: »Jedan svojedobno intimni prijatelj - inače vrlo ugledan hrvatski umjetnik - prepričao mi je, još prije nekoliko godina, razgovor što ga je s njim vodio 1989. u vrijeme kada je budući hrvatski predsjednik osnivao HDZ i sastavljao nacrt programske deklaracije stranke/pokreta koji će povesti Hrvatsku u osamostaljenje i izdvajanje iz jugoslavenske federacije. Tome Tuđmanovu prijatelju nije bilo drago što on, Tuđman, u svojoj deklaraciji nije ni riječju spomenuo srpsko pitanje u Hrvatskoj, a pobuna je hrvatskih Srba bila već u zamahu. No, Tuđman mu je odgovorio da Srbi u Hrvatskoj nisu za njega nikakav problem jer će ga kad dođe na vlast 'riješiti' na sličan način kako je to 1941. riješio Pavelić« (2001, str. 325).
Na temelju toga odlomka, koji se ne temelji na činjenicama nego na »rekla-kazala«, Mirić svejedno zaključuje: »On (tj. Tuđman, op. T. V.) je to pitanje riješio onako kako je i obećao: prijetnjama, nasiljem, etničkim čišćenjem, ekskomunikacijom i diskriminacijom svake vrste. Ukratko, po formuli: nema Srba, nema srpskog pitanja« (str. 326).
I Čedomir Višnjić u osvrtu na knjigu Trpimira Macana »Spremnost 1942-1945« naslovljenom »O Spremnosti, sa i bez navodnika«, obrazlaže tvrdnju u kojem slučaju »Pavelićev i Tuđmanov period funkcioniraju kao jedna cjelina«: »Autor knjige i urednik Spremnosti su iz iste političke porodice i to nije nikakva tajna koju bi trebalo posebno otkrivati. Prvi bi bez problema mogao pisati u Spremnosti, drugi u Vijencu. Naš historičar se ponaša više kao sufler, nego analitičar, on je čovjek koji zna više, prije svega to zašto su njegovi mogli i morali privremeno izgubiti i nestati... Tako u svijesti većine hrvatskih intelektualaca i današnjih autora Matice hrvatske, Pavelićev i Tuđmanov period funkcioniraju kao jedna cjelina, emotivno i intelektualno, duhovno i materijalno. Zapravo prva polovina devedesetih je direktni nastavak perioda 1935-1945, a svibanj mjesec posljednje godine u nizu predstavlja trenutak u kojem je vrijeme stalo« (1998, str. 434).
»Svjesni, međutim, da iskustvo i učinak HSS-a ne mogu i ne smiju kompletno odbaciti, suradnici ondašnje Hrvatske revije i današnje Matice hrvatske, uglavnom idu za tim da se Stjepana Radića spasi za njihovu varijantu hrvatstva. Insistiralo se na njegovim navodnim izjavama poslije atentata u Skupštini tipa: Nikad više u Beograd, i tome slično. (Znajući ponešto o Radiću, kao najvjerojatniju treba tretirati mogućnost da je on u to vrijeme jednu vrstu izjava imao za Svetozara Pribićevića i njegov krug, a drugu za hrvatsko krilo Seljačko-demokratske koalicije. A pitanje je koliko i posjetiocima treba vjerovati.) Tako je sva odgovornost za proturječnu drugu polovinu tridesetih padala na Vladka Mačeka, kome i to je ono što je najzanimljivije, ni neosporni politički uspjesi nisu pomogli da sigurno uđe u Panteon što ga je formirala dominantna hrvatska intelektualna desnica. Kao ni Josipu Brozu« (isto, str. 435).
»Spremnost su i poslije 55 godina vrlo zanimljive novine, i Trpimir Macan nije jedini koji je to primijetio. Na taj su način o njoj pisali, koliko je ovom recenzentu poznato, Ante Ciliga, Stanko Lasić i Branimir Donat. I u takvom društvu naš pripovjedač je krajnje dobronamjeran i blagonaklon čitalac misli i volje ustaške Hrvatske. Pritom mu zanatski neizbježna sustavnost u čitanju ne ide u korist. Drugi svjetski rat se jedva nazire u tamnoj pozadini te njegove intelektualno-političke panorame. U onome što je ustašama najvažnije, Macan se slaže s njima: 'Naposljetku, prihvatljive su ustaške procjene da je obnova Jugoslavije obnova nastojanja da se realizira srpska politička misao, da je to tek zaobilazan put do realizacije velikosrpskog ideala. To je u biti i u krajnjem ishodu i posljedicama potvrdila povijest socijalističke Jugoslavije'« (isto, str. 437).
»Oluja« mržnje i pustoši
Prema »Ljetopisu« riječ je, dakle, o »proustaškom karakteru hrvatske države«, što potvrđuje i Borivoj Dovniković Bordo u prikazu knjige Mirka Tišme »Srbi i crkva u Čepinu« naslovljenom »Izgubljen zavičaj«. On opisuje Hrvatsku rabeći vrlo jasan prezent glagola »imati«: »Knjiga donosi podatke o sudbini čepinskih Srba nakon 1991. godine, tj. o trendovima proustaškog karaktera koji su imali i još uvijek imaju za cilj očišćenu hrvatsku državu od 'remetilačkog srpskog faktora'« (1999, str. 487).
Borisu Rašeti nije čak ni to dovoljno nego u tekstu: »Feral Tribune - sloboda narodu« rabi riječ »prafašizam«: »'Hadezeov' je režim bio esencijalno zločinački... Tuđmanov režim nije bio nacistički ili fašistički, ali ga je van svake sumnje moguće opisati terminom Umberta Ecca 'prafašizam' (Uhrfaschismuss). To je, otprilike, rigidni nacionalizam koji ima sklonost pretvoriti društvo u vojni logor u kojemu nema puno mjesta za opoziciju ili etničke manjine, ali to još uvijek nije Država SS-a, da upotrijebimo naziv poznate knjige Eugena Kogona. No, država SS-a leži na krajnjoj točki tog puta i hoće li društvo do nje stići ili ne, ovisi samo o okruženju. Namjera svakako postoji« (2000, str. 396).
Vojnu akciju kojom je Hrvatska oslobodila vlastita okupirana područja, Vukosava Opačić-Lekić u članku »Neostvarena ideja o muzeju Sava Mrkalj u Vojniću« opisuje pomalo pjesnički, ali s vrlo jasnom ocjenom: »Ideja o muzeju u Vojniću otišla je zauvijek u prošlost. Ona je, doduše, zaboravljena mnogo ranije, a korijeni toga zaborava kao da su bili i korijeni svega onoga što je dovelo i do novijih zbivanja. Na tom prostoru Srbi odavno nekom nisu bili potrebni, tj. nekom su smetali i od povjetarca netrpeljivosti vremenom je stvorena 'oluja' mržnje i pustoši« (2001, str. 280).
Razumljivo je onda da četnički misaoni sklop ne vidi ništa dobroga u Hrvatskoj i od Hrvatske, pa je Goran Babić u tekstu »Margina na rubu« postavio sebi jasnu zadaću: »Namjera ovog teksta je vrlo jednostavna. On će ispitati, u mjeri u kojoj je to moguće i u skladu sa svojim sposobnostima, tezu prema kojoj je današnja Hrvatska jedna slobodna i suverena, samostalna i neovisna, demokratska i zapadnoeuropska država (istaknuo Goran Babić, op. T. V.). Premda gornja teza superiorno pobjeđuje na svim izborima u Hrvatskoj u proteklih deset godina, to s istinom ne mora imati baš nikakve veze« (2001, str. 347).
Po njima može se, kada je riječ o srpskom pitanju u Hrvatskoj, jedino govoriti o asimilaciji i ni o čemu drugom, kako to donosi napis Dušana Ivanića »Poslanje Stanka Koraća«: »Međutim, netrpeljiv i ponižavajući odnos hrvatske zvanične politike i nacionalističke inteligencije prema srpskoj tradiciji i srpskom narodu u Hrvatskoj, kao i mjesto koje je zauzimao u Srpskom kulturnom društvu 'Prosvjeta', Koraća preusmjeravaju i on se, sve do prinudnog napuštanja Zagreba i odlaska u Beograd (1991), otvoreno i argumentirano zalaže za kulturnu samostalnost i ravnopravnost srpskog naroda u ondašnjoj Hrvatskoj... Dijelu hrvatske inteligencije, a zvaničnoj politici globalno, nije odgovaralo djelo ('Književna hrestomatija', op T. V.) koje je potvrđivalo i jačalo samospoznaju istorijskih korijena i vrijednosti književnosti nastale u krilu srpskog naroda, pošto su računali na njegovu kulturnu i svaku drugu asimilaciju« (1997, str. 14 i 16).
Glas Koncila, broj 49 (1641), 4.12.2005.
Neki misle vrlo lose
Feljton: »Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosveta
Po n
Piše: Tomislav Vuković
GOVOR MRŽNJE NA RAČUN HRVATSKIH POREZNIH OBVEZNIKA (2)
»Ljetopisova« jednakost godinâ 1941. i 1991.
»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« iz Zagreba
»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« iz Zagreba
»Tuđmanov režim nije bio nacistički ili fašistički, ali ga je van svake sumnje moguće opisati terminom Umberta Ecca 'prafašizam' (Uhrfaschismuss). To je, otprilike, rigidni nacionalizam koji ima sklonost pretvoriti društvo u vojni logor u kojemu nema puno mjesta za opoziciju ili etničke manjine«
Raznovrsnim mrziteljima svega hrvatskog najveći je »magnum crimen« i sama pomisao o samostalnoj hrvatskoj državi. Tom žilavom, prevrtljivom i prilagodljivom govoru mržnje potpuno je svejedno je li riječ o Banovini Hrvatskoj, Savkinoj viziji Hrvatske, Tuđmanovoj ili bilo kojoj drugoj Hrvatskoj. Po njima se u temeljima svake od njih nalaze isključivo: zlo, fašizam, nacizam, čak i iskonski »prafašizam«!
»Ćaćin ban« i »mali Zagreb«
Tako Sofija Božić u povijesnoj raspravi »Srpstvo Marka Murata« donosi zaključak: »Stvaranjem Banovine Hrvatske jednostavnim objedinjavanjem Savske i Primorske banovine kojima su priključeni i neki kotari iz drugih banovina (Dubrovnik, Derventa, Gradačac, Travnik, Fojnica, Brčko, Šid i Ilok), postavljeni su temelji nezavisne hrvatske države koja će, preko avnojevske Jugoslavije, nastati pet desetljeća kasnije. Sudbina srpskog naroda na ovom prostoru time je bila zapečaćena« (1999, str. 298).
Dragan Marijanović, za kojega stoji da je hrvatski pisac rođen u Metkoviću, u napisu »Finale - priča o djetinjstvu« ironično spominje »ćaćinog bana«: »...dok sam ja osobno bio razočaran što taj ban kojeg ćaća priziva da ustane - uporno ne ustaje, a i nisam bio previše uvjeren da naše hrvatske te Dinamove probleme može riješiti mrtvi ban iz ćaćine pijane pjesme« (2003, str. 480).
Razumljivo je onda da u tom kontekstu i hrvatska metropola, kao središte svih povijesnih nastojanja u borbi za hrvatsku samostalnost, nije mogla biti zaobiđena. Spomenuta je u razgovoru Borisa Rašete s Borisom Budenom naslovljenom »O identitetu mislim sve najgore...«: »Zagreb? Danas se stidim samoga sebe kad se sjetim da sam kao klinac bio neka vrsta lokalpatriota. To je ono uvjerenje kad mislite da je vaš grad jedan jako poseban, jedinstven, neponovljiv, izuzetan grad, i k tomu još i bolji od drugih. Taj smiješni osjećaj sam na svu sreću odavno napustio. Zagreb je, danas bih to rekao, jedan jako mali, mali grad. To je grad koji je prožet nacionalizmom« (2002, str. 331).
»Savkino carstvo«
Stoga ne može biti iznenađenje što se posprdno piše i o Savki Dabčević-Kučar. Tekst »Stanko Opačić Đanica - Rade Bulat« objavljuje dva pisma koja je prijeratni komunist i partizanski prvoborac Opačić poslao Bulatu, autoru knjige »Svjedočanstva«, kao i Bulatov odgovor. Prvo pismo iz g. 1981. obiluje hvalospjevima komunistima, španjolskim dragovoljcima, krajišnicima, njihovu slobodarskom duhu od doseljenja u XVI. i XVII. st. »ovđe« i sl. U drugome pismu, napisanome iste godine nekoliko mjeseci kasnije, Opačić podsjeća Bulata na g. 1971: »Ti dobro znadeš što se sve izmišljalo i pričalo kad si ti za vrijeme Savkinog carstva rekao istinu u saboru pa navukao hajku na sebe, Nikolu i Vrginmost« (1996, str. 257).
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman po »ljetopiscima« je ostvario zamisao ustaškoga poglavnika Ante Pavelića
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman po »ljetopiscima« je ostvario zamisao ustaškoga poglavnika Ante Pavelića
Domovinski rat, oslobodilačke vojne akcije i osamostaljenje Republike Hrvatske (uz napise o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) najomiljenije su teme »Ljetopisovih« ljetopisaca.
Nazivom »Domovinski rat« pozabavio se Dejan Đokić, znanstvenik na Univesity Collegeu u Londonu u članku: »Srpska oktobarska revolucija«: »Ako je sve više jasno da nisu jedini počinili zločine, i pored bučnih fanfara koje su popratile godišnjicu 'Oluje' u Hrvatskoj ovog kolovoza, čulo se i dosta glasova koji govore o zločinima nad srpskim civilima počinjenih u pomalo staljinistički nazvanom Domovinskom ratu« (2001, str. 322).
Slavko Borojević u pripovijesti »Otac« stavlja na istu razinu godine 1941. i 1991. objašnjavajući uzroke srpskog stradanja u Hrvatskoj: »Strašno ga (tj. njegova oca Jovana, op. T. V.) je dojmilo kad je Puniša Račić 29. lipnja 1929. godine, u Narodnoj skupštini u Beogradu, ubio i teško ranio tri poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), među kojima i vođu stranke Stjepana Radića, koji je poslije dva mjeseca umro. Otac je taj gest smatrao strašnom političkom greškom, kratkovidnom politikom i stalno govorio: 'Te puške će kad-tad pucati po Srbima u Hrvatskoj', što se obistinilo 1941-1945. i 199.-1995« (2001, str. 18).
Tuđman po uzoru na Pavelića
Slijedi potom stavljanje u »isti koš« prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i ustaškog poglavnika Ante Pavelića u tekstu Jovana Mirića »Etničko čišćenje - masovni zločin ili srpska podvala?«. Kompilacija je to brojnih tekstova i izjava s vrlo jasnom namjerom da se odgovori na postavljeno pitanje. Prema citatima Darka Hudelista, Milana Jergovića, Borisa Vlašića, Drage Hedla, Stipe Šuvara, Milorada Pupovca, Borisa Budena, Ante Tomića, Borisa Pavelića i dr., sve je jasno! Hrvatska je stvorena na zločinu koji je osmislio i ostvario »vrhovnik« Tuđman po uzoru na prethodnika Antu Pavelića. U svemu tome, dakako, nema, ne samo ni jedne riječi ili barem slova nego ni točke i zareza, slikovito rečeno, ili mrvice srpske odgovornosti za zlo koje je kraljevalo do 1995. na ovim prostorima! Količinu mržnje koja izbija iz svakoga retka teško je približiti ali se može pokazati Mirićeva metodologija i to samo na jednome primjeru, jer brojni drugi uopće ne zavređuju veliku pozornost. Tako na samome početku donosi dio teksta Darka Hudelista, objavljenog u »Globusu« 9. VI. 2000: »Jedan svojedobno intimni prijatelj - inače vrlo ugledan hrvatski umjetnik - prepričao mi je, još prije nekoliko godina, razgovor što ga je s njim vodio 1989. u vrijeme kada je budući hrvatski predsjednik osnivao HDZ i sastavljao nacrt programske deklaracije stranke/pokreta koji će povesti Hrvatsku u osamostaljenje i izdvajanje iz jugoslavenske federacije. Tome Tuđmanovu prijatelju nije bilo drago što on, Tuđman, u svojoj deklaraciji nije ni riječju spomenuo srpsko pitanje u Hrvatskoj, a pobuna je hrvatskih Srba bila već u zamahu. No, Tuđman mu je odgovorio da Srbi u Hrvatskoj nisu za njega nikakav problem jer će ga kad dođe na vlast 'riješiti' na sličan način kako je to 1941. riješio Pavelić« (2001, str. 325).
Na temelju toga odlomka, koji se ne temelji na činjenicama nego na »rekla-kazala«, Mirić svejedno zaključuje: »On (tj. Tuđman, op. T. V.) je to pitanje riješio onako kako je i obećao: prijetnjama, nasiljem, etničkim čišćenjem, ekskomunikacijom i diskriminacijom svake vrste. Ukratko, po formuli: nema Srba, nema srpskog pitanja« (str. 326).
I Čedomir Višnjić u osvrtu na knjigu Trpimira Macana »Spremnost 1942-1945« naslovljenom »O Spremnosti, sa i bez navodnika«, obrazlaže tvrdnju u kojem slučaju »Pavelićev i Tuđmanov period funkcioniraju kao jedna cjelina«: »Autor knjige i urednik Spremnosti su iz iste političke porodice i to nije nikakva tajna koju bi trebalo posebno otkrivati. Prvi bi bez problema mogao pisati u Spremnosti, drugi u Vijencu. Naš historičar se ponaša više kao sufler, nego analitičar, on je čovjek koji zna više, prije svega to zašto su njegovi mogli i morali privremeno izgubiti i nestati... Tako u svijesti većine hrvatskih intelektualaca i današnjih autora Matice hrvatske, Pavelićev i Tuđmanov period funkcioniraju kao jedna cjelina, emotivno i intelektualno, duhovno i materijalno. Zapravo prva polovina devedesetih je direktni nastavak perioda 1935-1945, a svibanj mjesec posljednje godine u nizu predstavlja trenutak u kojem je vrijeme stalo« (1998, str. 434).
»Svjesni, međutim, da iskustvo i učinak HSS-a ne mogu i ne smiju kompletno odbaciti, suradnici ondašnje Hrvatske revije i današnje Matice hrvatske, uglavnom idu za tim da se Stjepana Radića spasi za njihovu varijantu hrvatstva. Insistiralo se na njegovim navodnim izjavama poslije atentata u Skupštini tipa: Nikad više u Beograd, i tome slično. (Znajući ponešto o Radiću, kao najvjerojatniju treba tretirati mogućnost da je on u to vrijeme jednu vrstu izjava imao za Svetozara Pribićevića i njegov krug, a drugu za hrvatsko krilo Seljačko-demokratske koalicije. A pitanje je koliko i posjetiocima treba vjerovati.) Tako je sva odgovornost za proturječnu drugu polovinu tridesetih padala na Vladka Mačeka, kome i to je ono što je najzanimljivije, ni neosporni politički uspjesi nisu pomogli da sigurno uđe u Panteon što ga je formirala dominantna hrvatska intelektualna desnica. Kao ni Josipu Brozu« (isto, str. 435).
»Spremnost su i poslije 55 godina vrlo zanimljive novine, i Trpimir Macan nije jedini koji je to primijetio. Na taj su način o njoj pisali, koliko je ovom recenzentu poznato, Ante Ciliga, Stanko Lasić i Branimir Donat. I u takvom društvu naš pripovjedač je krajnje dobronamjeran i blagonaklon čitalac misli i volje ustaške Hrvatske. Pritom mu zanatski neizbježna sustavnost u čitanju ne ide u korist. Drugi svjetski rat se jedva nazire u tamnoj pozadini te njegove intelektualno-političke panorame. U onome što je ustašama najvažnije, Macan se slaže s njima: 'Naposljetku, prihvatljive su ustaške procjene da je obnova Jugoslavije obnova nastojanja da se realizira srpska politička misao, da je to tek zaobilazan put do realizacije velikosrpskog ideala. To je u biti i u krajnjem ishodu i posljedicama potvrdila povijest socijalističke Jugoslavije'« (isto, str. 437).
»Oluja« mržnje i pustoši
Prema »Ljetopisu« riječ je, dakle, o »proustaškom karakteru hrvatske države«, što potvrđuje i Borivoj Dovniković Bordo u prikazu knjige Mirka Tišme »Srbi i crkva u Čepinu« naslovljenom »Izgubljen zavičaj«. On opisuje Hrvatsku rabeći vrlo jasan prezent glagola »imati«: »Knjiga donosi podatke o sudbini čepinskih Srba nakon 1991. godine, tj. o trendovima proustaškog karaktera koji su imali i još uvijek imaju za cilj očišćenu hrvatsku državu od 'remetilačkog srpskog faktora'« (1999, str. 487).
Borisu Rašeti nije čak ni to dovoljno nego u tekstu: »Feral Tribune - sloboda narodu« rabi riječ »prafašizam«: »'Hadezeov' je režim bio esencijalno zločinački... Tuđmanov režim nije bio nacistički ili fašistički, ali ga je van svake sumnje moguće opisati terminom Umberta Ecca 'prafašizam' (Uhrfaschismuss). To je, otprilike, rigidni nacionalizam koji ima sklonost pretvoriti društvo u vojni logor u kojemu nema puno mjesta za opoziciju ili etničke manjine, ali to još uvijek nije Država SS-a, da upotrijebimo naziv poznate knjige Eugena Kogona. No, država SS-a leži na krajnjoj točki tog puta i hoće li društvo do nje stići ili ne, ovisi samo o okruženju. Namjera svakako postoji« (2000, str. 396).
Vojnu akciju kojom je Hrvatska oslobodila vlastita okupirana područja, Vukosava Opačić-Lekić u članku »Neostvarena ideja o muzeju Sava Mrkalj u Vojniću« opisuje pomalo pjesnički, ali s vrlo jasnom ocjenom: »Ideja o muzeju u Vojniću otišla je zauvijek u prošlost. Ona je, doduše, zaboravljena mnogo ranije, a korijeni toga zaborava kao da su bili i korijeni svega onoga što je dovelo i do novijih zbivanja. Na tom prostoru Srbi odavno nekom nisu bili potrebni, tj. nekom su smetali i od povjetarca netrpeljivosti vremenom je stvorena 'oluja' mržnje i pustoši« (2001, str. 280).
Razumljivo je onda da četnički misaoni sklop ne vidi ništa dobroga u Hrvatskoj i od Hrvatske, pa je Goran Babić u tekstu »Margina na rubu« postavio sebi jasnu zadaću: »Namjera ovog teksta je vrlo jednostavna. On će ispitati, u mjeri u kojoj je to moguće i u skladu sa svojim sposobnostima, tezu prema kojoj je današnja Hrvatska jedna slobodna i suverena, samostalna i neovisna, demokratska i zapadnoeuropska država (istaknuo Goran Babić, op. T. V.). Premda gornja teza superiorno pobjeđuje na svim izborima u Hrvatskoj u proteklih deset godina, to s istinom ne mora imati baš nikakve veze« (2001, str. 347).
Po njima može se, kada je riječ o srpskom pitanju u Hrvatskoj, jedino govoriti o asimilaciji i ni o čemu drugom, kako to donosi napis Dušana Ivanića »Poslanje Stanka Koraća«: »Međutim, netrpeljiv i ponižavajući odnos hrvatske zvanične politike i nacionalističke inteligencije prema srpskoj tradiciji i srpskom narodu u Hrvatskoj, kao i mjesto koje je zauzimao u Srpskom kulturnom društvu 'Prosvjeta', Koraća preusmjeravaju i on se, sve do prinudnog napuštanja Zagreba i odlaska u Beograd (1991), otvoreno i argumentirano zalaže za kulturnu samostalnost i ravnopravnost srpskog naroda u ondašnjoj Hrvatskoj... Dijelu hrvatske inteligencije, a zvaničnoj politici globalno, nije odgovaralo djelo ('Književna hrestomatija', op T. V.) koje je potvrđivalo i jačalo samospoznaju istorijskih korijena i vrijednosti književnosti nastale u krilu srpskog naroda, pošto su računali na njegovu kulturnu i svaku drugu asimilaciju« (1997, str. 14 i 16).
Glas Koncila, broj 49 (1641), 4.12.2005.
Ispišite
Pošaljite na e-mail
Dodaj RSS kanal Dodaj na iGoogle Bookmark
ARHIVA
1. nastavak Od »provincijske himne« do srpskoga Dubrovnika
2. nastavak »Ljetopisova« jednakost godinâ 1941. i 1991.
3. nastavak Teističko-teokratska država Hrvatska?
4. nastavak »Crkva je najveći ratni profiter!«
5. nastavak »Ubijena« tzv. Republika Srpska Krajina
Po n
Piše: Tomislav Vuković
GOVOR MRŽNJE NA RAČUN HRVATSKIH POREZNIH OBVEZNIKA (2)
»Ljetopisova« jednakost godinâ 1941. i 1991.
»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« iz Zagreba
»Ljetopis«, godišnjak Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta« iz Zagreba
»Tuđmanov režim nije bio nacistički ili fašistički, ali ga je van svake sumnje moguće opisati terminom Umberta Ecca 'prafašizam' (Uhrfaschismuss). To je, otprilike, rigidni nacionalizam koji ima sklonost pretvoriti društvo u vojni logor u kojemu nema puno mjesta za opoziciju ili etničke manjine«
Raznovrsnim mrziteljima svega hrvatskog najveći je »magnum crimen« i sama pomisao o samostalnoj hrvatskoj državi. Tom žilavom, prevrtljivom i prilagodljivom govoru mržnje potpuno je svejedno je li riječ o Banovini Hrvatskoj, Savkinoj viziji Hrvatske, Tuđmanovoj ili bilo kojoj drugoj Hrvatskoj. Po njima se u temeljima svake od njih nalaze isključivo: zlo, fašizam, nacizam, čak i iskonski »prafašizam«!
»Ćaćin ban« i »mali Zagreb«
Tako Sofija Božić u povijesnoj raspravi »Srpstvo Marka Murata« donosi zaključak: »Stvaranjem Banovine Hrvatske jednostavnim objedinjavanjem Savske i Primorske banovine kojima su priključeni i neki kotari iz drugih banovina (Dubrovnik, Derventa, Gradačac, Travnik, Fojnica, Brčko, Šid i Ilok), postavljeni su temelji nezavisne hrvatske države koja će, preko avnojevske Jugoslavije, nastati pet desetljeća kasnije. Sudbina srpskog naroda na ovom prostoru time je bila zapečaćena« (1999, str. 298).
Dragan Marijanović, za kojega stoji da je hrvatski pisac rođen u Metkoviću, u napisu »Finale - priča o djetinjstvu« ironično spominje »ćaćinog bana«: »...dok sam ja osobno bio razočaran što taj ban kojeg ćaća priziva da ustane - uporno ne ustaje, a i nisam bio previše uvjeren da naše hrvatske te Dinamove probleme može riješiti mrtvi ban iz ćaćine pijane pjesme« (2003, str. 480).
Razumljivo je onda da u tom kontekstu i hrvatska metropola, kao središte svih povijesnih nastojanja u borbi za hrvatsku samostalnost, nije mogla biti zaobiđena. Spomenuta je u razgovoru Borisa Rašete s Borisom Budenom naslovljenom »O identitetu mislim sve najgore...«: »Zagreb? Danas se stidim samoga sebe kad se sjetim da sam kao klinac bio neka vrsta lokalpatriota. To je ono uvjerenje kad mislite da je vaš grad jedan jako poseban, jedinstven, neponovljiv, izuzetan grad, i k tomu još i bolji od drugih. Taj smiješni osjećaj sam na svu sreću odavno napustio. Zagreb je, danas bih to rekao, jedan jako mali, mali grad. To je grad koji je prožet nacionalizmom« (2002, str. 331).
»Savkino carstvo«
Stoga ne može biti iznenađenje što se posprdno piše i o Savki Dabčević-Kučar. Tekst »Stanko Opačić Đanica - Rade Bulat« objavljuje dva pisma koja je prijeratni komunist i partizanski prvoborac Opačić poslao Bulatu, autoru knjige »Svjedočanstva«, kao i Bulatov odgovor. Prvo pismo iz g. 1981. obiluje hvalospjevima komunistima, španjolskim dragovoljcima, krajišnicima, njihovu slobodarskom duhu od doseljenja u XVI. i XVII. st. »ovđe« i sl. U drugome pismu, napisanome iste godine nekoliko mjeseci kasnije, Opačić podsjeća Bulata na g. 1971: »Ti dobro znadeš što se sve izmišljalo i pričalo kad si ti za vrijeme Savkinog carstva rekao istinu u saboru pa navukao hajku na sebe, Nikolu i Vrginmost« (1996, str. 257).
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman po »ljetopiscima« je ostvario zamisao ustaškoga poglavnika Ante Pavelića
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman po »ljetopiscima« je ostvario zamisao ustaškoga poglavnika Ante Pavelića
Domovinski rat, oslobodilačke vojne akcije i osamostaljenje Republike Hrvatske (uz napise o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) najomiljenije su teme »Ljetopisovih« ljetopisaca.
Nazivom »Domovinski rat« pozabavio se Dejan Đokić, znanstvenik na Univesity Collegeu u Londonu u članku: »Srpska oktobarska revolucija«: »Ako je sve više jasno da nisu jedini počinili zločine, i pored bučnih fanfara koje su popratile godišnjicu 'Oluje' u Hrvatskoj ovog kolovoza, čulo se i dosta glasova koji govore o zločinima nad srpskim civilima počinjenih u pomalo staljinistički nazvanom Domovinskom ratu« (2001, str. 322).
Slavko Borojević u pripovijesti »Otac« stavlja na istu razinu godine 1941. i 1991. objašnjavajući uzroke srpskog stradanja u Hrvatskoj: »Strašno ga (tj. njegova oca Jovana, op. T. V.) je dojmilo kad je Puniša Račić 29. lipnja 1929. godine, u Narodnoj skupštini u Beogradu, ubio i teško ranio tri poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), među kojima i vođu stranke Stjepana Radića, koji je poslije dva mjeseca umro. Otac je taj gest smatrao strašnom političkom greškom, kratkovidnom politikom i stalno govorio: 'Te puške će kad-tad pucati po Srbima u Hrvatskoj', što se obistinilo 1941-1945. i 199.-1995« (2001, str. 18).
Tuđman po uzoru na Pavelića
Slijedi potom stavljanje u »isti koš« prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i ustaškog poglavnika Ante Pavelića u tekstu Jovana Mirića »Etničko čišćenje - masovni zločin ili srpska podvala?«. Kompilacija je to brojnih tekstova i izjava s vrlo jasnom namjerom da se odgovori na postavljeno pitanje. Prema citatima Darka Hudelista, Milana Jergovića, Borisa Vlašića, Drage Hedla, Stipe Šuvara, Milorada Pupovca, Borisa Budena, Ante Tomića, Borisa Pavelića i dr., sve je jasno! Hrvatska je stvorena na zločinu koji je osmislio i ostvario »vrhovnik« Tuđman po uzoru na prethodnika Antu Pavelića. U svemu tome, dakako, nema, ne samo ni jedne riječi ili barem slova nego ni točke i zareza, slikovito rečeno, ili mrvice srpske odgovornosti za zlo koje je kraljevalo do 1995. na ovim prostorima! Količinu mržnje koja izbija iz svakoga retka teško je približiti ali se može pokazati Mirićeva metodologija i to samo na jednome primjeru, jer brojni drugi uopće ne zavređuju veliku pozornost. Tako na samome početku donosi dio teksta Darka Hudelista, objavljenog u »Globusu« 9. VI. 2000: »Jedan svojedobno intimni prijatelj - inače vrlo ugledan hrvatski umjetnik - prepričao mi je, još prije nekoliko godina, razgovor što ga je s njim vodio 1989. u vrijeme kada je budući hrvatski predsjednik osnivao HDZ i sastavljao nacrt programske deklaracije stranke/pokreta koji će povesti Hrvatsku u osamostaljenje i izdvajanje iz jugoslavenske federacije. Tome Tuđmanovu prijatelju nije bilo drago što on, Tuđman, u svojoj deklaraciji nije ni riječju spomenuo srpsko pitanje u Hrvatskoj, a pobuna je hrvatskih Srba bila već u zamahu. No, Tuđman mu je odgovorio da Srbi u Hrvatskoj nisu za njega nikakav problem jer će ga kad dođe na vlast 'riješiti' na sličan način kako je to 1941. riješio Pavelić« (2001, str. 325).
Na temelju toga odlomka, koji se ne temelji na činjenicama nego na »rekla-kazala«, Mirić svejedno zaključuje: »On (tj. Tuđman, op. T. V.) je to pitanje riješio onako kako je i obećao: prijetnjama, nasiljem, etničkim čišćenjem, ekskomunikacijom i diskriminacijom svake vrste. Ukratko, po formuli: nema Srba, nema srpskog pitanja« (str. 326).
I Čedomir Višnjić u osvrtu na knjigu Trpimira Macana »Spremnost 1942-1945« naslovljenom »O Spremnosti, sa i bez navodnika«, obrazlaže tvrdnju u kojem slučaju »Pavelićev i Tuđmanov period funkcioniraju kao jedna cjelina«: »Autor knjige i urednik Spremnosti su iz iste političke porodice i to nije nikakva tajna koju bi trebalo posebno otkrivati. Prvi bi bez problema mogao pisati u Spremnosti, drugi u Vijencu. Naš historičar se ponaša više kao sufler, nego analitičar, on je čovjek koji zna više, prije svega to zašto su njegovi mogli i morali privremeno izgubiti i nestati... Tako u svijesti većine hrvatskih intelektualaca i današnjih autora Matice hrvatske, Pavelićev i Tuđmanov period funkcioniraju kao jedna cjelina, emotivno i intelektualno, duhovno i materijalno. Zapravo prva polovina devedesetih je direktni nastavak perioda 1935-1945, a svibanj mjesec posljednje godine u nizu predstavlja trenutak u kojem je vrijeme stalo« (1998, str. 434).
»Svjesni, međutim, da iskustvo i učinak HSS-a ne mogu i ne smiju kompletno odbaciti, suradnici ondašnje Hrvatske revije i današnje Matice hrvatske, uglavnom idu za tim da se Stjepana Radića spasi za njihovu varijantu hrvatstva. Insistiralo se na njegovim navodnim izjavama poslije atentata u Skupštini tipa: Nikad više u Beograd, i tome slično. (Znajući ponešto o Radiću, kao najvjerojatniju treba tretirati mogućnost da je on u to vrijeme jednu vrstu izjava imao za Svetozara Pribićevića i njegov krug, a drugu za hrvatsko krilo Seljačko-demokratske koalicije. A pitanje je koliko i posjetiocima treba vjerovati.) Tako je sva odgovornost za proturječnu drugu polovinu tridesetih padala na Vladka Mačeka, kome i to je ono što je najzanimljivije, ni neosporni politički uspjesi nisu pomogli da sigurno uđe u Panteon što ga je formirala dominantna hrvatska intelektualna desnica. Kao ni Josipu Brozu« (isto, str. 435).
»Spremnost su i poslije 55 godina vrlo zanimljive novine, i Trpimir Macan nije jedini koji je to primijetio. Na taj su način o njoj pisali, koliko je ovom recenzentu poznato, Ante Ciliga, Stanko Lasić i Branimir Donat. I u takvom društvu naš pripovjedač je krajnje dobronamjeran i blagonaklon čitalac misli i volje ustaške Hrvatske. Pritom mu zanatski neizbježna sustavnost u čitanju ne ide u korist. Drugi svjetski rat se jedva nazire u tamnoj pozadini te njegove intelektualno-političke panorame. U onome što je ustašama najvažnije, Macan se slaže s njima: 'Naposljetku, prihvatljive su ustaške procjene da je obnova Jugoslavije obnova nastojanja da se realizira srpska politička misao, da je to tek zaobilazan put do realizacije velikosrpskog ideala. To je u biti i u krajnjem ishodu i posljedicama potvrdila povijest socijalističke Jugoslavije'« (isto, str. 437).
»Oluja« mržnje i pustoši
Prema »Ljetopisu« riječ je, dakle, o »proustaškom karakteru hrvatske države«, što potvrđuje i Borivoj Dovniković Bordo u prikazu knjige Mirka Tišme »Srbi i crkva u Čepinu« naslovljenom »Izgubljen zavičaj«. On opisuje Hrvatsku rabeći vrlo jasan prezent glagola »imati«: »Knjiga donosi podatke o sudbini čepinskih Srba nakon 1991. godine, tj. o trendovima proustaškog karaktera koji su imali i još uvijek imaju za cilj očišćenu hrvatsku državu od 'remetilačkog srpskog faktora'« (1999, str. 487).
Borisu Rašeti nije čak ni to dovoljno nego u tekstu: »Feral Tribune - sloboda narodu« rabi riječ »prafašizam«: »'Hadezeov' je režim bio esencijalno zločinački... Tuđmanov režim nije bio nacistički ili fašistički, ali ga je van svake sumnje moguće opisati terminom Umberta Ecca 'prafašizam' (Uhrfaschismuss). To je, otprilike, rigidni nacionalizam koji ima sklonost pretvoriti društvo u vojni logor u kojemu nema puno mjesta za opoziciju ili etničke manjine, ali to još uvijek nije Država SS-a, da upotrijebimo naziv poznate knjige Eugena Kogona. No, država SS-a leži na krajnjoj točki tog puta i hoće li društvo do nje stići ili ne, ovisi samo o okruženju. Namjera svakako postoji« (2000, str. 396).
Vojnu akciju kojom je Hrvatska oslobodila vlastita okupirana područja, Vukosava Opačić-Lekić u članku »Neostvarena ideja o muzeju Sava Mrkalj u Vojniću« opisuje pomalo pjesnički, ali s vrlo jasnom ocjenom: »Ideja o muzeju u Vojniću otišla je zauvijek u prošlost. Ona je, doduše, zaboravljena mnogo ranije, a korijeni toga zaborava kao da su bili i korijeni svega onoga što je dovelo i do novijih zbivanja. Na tom prostoru Srbi odavno nekom nisu bili potrebni, tj. nekom su smetali i od povjetarca netrpeljivosti vremenom je stvorena 'oluja' mržnje i pustoši« (2001, str. 280).
Razumljivo je onda da četnički misaoni sklop ne vidi ništa dobroga u Hrvatskoj i od Hrvatske, pa je Goran Babić u tekstu »Margina na rubu« postavio sebi jasnu zadaću: »Namjera ovog teksta je vrlo jednostavna. On će ispitati, u mjeri u kojoj je to moguće i u skladu sa svojim sposobnostima, tezu prema kojoj je današnja Hrvatska jedna slobodna i suverena, samostalna i neovisna, demokratska i zapadnoeuropska država (istaknuo Goran Babić, op. T. V.). Premda gornja teza superiorno pobjeđuje na svim izborima u Hrvatskoj u proteklih deset godina, to s istinom ne mora imati baš nikakve veze« (2001, str. 347).
Po njima može se, kada je riječ o srpskom pitanju u Hrvatskoj, jedino govoriti o asimilaciji i ni o čemu drugom, kako to donosi napis Dušana Ivanića »Poslanje Stanka Koraća«: »Međutim, netrpeljiv i ponižavajući odnos hrvatske zvanične politike i nacionalističke inteligencije prema srpskoj tradiciji i srpskom narodu u Hrvatskoj, kao i mjesto koje je zauzimao u Srpskom kulturnom društvu 'Prosvjeta', Koraća preusmjeravaju i on se, sve do prinudnog napuštanja Zagreba i odlaska u Beograd (1991), otvoreno i argumentirano zalaže za kulturnu samostalnost i ravnopravnost srpskog naroda u ondašnjoj Hrvatskoj... Dijelu hrvatske inteligencije, a zvaničnoj politici globalno, nije odgovaralo djelo ('Književna hrestomatija', op T. V.) koje je potvrđivalo i jačalo samospoznaju istorijskih korijena i vrijednosti književnosti nastale u krilu srpskog naroda, pošto su računali na njegovu kulturnu i svaku drugu asimilaciju« (1997, str. 14 i 16).
Glas Koncila, broj 49 (1641), 4.12.2005.
Ispišite
Pošaljite na e-mail
Dodaj RSS kanal Dodaj na iGoogle Bookmark
ARHIVA
1. nastavak Od »provincijske himne« do srpskoga Dubrovnika
2. nastavak »Ljetopisova« jednakost godinâ 1941. i 1991.
3. nastavak Teističko-teokratska država Hrvatska?
4. nastavak »Crkva je najveći ratni profiter!«
5. nastavak »Ubijena« tzv. Republika Srpska Krajina
Jasenovac, Gradiska, Jadovno.Josani, .......................
Lika u Drugom svjetskom ratu i poraću
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Državni arhiv u Gospiću i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Gospić organizirali su u Gospiću 11. i 12. rujna znanstveni skup Lika u Drugom svjetskom ratu i poraću. Skup je imao za cilj rasvijetliti zbivanja i stradanja koja do sada nisu bila istražena i objektivno interpretirana. "Istina" o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije bila je samo ona koju su objavljivali brojni partizanski memoaristi, zato su činjenice o njemu desetljećima bile interpretirana sa stajališta jugoslavenstva i komunizma. Zbog komunističke represije nije se ni pokušavalo objavljivati stvarne činjenice, pa ni drugačije interpretacije događaja. Takvom unificiranom pristupu dosta su doprinijeli razni zbornici o NOB-i, čiji sadržaji su dijelom razgolićeni svjedočanstvima preživjelih stradalnika objavljenim poslije 1990. i novijim arhivskim istraživanjima.
Gospićki skup okupio je 25 sudionika: povjesničara, publicista i svjedoka. Uime organizatora pozdravili su ga i zaželjeli mu uspješan rad dr. sc. Željko Holjevac, vanjski suradnik Instituta u svojstvu ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Gospić, dr. sc. Stjepan Matković, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, prof. Ivica Mataija, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Gospiću i prof. dr. sc. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba. Iz njihovih pozdravnih govora spominjemo neke naglaske.
Pripremila: Ana Tomljenović
Dr. Holjevac naglasio je neophodnost racionalnog i dokumentarnog pristupa temama. Dr. Matković, podsjetio je na obnavljanje zanimanja za suvremenu povijest a simpozij je trebao ukazati "na odnose između dvaju svjetskih ratova, bez čega ne možemo razumjeti zbog čega se dogodila 1941. i koje su bile posljedice te prijelomne godine. To je još jedna prigoda da odbacimo relativizaciju nepovoljnog položaja međuratne Hrvatske, odnosno njenu podređenost uključivši pokušaje eliminacije hrvatske nacionalne pripadnosti, uzroke izbijanja Brušanskog ustanka, Senjskih žrtava i svih represivnih mjera koje su radikalizirale javni život i uništavale shvaćanje slobode". Govornik je ukazao na postojeće nepomirljive antagonizme i mistifikacije, kao što je sadržaj i uloga srpskog ekstremizma u događajima u Srbu krajem srpnja 1941. Podsjetio je na dokazanu činjenicu da svaka izvorna komunistička organizacija teži izazivanju građanskog rata kao sredstva za preuzimanje vlasti. U suvremenom političkom životu zlorabi se pojam antifašizma, omalovažava se uloga Katoličke crkve kao doktrinarnog protivnika totalitarizma, ne vidi se ovisnost NDH o osovinskim saveznicima i poražavajuće posljedice te veze u smislu održivosti hrvatske državne zajednice. Još je aktualna tema odnos prema teroru, žrtvi i zločinima. Prof. Mataija napomenuo je da je za Liku, koja je stoljećima na razmeđu kultura i vjera, razdoblje Drugog svjetskog rata za Liku bilo jedno od najtragičnijih i najintrigantnijih, podsjetivši na Krbavsku bitku 9. rujna 1493. Dr. Šakić obraćajući se suorganizatorima apelirao je na primjereno predstavljanje stvarnosti, jer su se ranije istine često "kreirale" i "medijski" predstavljale, što sa znanstvenim spoznajama nije imalo veze.
Dr. sc. Zdravko Dizdar izlažući do sada zanemarivanu temu "Četnički pokret u Lici do 1941." pozivajući se na izvore, ukazao je na četničku organizaciju "Dušan silni", koja je osnovana u Gospiću 1907.; pokazao je zemljopisnu kartu Srbije i crkvenu kartu srpskih zemalja iz 1921. u koje je bila uključena cijela Hrvatska. U beogradskom Udruženju četnika "Za kralja i otadžbinu" osnovanom 1919. godine bilo je i 2.000 dragovoljaca iz Like. Napomenuo je da je četnicima na ruku išao unitarizam ORJUNA-e (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) tj. organizacije Srpske demokratske stranke i za ilustraciju te teze citirao je program ORJUNA-e. Kao reakcija na ORJUNA-u nastala je organizacija HANAO. (Hrvatska nacionalistička omladina). Dio izlaganja dr. Dizdar posvetio je Radikalnoj stranci, jer su ORJUNA i četnici zajedno nastupali, a četnici su imali oko 20 organizacija u Lici. Prema Radi Pašiću, vođi Radikalne stranke, u sastav Srbije treba ući čitava Hrvatska osim Zagreba i Zagorja. Parola "Čuvajte Jugoslaviju" bila je parola onih koji su se izjašnjavali kao "Jugoslavenski četnici". Glavni četnički vođa u Lici bio je dr. Petar Zec, gospićki liječnik, senator i član Kraljevskog namjesničkog vijeća. Gospićka četnička organizacija imala je 1934. godine 185 članova, a ona u Metku imala je 57 članova. Posljedica navedenog - u svim velikosrpskim planovima Lika je uključena u Veliku Srbiju, a ta četnička ideja živa je i danas.
Dr. sc. Mario Jareb govorio je o temi "Ustaška organizacija u Lici do 1941." Nastanak ustaške organizacije posljedica je terora i radikalnog suprotstavljanja tadašnjem političkom režimu. Prema ustaškoj ideji Hrvatska je trebala biti organizirana u županije, a Lika je trebala biti jedna županija u NDH. Prva ustaška organizacija u Gospiću osnovana je 1930. vodili su je odvjetnici Artuković i Dumenčić i trgovac Marko Došen. Oni su bili povezani s političkom organizacijom u inozemstvu. Početkom 30.-ih godina ustaška organizacija u Lici bila je izgleda najbolje organizirana i najbrojnija o čemu je pisao Jakov Blažević ("Prepoznavanja"). U nastavku predavač je govorio o organiziranju ustaške akcije nazvane "Velebitski ustanak", podmetanje eksploziva pod žandarmeriju u Brušanima 9. rujna 1932. Organizatori akcije bili su Servatzy i Perčević, bivši časnici i Ante Brkan iz Zadra, dok je na čelu "Velebitskog voda" bio Rafael Boban. Velebit, kao mjesto akcije izabran je zbog blizine talijanskog područja i zato što je Velebit mitska hrvatska planina. Posljedica "Velebitskog ustanka", koji to nije bio u doslovnom smislu, bila je velika represija, koja je ustašku organizaciju u Lici dovela gotovo do uništenja, a njeni značajniji sudionici, npr. Jurica Frković i Jure Francetić otišli su u emigraciju.
Dr. sc. Davor Kovačić - "Uspostava i djelovanje vlasti NDH u Lici 1941. godine". Rasulom Jugoslavije nastala je polarizacija političkih snaga i stranaka. Nakon proglasa NDH "zaštitari" HSS-a pristupili su razoružavanju jugoslavenske vojske, a pristaše Ante Pavelića organiziraju preuzimanje vlasti. HSS se u takvoj situaciji ponašao pasivno, u očekivanju, a onda su počela uhićivanja Srba. Autor je opisao organizacijsku strukturu "Velike župe Lika" koja je počela radom ljeti 1941., opisao je osnivanje logora Jadovno i Pag, te dolazak Talijana u Liku, kojih je krajem 1941. bilo oko 6.000.
Prof. dr. sc. Branko Dubravica temu "Antifašizam u Lici 1941.-1945." počeo je prikazom Like nakon ukidanja Vojne krajine i uspostavljanjem Županije ličko-krbavske (1886.-1918.), u okviru koje su bile Velika župa Lika-Gacka, Velika župa Psat (u njoj su vezane za Bihać bili Donji Lapac Udbina) i Velika župa Podgorje - Vinodol. Autor iznosi detaljne statističke podatke iz 1931. godine o nacionalnoj strukturi žitelja Hrvata i Srba u 28 tadašnjih ličkih općina, od kojih je 17 bilo s većinskom srpskim, a 11 s većinskim hrvatskim stanovništvom. Najosjetljiviji dio Like bila je tromeđa Like, Dalmacije i Bosne. Autor kaže da su se komunisti u Gospiću pojavili 1922., organizirali su ih prof. Akif Šeremet i dr. Pajo Gregurić, a od 1940. na čelu im je Jakov Blažević. Tvrdi da je došlo do podjela i razmimoilaženja između ustanika oko toga tko je prvi poveo ustanak, tko je prvi izvodio diverzije, tko je prvi napao partizane. Srpski pobunjenici nisu se borili protiv Talijana i četnika sve do 1943. Borbu protiv njih u travnju 1942. prva je povela jedna dalmatinska udarna brigada. U konačnici, Liku su 1945. oslobodili dalmatinski Hrvati.
Prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević govorila je o temi: "Kako je bilo organizirano gospodarstvo na području Like za vrijeme Drugog svjetskog rata?" Iako Liku smatramo poveznicom (neki i razdjelnicom) hrvatskog sjevera i juga, ona je u ratu bila tranzitno područje, jedan dio su "držali" Nijemci a drugi dio Talijani, pa unatoč nekoliko vojski na tom području tadašnju Liku ne možemo dijeliti na ustašku, partizansku, četničku i sl. Činjenica je da je iz Like odvožena hrana u Njemačku, da su Talijani sjekli ličke šume, da su bili česti četničko-partizanski napadi na šumske radnike, partizani su prekidali promet željeznicom i tako su bili gospodari Like. U njoj je vladala nestašica hrane, obrtnici nisu mogli pribavljati materijale i cijela Lika bila je destabilizirana. Iako je u Vladi NDH bilo čak pet ministara Ličana, oni nisu ništa učinili na boljoj opskrbi i položaju stanovništva.
Dr. sc. Franko Mirošević - "Stanje historiografije o Drugom svjetskom ratu u Lici". Naglasio je postojanje velikog broja historiografskih radova nastalih uglavnom između 60-ih i 80-ih godina XX. st., koja su preobličavana u skladu s KPH i u kojima se apostrofira antifašizam. U njima su prešućivana stradanja Hrvata, ne spominje se HSS, umanjivani su četnički zločini. Kao ilustraciju svojih teza predavač je iznio niz statističkih podataka.
Prof. Ivica Mataija podnio je izvješće "Gradivo o Lici u Drugom svjetskom ratu i poraću u Državnom arhivu u Gospiću". Građa je uglavnom fragmentarna jer nije bilo arhivske institucije koja bi o njoj skrbila. Glavnina arhivske građe s ličkog područja je u srpskim arhivima odakle se ne vraća. Postoji malo građe o samoj NDH, dosta građe ima o poslijeratnim sudskim procesima i o osuđenima za "krivično djelo protiv nacionalne časti". Zanimljiv je podatak da su među osuđenima 42% bile žene, koje nisu sudjelovale u ratnim operacijama.
Prof. Milan Pojić pripremio je temu "Gospić u izvješćima Općeg upravnog povjerenika MUP-a NDH kod II. talijanske vojske 1941.- 1943. godine". Povjereništvo NDH za usklađivanje s talijanskom vojskom osnovano je 29. kolovoza 1941. Sačuvana je arhivska građa talijanskih vojnih vlasti za područje Velike župe Like i Gacke, koju je autor nabrojio.
Dr. sc. Dražen Živić u svoje ime i uime mr. sc. Ive Turka izlagao je temu "Demografski gubitci Like u Drugom svjetskom ratu i poraću - metodologije i rezultati istraživanja". Govorio je o ratovima kao najvažnijim remetilačkim čimbenicima demografskog razvoja, poremećajima u demografskim strukturama s obzirom na dob, spol i etnicitet. Razradio je kategorije demografskih gubitaka: stvarni (čisti) demografski gubitci i procijenjeni gubitci nataliteta i prirodnog prirasta. Kao značajnu činjenicu naveo je nedostatak popisa stanovništva 1941. godine. U stvari, Lika demografski "pada" od 1900. godine, tada je imala najviše stanovnika 193.470, a 1948. imala je 131.710 st. Prema njegovoj procjeni, da nije bilo rata u Lici bi bilo 40.490 stanovnika više. Zbog rata se dogodio veliki pad muškog stanovništva.
Dr. sc. Josip Jurčević obrazložio je teze teme "Doktrinarni i organizacijski temelji represivnosti jugoslavenskog komunističkog režima". Polazište je u činjenici da komunizam zagovara teoriju kako se neke društvene promjene ne mogu ostvariti bez revolucionarnog (nasilnog) zahvata te da je glavni cilj osvajanje vlasti, posljedica toga je - represivnost.
Dr. sc. Vladmir Gaiger - "Partizanska i komunistička represija i zločini u Lici 1944.-1946. godine". Na temelju istražene arhivske građe ustanovio je da je u zatvorima na ovom području bilo 1.175 zarobljenih Hrvata, govorio je o masovnim likvidacijama vojnih zarobljenika koji su se iz Gospića povlačili na zapad prema Otočcu i Senju, neki vojni zarobljenici bili su upućeni u Vojvodinu, u Gospiću je bilo zarobljenika njemačkog Vermachta koji su ubijani. Tada je bilo sasvim uobičajeno i nekažnjeno ubijanje ratnih zarobljenika iako je to suprotno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima. Citirao je pismo Gospićanke Milke Vukelić upućeno Vladimiru Bakariću u kojem opisuje zločine i represiju partizana nad gospićkim Hrvatima nakon ulaska u grad 4. travnja 1945. i u poratnim mjesecima, citira arhivski dokument o strijeljanju 60 "zlikovaca" bez osude, citira izvještaje tužitelja Marka Vujnovića. Predavač smatra da je radi utvrđivanja povijesne istine za područje Like potrebno prirediti žrtvoslove.
Dr. sc. Zdravko Matić - "Djelovanje Vojnog suda Gospić 1945./1946. godine". Predavač je opisao organizaciju Vojnih sudova i na temelju arhivske građe izradio statističke preglede (tabele) osuđenih po vrstama kazne.
Dr. sc. Zdenko Radelić - "Križari - gerila u Lici 1945.-1950. godine." Prvo pitanje je: "Zašto gerila?". Razlozi: strah od odmazde, antijugoslavenstvo i antikomunizam. Drugo pitanje: "Zašto su odabrali ime križari?" Zato što su mislili da se bore za pravednu stvar, kao srednjevjekovni križari. "Križari" su upadali u naselja i raznim diverzijama pa i likvidacijama istaknutih predstavnika nove vlasti htjeli su ih zaplašiti. Akcijama OZNE bili su likvidirani o čemu postoji arhivska građa. (U raspravi o ovoj temi iznesen je podatak da je UDBA, radi zaštite denuncijanata među "križarima" krivotvorila neka imena, što će radi nestanka-umiranja svjedoka u većini slučajeva biti teško dokazati - op. a.)
Msgr. dr. sc. Mile Bogović - "Stradanje svećenika i redovnika u Lici u Drugom svjetskom ratu i poraću". Ne želeći obezvrijediti svu komunističku literaturu, predavač je u uvodu podsjetio na sustavno blaćenje onih koji su u komunizmu drugačije mislili i zbog čega su bili kažnjavani. Zbog toga su nam knjižnice prepune jednostranog tumačenja događanja Drugog svjetskog rata. U nekim slučajevima zaplašeni stradalnici zakapali su svoje zapise, zbog istog razloga trgane su stranice iz župnih knjiga. Ako želimo biti vjerodostojni trebali bismo ispitati preživjele, a ne služiti se samo literaturom objavljivanom u komunizmu. Predavač je imenovao ličke svećenike partizanske i četničke žrtve: Vladimir Kargačin i Dragutin Kukalj iz Gospića, Fran Binički iz Ličkog Osika, Ladislav Kolarić iz Kompolja, Juraj Mikić iz Zavalja, Mate Moguš iz Udbine, Vladimir Stuparić iz Boričevca, Bruno Vernazza iz Kosinja, Antun Žilavec iz Otočca i drugi. Od 35 svećenika, koji su služili na području Like ubijeno ih je 13 što je 45 posto od ukupnog broja. Među njima samo je Binički bio Ličanin, dva svećenika bili su Slovenci koji su izbjegli iz Slovenije ispred nacista, nisu trpjeli ustaše, neki od ubijenih svećenika čak su bili jugofili, a ipak su ubijeni jer su bili katolički svećenici.
Č. s. Veronika Popić opisala je "Stradanje časne sestre Žarke Ivasić", koje je utemeljeno na sudskoj arhivskoj građi a istraživanje će se nastaviti. Č.s. Žarka rođena je 1908. u Krašiću i od 1931. bila je u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, posvetivši se njegovanju bolesnika. Od njenog redovničkog puta spominjemo službu u bolnici u Otočcu od 1939. do 1943., kada je ukinuta filijala njenog samostana. Opisan je ratni metež koji je vladao u Otočcu 1943., a u čijoj bolnici su s istom pažnjom njegovani ranjeni vojnici raznih strana, opisana je noć u kojoj su ubijeni partizanski ranjenici, pri čemu č.s. Žarka i ostale č.s. nisu imale udjela. Uskoro su otišle iz Otočca, a nakon rata lažno su optužene za odavanje ranjenika i okrivljene su za njihovu smrt. Sudski postupak je vođen u Gospiću. U presudi č.s. Žarki Ivasić rečeno je da je neprijatelj koji je stalno radio protiv interesa naroda. Prvobitno je bila osuđena na smrt vješanjem, zatim "pomilovana" i 16. svibnja 1946. strijeljana je uz zid gospićke grobljanske kapelice sv. Marije Magdalene. Ostale tri č. s. bile su osuđene na smrt strijeljanjem, a kazna im je preinačena u 20 g. robije. Istaknuto je da su među časnim sestrama optuženim poslije rata najoptuženije bile upravo sestre bolničarke, koje su požrtvovno i najviše pomagale ljudima.
Mr. sc. Krešimir Bušić iz Instituta društvenih istraživanja "Ivo Pilar" - Ogranak u Vukovaru - "Nove spoznaje o smrti svećenika Stjepana Gabrića - Pipe (1912.-1950.)". Opisan je životni put svećenika koji je rođen i kršten u Subotici, zaređen za svećenika u Senju, bio je župnik u Širokoj Kuli do uništenja župe 1941. God. 1946. bio je župnik u Zavalju (BiH). Na temelju lažne optužbe da je pokrštavao Srbe i pljačkao srpsku imovinu u Širokoj Kuli, osuđen je u Gospiću na 15 godina robije i 5 godina gubitka građanskih prava. Bolovao je od TBC. God. 1947. upućen je u logor Stara Gradiška, god. 1949. upućen je u logor Lepoglava gdje se našao s blaženim Alojzijem Stepincem, a po svemu sudeći bio mu je podmetnut. Kasnije se pokajao i uskoro (1950. god.) umro. Navodno, sam se objesio, a prema tvrdnji njegove majke likvidirala ga je UDBA.
Prof. dr. sc. Miroslav Akmadža - "Položaj Katoličke crkve u Lici u prvim godinama komunističke diktature s posebnim osvrtom na odnos biskupa Viktora Burića prema komunističkom režimu". Novouspostavljena komunistička vlast je eliminirala sve političke protivnike, jedino se nije mogla suprotstaviti dobro organiziranoj crkvi, tim više što je narod bio vjernički. Stoga je pokrenuta otvorena borba protiv Katoličke crkve, koja je prema riječima Vladimira Bakarića "najveći neprijatelj". Dok su pravoslavna i islamska zajednica odmah stavljene pod nadzor države, katoličku zajednicu to nije bilo moguće jer je međunarodna. Tada je Katolička crkva ostala je bez svojih škola, listova i drugih pisanih glasila, bez zemljišta, često i bez župnih ureda i dr. Ukratko: crkvi je oduzeta sva imovina. Katoličkoj crkvi u Lici nije oduzeta zemlja, jer je nije ni imala. Lika je ostala bez više župa i brojnih svećenika kojih poslije rata nije bilo dovoljno. U takvoj situaciji veliku je ulogu imao senjsko-modruški biskup Viktor Burić, blizak mons. Svetozaru Rittigu, kojemu je više puta pisao i uz čiju pomoć je spašavao svećenike iz zatvora. Obraćao se i Ivanu - Stevi Krajačiću. Represija vlasti provodila se i na druge načine, kao što je oduzimanje matičnih knjiga, izbacivanje vjeronauka iz škola 1952. a od 1953. omogućeno je poučavanje vjeronauka u crkvama.
Dr. sc. Ivan Dujmović - "Stradanje Hrvata zavaljske i vaganačke župe". Zavaljska župa Uzvišenja Sv. Križa i zavaljska župa Sv. Franje asiškog pripadaju Slunjskom dekanatu, samo što je Zavalje administrativnom podjelom prije Drugog svjetskog rata pripalo Bosni. Navedena su nova iscrpna istraživanja o ljudskim žrtvama i došlo se do podatka da je u tom ratu u zavaljskoj župi pobijeno 13% pučanstva, a u vaganačkoj župi 21%. Istraživanje se nastavlja.
Prof. Ana Došen - "Stradanje Hrvata u Vrtoči, Krnjeuši i Bjelaju 1941. godine". Svjedokinja je jedna od rijetkih žitelja rođenih u selu Krnjeuša, naselju s bosanske strane Une, u Pounju. Ovo i još 17 sela i zaselaka naseljeno je ličkim Hrvatima nakon "svištofskog mira" 1791., a pripadali su župi Uznesenja BDM u Krnjeuši. Župna crkva bila je sagrađena 1891., a župa je uspostavljena 1892.. Godine 1941. župa je imala 1.238 župljana, koji su se spremali slaviti 50. obljetnicu izgradnje crkve. Subota 9. kolovoza i nedjelja 10. kolovoza 1941., bili su sudnji dani za Hrvate ove župe.U ta dva dana pobijeno je oko 250 žitelja (popisane su 232 žrtve, nisu sve), župnik Krešimir Barišić je mučen, ubijen i spaljen u crkvi, a s njim i 12-godišnji Ivica Skender, učenik I. razreda svećeničke gimnazije. Ubijani su redom svi koji nisu mogli pobjeći: trudnice, djeca, starci, starice. Poslije rata Hrvati se nisu smjeli vratiti, tamo više nema ni njihovih tragova.
Ana Tomljenović, dipl. oec. - "Primjeri stradalništva u Lici za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća". Kao primjeri uzeti su neka od autoriziranih svjedočanstava i zapisa svjedoka o stradanju Hrvata južne Like objavljenih u mjesečniku "Vila Velebita". U tim tekstovima opisano je zatiranje i "etničko čišćenje" Hrvata iz naselja: Boričevac, Brotnja, Donji Lapac i Gračac i poratnom stradanju dviju gospićkih Hrvatica. Stradalnici-svjedoci iz spomenutih naselja (Pavičić, Kovačević, Ivezić, Tiljak, Knežević), nisu bili iz obitelji koje su se bavile politikom, svjedok N. Vidaković bio je čak prijeratni antifašist. Svi su protjerani jer su bili Hrvati, u progonstvu su preživjeli kao tuđi sluge, a povratak po završetku rata bio im je zabranjen. Ostavši i bez članova obitelji željeli su da se u "Vili Velebita" javno objavi istina o njihovim stradanjima, nadajući se da će krivci, oni koji su ih protjerali i učinili beskućnicima ipak biti kažnjeni. Gospićanka (M. Alić), mlada službenica, nije se bavila politikom, a osuđena je na višegodišnju robiju zbog izmišljenih optužbi. Druga Gospićanka (uredništvu poznata, čitateljima neotkriven identitet), koja je pisala rodoljubne pjesmice, maloljetnica (16 i pol godina) uhićena je i partizani su je s još tri zatvorenice nekoliko mjeseci silovali u gospićkom zatvoru.
Mr. sc. Nikola Bićanić - "Stradalništvo Hrvata u Gospiću nakon Drugog svjetskog rata s posebnim osvrtom na grobove Senjskih žrtava na gospićkom katoličkom groblju i na gospićke obitelji Devčić i Šaban i mučeništvo Jose Mažurana iz Konjskog". Svjedok je rođeni Gospićanin i kao dječak bio je svjedok zločinima koji su se događali u Gospiću nakon ulaska partizana u grad 4. travnja 1945. i stradanjima gospićkih Hrvata u poraću. Govorio je o masovnom zločinu u Kaniži kraj rječice Novčice, o likvidacijama pred gospićkim katoličkim grobljem i u šumi Imovina, o Josi Šabanu iz ulice Prnjavor koga su majka i sestra skrivale u kući a kad je umro pokopale ga u podrumu, o Josi Mažuranu koji je preko Velebita sam nosio svoju smrtnu presudu u Gospić (u pismu bilo je zapovjeđeno da donositelja strijeljaju, što je i učinjeno), o zabrani komemoriranja "senjskih žrtava"...
Prof. Blaženka Ljubović - "Stradanja i pogubljenja brojnih gospićkih žrtava u toku i nakon Drugog svjetskog rata - Svjedočenje Josipa Oreškovića". Neposredno prije ulaska partizana u Gospić iz njega se povukla vojska, domobrani i ustaše i s mnoštvom civila krenuli su preko Kutereva i Krasna prema zapadu. O tom povlačenju, sukobu s partizanima, pogibijama i stradanjima svjedočio je Josip Orešković, jedan od preživjelih.
Prof. dr. sc. Ante Bežen - "Tematika poraza i progonstva u poeziji ličkih pjesnika nakon Drugog svjetskog rata". Riječ je o duhovnoj dimenziji stradanja, odnosno o stradanju kako su ga doživjeli (i lički) književnici. Govorio je o pobjedničkoj i poraženoj Hrvatskoj. Tematiku je podijelio na 1. tematiku partizansko-jugoslavenske perspektive (književnici partizani: Nazor, I. G. Kovačić, Kaštelan, Kaleb, Dončević i drugi, a od Ličana Josip Barković) i 2. tematika perspektive NDH i oslobođenje od Jugoslavije. Među njima su najistaknutiji "nepostojeći hrvatski pisci" (tako ih je nazvao Dubravko Horvatić): Nikolić, Kordić, Kupareo, Vida. Najistaknutiji lički književnik toga razdoblja bio je Mile Budak književnik ličkog sela (Ognjište, Opanci dida Vidurine.), u čijim djelima nema ništa političkog, nimalo ideologiziranja a ipak je kao pisac zabranjen, zato što je bio politički uključen u vlasti NDH. Od Ličana - prognanika spomenuo je Borisa Marunu (iz Podpraga na Velebitu), Juru Prpića (pseudonim Hrvoje Ledenički), Mariju Fabek (goransko-ličkog podrijetla) i Jakova Vrbana.
Neki od predavača bili su spriječeni doći na skup, kao npr. prof. dr. sc. Hrvoje Matković s temom "Problem ustanka u Srbu 1941.", ali će svi radovi biti objavljeni u zborniku "Lika u Drugom svjetskom ratu i poraću".
Ana Tomljenović
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Državni arhiv u Gospiću i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Gospić organizirali su u Gospiću 11. i 12. rujna znanstveni skup Lika u Drugom svjetskom ratu i poraću. Skup je imao za cilj rasvijetliti zbivanja i stradanja koja do sada nisu bila istražena i objektivno interpretirana. "Istina" o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije bila je samo ona koju su objavljivali brojni partizanski memoaristi, zato su činjenice o njemu desetljećima bile interpretirana sa stajališta jugoslavenstva i komunizma. Zbog komunističke represije nije se ni pokušavalo objavljivati stvarne činjenice, pa ni drugačije interpretacije događaja. Takvom unificiranom pristupu dosta su doprinijeli razni zbornici o NOB-i, čiji sadržaji su dijelom razgolićeni svjedočanstvima preživjelih stradalnika objavljenim poslije 1990. i novijim arhivskim istraživanjima.
Gospićki skup okupio je 25 sudionika: povjesničara, publicista i svjedoka. Uime organizatora pozdravili su ga i zaželjeli mu uspješan rad dr. sc. Željko Holjevac, vanjski suradnik Instituta u svojstvu ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Gospić, dr. sc. Stjepan Matković, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, prof. Ivica Mataija, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Gospiću i prof. dr. sc. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba. Iz njihovih pozdravnih govora spominjemo neke naglaske.
Pripremila: Ana Tomljenović
Dr. Holjevac naglasio je neophodnost racionalnog i dokumentarnog pristupa temama. Dr. Matković, podsjetio je na obnavljanje zanimanja za suvremenu povijest a simpozij je trebao ukazati "na odnose između dvaju svjetskih ratova, bez čega ne možemo razumjeti zbog čega se dogodila 1941. i koje su bile posljedice te prijelomne godine. To je još jedna prigoda da odbacimo relativizaciju nepovoljnog položaja međuratne Hrvatske, odnosno njenu podređenost uključivši pokušaje eliminacije hrvatske nacionalne pripadnosti, uzroke izbijanja Brušanskog ustanka, Senjskih žrtava i svih represivnih mjera koje su radikalizirale javni život i uništavale shvaćanje slobode". Govornik je ukazao na postojeće nepomirljive antagonizme i mistifikacije, kao što je sadržaj i uloga srpskog ekstremizma u događajima u Srbu krajem srpnja 1941. Podsjetio je na dokazanu činjenicu da svaka izvorna komunistička organizacija teži izazivanju građanskog rata kao sredstva za preuzimanje vlasti. U suvremenom političkom životu zlorabi se pojam antifašizma, omalovažava se uloga Katoličke crkve kao doktrinarnog protivnika totalitarizma, ne vidi se ovisnost NDH o osovinskim saveznicima i poražavajuće posljedice te veze u smislu održivosti hrvatske državne zajednice. Još je aktualna tema odnos prema teroru, žrtvi i zločinima. Prof. Mataija napomenuo je da je za Liku, koja je stoljećima na razmeđu kultura i vjera, razdoblje Drugog svjetskog rata za Liku bilo jedno od najtragičnijih i najintrigantnijih, podsjetivši na Krbavsku bitku 9. rujna 1493. Dr. Šakić obraćajući se suorganizatorima apelirao je na primjereno predstavljanje stvarnosti, jer su se ranije istine često "kreirale" i "medijski" predstavljale, što sa znanstvenim spoznajama nije imalo veze.
Dr. sc. Zdravko Dizdar izlažući do sada zanemarivanu temu "Četnički pokret u Lici do 1941." pozivajući se na izvore, ukazao je na četničku organizaciju "Dušan silni", koja je osnovana u Gospiću 1907.; pokazao je zemljopisnu kartu Srbije i crkvenu kartu srpskih zemalja iz 1921. u koje je bila uključena cijela Hrvatska. U beogradskom Udruženju četnika "Za kralja i otadžbinu" osnovanom 1919. godine bilo je i 2.000 dragovoljaca iz Like. Napomenuo je da je četnicima na ruku išao unitarizam ORJUNA-e (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) tj. organizacije Srpske demokratske stranke i za ilustraciju te teze citirao je program ORJUNA-e. Kao reakcija na ORJUNA-u nastala je organizacija HANAO. (Hrvatska nacionalistička omladina). Dio izlaganja dr. Dizdar posvetio je Radikalnoj stranci, jer su ORJUNA i četnici zajedno nastupali, a četnici su imali oko 20 organizacija u Lici. Prema Radi Pašiću, vođi Radikalne stranke, u sastav Srbije treba ući čitava Hrvatska osim Zagreba i Zagorja. Parola "Čuvajte Jugoslaviju" bila je parola onih koji su se izjašnjavali kao "Jugoslavenski četnici". Glavni četnički vođa u Lici bio je dr. Petar Zec, gospićki liječnik, senator i član Kraljevskog namjesničkog vijeća. Gospićka četnička organizacija imala je 1934. godine 185 članova, a ona u Metku imala je 57 članova. Posljedica navedenog - u svim velikosrpskim planovima Lika je uključena u Veliku Srbiju, a ta četnička ideja živa je i danas.
Dr. sc. Mario Jareb govorio je o temi "Ustaška organizacija u Lici do 1941." Nastanak ustaške organizacije posljedica je terora i radikalnog suprotstavljanja tadašnjem političkom režimu. Prema ustaškoj ideji Hrvatska je trebala biti organizirana u županije, a Lika je trebala biti jedna županija u NDH. Prva ustaška organizacija u Gospiću osnovana je 1930. vodili su je odvjetnici Artuković i Dumenčić i trgovac Marko Došen. Oni su bili povezani s političkom organizacijom u inozemstvu. Početkom 30.-ih godina ustaška organizacija u Lici bila je izgleda najbolje organizirana i najbrojnija o čemu je pisao Jakov Blažević ("Prepoznavanja"). U nastavku predavač je govorio o organiziranju ustaške akcije nazvane "Velebitski ustanak", podmetanje eksploziva pod žandarmeriju u Brušanima 9. rujna 1932. Organizatori akcije bili su Servatzy i Perčević, bivši časnici i Ante Brkan iz Zadra, dok je na čelu "Velebitskog voda" bio Rafael Boban. Velebit, kao mjesto akcije izabran je zbog blizine talijanskog područja i zato što je Velebit mitska hrvatska planina. Posljedica "Velebitskog ustanka", koji to nije bio u doslovnom smislu, bila je velika represija, koja je ustašku organizaciju u Lici dovela gotovo do uništenja, a njeni značajniji sudionici, npr. Jurica Frković i Jure Francetić otišli su u emigraciju.
Dr. sc. Davor Kovačić - "Uspostava i djelovanje vlasti NDH u Lici 1941. godine". Rasulom Jugoslavije nastala je polarizacija političkih snaga i stranaka. Nakon proglasa NDH "zaštitari" HSS-a pristupili su razoružavanju jugoslavenske vojske, a pristaše Ante Pavelića organiziraju preuzimanje vlasti. HSS se u takvoj situaciji ponašao pasivno, u očekivanju, a onda su počela uhićivanja Srba. Autor je opisao organizacijsku strukturu "Velike župe Lika" koja je počela radom ljeti 1941., opisao je osnivanje logora Jadovno i Pag, te dolazak Talijana u Liku, kojih je krajem 1941. bilo oko 6.000.
Prof. dr. sc. Branko Dubravica temu "Antifašizam u Lici 1941.-1945." počeo je prikazom Like nakon ukidanja Vojne krajine i uspostavljanjem Županije ličko-krbavske (1886.-1918.), u okviru koje su bile Velika župa Lika-Gacka, Velika župa Psat (u njoj su vezane za Bihać bili Donji Lapac Udbina) i Velika župa Podgorje - Vinodol. Autor iznosi detaljne statističke podatke iz 1931. godine o nacionalnoj strukturi žitelja Hrvata i Srba u 28 tadašnjih ličkih općina, od kojih je 17 bilo s većinskom srpskim, a 11 s većinskim hrvatskim stanovništvom. Najosjetljiviji dio Like bila je tromeđa Like, Dalmacije i Bosne. Autor kaže da su se komunisti u Gospiću pojavili 1922., organizirali su ih prof. Akif Šeremet i dr. Pajo Gregurić, a od 1940. na čelu im je Jakov Blažević. Tvrdi da je došlo do podjela i razmimoilaženja između ustanika oko toga tko je prvi poveo ustanak, tko je prvi izvodio diverzije, tko je prvi napao partizane. Srpski pobunjenici nisu se borili protiv Talijana i četnika sve do 1943. Borbu protiv njih u travnju 1942. prva je povela jedna dalmatinska udarna brigada. U konačnici, Liku su 1945. oslobodili dalmatinski Hrvati.
Prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević govorila je o temi: "Kako je bilo organizirano gospodarstvo na području Like za vrijeme Drugog svjetskog rata?" Iako Liku smatramo poveznicom (neki i razdjelnicom) hrvatskog sjevera i juga, ona je u ratu bila tranzitno područje, jedan dio su "držali" Nijemci a drugi dio Talijani, pa unatoč nekoliko vojski na tom području tadašnju Liku ne možemo dijeliti na ustašku, partizansku, četničku i sl. Činjenica je da je iz Like odvožena hrana u Njemačku, da su Talijani sjekli ličke šume, da su bili česti četničko-partizanski napadi na šumske radnike, partizani su prekidali promet željeznicom i tako su bili gospodari Like. U njoj je vladala nestašica hrane, obrtnici nisu mogli pribavljati materijale i cijela Lika bila je destabilizirana. Iako je u Vladi NDH bilo čak pet ministara Ličana, oni nisu ništa učinili na boljoj opskrbi i položaju stanovništva.
Dr. sc. Franko Mirošević - "Stanje historiografije o Drugom svjetskom ratu u Lici". Naglasio je postojanje velikog broja historiografskih radova nastalih uglavnom između 60-ih i 80-ih godina XX. st., koja su preobličavana u skladu s KPH i u kojima se apostrofira antifašizam. U njima su prešućivana stradanja Hrvata, ne spominje se HSS, umanjivani su četnički zločini. Kao ilustraciju svojih teza predavač je iznio niz statističkih podataka.
Prof. Ivica Mataija podnio je izvješće "Gradivo o Lici u Drugom svjetskom ratu i poraću u Državnom arhivu u Gospiću". Građa je uglavnom fragmentarna jer nije bilo arhivske institucije koja bi o njoj skrbila. Glavnina arhivske građe s ličkog područja je u srpskim arhivima odakle se ne vraća. Postoji malo građe o samoj NDH, dosta građe ima o poslijeratnim sudskim procesima i o osuđenima za "krivično djelo protiv nacionalne časti". Zanimljiv je podatak da su među osuđenima 42% bile žene, koje nisu sudjelovale u ratnim operacijama.
Prof. Milan Pojić pripremio je temu "Gospić u izvješćima Općeg upravnog povjerenika MUP-a NDH kod II. talijanske vojske 1941.- 1943. godine". Povjereništvo NDH za usklađivanje s talijanskom vojskom osnovano je 29. kolovoza 1941. Sačuvana je arhivska građa talijanskih vojnih vlasti za područje Velike župe Like i Gacke, koju je autor nabrojio.
Dr. sc. Dražen Živić u svoje ime i uime mr. sc. Ive Turka izlagao je temu "Demografski gubitci Like u Drugom svjetskom ratu i poraću - metodologije i rezultati istraživanja". Govorio je o ratovima kao najvažnijim remetilačkim čimbenicima demografskog razvoja, poremećajima u demografskim strukturama s obzirom na dob, spol i etnicitet. Razradio je kategorije demografskih gubitaka: stvarni (čisti) demografski gubitci i procijenjeni gubitci nataliteta i prirodnog prirasta. Kao značajnu činjenicu naveo je nedostatak popisa stanovništva 1941. godine. U stvari, Lika demografski "pada" od 1900. godine, tada je imala najviše stanovnika 193.470, a 1948. imala je 131.710 st. Prema njegovoj procjeni, da nije bilo rata u Lici bi bilo 40.490 stanovnika više. Zbog rata se dogodio veliki pad muškog stanovništva.
Dr. sc. Josip Jurčević obrazložio je teze teme "Doktrinarni i organizacijski temelji represivnosti jugoslavenskog komunističkog režima". Polazište je u činjenici da komunizam zagovara teoriju kako se neke društvene promjene ne mogu ostvariti bez revolucionarnog (nasilnog) zahvata te da je glavni cilj osvajanje vlasti, posljedica toga je - represivnost.
Dr. sc. Vladmir Gaiger - "Partizanska i komunistička represija i zločini u Lici 1944.-1946. godine". Na temelju istražene arhivske građe ustanovio je da je u zatvorima na ovom području bilo 1.175 zarobljenih Hrvata, govorio je o masovnim likvidacijama vojnih zarobljenika koji su se iz Gospića povlačili na zapad prema Otočcu i Senju, neki vojni zarobljenici bili su upućeni u Vojvodinu, u Gospiću je bilo zarobljenika njemačkog Vermachta koji su ubijani. Tada je bilo sasvim uobičajeno i nekažnjeno ubijanje ratnih zarobljenika iako je to suprotno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima. Citirao je pismo Gospićanke Milke Vukelić upućeno Vladimiru Bakariću u kojem opisuje zločine i represiju partizana nad gospićkim Hrvatima nakon ulaska u grad 4. travnja 1945. i u poratnim mjesecima, citira arhivski dokument o strijeljanju 60 "zlikovaca" bez osude, citira izvještaje tužitelja Marka Vujnovića. Predavač smatra da je radi utvrđivanja povijesne istine za područje Like potrebno prirediti žrtvoslove.
Dr. sc. Zdravko Matić - "Djelovanje Vojnog suda Gospić 1945./1946. godine". Predavač je opisao organizaciju Vojnih sudova i na temelju arhivske građe izradio statističke preglede (tabele) osuđenih po vrstama kazne.
Dr. sc. Zdenko Radelić - "Križari - gerila u Lici 1945.-1950. godine." Prvo pitanje je: "Zašto gerila?". Razlozi: strah od odmazde, antijugoslavenstvo i antikomunizam. Drugo pitanje: "Zašto su odabrali ime križari?" Zato što su mislili da se bore za pravednu stvar, kao srednjevjekovni križari. "Križari" su upadali u naselja i raznim diverzijama pa i likvidacijama istaknutih predstavnika nove vlasti htjeli su ih zaplašiti. Akcijama OZNE bili su likvidirani o čemu postoji arhivska građa. (U raspravi o ovoj temi iznesen je podatak da je UDBA, radi zaštite denuncijanata među "križarima" krivotvorila neka imena, što će radi nestanka-umiranja svjedoka u većini slučajeva biti teško dokazati - op. a.)
Msgr. dr. sc. Mile Bogović - "Stradanje svećenika i redovnika u Lici u Drugom svjetskom ratu i poraću". Ne želeći obezvrijediti svu komunističku literaturu, predavač je u uvodu podsjetio na sustavno blaćenje onih koji su u komunizmu drugačije mislili i zbog čega su bili kažnjavani. Zbog toga su nam knjižnice prepune jednostranog tumačenja događanja Drugog svjetskog rata. U nekim slučajevima zaplašeni stradalnici zakapali su svoje zapise, zbog istog razloga trgane su stranice iz župnih knjiga. Ako želimo biti vjerodostojni trebali bismo ispitati preživjele, a ne služiti se samo literaturom objavljivanom u komunizmu. Predavač je imenovao ličke svećenike partizanske i četničke žrtve: Vladimir Kargačin i Dragutin Kukalj iz Gospića, Fran Binički iz Ličkog Osika, Ladislav Kolarić iz Kompolja, Juraj Mikić iz Zavalja, Mate Moguš iz Udbine, Vladimir Stuparić iz Boričevca, Bruno Vernazza iz Kosinja, Antun Žilavec iz Otočca i drugi. Od 35 svećenika, koji su služili na području Like ubijeno ih je 13 što je 45 posto od ukupnog broja. Među njima samo je Binički bio Ličanin, dva svećenika bili su Slovenci koji su izbjegli iz Slovenije ispred nacista, nisu trpjeli ustaše, neki od ubijenih svećenika čak su bili jugofili, a ipak su ubijeni jer su bili katolički svećenici.
Č. s. Veronika Popić opisala je "Stradanje časne sestre Žarke Ivasić", koje je utemeljeno na sudskoj arhivskoj građi a istraživanje će se nastaviti. Č.s. Žarka rođena je 1908. u Krašiću i od 1931. bila je u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, posvetivši se njegovanju bolesnika. Od njenog redovničkog puta spominjemo službu u bolnici u Otočcu od 1939. do 1943., kada je ukinuta filijala njenog samostana. Opisan je ratni metež koji je vladao u Otočcu 1943., a u čijoj bolnici su s istom pažnjom njegovani ranjeni vojnici raznih strana, opisana je noć u kojoj su ubijeni partizanski ranjenici, pri čemu č.s. Žarka i ostale č.s. nisu imale udjela. Uskoro su otišle iz Otočca, a nakon rata lažno su optužene za odavanje ranjenika i okrivljene su za njihovu smrt. Sudski postupak je vođen u Gospiću. U presudi č.s. Žarki Ivasić rečeno je da je neprijatelj koji je stalno radio protiv interesa naroda. Prvobitno je bila osuđena na smrt vješanjem, zatim "pomilovana" i 16. svibnja 1946. strijeljana je uz zid gospićke grobljanske kapelice sv. Marije Magdalene. Ostale tri č. s. bile su osuđene na smrt strijeljanjem, a kazna im je preinačena u 20 g. robije. Istaknuto je da su među časnim sestrama optuženim poslije rata najoptuženije bile upravo sestre bolničarke, koje su požrtvovno i najviše pomagale ljudima.
Mr. sc. Krešimir Bušić iz Instituta društvenih istraživanja "Ivo Pilar" - Ogranak u Vukovaru - "Nove spoznaje o smrti svećenika Stjepana Gabrića - Pipe (1912.-1950.)". Opisan je životni put svećenika koji je rođen i kršten u Subotici, zaređen za svećenika u Senju, bio je župnik u Širokoj Kuli do uništenja župe 1941. God. 1946. bio je župnik u Zavalju (BiH). Na temelju lažne optužbe da je pokrštavao Srbe i pljačkao srpsku imovinu u Širokoj Kuli, osuđen je u Gospiću na 15 godina robije i 5 godina gubitka građanskih prava. Bolovao je od TBC. God. 1947. upućen je u logor Stara Gradiška, god. 1949. upućen je u logor Lepoglava gdje se našao s blaženim Alojzijem Stepincem, a po svemu sudeći bio mu je podmetnut. Kasnije se pokajao i uskoro (1950. god.) umro. Navodno, sam se objesio, a prema tvrdnji njegove majke likvidirala ga je UDBA.
Prof. dr. sc. Miroslav Akmadža - "Položaj Katoličke crkve u Lici u prvim godinama komunističke diktature s posebnim osvrtom na odnos biskupa Viktora Burića prema komunističkom režimu". Novouspostavljena komunistička vlast je eliminirala sve političke protivnike, jedino se nije mogla suprotstaviti dobro organiziranoj crkvi, tim više što je narod bio vjernički. Stoga je pokrenuta otvorena borba protiv Katoličke crkve, koja je prema riječima Vladimira Bakarića "najveći neprijatelj". Dok su pravoslavna i islamska zajednica odmah stavljene pod nadzor države, katoličku zajednicu to nije bilo moguće jer je međunarodna. Tada je Katolička crkva ostala je bez svojih škola, listova i drugih pisanih glasila, bez zemljišta, često i bez župnih ureda i dr. Ukratko: crkvi je oduzeta sva imovina. Katoličkoj crkvi u Lici nije oduzeta zemlja, jer je nije ni imala. Lika je ostala bez više župa i brojnih svećenika kojih poslije rata nije bilo dovoljno. U takvoj situaciji veliku je ulogu imao senjsko-modruški biskup Viktor Burić, blizak mons. Svetozaru Rittigu, kojemu je više puta pisao i uz čiju pomoć je spašavao svećenike iz zatvora. Obraćao se i Ivanu - Stevi Krajačiću. Represija vlasti provodila se i na druge načine, kao što je oduzimanje matičnih knjiga, izbacivanje vjeronauka iz škola 1952. a od 1953. omogućeno je poučavanje vjeronauka u crkvama.
Dr. sc. Ivan Dujmović - "Stradanje Hrvata zavaljske i vaganačke župe". Zavaljska župa Uzvišenja Sv. Križa i zavaljska župa Sv. Franje asiškog pripadaju Slunjskom dekanatu, samo što je Zavalje administrativnom podjelom prije Drugog svjetskog rata pripalo Bosni. Navedena su nova iscrpna istraživanja o ljudskim žrtvama i došlo se do podatka da je u tom ratu u zavaljskoj župi pobijeno 13% pučanstva, a u vaganačkoj župi 21%. Istraživanje se nastavlja.
Prof. Ana Došen - "Stradanje Hrvata u Vrtoči, Krnjeuši i Bjelaju 1941. godine". Svjedokinja je jedna od rijetkih žitelja rođenih u selu Krnjeuša, naselju s bosanske strane Une, u Pounju. Ovo i još 17 sela i zaselaka naseljeno je ličkim Hrvatima nakon "svištofskog mira" 1791., a pripadali su župi Uznesenja BDM u Krnjeuši. Župna crkva bila je sagrađena 1891., a župa je uspostavljena 1892.. Godine 1941. župa je imala 1.238 župljana, koji su se spremali slaviti 50. obljetnicu izgradnje crkve. Subota 9. kolovoza i nedjelja 10. kolovoza 1941., bili su sudnji dani za Hrvate ove župe.U ta dva dana pobijeno je oko 250 žitelja (popisane su 232 žrtve, nisu sve), župnik Krešimir Barišić je mučen, ubijen i spaljen u crkvi, a s njim i 12-godišnji Ivica Skender, učenik I. razreda svećeničke gimnazije. Ubijani su redom svi koji nisu mogli pobjeći: trudnice, djeca, starci, starice. Poslije rata Hrvati se nisu smjeli vratiti, tamo više nema ni njihovih tragova.
Ana Tomljenović, dipl. oec. - "Primjeri stradalništva u Lici za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća". Kao primjeri uzeti su neka od autoriziranih svjedočanstava i zapisa svjedoka o stradanju Hrvata južne Like objavljenih u mjesečniku "Vila Velebita". U tim tekstovima opisano je zatiranje i "etničko čišćenje" Hrvata iz naselja: Boričevac, Brotnja, Donji Lapac i Gračac i poratnom stradanju dviju gospićkih Hrvatica. Stradalnici-svjedoci iz spomenutih naselja (Pavičić, Kovačević, Ivezić, Tiljak, Knežević), nisu bili iz obitelji koje su se bavile politikom, svjedok N. Vidaković bio je čak prijeratni antifašist. Svi su protjerani jer su bili Hrvati, u progonstvu su preživjeli kao tuđi sluge, a povratak po završetku rata bio im je zabranjen. Ostavši i bez članova obitelji željeli su da se u "Vili Velebita" javno objavi istina o njihovim stradanjima, nadajući se da će krivci, oni koji su ih protjerali i učinili beskućnicima ipak biti kažnjeni. Gospićanka (M. Alić), mlada službenica, nije se bavila politikom, a osuđena je na višegodišnju robiju zbog izmišljenih optužbi. Druga Gospićanka (uredništvu poznata, čitateljima neotkriven identitet), koja je pisala rodoljubne pjesmice, maloljetnica (16 i pol godina) uhićena je i partizani su je s još tri zatvorenice nekoliko mjeseci silovali u gospićkom zatvoru.
Mr. sc. Nikola Bićanić - "Stradalništvo Hrvata u Gospiću nakon Drugog svjetskog rata s posebnim osvrtom na grobove Senjskih žrtava na gospićkom katoličkom groblju i na gospićke obitelji Devčić i Šaban i mučeništvo Jose Mažurana iz Konjskog". Svjedok je rođeni Gospićanin i kao dječak bio je svjedok zločinima koji su se događali u Gospiću nakon ulaska partizana u grad 4. travnja 1945. i stradanjima gospićkih Hrvata u poraću. Govorio je o masovnom zločinu u Kaniži kraj rječice Novčice, o likvidacijama pred gospićkim katoličkim grobljem i u šumi Imovina, o Josi Šabanu iz ulice Prnjavor koga su majka i sestra skrivale u kući a kad je umro pokopale ga u podrumu, o Josi Mažuranu koji je preko Velebita sam nosio svoju smrtnu presudu u Gospić (u pismu bilo je zapovjeđeno da donositelja strijeljaju, što je i učinjeno), o zabrani komemoriranja "senjskih žrtava"...
Prof. Blaženka Ljubović - "Stradanja i pogubljenja brojnih gospićkih žrtava u toku i nakon Drugog svjetskog rata - Svjedočenje Josipa Oreškovića". Neposredno prije ulaska partizana u Gospić iz njega se povukla vojska, domobrani i ustaše i s mnoštvom civila krenuli su preko Kutereva i Krasna prema zapadu. O tom povlačenju, sukobu s partizanima, pogibijama i stradanjima svjedočio je Josip Orešković, jedan od preživjelih.
Prof. dr. sc. Ante Bežen - "Tematika poraza i progonstva u poeziji ličkih pjesnika nakon Drugog svjetskog rata". Riječ je o duhovnoj dimenziji stradanja, odnosno o stradanju kako su ga doživjeli (i lički) književnici. Govorio je o pobjedničkoj i poraženoj Hrvatskoj. Tematiku je podijelio na 1. tematiku partizansko-jugoslavenske perspektive (književnici partizani: Nazor, I. G. Kovačić, Kaštelan, Kaleb, Dončević i drugi, a od Ličana Josip Barković) i 2. tematika perspektive NDH i oslobođenje od Jugoslavije. Među njima su najistaknutiji "nepostojeći hrvatski pisci" (tako ih je nazvao Dubravko Horvatić): Nikolić, Kordić, Kupareo, Vida. Najistaknutiji lički književnik toga razdoblja bio je Mile Budak književnik ličkog sela (Ognjište, Opanci dida Vidurine.), u čijim djelima nema ništa političkog, nimalo ideologiziranja a ipak je kao pisac zabranjen, zato što je bio politički uključen u vlasti NDH. Od Ličana - prognanika spomenuo je Borisa Marunu (iz Podpraga na Velebitu), Juru Prpića (pseudonim Hrvoje Ledenički), Mariju Fabek (goransko-ličkog podrijetla) i Jakova Vrbana.
Neki od predavača bili su spriječeni doći na skup, kao npr. prof. dr. sc. Hrvoje Matković s temom "Problem ustanka u Srbu 1941.", ali će svi radovi biti objavljeni u zborniku "Lika u Drugom svjetskom ratu i poraću".
Ana Tomljenović
Lepo covek kaze
Re: Gradonačelnik Splita neće Srbe u familiji
Igor Mandić: Željko Kerum je ideološki pajac
On je početnik u teškom poslu koji nekontrolirano govori gluposti bliske nacifašizmu. Njegove ideje o Srbima su nakaradne, smatra Mandić.
Iako ove nedjelje nije ponovno gostovao u emisiji Nedjeljom u 2, splitski gradonačelnik Željko Kerum bio je tema i ove emisiji. Naime, Igor Mandić, ovotjedni gost, govoreći o Kerumu kazao je kako je riječ o ideološkom pajacu.
- Kerum je ideološki pajac i početnik u teškom poslu koji nekontrolirano govori nečuvene gluposti bliske nacifašizmu. Njegove ideje o Srbima ne da su nakaradne, nego su možda za kriminalni progon – zaključio je Mandić. Dodao je i kako je on izabran, ali da ne predstavlja Split, nego vlaški dio splitskog pučanstva.
- On je građanin iz Ogorja kraj Muća i predstavlja pretežno taj element i teško da bi mogao osnovati građansku stranku, možda mućkarošku ili vlašku, ali građansku teško – rekao je Mandić. Nadalje, smatra, Keurm je proizvod klime koja u Hrvatskoj vlada posljednjih 20 godina, sve mu govori da se smije tako izraziti, a da mu se ništa neće dogoditi.
Naime, kako navodi Mandić, naravno da mu se neće ništa dogoditi kada jedan koljač Srba prima plaću zastupnika i hoda mirno po Bosni i Hercegovini.
- Pa onda jedan građanin iz Ogorja može slobodno reći da Srbi moraju znati gdje im je mjesto. Iako je to stravična rečenica koja se nije u Hrvatskoj nije čula još od Tuđmana, a prije toga još od Hitlera. U takvoj krvi Kerum dolazi iz Muća kao blesavo djetinje lane i ne zna da je na tome stigma, ali onda neka se ne bavi gradom i politikom neka prodaje meso i igračke - zaključio je Mandić.
Također, poznati pisac istaknuo je kako je Tuđmanova politika išla za rješavanjem pitanja Srba u Hrvatskoj jednako kao što je Hitler rješavao pitanje Židova u Njemačkoj.
Jutarnji.hr 27.09.2009
Igor Mandić: Željko Kerum je ideološki pajac
On je početnik u teškom poslu koji nekontrolirano govori gluposti bliske nacifašizmu. Njegove ideje o Srbima su nakaradne, smatra Mandić.
Iako ove nedjelje nije ponovno gostovao u emisiji Nedjeljom u 2, splitski gradonačelnik Željko Kerum bio je tema i ove emisiji. Naime, Igor Mandić, ovotjedni gost, govoreći o Kerumu kazao je kako je riječ o ideološkom pajacu.
- Kerum je ideološki pajac i početnik u teškom poslu koji nekontrolirano govori nečuvene gluposti bliske nacifašizmu. Njegove ideje o Srbima ne da su nakaradne, nego su možda za kriminalni progon – zaključio je Mandić. Dodao je i kako je on izabran, ali da ne predstavlja Split, nego vlaški dio splitskog pučanstva.
- On je građanin iz Ogorja kraj Muća i predstavlja pretežno taj element i teško da bi mogao osnovati građansku stranku, možda mućkarošku ili vlašku, ali građansku teško – rekao je Mandić. Nadalje, smatra, Keurm je proizvod klime koja u Hrvatskoj vlada posljednjih 20 godina, sve mu govori da se smije tako izraziti, a da mu se ništa neće dogoditi.
Naime, kako navodi Mandić, naravno da mu se neće ništa dogoditi kada jedan koljač Srba prima plaću zastupnika i hoda mirno po Bosni i Hercegovini.
- Pa onda jedan građanin iz Ogorja može slobodno reći da Srbi moraju znati gdje im je mjesto. Iako je to stravična rečenica koja se nije u Hrvatskoj nije čula još od Tuđmana, a prije toga još od Hitlera. U takvoj krvi Kerum dolazi iz Muća kao blesavo djetinje lane i ne zna da je na tome stigma, ali onda neka se ne bavi gradom i politikom neka prodaje meso i igračke - zaključio je Mandić.
Također, poznati pisac istaknuo je kako je Tuđmanova politika išla za rješavanjem pitanja Srba u Hrvatskoj jednako kao što je Hitler rješavao pitanje Židova u Njemačkoj.
Jutarnji.hr 27.09.2009
Invalidi...
Re: Srpski vojni invalidi prosvjeduju protiv dolaska Hrvata
Počalji РИЗНИЦА ВУКОВАР Danas u 10:27 pm
Objavljeno:www.Vukovarac.net
Vukovar Forum > Vukovar Forum > Vukovar - stanje svijesti
ODGOVOR HRVATSKIM ZAHTEVIMA NA POSTAVLJANJE OBELEŽJA U VOJVODINI
OPRAVDANI SRPSKI PROTESTI
Jovan Dučić kao jedan od vodećih srpskih intelektualaca svog vremena, pedagog, diplomata, pesnik, bio je generalno i apsolutno u pravu, (u mnogim svojim zvaničnim i nezvaničnim izjavama). Zar se vi Hrvati kao pojedinci i kao narod, stvarno ničega ne stidite, zar vas, baš ničega nije sram, mislim vaših određenih dela i nedela, pojedinačnih i grupnih, učinjenih Srbima, pojedincima i narodu, samo u proteklom 20. veku i što činite danas??
1. Zar vas nije stid svih ratova od 1941. godine i NDH i svih zločina i genocida tada učinjenih Srbima pojedinačno a učinenih od strane hrvatskih, talijanskih i nemačkih fašista nad Srbima. Pre svega zbog provođenja organizovanog zločina i genocida nad celim srpskim porodicama koje su tada jednostavno nestale u hrvatskom i nemačkom fašističkom zločinu, zločina i genocida učinenih, organizovano provedenog nad celom srpskim narodom a koji su učinjeni tada i sada u ratu od 1990.91. godine, u Hrvatskoj, posebno što je učinjeno Srbima i srpskom narodu?
2. Zar vas nije stid i strah zločina nad Srbima građanima Vukovara, koji su učinjeni prije izbijanja rata u Vukovaru 1990.91. godine, u toku provođenja sistematskog uličnog nasilnog presretanja Srba građana Vukovara i okolinih mesta sa većinskim, pretežno srpskim stanovništvom, nasilnog onemogućavanja odlaska Srba na posao i njihova radna mesta, nasilnog naoružanog ZNGe, HOSa i drugih paravojnih formacija tada, zbog kriminalaca u njihovim redovima, zbog postavljanje bunkera i minskih polja po ulicama Vukovara tada 1991. godine, zbog bazrazložnog hapšenja Srba tada 1991. godine, zbog odvođenja Srba u razne podrume i garaže kao zatvore i logore, zbog mučenja tih Srba, zgrada Narodne odbrane, zgrada Veslačkog kluba Vukovar - koje je jako blizu Dunava - zna se zbog čega i mnoge druge zgrade i podrume u Vukovaru, zbog brutalnog premlaćivanja Srba tada i posle, zbog likvidacija Srba u Vukovaru, zbog ubijanja Srba tada i posle, zbog bacanja njihovih leševa u Dunav još u proleće i leto 1991. godine, a sve se to događalo pre stvarnog i konkretnog izbijanja rata u Vukovaru 1991. godine u avgustu i septembru 1991. godine?
3. Zar vas nije stid i strah svih uništenih ljudskih života u kojima ste direktno ili indirektno učestovali, posredno i neposredno? Zar vas nije stid svih uništenih srpskih nacionalnih kulturnih i drugih spomenika, verskih spomenika SPC i srpskog naroda, uništenih mnogih grobalja po hrvatskoj, gde su predhodno sahranjivani Srbi i njihovi preci vekovima pre toga?
Zar vas stvarno nije stid i strah što je po celoj hrvatskoj uništeno na hiljade raznih spomenika i obeležija raznih ratnih zločina i zverstava nad Srbima iz vremena fašističke NDH Nezavisne Države Hrvatske i II Svetskog rata u vreme 3. Rajha, kada su nad Srbima učinjeni monstruozni pojedinačni i grupni, masovni zločini. Ta mesta su bila uglavnom obeležena raznim spomenicima, tablama i obeležijima. Sve to je uglavno uništeno ili namerno oštećenou znatnom broju od postojećeg u predhodnom vremenu, u proteklih 20 godina. Gotovo da je sve to uništeno. Više hiljada spomenika je uništeno.
- Gde je spomenik žrtvama fašizma, ugavnom Srbima, koji se nalazio u samom centru Vukovara, sve do tzv. Mirne reintegracije podunavlja? Gde je taj spomenik kao obeležije ratnih stradanja? Jednostavno je uklonjen, bez znanja i saglasnosti svih građana Vukovara a moguće je da je već uništen, iako se ovde radi o umetničkom delu!?
- Gde je mramorna-mermerna tabla na porodičnoj kući Mihajlovića, gde je obeleženo da je u tu srpsku kuću, još u 19. veku povremeno dolazio i duže vremena boravio Vuk Stefanović Karađić?
Jednostavno je ta ploča - obeležije uništeno razbijanjem, još pre 10 godina.
- Što se događalo sa Dudikom, kao spomenikom i obeležijem, mestom hrvatskog masovnog fašističkog zločina iz vremena NDH, Nezavisne Države Hrvatske, gde počivaju posmrtni ostaci 455 uglavnom Srba iz 50ak mesta Srema, kao mesta jednog od najmasovnijih zločina na ovim prostorima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske! Spomenik je gotovo uništen i do nedavno je apsolutno zapostavljen. Zašto? Da se sakrije mesto najmonstruoznijeg hrvatskog ratnog zločina nad Srbima u Vukovaru i Sremu.
- Gde su Oscila sa Pravoslavnog Hrama Sv. oca NIkolaja u centru Vukovara? Na vaše neprekidno insistiranje i vaš zahtev Oscila su 2. maja ove 2009. godine jednostavno ODREZANA I BAČENA na zemlju, iako su pre 12 godina svečano Osveštena i zajedno sa Krstom, KAO NJEGOV INTEGRALNI DEO postavljeni svečano na Pravoslavni Hramu Sv. oca Nikolaja u Vukovaru. Oscila 4C, su bila samo versko i nacionalno obeležije na Krstu Pravoslavnog Hrama. Oscila 4C su ujedno i zvanično nacionalno obeležije na Grbu i Zastavi R. Srbije. Dakle, oscila 4C, to je zvanično nacionalno obeležije srpskog naroda!
- Kako danas izgleda srpsko pravoslavno 'Vojničko groblje' u Vukovaru i nadgrobni spomenici kako izgledaju danas?
Izvorno, kada su pre 15 godina ti beli spomenici postavljani, kao nadgrobni spomenici srpskim vojnicima, koji su poginuli na razne načine u toku hrvatsko-srpskog Građanskog rata 1990.91.-95. godine, ti beli spomenici na svom vrhu su imali kao završetak, oblik tzv. 'srpske šajkaće' što je tredicionalna srpka kapa, kao deo narodne nošnje i tradiocionalne stare vojničke srpske kape, što je bio oblik i završetak na vrhu nadgrobnih spomenika kojih ima 26 i krst u sred tog vojničkog groblja.
Po vašem povretku u Vukovar tokom 1998. godine to srpsko vojničko groblje više puta je rušeno, nadgrobni spomenici su razbijani više puta, da bi po određenim vašim zahtevima prije nekoliko godina te 'srpske šajkaće' jednostavno bile odsećene i sa nadgrobnih spomenika a groblje devastirano i oštećeno protivno uverenjima i željama članova porodica poginulih i sahranjenih na tom vojničkom groblju u neposrednoj blizini centra grada u Vukovaru.
4. Gde su spomenici i obeležja zločina i stradanja Srba u Vukovaru, koji su maltretirani, brutalno premlaćivani, hapšeni, ubijeni, likvidirani, bačeani i bacani u Dunav, pre izbijanja rata u Vukovaru, što se sve događalo još u proleće i leto 1991. godine u Vukovaru.
Za mnoge se još ne zna gde su im posmrtni ostaci.
Najgora činjenica od svih činjenica je ta što smo tada 1990.91. i posle svi mogli da budemo takvi stradalnici. Svi smo mi bili tada i posle mete za slobodan nekažnjen hravatski odstrel. Najgora činjenica od svih činjenica je ta, što se nasilje i progon nad Srbima neprekidno nastavlja i organizovano perfidno provodi i danas.
Ovde se radi o apsolutno oprevdanom protestu u Zrenjaninu (nadam se i šire), od strane srpskih ratnih vojnih invalida (RVI) i drugih građana Srba, koji su uglavnom, ne samo srpski ratni vojni invalidi, koji su uglavnom ranjavani u ratovima od 1990.91.-1995. godine, prilikom organizovanog nasilnog razbijanja SFRJ a koje ste vi hrvati organizovano i namerno izazvali, odnosno, koje ratove je organizovano, namerno i zlonamerno izazvalo tadašnje hrvatsko političko i vojno rukovodstvo u nameri sa ciljem ostvarivanja Nezavisne Države Hrvatske, već su ti Srbi u protestu, ujedno i izbeglice - prognanici, uglavnom sa sadašnjih prostora Hrvatske a koji su prognani silom hrvatskog oružija, čije su kuće (srpske) posle uglavnom spaljene, oplječkane, uništene i sve drugo što su imali, a stanovi u kojima su pre toga živeli jednostano su tim Srbima oteti-oduzeti od strane pojedinaca hrvata ili su oduzeti-oteti organizovano od strane hrvatske države, protupravnim oduzimanjem njihovih (srpskih) stečenih i ostvarenih stanarskih prava, njihovog (srpskog) katastarskog i gruntovnog vlasništva, stanovi (30.000-50.000) i druga lična (srpska) imovina ustupljeni su protupravno, drugim hrvatima u vlasništvo, na njihovo trajno (hrvatsko) korištenje a sve to što su imali Srbi su pre toga stekli svojim ljudskim radom i svojim sposobnostima a sve to u okviru sadašnjih granica R. Hrvatske.
DAKLE, VI NEPREKIDNO I NEPRESALNO PROGONITE SRBE, POJEDINAČNO I KOLEKTIVNO, TRAJNO UNIŠTAVATE SRBE I SRPSKE SPOMENIKE, KAO I SVA DRUGA OBELEŽJA SRPSKOG NARODA, DEFINITIVNO I TRAJNO SVE DO SADA VEĆ POSAVLJENE SPOMENIKE I OBELEŽJA SRBA I SRPSKOG NARODA AKTIVNO UNIŠTAVATE, KOJI SU UJEDNO SPOMENICI I OBELEŽIJA O VEKOVNOM POSTOJANJU SRBA NA OVIM PROSTORIMA O NJIHOVOJ TRADICIJI, PISMENOSTI I NJIHOVOM JEZIKU I PISMU, PRAVOSLAVNOJ VERI, KULTURI, TRAJNO I DEFINITIVNO UNIŠTAVATE MESTA, SPOMENIKE I OBELEŽJA ORGANIZOVANIH ZLOČINA UČINJENIH NAD SRBIMA , ORGANIZOVANO I PLANSKI UNIŠTAVAE DOKUMENTE O MASOVNOM I POJEDINAČNOM STRADANJU SRBA I SRPSKOG NARODA.
SVE TO ORGANIZOVANO ČINI HRAVTSKA DRŽAVA UZ POMOĆ SRBA POLITIČKIH I DRUGIH SARADNIKA, UJEDNO PONOVO, NEPREKIDNO I NEPRESALNO INSISTIRA SE NA POSTAVLJANJU HRVATSKIH SPOMENIKA I OBELEŽIJA SVUDA. TO DOKAZUJE DA JE HRVATSKA DRSKOST BEZGRANIČNA.
MNOGI HRVATSKI SPOMENICI IMAJU NESKRIVENA FAŠISTIČKA OBELEŽJA, ŠTO JE PROTINO MEĐUNARODNOM PRAVU, ŠTO JE U SUŠTINI DRASTIČAN NESRAZMER U ODNOSU NA STVARNE REALNE ČINJENICE I PROTIVNO JE SVIM LJUDSKIM, MORALNIM I PRAVNIM NORMAMA.
HRVATSKI ZAHTEVI SU JEDNOSTAVNO NEUTEMELJENI, NEDOPUSTIVI MORALNO, LJUDSKI, PRAVNO.
MNOGI HRVATSKI POSTUPCI VREĐAJU DOSTOJANSTVO SRPSKOG NARODA.
VUKOVARKA10
Počalji РИЗНИЦА ВУКОВАР Danas u 10:27 pm
Objavljeno:www.Vukovarac.net
Vukovar Forum > Vukovar Forum > Vukovar - stanje svijesti
ODGOVOR HRVATSKIM ZAHTEVIMA NA POSTAVLJANJE OBELEŽJA U VOJVODINI
OPRAVDANI SRPSKI PROTESTI
Jovan Dučić kao jedan od vodećih srpskih intelektualaca svog vremena, pedagog, diplomata, pesnik, bio je generalno i apsolutno u pravu, (u mnogim svojim zvaničnim i nezvaničnim izjavama). Zar se vi Hrvati kao pojedinci i kao narod, stvarno ničega ne stidite, zar vas, baš ničega nije sram, mislim vaših određenih dela i nedela, pojedinačnih i grupnih, učinjenih Srbima, pojedincima i narodu, samo u proteklom 20. veku i što činite danas??
1. Zar vas nije stid svih ratova od 1941. godine i NDH i svih zločina i genocida tada učinjenih Srbima pojedinačno a učinenih od strane hrvatskih, talijanskih i nemačkih fašista nad Srbima. Pre svega zbog provođenja organizovanog zločina i genocida nad celim srpskim porodicama koje su tada jednostavno nestale u hrvatskom i nemačkom fašističkom zločinu, zločina i genocida učinenih, organizovano provedenog nad celom srpskim narodom a koji su učinjeni tada i sada u ratu od 1990.91. godine, u Hrvatskoj, posebno što je učinjeno Srbima i srpskom narodu?
2. Zar vas nije stid i strah zločina nad Srbima građanima Vukovara, koji su učinjeni prije izbijanja rata u Vukovaru 1990.91. godine, u toku provođenja sistematskog uličnog nasilnog presretanja Srba građana Vukovara i okolinih mesta sa većinskim, pretežno srpskim stanovništvom, nasilnog onemogućavanja odlaska Srba na posao i njihova radna mesta, nasilnog naoružanog ZNGe, HOSa i drugih paravojnih formacija tada, zbog kriminalaca u njihovim redovima, zbog postavljanje bunkera i minskih polja po ulicama Vukovara tada 1991. godine, zbog bazrazložnog hapšenja Srba tada 1991. godine, zbog odvođenja Srba u razne podrume i garaže kao zatvore i logore, zbog mučenja tih Srba, zgrada Narodne odbrane, zgrada Veslačkog kluba Vukovar - koje je jako blizu Dunava - zna se zbog čega i mnoge druge zgrade i podrume u Vukovaru, zbog brutalnog premlaćivanja Srba tada i posle, zbog likvidacija Srba u Vukovaru, zbog ubijanja Srba tada i posle, zbog bacanja njihovih leševa u Dunav još u proleće i leto 1991. godine, a sve se to događalo pre stvarnog i konkretnog izbijanja rata u Vukovaru 1991. godine u avgustu i septembru 1991. godine?
3. Zar vas nije stid i strah svih uništenih ljudskih života u kojima ste direktno ili indirektno učestovali, posredno i neposredno? Zar vas nije stid svih uništenih srpskih nacionalnih kulturnih i drugih spomenika, verskih spomenika SPC i srpskog naroda, uništenih mnogih grobalja po hrvatskoj, gde su predhodno sahranjivani Srbi i njihovi preci vekovima pre toga?
Zar vas stvarno nije stid i strah što je po celoj hrvatskoj uništeno na hiljade raznih spomenika i obeležija raznih ratnih zločina i zverstava nad Srbima iz vremena fašističke NDH Nezavisne Države Hrvatske i II Svetskog rata u vreme 3. Rajha, kada su nad Srbima učinjeni monstruozni pojedinačni i grupni, masovni zločini. Ta mesta su bila uglavnom obeležena raznim spomenicima, tablama i obeležijima. Sve to je uglavno uništeno ili namerno oštećenou znatnom broju od postojećeg u predhodnom vremenu, u proteklih 20 godina. Gotovo da je sve to uništeno. Više hiljada spomenika je uništeno.
- Gde je spomenik žrtvama fašizma, ugavnom Srbima, koji se nalazio u samom centru Vukovara, sve do tzv. Mirne reintegracije podunavlja? Gde je taj spomenik kao obeležije ratnih stradanja? Jednostavno je uklonjen, bez znanja i saglasnosti svih građana Vukovara a moguće je da je već uništen, iako se ovde radi o umetničkom delu!?
- Gde je mramorna-mermerna tabla na porodičnoj kući Mihajlovića, gde je obeleženo da je u tu srpsku kuću, još u 19. veku povremeno dolazio i duže vremena boravio Vuk Stefanović Karađić?
Jednostavno je ta ploča - obeležije uništeno razbijanjem, još pre 10 godina.
- Što se događalo sa Dudikom, kao spomenikom i obeležijem, mestom hrvatskog masovnog fašističkog zločina iz vremena NDH, Nezavisne Države Hrvatske, gde počivaju posmrtni ostaci 455 uglavnom Srba iz 50ak mesta Srema, kao mesta jednog od najmasovnijih zločina na ovim prostorima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske! Spomenik je gotovo uništen i do nedavno je apsolutno zapostavljen. Zašto? Da se sakrije mesto najmonstruoznijeg hrvatskog ratnog zločina nad Srbima u Vukovaru i Sremu.
- Gde su Oscila sa Pravoslavnog Hrama Sv. oca NIkolaja u centru Vukovara? Na vaše neprekidno insistiranje i vaš zahtev Oscila su 2. maja ove 2009. godine jednostavno ODREZANA I BAČENA na zemlju, iako su pre 12 godina svečano Osveštena i zajedno sa Krstom, KAO NJEGOV INTEGRALNI DEO postavljeni svečano na Pravoslavni Hramu Sv. oca Nikolaja u Vukovaru. Oscila 4C, su bila samo versko i nacionalno obeležije na Krstu Pravoslavnog Hrama. Oscila 4C su ujedno i zvanično nacionalno obeležije na Grbu i Zastavi R. Srbije. Dakle, oscila 4C, to je zvanično nacionalno obeležije srpskog naroda!
- Kako danas izgleda srpsko pravoslavno 'Vojničko groblje' u Vukovaru i nadgrobni spomenici kako izgledaju danas?
Izvorno, kada su pre 15 godina ti beli spomenici postavljani, kao nadgrobni spomenici srpskim vojnicima, koji su poginuli na razne načine u toku hrvatsko-srpskog Građanskog rata 1990.91.-95. godine, ti beli spomenici na svom vrhu su imali kao završetak, oblik tzv. 'srpske šajkaće' što je tredicionalna srpka kapa, kao deo narodne nošnje i tradiocionalne stare vojničke srpske kape, što je bio oblik i završetak na vrhu nadgrobnih spomenika kojih ima 26 i krst u sred tog vojničkog groblja.
Po vašem povretku u Vukovar tokom 1998. godine to srpsko vojničko groblje više puta je rušeno, nadgrobni spomenici su razbijani više puta, da bi po određenim vašim zahtevima prije nekoliko godina te 'srpske šajkaće' jednostavno bile odsećene i sa nadgrobnih spomenika a groblje devastirano i oštećeno protivno uverenjima i željama članova porodica poginulih i sahranjenih na tom vojničkom groblju u neposrednoj blizini centra grada u Vukovaru.
4. Gde su spomenici i obeležja zločina i stradanja Srba u Vukovaru, koji su maltretirani, brutalno premlaćivani, hapšeni, ubijeni, likvidirani, bačeani i bacani u Dunav, pre izbijanja rata u Vukovaru, što se sve događalo još u proleće i leto 1991. godine u Vukovaru.
Za mnoge se još ne zna gde su im posmrtni ostaci.
Najgora činjenica od svih činjenica je ta što smo tada 1990.91. i posle svi mogli da budemo takvi stradalnici. Svi smo mi bili tada i posle mete za slobodan nekažnjen hravatski odstrel. Najgora činjenica od svih činjenica je ta, što se nasilje i progon nad Srbima neprekidno nastavlja i organizovano perfidno provodi i danas.
Ovde se radi o apsolutno oprevdanom protestu u Zrenjaninu (nadam se i šire), od strane srpskih ratnih vojnih invalida (RVI) i drugih građana Srba, koji su uglavnom, ne samo srpski ratni vojni invalidi, koji su uglavnom ranjavani u ratovima od 1990.91.-1995. godine, prilikom organizovanog nasilnog razbijanja SFRJ a koje ste vi hrvati organizovano i namerno izazvali, odnosno, koje ratove je organizovano, namerno i zlonamerno izazvalo tadašnje hrvatsko političko i vojno rukovodstvo u nameri sa ciljem ostvarivanja Nezavisne Države Hrvatske, već su ti Srbi u protestu, ujedno i izbeglice - prognanici, uglavnom sa sadašnjih prostora Hrvatske a koji su prognani silom hrvatskog oružija, čije su kuće (srpske) posle uglavnom spaljene, oplječkane, uništene i sve drugo što su imali, a stanovi u kojima su pre toga živeli jednostano su tim Srbima oteti-oduzeti od strane pojedinaca hrvata ili su oduzeti-oteti organizovano od strane hrvatske države, protupravnim oduzimanjem njihovih (srpskih) stečenih i ostvarenih stanarskih prava, njihovog (srpskog) katastarskog i gruntovnog vlasništva, stanovi (30.000-50.000) i druga lična (srpska) imovina ustupljeni su protupravno, drugim hrvatima u vlasništvo, na njihovo trajno (hrvatsko) korištenje a sve to što su imali Srbi su pre toga stekli svojim ljudskim radom i svojim sposobnostima a sve to u okviru sadašnjih granica R. Hrvatske.
DAKLE, VI NEPREKIDNO I NEPRESALNO PROGONITE SRBE, POJEDINAČNO I KOLEKTIVNO, TRAJNO UNIŠTAVATE SRBE I SRPSKE SPOMENIKE, KAO I SVA DRUGA OBELEŽJA SRPSKOG NARODA, DEFINITIVNO I TRAJNO SVE DO SADA VEĆ POSAVLJENE SPOMENIKE I OBELEŽJA SRBA I SRPSKOG NARODA AKTIVNO UNIŠTAVATE, KOJI SU UJEDNO SPOMENICI I OBELEŽIJA O VEKOVNOM POSTOJANJU SRBA NA OVIM PROSTORIMA O NJIHOVOJ TRADICIJI, PISMENOSTI I NJIHOVOM JEZIKU I PISMU, PRAVOSLAVNOJ VERI, KULTURI, TRAJNO I DEFINITIVNO UNIŠTAVATE MESTA, SPOMENIKE I OBELEŽJA ORGANIZOVANIH ZLOČINA UČINJENIH NAD SRBIMA , ORGANIZOVANO I PLANSKI UNIŠTAVAE DOKUMENTE O MASOVNOM I POJEDINAČNOM STRADANJU SRBA I SRPSKOG NARODA.
SVE TO ORGANIZOVANO ČINI HRAVTSKA DRŽAVA UZ POMOĆ SRBA POLITIČKIH I DRUGIH SARADNIKA, UJEDNO PONOVO, NEPREKIDNO I NEPRESALNO INSISTIRA SE NA POSTAVLJANJU HRVATSKIH SPOMENIKA I OBELEŽIJA SVUDA. TO DOKAZUJE DA JE HRVATSKA DRSKOST BEZGRANIČNA.
MNOGI HRVATSKI SPOMENICI IMAJU NESKRIVENA FAŠISTIČKA OBELEŽJA, ŠTO JE PROTINO MEĐUNARODNOM PRAVU, ŠTO JE U SUŠTINI DRASTIČAN NESRAZMER U ODNOSU NA STVARNE REALNE ČINJENICE I PROTIVNO JE SVIM LJUDSKIM, MORALNIM I PRAVNIM NORMAMA.
HRVATSKI ZAHTEVI SU JEDNOSTAVNO NEUTEMELJENI, NEDOPUSTIVI MORALNO, LJUDSKI, PRAVNO.
MNOGI HRVATSKI POSTUPCI VREĐAJU DOSTOJANSTVO SRPSKOG NARODA.
VUKOVARKA10
Trazi se podrska...
Partija veterana poziva na skup!
Nova poruka Biljana Bosna Danas u 9:41 am
Objavljeno u oktobar 1, 2009 od strane dijaspora
Партија ветерана Србије уз помоћ градског одбора Зрењанин, који је поднео
највећи терет организације, бори се против обележавања сабирних центара
Бегејци и Стајићево и покушаја да се они представе као логори. Наиме
удружења из Хрватске желе да на објектима у ови местима поставе спомен плоче
и обележе их као логоре.
Молимо Вас да помогнете ову акцију и да у суботу 03.10.2009. године у
раним јутарњим часовима, око 9 часова, дођете у Стајићево и својим
присуством поново браните Србију. Немојмо дозволити да пасивним односом и
незаинтересованошћу историју пишу усташки терористи већ својим присуством
докажете да је српски народ увек био достојанствен и хуман па чак и према
вековним и осведоченим непријатељима.
Ми чланови породица погинулих бораца и ратни војни инвалиди знамо каква
су зверства према нама и нашим најмилијим чинили, у више од 220 логора у
Хрватској, ти који желе да лажима и манипулацијом представе да им је до
помирења и добросусетских односа. Више од њих то желимо, јер смо им увек
праштали зверства, смрт и патњу, па чак и геноцид над нашим народом али су
потрошили све опросте и тек када буде обележено свих 220 логора смрти у
Хрватској сложићемо се са постављањем ови плоча иако ће и тада то бити лаж.
Сви који дођете на овај скуп, молимо Вас да протест искажете на
достојанствен начин и без сукоба са нашим представницима власти а понајмање
са милицијом, јер ће и тај сукоб бити њихова победа.
Objavljeno pod: Aktuelno, Srpske Novine, Srpstvo, Vesti
Nova poruka Biljana Bosna Danas u 9:41 am
Objavljeno u oktobar 1, 2009 od strane dijaspora
Партија ветерана Србије уз помоћ градског одбора Зрењанин, који је поднео
највећи терет организације, бори се против обележавања сабирних центара
Бегејци и Стајићево и покушаја да се они представе као логори. Наиме
удружења из Хрватске желе да на објектима у ови местима поставе спомен плоче
и обележе их као логоре.
Молимо Вас да помогнете ову акцију и да у суботу 03.10.2009. године у
раним јутарњим часовима, око 9 часова, дођете у Стајићево и својим
присуством поново браните Србију. Немојмо дозволити да пасивним односом и
незаинтересованошћу историју пишу усташки терористи већ својим присуством
докажете да је српски народ увек био достојанствен и хуман па чак и према
вековним и осведоченим непријатељима.
Ми чланови породица погинулих бораца и ратни војни инвалиди знамо каква
су зверства према нама и нашим најмилијим чинили, у више од 220 логора у
Хрватској, ти који желе да лажима и манипулацијом представе да им је до
помирења и добросусетских односа. Више од њих то желимо, јер смо им увек
праштали зверства, смрт и патњу, па чак и геноцид над нашим народом али су
потрошили све опросте и тек када буде обележено свих 220 логора смрти у
Хрватској сложићемо се са постављањем ови плоча иако ће и тада то бити лаж.
Сви који дођете на овај скуп, молимо Вас да протест искажете на
достојанствен начин и без сукоба са нашим представницима власти а понајмање
са милицијом, јер ће и тај сукоб бити њихова победа.
Objavljeno pod: Aktuelno, Srpske Novine, Srpstvo, Vesti
Apel
РЕПУБЛИКА СРПСКА КРАЈИНА
СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ
11.080 Земун, Магистратски трг 3
Тел. 3077-028, факс: 3077-247, vladarsk@yubc.net
Бр. 455/07 – 4. 8. 2007.
ПОРУКА ВЛАДИ СЈЕДИЊЕНИХ АМЕРИЧКИХ ДРЖАВА
Скупштина Републике Српске Крајине у прогонству, на дванаесту годишњицу хрватског злочина геноцида и етничког чишћења над Србима у Републици Српској Крајини и хрватским градовима, позива Владу Сједињених Америчких Држава да отклони последице те монструозности Хрватске од 1990. до 1995. године. Влада Америке је најодговорнија за злочин геноцида над Србима. Тога нису само свесни Срби страдалници, него и светско јавно мњење и многи интелектуалци у самој Америци.
Влада САД није поборник демократије и није борац против тероризма, како се представља, него је вођа оних снага у свету које крше демократију, које обављају окупацију суверених држава, које помажу терористичке групе у целом свету. Није ли Влада САД помогла сепаратистичке и терористичке снаге у Југославији од 1990. до 1999? Нису ли савезнице (боље је рећи, њени сателити) учлањене у НАТО наоружавале и организовале сепаратисте у Југославији и програмирали њихов поход на српске животе и српске земље. Није ли Запад послао против Срба најокорелије хрватске фашисте из Аргентине, Америке и Европе да разбијају Југославију и прогоне српски народ? Није ли Запад послао у Босну и Херцеговину исламске бојовнике и чланове Ал-каиде, да убијају Србе у Босни и Херцеговини и да кољу мирно српско становништво у Сарајеву? Да све је то рађено по стратешким замислима Владе САД. Ми Крајишници знамо да су амерички авиони 1995. године порушили све центре везе у Републици Српској Крајини, да су разорили наш аеродром у Удбини и да су бомбардовали друге објекте и избегличке колоне Крајишника. Знамо да је амерички амбасадор у Загребу, славодобно, ширио руке на хрватском тенку у време 'Олује', радујући се погибији и прогону Срба Крајишника.
Ви, овде затечене америчке дипломате, пренесите Џорџу Бушу и потпредседнику Чејну, да Цивилизација неће заборавити да су амерички авиони 1994. године, радиоактивном муницијом, бомбардовали Републику Српску и да је та ђаволска работа изазвала масовна обољења и прекомерну и прерану смрт Срба, претежно од 20 до 40 година старости. Ваши незнабожачки авиони су тако 1999. затровали српску земљу у Србији и Црној Гори. Тровали су ваздух, земљу и воду. Тровали су и земљу где живе претежно Шиптари на Косову и Метохији, амерички наводни савезници – чија је смртност данас већа, него игде на свеату. Од тог отрова, помирале су десетине војника УН, углавном из западноевропских држава. Амерички отров је захватио и суседне земље Румунију и Бугарску. Ваши пилоти су убијали малолетну српску децу, путнике у возу, људе на излету у Варварину... Убијали су и колоне шиптарских цивила на Косову и Метохији, мада су то људи које је Америка прогласила својим савезницима. Рушили су болнице, дечја обданишта, школе, фабрике, пољопривредна имања. Амерички авиони су рушили српске мостове и разарали хемијске фабрике, да би се ослобођеним отровом загадила природна средина у овој Србији која никад ниједном народу на свету није учинила никакво зло.
За оваква недела, Скупштина Републике Српске Крајине, имајући у виду Резолуцију бр. 260 А (III) Генералне скупштине ОУН од 9. децембра 1948. године, њене Конвенције о спречавању и кажњавању злочина геноцида, Извештај Генералног секретара пред Саветом безбедности УН, бр. S/25777 од 15. маја 1993. о хрватском етничком чишћењу Срба из Западне Славоније и хрватских градова, чињеницу о прогону Срба из Републике Српске Крајине и Декларацију бр. 374 (документ 10819) Парламентарне скупштине Савета Европе од 26. јануара 2006. године – докумената која говоре од државности српског народа у Републици Српској Крајини и о хрватском злочину геноцида, позива Владу Сједињених Америчких Држава да отклони последице злочина геноцида над српским народом и да примора Хрватску (свога пиона) да врати Србима права која су имали до 1990. године.
Уједно, позивамо Владу САД да схвати да 12 година нико не помаже прогнаним Србима, чији број се креће од 500 до 800.000.
Подсећамо Владу Сједињених Америчких Држава да је данашњој хрватској власти, коју је она подржавала, претходила и фашистичка власт, коју је, најенергичније, помагао Адолф Хитлер. Та претходна фашистичка Хрватска је била истоветна (по свом односу према Србима) Хрватској Фрање Туђмана 1990. године, јер је она тада имала следећа својства.
1.Фашистичка Независна Држава Хрватска је успостављена у нешто измењеним границама данашње Републике Хрватске, на територији данашње Босне и Херцеговине, а био јој је припојен и Срем – данас територија Републике Србије;
2.Независна Држава Хрватска 1941. године је изгласала законе о биолошком истребљењу Срба, Рома и Јевреја
3. На основу расних закона, Независна Држава Хрватска је изградила концентрационе логоре смрти за Србе, Роме и Јевреје, од којих је најпознатији систем концентрационих логора смрти у Јасеновцу;
4.Поред убијања припадника ова три народа у логорима смрти, хрватска војска и полиција су имале законска одобрења за биолошко истребљење Срба, Рома и Јевреја на сваком метру своје фашистичке државе.
Поштована господо из амбасаде Америке! Поручите својој Влади да је Хрватска коју сте помагали предузела против Срба мере као и она фашистичка. А то је исто против Срба учинила и Муслиманско-хрватска федерација у Босни и Херцеговини, такође, помагана од Владе Америке. Ево, изнећу их:
1.Проглашавањем противуставног отцепљења од Југославије, Република Хрватска је 1990. године најавила истоветан програм према Србима као и фашистичка Независна Држава Хрватска;
2.Истоветан програм против Срба наговестила је и Муслиманско-хрватска Федерација у Босни и Херцеговини 1992. године, прогласивши, такође, противуставно отцепљење од Југославије;
3.Република Хрватска је 1990. године била двоналионална - држава Хрвата и Срба (као што је Белгија држава Валонаца и Фламанаца)
4.Босна и Херцеговина је 1992. била тронационална – држава муслимана, Срба и Хрвата (попут Швајцарске – држава Италијана, Немаца и Француза);
5.Хрватска заједница у Хрватској и муслиманска и хрватска заједница у Босни и Херцеговини нису имале право доносити одлуке о промени државног устројства без државотворног српског народа;
6.У овако противуставном деловању, хрватска заједница је у Републици Хрватској приступила прогону и ликвидирању припадника српског народа;
7.Уједињене нације су предузеле мере да спрече злочин геноцида и етничког чишћења над Србима, па је Савет безбедности изгласао Резолуцију 743 (1992), којом је српски народ у Републици Српској Крајини стављен под заштиту;
8.Република Српска Крајина је, од 1992. до 1995, правно сматрана Зоном под заштитом Уједињених нација;
9.Хрватска војска је 1995. године, у агресијиама на Зону под заштитом Уједињених нација - 1. маја (''Бљесак'') и 4. августа (''Олуја'') прогнала 80% српског становништва – између 500 и 800.000;
Господо у Амбасади Америке,
Поручите својој Влади да према Србима чини велику неправду, боље је рећи велико недело, и тиме што се залажe да националној мањини у Србији (Шиптарима на Косову и Метохији) дарујe државу – отимањем српске етничке територије. Националне мањине немају праву на своју државу, као што то нема ни мексичка у Америци, ни аустријска у Италији, ни мађарска у Румунији, итд. А Влада САД, супротно томе, не дозвољава српском народу државу у Републици Српској Крајини, а Срби су у њој имали државност од 1471. у Мађарској, од 1630. у Аустрији, од 1682. у Млетачкој Републици, у Држави Срба, Хрвата и Словенаца од 1918. и у Хрватској од 1943, 1945. и 1974.
ПОШТОВАНЕ СЕСТРЕ И БРАЋО,
ОВИМ БИХ ЗАВРШИО ОВУ ВЕЛИКУ ИСТИНУ О ДАНАШЊОЈ ПОЛИТИЦИ СЈЕДИЊЕНИХ АМЕРИЧКИХ ДРЖАВА И НЕПРАВДИ КОЈУ СУ УЧИНИЛИ И КОЈУ ЧИНЕ СРБИМА.
НЕКА ДРЖАВНИЦИМА АМЕРИКЕ СУДИ БОГ.
ПРЕДСЕДНИК СКУПШТИНЕ
Дипл. инг. Рајко Лежаић
СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ
11.080 Земун, Магистратски трг 3
Тел. 3077-028, факс: 3077-247, vladarsk@yubc.net
Бр. 455/07 – 4. 8. 2007.
ПОРУКА ВЛАДИ СЈЕДИЊЕНИХ АМЕРИЧКИХ ДРЖАВА
Скупштина Републике Српске Крајине у прогонству, на дванаесту годишњицу хрватског злочина геноцида и етничког чишћења над Србима у Републици Српској Крајини и хрватским градовима, позива Владу Сједињених Америчких Држава да отклони последице те монструозности Хрватске од 1990. до 1995. године. Влада Америке је најодговорнија за злочин геноцида над Србима. Тога нису само свесни Срби страдалници, него и светско јавно мњење и многи интелектуалци у самој Америци.
Влада САД није поборник демократије и није борац против тероризма, како се представља, него је вођа оних снага у свету које крше демократију, које обављају окупацију суверених држава, које помажу терористичке групе у целом свету. Није ли Влада САД помогла сепаратистичке и терористичке снаге у Југославији од 1990. до 1999? Нису ли савезнице (боље је рећи, њени сателити) учлањене у НАТО наоружавале и организовале сепаратисте у Југославији и програмирали њихов поход на српске животе и српске земље. Није ли Запад послао против Срба најокорелије хрватске фашисте из Аргентине, Америке и Европе да разбијају Југославију и прогоне српски народ? Није ли Запад послао у Босну и Херцеговину исламске бојовнике и чланове Ал-каиде, да убијају Србе у Босни и Херцеговини и да кољу мирно српско становништво у Сарајеву? Да све је то рађено по стратешким замислима Владе САД. Ми Крајишници знамо да су амерички авиони 1995. године порушили све центре везе у Републици Српској Крајини, да су разорили наш аеродром у Удбини и да су бомбардовали друге објекте и избегличке колоне Крајишника. Знамо да је амерички амбасадор у Загребу, славодобно, ширио руке на хрватском тенку у време 'Олује', радујући се погибији и прогону Срба Крајишника.
Ви, овде затечене америчке дипломате, пренесите Џорџу Бушу и потпредседнику Чејну, да Цивилизација неће заборавити да су амерички авиони 1994. године, радиоактивном муницијом, бомбардовали Републику Српску и да је та ђаволска работа изазвала масовна обољења и прекомерну и прерану смрт Срба, претежно од 20 до 40 година старости. Ваши незнабожачки авиони су тако 1999. затровали српску земљу у Србији и Црној Гори. Тровали су ваздух, земљу и воду. Тровали су и земљу где живе претежно Шиптари на Косову и Метохији, амерички наводни савезници – чија је смртност данас већа, него игде на свеату. Од тог отрова, помирале су десетине војника УН, углавном из западноевропских држава. Амерички отров је захватио и суседне земље Румунију и Бугарску. Ваши пилоти су убијали малолетну српску децу, путнике у возу, људе на излету у Варварину... Убијали су и колоне шиптарских цивила на Косову и Метохији, мада су то људи које је Америка прогласила својим савезницима. Рушили су болнице, дечја обданишта, школе, фабрике, пољопривредна имања. Амерички авиони су рушили српске мостове и разарали хемијске фабрике, да би се ослобођеним отровом загадила природна средина у овој Србији која никад ниједном народу на свету није учинила никакво зло.
За оваква недела, Скупштина Републике Српске Крајине, имајући у виду Резолуцију бр. 260 А (III) Генералне скупштине ОУН од 9. децембра 1948. године, њене Конвенције о спречавању и кажњавању злочина геноцида, Извештај Генералног секретара пред Саветом безбедности УН, бр. S/25777 од 15. маја 1993. о хрватском етничком чишћењу Срба из Западне Славоније и хрватских градова, чињеницу о прогону Срба из Републике Српске Крајине и Декларацију бр. 374 (документ 10819) Парламентарне скупштине Савета Европе од 26. јануара 2006. године – докумената која говоре од државности српског народа у Републици Српској Крајини и о хрватском злочину геноцида, позива Владу Сједињених Америчких Држава да отклони последице злочина геноцида над српским народом и да примора Хрватску (свога пиона) да врати Србима права која су имали до 1990. године.
Уједно, позивамо Владу САД да схвати да 12 година нико не помаже прогнаним Србима, чији број се креће од 500 до 800.000.
Подсећамо Владу Сједињених Америчких Држава да је данашњој хрватској власти, коју је она подржавала, претходила и фашистичка власт, коју је, најенергичније, помагао Адолф Хитлер. Та претходна фашистичка Хрватска је била истоветна (по свом односу према Србима) Хрватској Фрање Туђмана 1990. године, јер је она тада имала следећа својства.
1.Фашистичка Независна Држава Хрватска је успостављена у нешто измењеним границама данашње Републике Хрватске, на територији данашње Босне и Херцеговине, а био јој је припојен и Срем – данас територија Републике Србије;
2.Независна Држава Хрватска 1941. године је изгласала законе о биолошком истребљењу Срба, Рома и Јевреја
3. На основу расних закона, Независна Држава Хрватска је изградила концентрационе логоре смрти за Србе, Роме и Јевреје, од којих је најпознатији систем концентрационих логора смрти у Јасеновцу;
4.Поред убијања припадника ова три народа у логорима смрти, хрватска војска и полиција су имале законска одобрења за биолошко истребљење Срба, Рома и Јевреја на сваком метру своје фашистичке државе.
Поштована господо из амбасаде Америке! Поручите својој Влади да је Хрватска коју сте помагали предузела против Срба мере као и она фашистичка. А то је исто против Срба учинила и Муслиманско-хрватска федерација у Босни и Херцеговини, такође, помагана од Владе Америке. Ево, изнећу их:
1.Проглашавањем противуставног отцепљења од Југославије, Република Хрватска је 1990. године најавила истоветан програм према Србима као и фашистичка Независна Држава Хрватска;
2.Истоветан програм против Срба наговестила је и Муслиманско-хрватска Федерација у Босни и Херцеговини 1992. године, прогласивши, такође, противуставно отцепљење од Југославије;
3.Република Хрватска је 1990. године била двоналионална - држава Хрвата и Срба (као што је Белгија држава Валонаца и Фламанаца)
4.Босна и Херцеговина је 1992. била тронационална – држава муслимана, Срба и Хрвата (попут Швајцарске – држава Италијана, Немаца и Француза);
5.Хрватска заједница у Хрватској и муслиманска и хрватска заједница у Босни и Херцеговини нису имале право доносити одлуке о промени државног устројства без државотворног српског народа;
6.У овако противуставном деловању, хрватска заједница је у Републици Хрватској приступила прогону и ликвидирању припадника српског народа;
7.Уједињене нације су предузеле мере да спрече злочин геноцида и етничког чишћења над Србима, па је Савет безбедности изгласао Резолуцију 743 (1992), којом је српски народ у Републици Српској Крајини стављен под заштиту;
8.Република Српска Крајина је, од 1992. до 1995, правно сматрана Зоном под заштитом Уједињених нација;
9.Хрватска војска је 1995. године, у агресијиама на Зону под заштитом Уједињених нација - 1. маја (''Бљесак'') и 4. августа (''Олуја'') прогнала 80% српског становништва – између 500 и 800.000;
Господо у Амбасади Америке,
Поручите својој Влади да према Србима чини велику неправду, боље је рећи велико недело, и тиме што се залажe да националној мањини у Србији (Шиптарима на Косову и Метохији) дарујe државу – отимањем српске етничке територије. Националне мањине немају праву на своју државу, као што то нема ни мексичка у Америци, ни аустријска у Италији, ни мађарска у Румунији, итд. А Влада САД, супротно томе, не дозвољава српском народу државу у Републици Српској Крајини, а Срби су у њој имали државност од 1471. у Мађарској, од 1630. у Аустрији, од 1682. у Млетачкој Републици, у Држави Срба, Хрвата и Словенаца од 1918. и у Хрватској од 1943, 1945. и 1974.
ПОШТОВАНЕ СЕСТРЕ И БРАЋО,
ОВИМ БИХ ЗАВРШИО ОВУ ВЕЛИКУ ИСТИНУ О ДАНАШЊОЈ ПОЛИТИЦИ СЈЕДИЊЕНИХ АМЕРИЧКИХ ДРЖАВА И НЕПРАВДИ КОЈУ СУ УЧИНИЛИ И КОЈУ ЧИНЕ СРБИМА.
НЕКА ДРЖАВНИЦИМА АМЕРИКЕ СУДИ БОГ.
ПРЕДСЕДНИК СКУПШТИНЕ
Дипл. инг. Рајко Лежаић
Re: Komunisti Republike Srpske Krajine
Izbeglička vlada Republike Srpske Krajine u Zemunu
"Dalaj-lame" iz Magistrata
Poslanicima mandat traje već 13 godina, ministri nemaju ni resore ni plate, a šefu države koje nema sudi se u Haškom tribunalu
Između Republike Srpske Krajine i Tibeta, bar na prvi pogled, nema nikakve sličnosti. Pa ipak, ove dve teritorije, udaljene hiljade kilometara, imaju nešto zajedničko – i jedni i drugi imaju vladu u izbeglištvu. Sedište dalaj-lamine vlade je u Indiji, a ove krajiške u Zemunu.
Međutim, za rad vlade Krajine vlada daleko manje interesovanje nego za onu na čijem je čelu dalaj-lama. Ne samo što najveći deo javnosti ne zna čime se bave, već gotovo da nikom nije ni poznato da postoje.
"Mi smo u medijskoj blokadi", tvrdi Ratko Ličina, jedan od sedmoro članova ove vlade, zadužen za informisanje. On je, inače, i jedini ministar sa resorom.
"Medijsku blokadu" pokušavaju da probiju saopštenjima koja iz svog sedišta smeštenog u zgradi Magistrata u Zemunu, odmah pored centrale Srpske radikalne stranke, gotovo svakodnevno upućuju na desetine adresa, reagujući na aktuelna dešavanja u Hrvatskoj. Efekata gotovo da i nema, ali bar podsete na svoje postojanje.
Ilegalci
Po mnogo čemu ova nepriznata vlada države koje nema jedinstvena je u svetu. To je možda jedina volonterska vlada na svetu. Ministri, naime, ne primaju plate za svoj rad. Izabrana je prošle godine, glasovima poslanika parlamenta Republike Srpske Krajine koji su pak izabrani pre više od jedne decenije – 1993. godine. Na mandat i dalje polažu pravo, ali više ne uživaju poslanički imunitet.
– Od 84 poslanika, za sedam članova vlade glasalo je njih 49, jer su u međuvremenu neki umrli, drugi se raselili. Na sednice skupštine dolazi njih pedesetak koji žive u Srbiji i Republici Srpskoj – kaže Ratko Ličina koji ne vidi ništa sporno u tome što istim poslanicima mandat traje već 13 godina. "Radimo onako kako možemo", objašnjava on. Na istom glasanju izabran je i premijer Milorad Buha. Nisu se odrekli ni funkcije predsednika države. Na čelu je i dalje, još od 1994. godine, Milan Martić (trenutno mu se sudi u Haškom tribunalu).
Vlada RSK je na ostrvu Sveta Helena, u blizini Obale Slonovače, osnovala i Narodnu banku Krajine. Valuta je dinar Republike Srpske Krajine, a prva emisija novčanica trebalo bi, kako kaže Jarčević, da bude odštampana do kraja godine na ovom ostrvu. U Vladi RSK računaju da je deo starog novca sačuvan u Narodnoj banci Srbije i planiraju da to zatraže od srpskog guvernera.
Slobodan Jarčević, savetnik u Vladi RSK, naglašava da je samim tim što su ih mnogi u svetu priznali kao legitimnog zastupnika interesa Srba iz Hrvatske čudniji loš tretman koji imaju u Srbiji. Njihov zahtev za registraciju koji su uputili Ministarstvu za ljudska i manjinska prava ostao je bez odgovora. Nikakva povratna informacija nije im stigla ni iz Ministarstva za dijasporu i Ministarstva inostranih poslova.
"Naše predstavništvo zvanično je registrovano u Parizu, imamo papir iz Ministarstva unutrašnjih poslova Francuske, kojim nam je odobren rad, a u Srbiji smo, tako reći, ilegalno", ističe Jarčević. Ispostave imaju i u Holandiji, Kanadi i Republici Srpskoj, a planiraju, kaže, da uskoro otvore i predstavništva u Italiji i Rusiji.
On podseća da je Parlamentarna skupština Saveta Evrope usvojila u januaru rezoluciju (inicijativa je potekla od Vlade Krajine, a predlagači su bili poslanici iz SCG) u kojoj se ističe dvonacionalni karakter Hrvatske i nalaže da se vrati državljanstvo svim Srbima kojima je ono oduzeto. Za tu rezoluciju nije glasao Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog veća u Hrvatskoj i zastupnik u Hrvatskom saboru, kao ni neki članovi delegacije iz SCG poput G17 plus i Dragoljuba Mićunovića.
Srbi su, kaže Ličina, do 1990. godine bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, imali su ista prava kao i Srbi u Bosni i bili su nosioci suvereniteta.
Nerešen sukob
Pupovac u izjavi za "Politiku" kaže da postojanje ove vlade "ne samo da ne može doprineti povratku Srba na svoja ognjišta u Hrvatskoj, nego ne može doprineti ni povratku prava koja su izgubili, bez obzira na to da li žele da se vrate, ili da ostanu tamo gde ih je ratni vihor doneo".
– Ti ljudi koji sada čine vladu Krajine imali su priliku da spasu svoj narod pre "Oluje", a mnogi od njih su otišli pre naroda. Ponovo se poigravati sudbinom izbeglog naroda, njegovom patnjom i očekivanjima ne samo da nije pametno, nego nije ni pošteno – naglašava Pupovac.
Ni političari u Srbiji, osim radikala, nisu naročito blagonakloni prema ovoj vladi.
Predsednik Odbora za međunarodne odnose Narodne skupštine Srbije i funkcioner DS-a Gordana Čomić kaže da ideja o vladama u izgnanstvu ima smisla jedino ako ima strategiju (da prestane da bude vlada u izgnanstvu i da se vrati na teritoriju za koju misli da se brine). U ovom slučaju ta strategija izostaje, ili srpski radikali prećutno smišljaju neke nepolitičke akcije. Zato je, ocenjuje Čomićeva, to šteta po ljude koji treba da se vrate u Hrvatsku, a nikakva korist po njihove birače.
Funkcioner DSS-a Đorđe Mamula tvrdi da je za rad vlade saznao iz medija. "Bitno je da ti ljudi koji su u vladi vide smisao svog rada, ako ga oni vide – onda je u redu, a nije bitno da li neko drugi vidi u tome nešto dobro", smatra Mamula i napominje da njegova stranka nema nikakve kontakte ni stranački stav o ovoj vladi.
Podršku ovoj vladi jedino su spremni da daju radikali. Generalni sekretar SRS-a Aleksandar Vučić kaže da je dobro što postoje: "Ništa preče i važnije od toga nema za srpski narod, oni su proterani, teritorija im je okupirana. Kao i u mnogim drugim zemljama sveta, to se radi na ovakav način, ne znam šta je to čudno. Ne ulazim u personalna rešenja, ali mislim da je ideja dobra", kaže Vučić.
Za dr Radmilu Nakaradu, profesora na Fakultetu političkih nauka i saradnika Instituta za evropske studije, samo konstituisanje vlade Republike Srpske Krajine je znak da koren sukoba u Hrvatskoj nije rešen.
– Nezadovoljstvo činjenicom da postoji ogroman broj izbeglica koji još nemaju uslova da se vrate izražava se konstituisanjem vlade u izbeglištvu. Budući da je sukob na nivou dve države (Srbije i Hrvatske) i međunarodne zajednice, odnosno EU, pacifikovan u ovim okvirima u kojima danas postoji, ja ih vidim samo kao mogući glas korekcije, opomene, kritike, zalaganja za ljudska prava povratnika, izbeglica, kao grupu za pritisak da se obelodane neke stvari koje se prikrivaju. Sumnjam da više od toga može biti legitiman delokrug rada njihove vlade, s obzirom na odnose između Srbije i Hrvatske i odnose EU i Hrvatske, kao i opšti evropski tok – kaže dr Nakarada.
Međutim, ako su njihove ambicije da tamo promene politički okvir, eventualno da iznova vrate na dnevni red teritorijalni problem i status Krajine, tu šansi nema. Time, kako kaže dr Nakarada, samo mogu da otežaju ovu drugu, legitimnu borbu – za ljudska prava.
Jelena Cerovina
[objavljeno: 23.07.2006.]
stampanje posalji prijatelju
pošaljite komentar | pogledajte komentare (1)
"Dalaj-lame" iz Magistrata
Poslanicima mandat traje već 13 godina, ministri nemaju ni resore ni plate, a šefu države koje nema sudi se u Haškom tribunalu
Između Republike Srpske Krajine i Tibeta, bar na prvi pogled, nema nikakve sličnosti. Pa ipak, ove dve teritorije, udaljene hiljade kilometara, imaju nešto zajedničko – i jedni i drugi imaju vladu u izbeglištvu. Sedište dalaj-lamine vlade je u Indiji, a ove krajiške u Zemunu.
Međutim, za rad vlade Krajine vlada daleko manje interesovanje nego za onu na čijem je čelu dalaj-lama. Ne samo što najveći deo javnosti ne zna čime se bave, već gotovo da nikom nije ni poznato da postoje.
"Mi smo u medijskoj blokadi", tvrdi Ratko Ličina, jedan od sedmoro članova ove vlade, zadužen za informisanje. On je, inače, i jedini ministar sa resorom.
"Medijsku blokadu" pokušavaju da probiju saopštenjima koja iz svog sedišta smeštenog u zgradi Magistrata u Zemunu, odmah pored centrale Srpske radikalne stranke, gotovo svakodnevno upućuju na desetine adresa, reagujući na aktuelna dešavanja u Hrvatskoj. Efekata gotovo da i nema, ali bar podsete na svoje postojanje.
Ilegalci
Po mnogo čemu ova nepriznata vlada države koje nema jedinstvena je u svetu. To je možda jedina volonterska vlada na svetu. Ministri, naime, ne primaju plate za svoj rad. Izabrana je prošle godine, glasovima poslanika parlamenta Republike Srpske Krajine koji su pak izabrani pre više od jedne decenije – 1993. godine. Na mandat i dalje polažu pravo, ali više ne uživaju poslanički imunitet.
– Od 84 poslanika, za sedam članova vlade glasalo je njih 49, jer su u međuvremenu neki umrli, drugi se raselili. Na sednice skupštine dolazi njih pedesetak koji žive u Srbiji i Republici Srpskoj – kaže Ratko Ličina koji ne vidi ništa sporno u tome što istim poslanicima mandat traje već 13 godina. "Radimo onako kako možemo", objašnjava on. Na istom glasanju izabran je i premijer Milorad Buha. Nisu se odrekli ni funkcije predsednika države. Na čelu je i dalje, još od 1994. godine, Milan Martić (trenutno mu se sudi u Haškom tribunalu).
Vlada RSK je na ostrvu Sveta Helena, u blizini Obale Slonovače, osnovala i Narodnu banku Krajine. Valuta je dinar Republike Srpske Krajine, a prva emisija novčanica trebalo bi, kako kaže Jarčević, da bude odštampana do kraja godine na ovom ostrvu. U Vladi RSK računaju da je deo starog novca sačuvan u Narodnoj banci Srbije i planiraju da to zatraže od srpskog guvernera.
Slobodan Jarčević, savetnik u Vladi RSK, naglašava da je samim tim što su ih mnogi u svetu priznali kao legitimnog zastupnika interesa Srba iz Hrvatske čudniji loš tretman koji imaju u Srbiji. Njihov zahtev za registraciju koji su uputili Ministarstvu za ljudska i manjinska prava ostao je bez odgovora. Nikakva povratna informacija nije im stigla ni iz Ministarstva za dijasporu i Ministarstva inostranih poslova.
"Naše predstavništvo zvanično je registrovano u Parizu, imamo papir iz Ministarstva unutrašnjih poslova Francuske, kojim nam je odobren rad, a u Srbiji smo, tako reći, ilegalno", ističe Jarčević. Ispostave imaju i u Holandiji, Kanadi i Republici Srpskoj, a planiraju, kaže, da uskoro otvore i predstavništva u Italiji i Rusiji.
On podseća da je Parlamentarna skupština Saveta Evrope usvojila u januaru rezoluciju (inicijativa je potekla od Vlade Krajine, a predlagači su bili poslanici iz SCG) u kojoj se ističe dvonacionalni karakter Hrvatske i nalaže da se vrati državljanstvo svim Srbima kojima je ono oduzeto. Za tu rezoluciju nije glasao Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog veća u Hrvatskoj i zastupnik u Hrvatskom saboru, kao ni neki članovi delegacije iz SCG poput G17 plus i Dragoljuba Mićunovića.
Srbi su, kaže Ličina, do 1990. godine bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, imali su ista prava kao i Srbi u Bosni i bili su nosioci suvereniteta.
Nerešen sukob
Pupovac u izjavi za "Politiku" kaže da postojanje ove vlade "ne samo da ne može doprineti povratku Srba na svoja ognjišta u Hrvatskoj, nego ne može doprineti ni povratku prava koja su izgubili, bez obzira na to da li žele da se vrate, ili da ostanu tamo gde ih je ratni vihor doneo".
– Ti ljudi koji sada čine vladu Krajine imali su priliku da spasu svoj narod pre "Oluje", a mnogi od njih su otišli pre naroda. Ponovo se poigravati sudbinom izbeglog naroda, njegovom patnjom i očekivanjima ne samo da nije pametno, nego nije ni pošteno – naglašava Pupovac.
Ni političari u Srbiji, osim radikala, nisu naročito blagonakloni prema ovoj vladi.
Predsednik Odbora za međunarodne odnose Narodne skupštine Srbije i funkcioner DS-a Gordana Čomić kaže da ideja o vladama u izgnanstvu ima smisla jedino ako ima strategiju (da prestane da bude vlada u izgnanstvu i da se vrati na teritoriju za koju misli da se brine). U ovom slučaju ta strategija izostaje, ili srpski radikali prećutno smišljaju neke nepolitičke akcije. Zato je, ocenjuje Čomićeva, to šteta po ljude koji treba da se vrate u Hrvatsku, a nikakva korist po njihove birače.
Funkcioner DSS-a Đorđe Mamula tvrdi da je za rad vlade saznao iz medija. "Bitno je da ti ljudi koji su u vladi vide smisao svog rada, ako ga oni vide – onda je u redu, a nije bitno da li neko drugi vidi u tome nešto dobro", smatra Mamula i napominje da njegova stranka nema nikakve kontakte ni stranački stav o ovoj vladi.
Podršku ovoj vladi jedino su spremni da daju radikali. Generalni sekretar SRS-a Aleksandar Vučić kaže da je dobro što postoje: "Ništa preče i važnije od toga nema za srpski narod, oni su proterani, teritorija im je okupirana. Kao i u mnogim drugim zemljama sveta, to se radi na ovakav način, ne znam šta je to čudno. Ne ulazim u personalna rešenja, ali mislim da je ideja dobra", kaže Vučić.
Za dr Radmilu Nakaradu, profesora na Fakultetu političkih nauka i saradnika Instituta za evropske studije, samo konstituisanje vlade Republike Srpske Krajine je znak da koren sukoba u Hrvatskoj nije rešen.
– Nezadovoljstvo činjenicom da postoji ogroman broj izbeglica koji još nemaju uslova da se vrate izražava se konstituisanjem vlade u izbeglištvu. Budući da je sukob na nivou dve države (Srbije i Hrvatske) i međunarodne zajednice, odnosno EU, pacifikovan u ovim okvirima u kojima danas postoji, ja ih vidim samo kao mogući glas korekcije, opomene, kritike, zalaganja za ljudska prava povratnika, izbeglica, kao grupu za pritisak da se obelodane neke stvari koje se prikrivaju. Sumnjam da više od toga može biti legitiman delokrug rada njihove vlade, s obzirom na odnose između Srbije i Hrvatske i odnose EU i Hrvatske, kao i opšti evropski tok – kaže dr Nakarada.
Međutim, ako su njihove ambicije da tamo promene politički okvir, eventualno da iznova vrate na dnevni red teritorijalni problem i status Krajine, tu šansi nema. Time, kako kaže dr Nakarada, samo mogu da otežaju ovu drugu, legitimnu borbu – za ljudska prava.
Jelena Cerovina
[objavljeno: 23.07.2006.]
stampanje posalji prijatelju
pošaljite komentar | pogledajte komentare (1)
Pod ovakvim *sustavom*...RSK je jedino resenje za Srbe
Драгун: Споменик Павелићу 26. децембра
ЗАГРЕБ – Споменик Анти Павелићу биће постављен у Загребу 26. децембра у 15 часова, најавио је председник екстремно десничарске невладине организације Хрватски уљудбени покрет (ХУП) Томислав Драгун, истакавши да, према Европском суду за људска права, не постоји правна основа да се у томе спрече.
Драгун није поменуо локацију на којој ће бити споменик, нити о којој се одлуци Европског суда ради, али је нагласио да је за 26. децембар договорено и низ других активности као што је одлазак пред седиште председника државе на Пантовчак због „опроштаја” с актуелним председником Стјепаном Месићем коме почетком наредне године истиче други мандат.
Драгун је раније најавио да би могућа локацију за споменик у Загребу била Сплавница - мали трг који спаја Трг бана Јелачића и пијацу Долац, на коме се сада продаје цвеће.
ХУП је заокупљен кандидатуром генерала, хашког оптуженика Анте Готовине за председника Хрватске, али се спрема и на Равну гору да би „од четника стекли потребна искуства око рехабилитације Драже Михаиловића и изградње споменика”.
ХУП је о посети информисао амбасаду Србије у Загребу и обавестио је и о сарадњи са Српским четничким покретом „Равна гора”.
Истичући да, према актима Европског суда за људска права не постоји никаква препрека да се споменик Павелићу подигне, Драгун је рекао да се тог дана неће рушити, ни убијати, већ ће се „уљудбено (културно) подићи споменик на чијем се одливу ради, а који је потребан не само Загребу, већ и Хрватској”, при чему не очекују неке забране.
Иако су током деведесетих година прошлог века усташке главешине добиле већи број улица, споменици им нису подизани, осим у Слуњу код Карловца где је подигнут споменик Јури Францетићу, команданту усташке Црне легије и Светом Року у Лици где је подигнута спомен плоча у част усташком министру и планеру геноцида Мили Будаку.
Споменик у Слуњу уклоњен је 2004. према одлуци владе Иве Санадера, јер је штетио угледу и интересима Хрватске, а уклањање је трајало шест часова уз обезбеђење више од сто специјалаца.
Спомен-плоча Будаку уклоњена је исте године, али уз мање тензија. Било је још спомен обележја која су подизана 2004, али су у року од неколико дана уклањана
ЗАГРЕБ – Споменик Анти Павелићу биће постављен у Загребу 26. децембра у 15 часова, најавио је председник екстремно десничарске невладине организације Хрватски уљудбени покрет (ХУП) Томислав Драгун, истакавши да, према Европском суду за људска права, не постоји правна основа да се у томе спрече.
Драгун није поменуо локацију на којој ће бити споменик, нити о којој се одлуци Европског суда ради, али је нагласио да је за 26. децембар договорено и низ других активности као што је одлазак пред седиште председника државе на Пантовчак због „опроштаја” с актуелним председником Стјепаном Месићем коме почетком наредне године истиче други мандат.
Драгун је раније најавио да би могућа локацију за споменик у Загребу била Сплавница - мали трг који спаја Трг бана Јелачића и пијацу Долац, на коме се сада продаје цвеће.
ХУП је заокупљен кандидатуром генерала, хашког оптуженика Анте Готовине за председника Хрватске, али се спрема и на Равну гору да би „од четника стекли потребна искуства око рехабилитације Драже Михаиловића и изградње споменика”.
ХУП је о посети информисао амбасаду Србије у Загребу и обавестио је и о сарадњи са Српским четничким покретом „Равна гора”.
Истичући да, према актима Европског суда за људска права не постоји никаква препрека да се споменик Павелићу подигне, Драгун је рекао да се тог дана неће рушити, ни убијати, већ ће се „уљудбено (културно) подићи споменик на чијем се одливу ради, а који је потребан не само Загребу, већ и Хрватској”, при чему не очекују неке забране.
Иако су током деведесетих година прошлог века усташке главешине добиле већи број улица, споменици им нису подизани, осим у Слуњу код Карловца где је подигнут споменик Јури Францетићу, команданту усташке Црне легије и Светом Року у Лици где је подигнута спомен плоча у част усташком министру и планеру геноцида Мили Будаку.
Споменик у Слуњу уклоњен је 2004. према одлуци владе Иве Санадера, јер је штетио угледу и интересима Хрватске, а уклањање је трајало шест часова уз обезбеђење више од сто специјалаца.
Спомен-плоча Будаку уклоњена је исте године, али уз мање тензија. Било је још спомен обележја која су подизана 2004, али су у року од неколико дана уклањана
Ukoliko kod komunista i gradjana RSK..tinja neka
*Staljinisticka ideja*..treba da se sete, da je *ta ideja* organizovala masovna preseljenja na prostoru SSSR, pa u smislu *podrske* takvom nacinu razmisljanja niste bili u prilici da cijete glasni protest NKPJ vezano za vase isterivanje sa prostora RSK., niti ste to culi od njihovag ogranka u Hrvatskoj. Tu temu i kritiku stranaka sklonih saucestvovanju u *otpremi i doceku* naroda RSK...ne kritikuju, *oni* obiluju saopstenjima u mnozini, planetarnoj borbi dok pored sebe bez reci odobravaju genocidne radnje...imaj te Krajisnici to u vidu, ipak, dosta vas ucestvuje na izborima u Srbiji...a red je da nemate dva puta pravo na gresku !!!
Vodjen *interesom* kapitalista je prebacio ovce na novu ...
lokaciju................
UDBINA - Čopor od čak sedam razjarenih pasa, mješanaca tornjaka i šarplaninaca, nasmrt je izgrizao i rastrgao 76-godišnju staricu Danicu Dražić u selu Jošani.
Neposredno nakon tragičnog događaja korenička je policija na obavijesni razgovor privela vlasnika pasa Tomu S.
Dvije krvoločne životinje ustrijelili su policajci koji su po dojavi građana, u ponedjeljak u prijepodnevnim satima, intervenirali u selu nedaleko Udbine. Trećeg psa uspavao je vlasnik higijeničarskog servisa dr. Tomislav Rukavina, te je životinja nakon toga također ustrijeljena. Za preostala četiri psa još se traga, a ukoliko ne budu pronađeni u popodnevnim satima, sutra će organizirati potjera.
Na jednoga od njih nedaleko mjesta tragedije u popodnevnim satima naišao je reporter agencije EPEHA te o tome obavijestio policiju. Doznajemo da su životinje u vlasništvu Splićanina Tome S. koji je svoje stado ovaca preselio na pašnjake u općinu Lovinac, a pse koji su ih do tada čuvali u Jošanima ostavio da lutaju ličkim poljima bez nadzora i hrane. Užasu koji se odigravao između 10 i 11 sati svjedočili su suprug preminule Milan i jedan od susjeda.
- Milan je čuvao stado svojih ovaca, a pokojna Danica je krenula prema vrtu. U tren oka oni su se našli na njoj. Oborili su je na pod i grizli. Čuli smo bolne jauke. Nakon toga odvukli su je desetak metara dalje. Lice joj je bilo iznakaženo, nije se micala, a njezinu odjeću nastavili su razvlačiti desetak metara uokolo. Došao je Milan, ali nismo mogli do nje. Oni su je čuvali i nisu nam dali da se približimo niti pedalj - ispričao je šokirani susjed, jer je suprug Milan bio previše potresen za razgovor.
Do roditeljske kuće nekoliko sati nakon tragedije stigao je Dragičin i Milanov sin Andrija. I on je bio u šoku. - Što ću vam reći. Užas, tragedija se dogodila - tužno je izustio sin Andrija.
Susjedi pričaju kako su psi dan ranije naišli na leš ovce koja bila uginula te su se njome hranili. Pretpostavlja se da su se, kada su u blizini lešine osjetili Danicu, prestrašili za obrok, te reagirali nagonski i zato krvožedno napali. S obzirom da se radi o psima teškim između 60 i 80 kg vrlo lako su srušili staricu.
Veterinar iz Korenice dr. Hrvoje Prpić potvrdio je da su ubijenim psima odrezane glave te će biti pregledane i utvrdit će se jesu li životinje bile bijesne. - Testove ćemo napraviti iako smatram da će rezultati biti negativni, jer sam ih upravo ja cijepio - rekao je dr. Prpić, dodajući kako na ovom dijelu Krbavskog polja bilježe do pet napada psa na čovjeka godišnje. Ovako žestok napad čopora pasa do sada je nezabilježen.
Rodbina i prvi susjedi okupili su se oko kuće Dražićevih. Većina ih plače. Milan i Dragica Dražić živjeli su od ovčarstva, prodavajući janjad lokalnim ugostiteljima uz Ličku magistra
UDBINA - Čopor od čak sedam razjarenih pasa, mješanaca tornjaka i šarplaninaca, nasmrt je izgrizao i rastrgao 76-godišnju staricu Danicu Dražić u selu Jošani.
Neposredno nakon tragičnog događaja korenička je policija na obavijesni razgovor privela vlasnika pasa Tomu S.
Dvije krvoločne životinje ustrijelili su policajci koji su po dojavi građana, u ponedjeljak u prijepodnevnim satima, intervenirali u selu nedaleko Udbine. Trećeg psa uspavao je vlasnik higijeničarskog servisa dr. Tomislav Rukavina, te je životinja nakon toga također ustrijeljena. Za preostala četiri psa još se traga, a ukoliko ne budu pronađeni u popodnevnim satima, sutra će organizirati potjera.
Na jednoga od njih nedaleko mjesta tragedije u popodnevnim satima naišao je reporter agencije EPEHA te o tome obavijestio policiju. Doznajemo da su životinje u vlasništvu Splićanina Tome S. koji je svoje stado ovaca preselio na pašnjake u općinu Lovinac, a pse koji su ih do tada čuvali u Jošanima ostavio da lutaju ličkim poljima bez nadzora i hrane. Užasu koji se odigravao između 10 i 11 sati svjedočili su suprug preminule Milan i jedan od susjeda.
- Milan je čuvao stado svojih ovaca, a pokojna Danica je krenula prema vrtu. U tren oka oni su se našli na njoj. Oborili su je na pod i grizli. Čuli smo bolne jauke. Nakon toga odvukli su je desetak metara dalje. Lice joj je bilo iznakaženo, nije se micala, a njezinu odjeću nastavili su razvlačiti desetak metara uokolo. Došao je Milan, ali nismo mogli do nje. Oni su je čuvali i nisu nam dali da se približimo niti pedalj - ispričao je šokirani susjed, jer je suprug Milan bio previše potresen za razgovor.
Do roditeljske kuće nekoliko sati nakon tragedije stigao je Dragičin i Milanov sin Andrija. I on je bio u šoku. - Što ću vam reći. Užas, tragedija se dogodila - tužno je izustio sin Andrija.
Susjedi pričaju kako su psi dan ranije naišli na leš ovce koja bila uginula te su se njome hranili. Pretpostavlja se da su se, kada su u blizini lešine osjetili Danicu, prestrašili za obrok, te reagirali nagonski i zato krvožedno napali. S obzirom da se radi o psima teškim između 60 i 80 kg vrlo lako su srušili staricu.
Veterinar iz Korenice dr. Hrvoje Prpić potvrdio je da su ubijenim psima odrezane glave te će biti pregledane i utvrdit će se jesu li životinje bile bijesne. - Testove ćemo napraviti iako smatram da će rezultati biti negativni, jer sam ih upravo ja cijepio - rekao je dr. Prpić, dodajući kako na ovom dijelu Krbavskog polja bilježe do pet napada psa na čovjeka godišnje. Ovako žestok napad čopora pasa do sada je nezabilježen.
Rodbina i prvi susjedi okupili su se oko kuće Dražićevih. Većina ih plače. Milan i Dragica Dražić živjeli su od ovčarstva, prodavajući janjad lokalnim ugostiteljima uz Ličku magistra
Mangup iz *njihovih redova*
»Gde su, do e li do deoba i razlaza, zapadne granice Srbije«, pitao se Vuk Draško
vić, danas »mirotvorac«, u »Glasu crkve« br. 4 godine 1988., i odmah ponudio od
govor: »One su tamo gde su srpske jame i grobovi«
#
www.vjesnik.hr/Pdf/2005%5C04%5C16%5C31A31.PDF - Similar -
#
vić, danas »mirotvorac«, u »Glasu crkve« br. 4 godine 1988., i odmah ponudio od
govor: »One su tamo gde su srpske jame i grobovi«
#
www.vjesnik.hr/Pdf/2005%5C04%5C16%5C31A31.PDF - Similar -
#
Dok drug Krcun juri Vuka Draskovica vi pravite biznis..
Hrvatska uvozi sve, pa i divlje zečeve. Kako bi se u prirodi održala ravnoteža i ispunila lovno gospodarska osnova, godišnje je potrebno oko osam tisuća divljih zečeva. Tržište u Hrvatskoj ih proizvode 2 - 3 tisuće, a ostatak uvozi iz Mađarske i Češke.
Domaći proizvođači se mogu nabrojiti na prste ruku iako je to vrlo isplativ biznis koji potiču Lovački savez Hrvatske i Ministarstvo šumarstva, jer na paru odgojenih divljih zečeva, spremnih za prirodu, može se zaraditi tisuću kuna, a tržište je unaprijed osigurano, jer lovačka društva unaprijed otkupljuju svakog zeca koji se uzgoji.
U Lovincu podno Velebita uzgojem autohtonog divljeg zeca počela se baviti obitelj Vrkljan koja se nakon uzgoja početnih stotinjak zečeva namjerava proširiti. Iz iskustva tvrde da je zec isplativiji od ugoja ovaca ili krava u Lici.
Naša se obitelj namjerava posve posvetiti uzgoju divljeg zeca jer je to vrlo isplativ posao. Imamo za sada odlična iskustva. Tržište je unaprijed osigurano i dobra je cijena, priča Pere Vrkljan iz Svetog Roka koji je zajedno s ocem u voćnjaku iza obiteljske kuće postavio gajbe i od ruke mu ide uzgoj
Divlji zec traži mir zato se oko njega radi samo jednom na dan i to u predvečerje kada se hrani dijetelinom, vodom i smjesom. Ishrana je specifična, ne smije se niti puno niti malo hraniti. Najveći mu je neprijatelj bolest zato su kavezi odvojeni jedni od drugih da se ne bi bolest prenosila zrakom. Najčešće oboli od kokcidioze - proljeva, kada ga zahvati, onda nema lijeka, ali zato ima preventive, priča Pere Vrkljan držeći u rukama malog zečica koji ima svega nekoliko dana, ali toliko je živ i željen prirode i slobode.
Kada prođu tri i po mjeseca počinje novi život, pušta se u prirodu gdje mu svi postaju neprijatelji, od lovaca do pasa, vukova, lisica.
U šumu se obavezno puštaju u parovima muško i žensko radi daljnje reprodukcije koja je kod divljih zečeva specifična. Zečica još se nije okotila, a već je oparena. Parenje traje od 1 do 10 mjeseci, zato se 4 - 5 puta godišnje okoti 10 do 15 mladih od kojih preživi 8 - 9, priča Vrkljan koji j radi kao šef u obližnjoj bezinskoj crpki Ine na Ziru i uzgojem divljih zečeva bavi se iz hobija koji prerasta u biznis zbog kojega su mu se na početku mnogi čudili.
Domaći proizvođači se mogu nabrojiti na prste ruku iako je to vrlo isplativ biznis koji potiču Lovački savez Hrvatske i Ministarstvo šumarstva, jer na paru odgojenih divljih zečeva, spremnih za prirodu, može se zaraditi tisuću kuna, a tržište je unaprijed osigurano, jer lovačka društva unaprijed otkupljuju svakog zeca koji se uzgoji.
U Lovincu podno Velebita uzgojem autohtonog divljeg zeca počela se baviti obitelj Vrkljan koja se nakon uzgoja početnih stotinjak zečeva namjerava proširiti. Iz iskustva tvrde da je zec isplativiji od ugoja ovaca ili krava u Lici.
Naša se obitelj namjerava posve posvetiti uzgoju divljeg zeca jer je to vrlo isplativ posao. Imamo za sada odlična iskustva. Tržište je unaprijed osigurano i dobra je cijena, priča Pere Vrkljan iz Svetog Roka koji je zajedno s ocem u voćnjaku iza obiteljske kuće postavio gajbe i od ruke mu ide uzgoj
Divlji zec traži mir zato se oko njega radi samo jednom na dan i to u predvečerje kada se hrani dijetelinom, vodom i smjesom. Ishrana je specifična, ne smije se niti puno niti malo hraniti. Najveći mu je neprijatelj bolest zato su kavezi odvojeni jedni od drugih da se ne bi bolest prenosila zrakom. Najčešće oboli od kokcidioze - proljeva, kada ga zahvati, onda nema lijeka, ali zato ima preventive, priča Pere Vrkljan držeći u rukama malog zečica koji ima svega nekoliko dana, ali toliko je živ i željen prirode i slobode.
Kada prođu tri i po mjeseca počinje novi život, pušta se u prirodu gdje mu svi postaju neprijatelji, od lovaca do pasa, vukova, lisica.
U šumu se obavezno puštaju u parovima muško i žensko radi daljnje reprodukcije koja je kod divljih zečeva specifična. Zečica još se nije okotila, a već je oparena. Parenje traje od 1 do 10 mjeseci, zato se 4 - 5 puta godišnje okoti 10 do 15 mladih od kojih preživi 8 - 9, priča Vrkljan koji j radi kao šef u obližnjoj bezinskoj crpki Ine na Ziru i uzgojem divljih zečeva bavi se iz hobija koji prerasta u biznis zbog kojega su mu se na početku mnogi čudili.
Komunisti RSK nisu u vldi RSK niti se *cuju*...?
29. јун 2006. 17:36
Протест Владе РСК упућен свим медијима у Србији
Влада Републике Српске Крајине у прогонству уз "Саопштење о ставу двојице председника Србије и Хрватске о Србима у РСК и Хрватској" послала је и протест у поднаслову овог саопштења, а у вези са необјављивањем владиних саопштења у српским медијима.
Текст протеста преносимо у целини:
"Влада Републике Српске Крајине у прогонству упућује прекор (данас, на Видовдан) редакцијама медија у Републици Србији, јер од фебруара 2005. године, не објављују Владина саопштења. Ово је тешко огрешење о националне и државне интересе и кршење новинарског кодекс - не информишу истинито
29. јун 2006. 13:58
Саопштење о ставу председника Србије и Хрватске о Србима у РСК и Хрватској
Посета Председника Републике Србије Бориса Тадића Републици Хрватској је требало да допринесе отклањању последица хрватског терора над Србима, укључивши и етничко чишћење 80% Срба из Републике Српске Крајине и Републике Хрватске, од 1990. до 1995. године. Према текстовима у јавним гласилима, највероватније је да су два председника (Борис Тадић и Стипе Месић) занемарила хрватске обавезе према прогнаним Србима, а о узроцима тог прогона, нису ни проговорила. Да је ова претпоставка на месту, види се и по изјавама двојице председника, јер су Србе Крајишнике, Борис Тадић и Стипе Месић означили као националну мањину у Хрватској.
Изненађује чињеница да председници Србије и Хрватске не уважавају препоруку 28 парламентараца Парламентарне скупштине Савета Европе у Стразбуру, који су, 26. јануара 2006. године, потписали ДЕКЛАРАЦИЈУ (бр. 374) О СИТУАЦИЈИ СРБА ПРОТЕРАНИХ ИЗ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ КРАЈИНЕ (ПОДРУЧЈА ПОД ЗАШТИТОМ УЈЕДИЊЕНИХ НАЦИЈА) И РЕПУБЛИКЕ ХРВАТСКЕ, У ПЕРИОДУ ОД 1990. ДО 1995. ГОДИНИ.
Европски парламентарци су под тачкама 3. и 4. Декларације препоручили Хрватској да буде устројена као двонационална држава – каква је била до 1990. године. Ова је став је овако формулисан у Стразбуру:
"3. Наглашавајући да је 1990. године Хрватска била држава Хрвата и Срба, као равноправних конститутивних народа и да је Хрватски парламент, кршећи сопствени Устав, изгласавањем, од само хрватских посланика, променио статус Срба у националну мањину... доле потписани чланови снажно апелују на Владу Хрватске да се придржава својих међународних обавеза и предузме све неопходне мере да омогући Србима да поврате свој статус, пуну аутономију и индивидуална и колективна права и слободе, и позива Парламентарну скупшину да тражи од Хрватске да примени стандарде СЕ, ЕУ и УН".
Влада Републике Српске Крајине примећује да Председнику Републике Србије нико не би могао замерити да је следио овај закључак групе европских парламентараца, а не да државотворни српски народ у Хрватској прогласи за националну мањину, што представља подршку Туђмановом злочину геноцида над српским народом од 1990. до 1995. године. Јер, претварање Срба у Хрватској, од државотворног народа, у националну мањину био је замајац злочина геноцида и грађанског рата у Југославији.
Влада РС Крајине,
Ратко Личина, министар
Протест Владе РСК упућен свим медијима у Србији
Влада Републике Српске Крајине у прогонству уз "Саопштење о ставу двојице председника Србије и Хрватске о Србима у РСК и Хрватској" послала је и протест у поднаслову овог саопштења, а у вези са необјављивањем владиних саопштења у српским медијима.
Текст протеста преносимо у целини:
"Влада Републике Српске Крајине у прогонству упућује прекор (данас, на Видовдан) редакцијама медија у Републици Србији, јер од фебруара 2005. године, не објављују Владина саопштења. Ово је тешко огрешење о националне и државне интересе и кршење новинарског кодекс - не информишу истинито
29. јун 2006. 13:58
Саопштење о ставу председника Србије и Хрватске о Србима у РСК и Хрватској
Посета Председника Републике Србије Бориса Тадића Републици Хрватској је требало да допринесе отклањању последица хрватског терора над Србима, укључивши и етничко чишћење 80% Срба из Републике Српске Крајине и Републике Хрватске, од 1990. до 1995. године. Према текстовима у јавним гласилима, највероватније је да су два председника (Борис Тадић и Стипе Месић) занемарила хрватске обавезе према прогнаним Србима, а о узроцима тог прогона, нису ни проговорила. Да је ова претпоставка на месту, види се и по изјавама двојице председника, јер су Србе Крајишнике, Борис Тадић и Стипе Месић означили као националну мањину у Хрватској.
Изненађује чињеница да председници Србије и Хрватске не уважавају препоруку 28 парламентараца Парламентарне скупштине Савета Европе у Стразбуру, који су, 26. јануара 2006. године, потписали ДЕКЛАРАЦИЈУ (бр. 374) О СИТУАЦИЈИ СРБА ПРОТЕРАНИХ ИЗ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ КРАЈИНЕ (ПОДРУЧЈА ПОД ЗАШТИТОМ УЈЕДИЊЕНИХ НАЦИЈА) И РЕПУБЛИКЕ ХРВАТСКЕ, У ПЕРИОДУ ОД 1990. ДО 1995. ГОДИНИ.
Европски парламентарци су под тачкама 3. и 4. Декларације препоручили Хрватској да буде устројена као двонационална држава – каква је била до 1990. године. Ова је став је овако формулисан у Стразбуру:
"3. Наглашавајући да је 1990. године Хрватска била држава Хрвата и Срба, као равноправних конститутивних народа и да је Хрватски парламент, кршећи сопствени Устав, изгласавањем, од само хрватских посланика, променио статус Срба у националну мањину... доле потписани чланови снажно апелују на Владу Хрватске да се придржава својих међународних обавеза и предузме све неопходне мере да омогући Србима да поврате свој статус, пуну аутономију и индивидуална и колективна права и слободе, и позива Парламентарну скупшину да тражи од Хрватске да примени стандарде СЕ, ЕУ и УН".
Влада Републике Српске Крајине примећује да Председнику Републике Србије нико не би могао замерити да је следио овај закључак групе европских парламентараца, а не да државотворни српски народ у Хрватској прогласи за националну мањину, што представља подршку Туђмановом злочину геноцида над српским народом од 1990. до 1995. године. Јер, претварање Срба у Хрватској, од државотворног народа, у националну мањину био је замајац злочина геноцида и грађанског рата у Југославији.
Влада РС Крајине,
Ратко Личина, министар
Uvertira..za 1990=1995....RSK..preko *odesa*..1954 Argentina
Četnici i njihovi simpatizeri se do dana današnjeg ubiše osporavajući da su četnici i ustaše sarađivali tokom NOB-a. Kolaboraciju sa Italijanima i ne opovrgavaju, jer to bi bilo uzaludno, kada i oni znaju da su četnici i opstajali u Crnoj Gori, Dalmaciji, Hercegovini i jugoistočnoj Bosni samo zahvaljujući italijanskoj pomoći. Sa Njemcima i tako i tako, sa Nedićem i ostalim kvislinzima još nekako, ali sa ustašama, tim, kako vele, najvećim zlotvorima srpskog naroda? Ma dajte molim vas! Na njihovu žalost, mnoštvo dokumenata dokazuje tu kolaboraciju.
Svakako da su četnici i ustaše bili protivnici u ideološkom smislu i masa četničkog ljudstva regrutovana je iz srpskog življa koje je preživjelo ustaške pokolje. Ali, pojavio se za četnike novi i uskoro jedini pravi neprijatelj - partizani. Da bi ih uništili, četnici su tražili saveznike u svima protiv kojih su se partizani borili. U italijanskom dijelu NDH četnici i nisu bili ništa drugo do pomoćna italijanska vojska (MVAC) tako da su do bitke na Neretvi sa svojim gospodarima kontrolisali to područje.
Međutim, u njemačkoj zoni NDH četnici su morali naći drugog saveznika, a najbliže su im bile vlasti NDH, dakle ustaše. Tako su, u proljeće 1942., gotovo svi četnički odredi u dijelu Bosne pod njemačkom kontrolom potpisali sporazume o saradnji sa vlastima NDH. Komandanti tih odreda bili su, kao što ćemo vidjeti, neki od najistaknutijih vođa bosanskih četnika, u koje se četnici i danas kunu.
Prvi sporazum sa ustašama sklopio je Uroš Drenović, komandant četničkog odreda "Kočić" (inače predratni seoski učitelj) u Mrkonjić-Gradu, 27. aprila 1942. godine. Ustaše će Drenovića do kraja smatrati lojalnim. Iste lokalne vlasti NDH sklopile su sporazum o saradnji i sa Lazarom Tešanovićem, komandantom odreda "Mrkonjić", 23. maja 1942. godine. Nekoliko dana kasnije, 28. maja 1942. godine, sa ustašama su sporazume sklopili i "Ozrenski", kao i "Trebavski" četnički odred popa Save Božića.
Rade Radić, komandant odreda "Borja" bio je toliko ažuran da je sa vlastima NDH potpisao čak dva sporazuma: prvi 9. juna 1942. u Banja Luci i drugi pet dana kasnije u Prnjavoru. Rade Radić, seoski trgovac i špekulant, "proslavio" se ubistvom teško ranjenog narodnog heroja dr Mladena Stojanovića, 1. aprila 1942. godine, u svojoj rodnoj Jošavici. Radić će imati i tu "čast" da mu poslije rata bude suđeno zajedno sa njegovim vrhovnim komandantom Dražom Mihailovićem i da zajedno stanu pred streljački vod.
"Vojvoda" Borivoje Kerović, komandant "Majevičkog" četničkog odreda, stavio je, u Loparama 15. juna 1942. godine, svoj paraf na ugovor sa ustašama, a isto je, 16. januara 1943. godine, u Kovanju kod Rogatice učinio i Radivoje Kosorić, zloglasni koljač sa Romanije, koga je po zlu zapamtilo muslimansko stanovništvo goraždanskog, fočanskog i rogatičkog kraja.
Suština svih ovih sporazuma bila je ista: četnici su izražavali svoju lojalnost ustaškoj državi, obavezali se da će obustaviti sva neprijateljstva protiv snaga NDH i da će se zajedno boriti protiv partizana. Vlasti NDH su se sa svoje strane obavezale da neće progoniti četnike, da će ih za borbu protiv partizana opskrbiti municijom, da će ranjenim četnicima omogućiti liječenje u bolnicama NDH (postoji uvid i u ustaške otpusnice iz bolnica ranjenih četnika gdje se navodi kako im je vraćeno donje rublje), i da će porodice poginulih četnika primati odgovarajuću pomoć.
Sam vrh NDH bio je obaviješten o ovim pregovorima i podržavao ih je, pa je tako Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Ministarstva unutrašnjih poslova NDH izdalo, 9. oktobra 1942. godine, direktivu u kojoj kaže da nijedan ustaški organ ne smije stupiti ni u formalne ni u neformalne pregovore sa četnicima bez odobrenja X Odjela tog Ravnateljstva. Dakle, X Odjel je bio ustaški organ za koordinaciju saradnje sa četnicima.
Pored ovih formalnih sporazuma, bilo je bezbroj primjera neformalne kolaboracije četnika sa ustašama. Ta kolaboracija je svoju kulminaciju doživjela tokom bitke na Neretvi. Tako su, na primjer, prilikom partizanskog napada na Konjic, krajem februara 1943. godine, Njemcima i ustašama u pomoć priskočili četnici iz Sandžaka predvođeni majorom Vojislavom Lukačevićem, koji su nepune dvije sedmice ranije učestvovale u stravičnim pokoljima muslimanskog življa po Sandžaku i jugoistočnoj Bosni (to su oni zločini o kojima je Pavle Đurišić izvijestio Dražu Mihailovića, kada se hvalio sa 8000 poklane djece, žena i staraca). Zahvaljujući Lukačevićevoj pomoći partizani nisu zauzeli Konjic.
Na kraju, i sam Draža Mihailović je uoči svog sloma pokušao doći do nekog dogovora sa vrhom NDH. Tako je, dok se sa ostacima svojih snaga, prebjeglih iz Srbije, nalazio na planini Vučjak u sjevernoj Bosni, u aprilu 1945. godine, poslao u Zagreb svoje emisare, i to advokata dr Ranka Brašića, generala Svetomira Đukića i majora Žiku Andrića. Dr Brašić je nosio sa sobom Mihailovićeva pisma upućena Paveliću i nadbiskupu Stepincu. Četnička delegacija se dva puta sastala sa Pavelićem u Zagrebu, 17. i 22. aprila i načelno dogovorila neke stvari, ali su brzi slom NDH dvije sedmice kasnije i zlosretni pokret četnika prema Srbiji, završen u paklu na Zelengori, učinili bespredmetnim sve ustaško - četničke kombinacije.
by DRUG STARI @ 2008-05-20
Svakako da su četnici i ustaše bili protivnici u ideološkom smislu i masa četničkog ljudstva regrutovana je iz srpskog življa koje je preživjelo ustaške pokolje. Ali, pojavio se za četnike novi i uskoro jedini pravi neprijatelj - partizani. Da bi ih uništili, četnici su tražili saveznike u svima protiv kojih su se partizani borili. U italijanskom dijelu NDH četnici i nisu bili ništa drugo do pomoćna italijanska vojska (MVAC) tako da su do bitke na Neretvi sa svojim gospodarima kontrolisali to područje.
Međutim, u njemačkoj zoni NDH četnici su morali naći drugog saveznika, a najbliže su im bile vlasti NDH, dakle ustaše. Tako su, u proljeće 1942., gotovo svi četnički odredi u dijelu Bosne pod njemačkom kontrolom potpisali sporazume o saradnji sa vlastima NDH. Komandanti tih odreda bili su, kao što ćemo vidjeti, neki od najistaknutijih vođa bosanskih četnika, u koje se četnici i danas kunu.
Prvi sporazum sa ustašama sklopio je Uroš Drenović, komandant četničkog odreda "Kočić" (inače predratni seoski učitelj) u Mrkonjić-Gradu, 27. aprila 1942. godine. Ustaše će Drenovića do kraja smatrati lojalnim. Iste lokalne vlasti NDH sklopile su sporazum o saradnji i sa Lazarom Tešanovićem, komandantom odreda "Mrkonjić", 23. maja 1942. godine. Nekoliko dana kasnije, 28. maja 1942. godine, sa ustašama su sporazume sklopili i "Ozrenski", kao i "Trebavski" četnički odred popa Save Božića.
Rade Radić, komandant odreda "Borja" bio je toliko ažuran da je sa vlastima NDH potpisao čak dva sporazuma: prvi 9. juna 1942. u Banja Luci i drugi pet dana kasnije u Prnjavoru. Rade Radić, seoski trgovac i špekulant, "proslavio" se ubistvom teško ranjenog narodnog heroja dr Mladena Stojanovića, 1. aprila 1942. godine, u svojoj rodnoj Jošavici. Radić će imati i tu "čast" da mu poslije rata bude suđeno zajedno sa njegovim vrhovnim komandantom Dražom Mihailovićem i da zajedno stanu pred streljački vod.
"Vojvoda" Borivoje Kerović, komandant "Majevičkog" četničkog odreda, stavio je, u Loparama 15. juna 1942. godine, svoj paraf na ugovor sa ustašama, a isto je, 16. januara 1943. godine, u Kovanju kod Rogatice učinio i Radivoje Kosorić, zloglasni koljač sa Romanije, koga je po zlu zapamtilo muslimansko stanovništvo goraždanskog, fočanskog i rogatičkog kraja.
Suština svih ovih sporazuma bila je ista: četnici su izražavali svoju lojalnost ustaškoj državi, obavezali se da će obustaviti sva neprijateljstva protiv snaga NDH i da će se zajedno boriti protiv partizana. Vlasti NDH su se sa svoje strane obavezale da neće progoniti četnike, da će ih za borbu protiv partizana opskrbiti municijom, da će ranjenim četnicima omogućiti liječenje u bolnicama NDH (postoji uvid i u ustaške otpusnice iz bolnica ranjenih četnika gdje se navodi kako im je vraćeno donje rublje), i da će porodice poginulih četnika primati odgovarajuću pomoć.
Sam vrh NDH bio je obaviješten o ovim pregovorima i podržavao ih je, pa je tako Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Ministarstva unutrašnjih poslova NDH izdalo, 9. oktobra 1942. godine, direktivu u kojoj kaže da nijedan ustaški organ ne smije stupiti ni u formalne ni u neformalne pregovore sa četnicima bez odobrenja X Odjela tog Ravnateljstva. Dakle, X Odjel je bio ustaški organ za koordinaciju saradnje sa četnicima.
Pored ovih formalnih sporazuma, bilo je bezbroj primjera neformalne kolaboracije četnika sa ustašama. Ta kolaboracija je svoju kulminaciju doživjela tokom bitke na Neretvi. Tako su, na primjer, prilikom partizanskog napada na Konjic, krajem februara 1943. godine, Njemcima i ustašama u pomoć priskočili četnici iz Sandžaka predvođeni majorom Vojislavom Lukačevićem, koji su nepune dvije sedmice ranije učestvovale u stravičnim pokoljima muslimanskog življa po Sandžaku i jugoistočnoj Bosni (to su oni zločini o kojima je Pavle Đurišić izvijestio Dražu Mihailovića, kada se hvalio sa 8000 poklane djece, žena i staraca). Zahvaljujući Lukačevićevoj pomoći partizani nisu zauzeli Konjic.
Na kraju, i sam Draža Mihailović je uoči svog sloma pokušao doći do nekog dogovora sa vrhom NDH. Tako je, dok se sa ostacima svojih snaga, prebjeglih iz Srbije, nalazio na planini Vučjak u sjevernoj Bosni, u aprilu 1945. godine, poslao u Zagreb svoje emisare, i to advokata dr Ranka Brašića, generala Svetomira Đukića i majora Žiku Andrića. Dr Brašić je nosio sa sobom Mihailovićeva pisma upućena Paveliću i nadbiskupu Stepincu. Četnička delegacija se dva puta sastala sa Pavelićem u Zagrebu, 17. i 22. aprila i načelno dogovorila neke stvari, ali su brzi slom NDH dvije sedmice kasnije i zlosretni pokret četnika prema Srbiji, završen u paklu na Zelengori, učinili bespredmetnim sve ustaško - četničke kombinacije.
by DRUG STARI @ 2008-05-20
Pesma....
MOJA I TVOJA MAJKA SA KORDUNA
Napisao _kordunas_
Bore na čelu preplanula lica,
ćemer sa kuburom ispod kozuna.
Unucima priča brkovima šmica,
to je moj Djed i tvoj sa Korduna.
Kradom nam milošte davati znala,
toplu kuruzu i bijela samuna.
Često pred oca,da nas brani stala,
to je moja baka i tvoja sa Korduna
Tvrdoglav ponosan,nece ga sreća,
na čelu zvijezda,pa orlova kruna.
Petrova mu Gora od majke veća,
to je moj Caća i tvoj sa Korduna.
Kršan,ponosan širokih pleća,
na lančiće alj’ca,crna zubuna.
Zuljevitih ruku,ravan ko svijeća,
to je moj buraz i tvoj sa Korduna.
Dukati o vratu kike niz ledja,
na gizdavoj preslici gargana vuna.
Stasata lijepa,svilajcom mustre redja,
to je moja seja i tvoja sa Korduna.
Ispod crnog rubca,šapće iste riječi,
oplakuje glasom svile i baršuna.
Bugari,sklapa ruke,na grobu kleči,
to je moja Majka i tvoja sa Korduna....
Napisao _kordunas_
Bore na čelu preplanula lica,
ćemer sa kuburom ispod kozuna.
Unucima priča brkovima šmica,
to je moj Djed i tvoj sa Korduna.
Kradom nam milošte davati znala,
toplu kuruzu i bijela samuna.
Često pred oca,da nas brani stala,
to je moja baka i tvoja sa Korduna
Tvrdoglav ponosan,nece ga sreća,
na čelu zvijezda,pa orlova kruna.
Petrova mu Gora od majke veća,
to je moj Caća i tvoj sa Korduna.
Kršan,ponosan širokih pleća,
na lančiće alj’ca,crna zubuna.
Zuljevitih ruku,ravan ko svijeća,
to je moj buraz i tvoj sa Korduna.
Dukati o vratu kike niz ledja,
na gizdavoj preslici gargana vuna.
Stasata lijepa,svilajcom mustre redja,
to je moja seja i tvoja sa Korduna.
Ispod crnog rubca,šapće iste riječi,
oplakuje glasom svile i baršuna.
Bugari,sklapa ruke,na grobu kleči,
to je moja Majka i tvoja sa Korduna....
Pesma
Ko si, covjece ko si
Ti sto gazis po mojoj rosi
Ko si ti, za ime Boga
Sta radis tu na pragu doma moga
Kazi mi, ko ti pravo daje
Da noga tvoja na moju zemlju staje.
Ko si da ruka tvoja, moje plodove bere
Kao da nemas Boga, da nemas vjere.
Od kud ti pravo da slusas moje ptice
One ne pjevaju tebi, ti si im strano lice
Zasto pokusavas, da beres moje voce
Ono moju ruku trazi, moju ljubav hoce
Zar ne vidis ovdje predaka mojih znoj
Oni su ovdje stvarali, citav zivot svoj
Idi sa moga,vrati se svojoj kuci
Tamo ce lakse i tvoje srce tuci
Ti i sam znas nije ti ovdje mjesto
Na tudjem ces naci sebi samo prokletstvo.
Idi kuci svojoj, tamo ces naci srecu
Sto si na mome bio, za zlo, uzet ti necu.
Ti sto gazis po mojoj rosi
Ko si ti, za ime Boga
Sta radis tu na pragu doma moga
Kazi mi, ko ti pravo daje
Da noga tvoja na moju zemlju staje.
Ko si da ruka tvoja, moje plodove bere
Kao da nemas Boga, da nemas vjere.
Od kud ti pravo da slusas moje ptice
One ne pjevaju tebi, ti si im strano lice
Zasto pokusavas, da beres moje voce
Ono moju ruku trazi, moju ljubav hoce
Zar ne vidis ovdje predaka mojih znoj
Oni su ovdje stvarali, citav zivot svoj
Idi sa moga,vrati se svojoj kuci
Tamo ce lakse i tvoje srce tuci
Ti i sam znas nije ti ovdje mjesto
Na tudjem ces naci sebi samo prokletstvo.
Idi kuci svojoj, tamo ces naci srecu
Sto si na mome bio, za zlo, uzet ti necu.
Vesti sa Udbine...o povratku jos nista...
Re: Novosti iz naseg mjesta
Danas su nam u Općinu došli neki zagrepčani iz konzervatorijskog ureda , hoće da im se pokaže svi spomenici iz NOB-a, tj. iz dr.svjetskog rata na našoj teritoriji, naravno da je meni povjeren zadatak da ih zeru provodam .
Stanje sljedece:
1. Krčana- spomenik J.kajfešu i partizanima poginulim u ratnoj bolnici- oštećen
2. Komić - spomenik u centru, spomen ploča potpuno unistena
3. Tušice - mjesto podizanja ustanka u nasem kraju, devastiran
4. Plocanski klanac - skoro potpuno unisten (krasan pogled sa klanca)
5. Kurjak - devastiran
6. Srednja Gora - lijep spomenik,nije unisten
7. Udbina - potpuno unisten
8. Gornji Mekinjar (Vračari) - potpuno unisten
9. SVRAČKOVO SELO - obisli cjelo selo, ono je stvarno za filmove strave i uzasa, niđe nikoga,sve spaljeno, uđemo kod jednih babe i đeda-pitam "dođe li vam ko,ima li doktora"? odgovore morete pretpostaviti . Spomenika naravno nema
10. Pišać - nekada ljepi spomenik, danas skoro unisten
11. Šalamunić - spomenik u Laudonovom gaju, zarasta u korov, unisten
12. Bunić - spomen ploca na bolnici, jedva vidljiva od korova
Pauza u Mirnoj dolini, popijeno 4-5 piva
13. Debelo brdo - spomenik kod crkve,devastiran, nedavno ocisceno oko njega
14. Pećani - spomenik unisten,nalazi se kod one zadruge uz cestu (tamo đe pise TITO )
15. Jošan - sredjeno oko spomenika, iako je poprilicno devastiran
16. Visuc (spomenici u Selistu, Podkukom i u centru) - svi poprilicno osteceni
Za 2 dana ce mi stici slike koje cu odmah postaviti na ovaj nas sajt...
pozdrav svima
Danas su nam u Općinu došli neki zagrepčani iz konzervatorijskog ureda , hoće da im se pokaže svi spomenici iz NOB-a, tj. iz dr.svjetskog rata na našoj teritoriji, naravno da je meni povjeren zadatak da ih zeru provodam .
Stanje sljedece:
1. Krčana- spomenik J.kajfešu i partizanima poginulim u ratnoj bolnici- oštećen
2. Komić - spomenik u centru, spomen ploča potpuno unistena
3. Tušice - mjesto podizanja ustanka u nasem kraju, devastiran
4. Plocanski klanac - skoro potpuno unisten (krasan pogled sa klanca)
5. Kurjak - devastiran
6. Srednja Gora - lijep spomenik,nije unisten
7. Udbina - potpuno unisten
8. Gornji Mekinjar (Vračari) - potpuno unisten
9. SVRAČKOVO SELO - obisli cjelo selo, ono je stvarno za filmove strave i uzasa, niđe nikoga,sve spaljeno, uđemo kod jednih babe i đeda-pitam "dođe li vam ko,ima li doktora"? odgovore morete pretpostaviti . Spomenika naravno nema
10. Pišać - nekada ljepi spomenik, danas skoro unisten
11. Šalamunić - spomenik u Laudonovom gaju, zarasta u korov, unisten
12. Bunić - spomen ploca na bolnici, jedva vidljiva od korova
Pauza u Mirnoj dolini, popijeno 4-5 piva
13. Debelo brdo - spomenik kod crkve,devastiran, nedavno ocisceno oko njega
14. Pećani - spomenik unisten,nalazi se kod one zadruge uz cestu (tamo đe pise TITO )
15. Jošan - sredjeno oko spomenika, iako je poprilicno devastiran
16. Visuc (spomenici u Selistu, Podkukom i u centru) - svi poprilicno osteceni
Za 2 dana ce mi stici slike koje cu odmah postaviti na ovaj nas sajt...
pozdrav svima
RSK i odnosi sa zemljama u okruzenju...
Kada drzava Vatikan prizna RSK...kada se papa pokloni
Počalji baco Danas u 10:17 am
u Jasenovcu zrtvama moguca je *prijateljska* poseta kao drzavnika Vatikana a ne verskog poglavara. Samo suocavanje sa prosloscu moze da bude blagotvorno. Da dozive *katarzu*...nemoze se stalno podmetati *versko* a izbeci svaka odgovornost, ona je konkretna !
Blic pise...
Tadić neće pozvati vatikanskog poglavara
SPC: Rano je za posetu pape
Predsednik Srbije Boris Tadić prilikom posete Vatikanu naredne nedelje neće pozvati papu Benedikta da poseti Srbiju. Kako za „Blic” kažu u SPC, za dolazak pape je rano i zbog toga što poglavari drugih crkava u Srbiji trenutno nemaju ravnopravnog sagovornika, pošto je patrijarh Pavle u bolnici.
U SPC pojašnjavaju da dolazak ne samo pape već, primera radi, i moskovskog patrijarha na izvestan način nema smisla, s obzirom na to da srpski patrijarh nije aktivan.
Delegacija Srbije boraviće od 11. novembra u višednevnoj poseti Italiji. Prvog dana posete Tadić će se sastati sa predsednikom Italije Đorđom Napolitanom, a 14. novembra i sa papom Benediktom XVI.
- Datum posete pape Srbiji zavisiće od razvoja odnosa između SPC i Vatikana. S obzirom na to da Vatikan ima dvostruku ulogu, a jedna je da je reč o državi, predsednik će sa papom razgovarati kao sa državnikom - kažu za „Blic” u državnom vrhu.
Kako kaže naš izvor, predsednik Srbije će pre posete Vatikanu imati sastanak sa predstavnicima SPC, najverovatnije Sinodom.
- Predsednikova poseta je državnička, teme će biti Kosovo, spoljna politika - ističe naš sagovornik.
Boris Tadić se već susreo sa Benediktom XVI u septembru 2005. godine kao predsednik Srbije u zajednici SCG. Tadić je tada rekao da je zadovoljan načinom na koji Sveta stolica razume probleme sa kojima se Srbija suočavala, uključujući i Kosovo.
U beogradskoj Patrijaršiji za „Blic” kažu da je još rano za posetu pape. Srpska crkva učestvuje u dijalogu sa Katoličkom i drugim crkvama, vladike su imale susrete sa predstavnicima drugih konfesija i sa papom. Teološki posmatrano, Sabor SPC nema ništa protiv dolaska poglavara Katoličke crkve.
- Kada kažemo da je rano za dolazak pape razlog je istorijska opterećenost i otuda činjenica da Crkva ne želi da povredi narod, a kod dela naroda rane su još sveže - kažu u Patrijaršiji.
Pozvati papu ili ne, postavljeno je kao pitanje i pred određivanje statusa Kosova. Tada je mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije Jovan ocenio da bi „bilo veoma dobro da papa Benedikt XVI dođe u Srbiju pre početka razgovora o konačnom statusu Kosova” kako bi nakon upoznavanja izuzetno teškim prilikama u kojima živi srpski narod uputio svetskim zvaničnicima poruku. Međutim, situacija na Kosovu nije doprinela stvaranju pogodnije klime jer su predstavnici Katoličke crkve na KiM čak svojatali pojedine srpske manastire.
Pomagao SPC u Minhenu
Papa Benedikt XVI, u odnosu na pređašnje poglavare Svete stolice, ima više izgleda da poseti Srbiju. Korektan je prema svim hrišćanima i veliki teolog. Odnose sa SPC razvio je još kao kardinal u Minhenu. Tada je pomogao SPC i srpsku zajednicu kada su podizale verski centar.Ukoliko ne dođe ranije, mogući datum za dolazak pape je 2013. godina, povodom obeležavanja 1700. godišnjice Milanskog edikta kada bi u Srbiji trebalo da se sretnu predstavnici svih hrišćanskih crkava.
Počalji baco Danas u 10:17 am
u Jasenovcu zrtvama moguca je *prijateljska* poseta kao drzavnika Vatikana a ne verskog poglavara. Samo suocavanje sa prosloscu moze da bude blagotvorno. Da dozive *katarzu*...nemoze se stalno podmetati *versko* a izbeci svaka odgovornost, ona je konkretna !
Blic pise...
Tadić neće pozvati vatikanskog poglavara
SPC: Rano je za posetu pape
Predsednik Srbije Boris Tadić prilikom posete Vatikanu naredne nedelje neće pozvati papu Benedikta da poseti Srbiju. Kako za „Blic” kažu u SPC, za dolazak pape je rano i zbog toga što poglavari drugih crkava u Srbiji trenutno nemaju ravnopravnog sagovornika, pošto je patrijarh Pavle u bolnici.
U SPC pojašnjavaju da dolazak ne samo pape već, primera radi, i moskovskog patrijarha na izvestan način nema smisla, s obzirom na to da srpski patrijarh nije aktivan.
Delegacija Srbije boraviće od 11. novembra u višednevnoj poseti Italiji. Prvog dana posete Tadić će se sastati sa predsednikom Italije Đorđom Napolitanom, a 14. novembra i sa papom Benediktom XVI.
- Datum posete pape Srbiji zavisiće od razvoja odnosa između SPC i Vatikana. S obzirom na to da Vatikan ima dvostruku ulogu, a jedna je da je reč o državi, predsednik će sa papom razgovarati kao sa državnikom - kažu za „Blic” u državnom vrhu.
Kako kaže naš izvor, predsednik Srbije će pre posete Vatikanu imati sastanak sa predstavnicima SPC, najverovatnije Sinodom.
- Predsednikova poseta je državnička, teme će biti Kosovo, spoljna politika - ističe naš sagovornik.
Boris Tadić se već susreo sa Benediktom XVI u septembru 2005. godine kao predsednik Srbije u zajednici SCG. Tadić je tada rekao da je zadovoljan načinom na koji Sveta stolica razume probleme sa kojima se Srbija suočavala, uključujući i Kosovo.
U beogradskoj Patrijaršiji za „Blic” kažu da je još rano za posetu pape. Srpska crkva učestvuje u dijalogu sa Katoličkom i drugim crkvama, vladike su imale susrete sa predstavnicima drugih konfesija i sa papom. Teološki posmatrano, Sabor SPC nema ništa protiv dolaska poglavara Katoličke crkve.
- Kada kažemo da je rano za dolazak pape razlog je istorijska opterećenost i otuda činjenica da Crkva ne želi da povredi narod, a kod dela naroda rane su još sveže - kažu u Patrijaršiji.
Pozvati papu ili ne, postavljeno je kao pitanje i pred određivanje statusa Kosova. Tada je mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije Jovan ocenio da bi „bilo veoma dobro da papa Benedikt XVI dođe u Srbiju pre početka razgovora o konačnom statusu Kosova” kako bi nakon upoznavanja izuzetno teškim prilikama u kojima živi srpski narod uputio svetskim zvaničnicima poruku. Međutim, situacija na Kosovu nije doprinela stvaranju pogodnije klime jer su predstavnici Katoličke crkve na KiM čak svojatali pojedine srpske manastire.
Pomagao SPC u Minhenu
Papa Benedikt XVI, u odnosu na pređašnje poglavare Svete stolice, ima više izgleda da poseti Srbiju. Korektan je prema svim hrišćanima i veliki teolog. Odnose sa SPC razvio je još kao kardinal u Minhenu. Tada je pomogao SPC i srpsku zajednicu kada su podizale verski centar.Ukoliko ne dođe ranije, mogući datum za dolazak pape je 2013. godina, povodom obeležavanja 1700. godišnjice Milanskog edikta kada bi u Srbiji trebalo da se sretnu predstavnici svih hrišćanskih crkava.
Strana 6 od 25 • 1 ... 5, 6, 7 ... 15 ... 25
Similar topics
» IZDAJA REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE
» Ivica Dacic..*mi nismo Titoisti*..mi smo...
» Komunisti Srbije
» WANTED
» Neki "elementi" su uporni da se "ufunjaju" i promene,
» Ivica Dacic..*mi nismo Titoisti*..mi smo...
» Komunisti Srbije
» WANTED
» Neki "elementi" su uporni da se "ufunjaju" i promene,
Strana 6 od 25
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu