UHAPSEN RADOVAN KARADŽIĆ

Nikada ne treba zaboraviti 35.000 srpskih žrtava rata
Autor: Željka Bašić

BANjA LUKA - Cvjetku Ristiću iz Skelana kod Srebrenice vojnici Armije RBiH su 1993. godine ubili majku, oca, brata i sestru, čitavu porodicu. Imao je tada 14 godina.
Cvjetko je juče sa članovima porodica koje su u proteklom ratu izgubile tri i više članova prisustvovao prijemu kod predsjednika RS Rajka Kuzmanovića, upriličenom povodom Dana poginulih i nestalih.
- U ranim jutarnjim časovima u neposrednoj blizini Skelana 16. januara 1993. godine Armija RBiH napala je i zapalila naše selo. Ubili su mi majku, oca i sestru, a bratovo tijelo nikada nisam pronašao - priča Cvjetko Ristić.
Dodaje da se prije dva mjeseca zaposlio, a da je prije toga dvije godine primao invalidninu koja mu je ukinuta kada je postao punoljetan.
- Radio sam po Srbiji i Crnoj Gori da bih preživio. Prizemlje naše kuće je obnovljeno i obećali su iz Savjeta ministara BiH da će obnoviti i ostatak kuće - kazao je Ristić.
Na prijemu je bila i Nevenka Kostić koja je izgubila deset članova uže i šire porodice u selu Crkvine kod Goražda.
- Sedamnaest godina tragamo za kostima najmilijih. Jedina moja želja je da ih sahranim na jednom mjestu. Stradali su samo zbog toga što su Srbi, nisu uopšte bili u borbi. Ostao je još jedan živi svjedok o tim zločinima, ostali su pomrli - rekla je Kostićeva.
Obraćajući se porodicama Kuzmanović je rekao da svaki dan treba da bude svakom od nas pomen na ljude koji su se borili za Republiku Srpsku.
- Oko 35 hiljada srpskih žrtava dalo je živote za Srpsku. Nestao je čitav jedan grad ljudi koji su bili u najvećoj snazi i najboljim godinama, pred osnivanjem porodica - rekao je Kuzmanović.
Tu neprebolnu ranu, dodao je, kroz brigu o porodicama i djeci poginulih i nestalih, moramo bar malo da ublažimo.
- Pred nama je i zadatak da čuvamo Republiku Srpsku na način kako su se naši borci borili i kako je to zapisano u Ustavu. Za vas i za RS treba da se bore i organizacije koje postoje zbog vaših najmilijih - rekao je Kuzmanović.
On je istakao da je rat najgori mogući način da se rješavaju problemi, ali da, nažalost, uvijek ima i onih sa strane koji nas zavađaju i stavljaju u položaj sukoba.
- Otadžbinski rat koji je iza nas bio je rat u ratu ali čini se da je rat nastavljen i u miru - kazao je Kuzmanović.
Predsjedniku Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS Nedeljku Mitroviću Kuzmanović je uručio Povelju, ističući da ova organizacija mora istrajati na zahtjevima da se pronađu svi nestali.
Mitrović je kazao da se ne zna sudbina 1.772 borca i civila među kojima ima i djece napominjući da Institut za traženje nestalih u BiH pored univerzalnosti mora biti i ravnopravan u svojoj djelatnosti.
Ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS Rade Ristović rekao je da Vlada RS uređuje boračko-invalidski sistem zaštite kako bi pomoć i rješavanje stambenog pitanja dobili oni koji to zaista zaslužuju.
Tužilaštvo BiH
Nevenka Kostić kaže da su za predmet koji se vodi u Tužilaštvu BiH dostavili silnu dokumentaciju i spiskove o počiniocima zločina ali da Behaija Krnić iz Tužilaštva BiH ne želi duži niz godina da ih primi na razgovor.

Poraz pravde i istine


U novoizgrađenu Spomen-kosturnicu u Istočnom Novom Sarajevu, juče su preneseni posmrtni ostaci 245 neidentifikovanih srpskih žrtava


Poslednja počast srpskim žrtvama proteklog rata u BiH
(Foto D. Kovačević)


Istočno Sarajevo – Posmrtni ostaci 245 neidentifikovanih srpskih vojnika i civila stradalih u proteklom ratu u BiH preneseni su juče u novoizgrađenu Spomen-kosturnicu na vojničkom groblju u Miljevićima u Istočnom Novom Sarajevu s nadom da će ona za neke od njih biti samo privremeno mesto boravišta, a za neke večno, ukoliko se nastavi opstrukcija procesa identifikacije.

„Današnji prenos neidentifikovanih posmrtnih ostataka srpskih boraca i civila doživljavam kao poraz pravde i istine. Mera našeg sećanja i pamćenja jeste i ova Spomen-kosturnica u kojoj će od danas svoj privremeni smiraj naći kosti ekshumirane na raznim srpskim stratištima u BiH. Više od deset godina neko se poigrava sa njima, namerno vršeći opstrukciju kako se nikada ne bi otkrio njihov identitet. Ti moćnici iz sene ne bi mogli da rade to što rade da nemaju podršku određenih međunarodnih krugova kojima je očito stalo da se istina o stradanju Srba, pogotovo u Sarajevu, nikada ne sazna”, rekao je načelnik Istočnog Novog Sarajeva Gojko Drašković. Od sarajevske istine, naglasio je on, nevino umoreni, nažalost, ne bi ustali iz svojih grobova, ali bi makar živi bili lišeni stalnog podgrejavanja nepoverenja i podozrenja.

Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Rade Ristović kazao je da je 15. septembar, koji je posvećen svim poginulim i nestalim borcima i civilima u proteklom ratu, najtužniji dan među 18 najznačajnijih datuma koje je Vlada RS uvrstila u program godišnjeg obeležavanja. „Danas je prilika da opet i ko zna koji put kažemo ovdašnjoj javnosti, ali i celom svetu da je u proteklom odbrambeno-otadžbinskom ratu na ovim prostorima stradao i srpski narod, što dokazuju i ovi posmrtni ostaci pored kojih stojimo, a koji nemaju svoje ime i prezime”, poručio je on apelujući na odgovorne institucije BiH da prestanu sa diskriminacijom i opstrukcijom, i da, konačno, shvate da „istina o nestalim Srbima na ovim prostorima mora da bude prioritet jednak prioritetu traženja svakog drugog nestalog lica”.

Prenosu posmrtnih ostataka srpskih žrtava, među kojima je 90 odsto civila koji su ubijeni prve ratne godine, osim članova porodica boraca, prisustvovali su visoki zvaničnici RS, grada Istočno Sarajevo i svih gradskih opština. U okviru obeležavanja Dana nestalih i poginulih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, juče je u crkvi Svetog Đorđa u Miljevićima služena sveta arhijerejska liturgija i parastos nestalim i poginulim borcima i položeni su venci na centralni Spomen-krst na vojničkom groblju.

Davor Kovačević
Politika 16/09/2009

7. avgust: u Topuskom održan sastanak Štaba 21. kordunaškog korpusa i predstavnika civilnog i policijskog sektora.
Hrvatski general Petar Stipetić pozvao komandanta Kordunaškog korpusa pukovnika Čedu Bulata i zatražio bezuslovnu kapitulaciju.
A ko je to vec 12 avgusta dao nalog hrvatima da se naseljavaju....
12. avgust: Hrvati iz okoline Banjaluke upućeni da nasele Baniju i Kordun. Intenzivno naseljavanje Vrginmosta i Vojnića počelo 17. avgusta.
12. avgust: Hrvati iz okoline Banjaluke upućeni da nasele Baniju i Kordun. Intenzivno naseljavanje Vrginmosta i Vojnića počelo 17. avgusta.

Na stubu srama treba da budu

Počalji baco Danas u 11:04 pm
akteri *pada RSK*..i izopsteni iz srpskog roda *faktori* koji su u Banja Luci izdali *uputstvo* hrvatima 0 naseljavanju Vojnica, Vrgin Mosta...itd, u srpske kuce, srpska imanja, tudje kuce. Treba da se stave pod istu kapu sa onima koje treba tuziti medjunarodnom sudu za nadoknadu stete, da bratski dele posledice ucinjenog zuluma prema srbima iz RSK...najcrnjoj kolaboraciji i saradnji sa ustaskim rezimom...je li ta *odluka* doneta u Skupstini RS...? uz uobicajeno celivanje ikone...u prvom redu prisustvo velikodostojnika i srbske elite...?...

KARADŽIĆEV PLACET ZA TUĐMANOVU OLUJU

Nisam očekivao da ćemo otkriti veliku povezanost Radovana Karadžića i Franje Tuđmana. Znao sam za pregovore i tajne dogovore između Tuđmana i Miloševića i očekivao sam da ću ih pokazati, to i nije bio veći problem. Ali zaista sam se iznenadio kada sam vidio kolika je uloga Karadžića u tim događajima, kada sam vidio koliko se u svojim raznim poslovima i kombinacijama oslonio na hrvatski vrh nakon 1994. godine, kada se razišao s Miloševićem. Zagreb je dobio i Karadžićevo obećanje da se neće vojno miješati u akciju Oluja i cijela ta priča sigurno nije do kraja razvijena ovim filmom, ali to je ilustracija nečega što čovjek ne očekuje, s čim se suoči tokom rada na film
Radio-televizija Srbije prošle je nedjelje, na 12. obljetnicu operacije Oluja, emitirala dokumentarni film Pad Krajine autora Filipa Švarma. U mnoštvu jednostranih prikaza koji Oluju ili uzdižu u vrhove hrvatske povijesti ili je prikazuju kao nastavak endehazijske politike drugim sredstvima, Švarmov dokumentarac odskače onom vrstom autorskog poštenja koje nalaže da se javnosti u lice pošalju isporuče i nimalo ugodne istine, istine koje bitno odudaraju od nacionalističke predrasude da su zločinci uvijek i samo s druge strane nišana. Prije Pada Krajine, Švarm i suradnici napravili su tri dokumentarca - Srpska verzija sloma, o ponašanju čelnika Jugoslavenske narodne armije dok se raspadala Federacija, Pogled preko nišana, film o ratnim veteranima, te Jedinica, dokumentarac o zloglasnoj Jedinici za specijalne operacije čije su ratne operacije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini predmet nekoliko haških optužnica. Filmove realizira u producentskoj kući Vreme filma, nastale u okrilju tjednika Vreme u kojemu je Švarm odgovorni urednik.
- U filmovima sam se bavio temama o raspadu bivše Jugoslavije, a u snimanje dokumentaraca krenuo sam vjerojatno zato što volim gledati filmove. Pokušao sam uraditi nešto nalik dokumentarnim filmovima koje vidim na satelitskim programima. Uz to, sama tehnologija snimanja i pravljenja dokumentaraca pojeftinila je posljednjih desetak godina i ja duboko vjerujem ili se plašim da će vrlo brzo doći vrijeme kada će se spojiti elektronski i pisani mediji. Nemam pojma kako će to izgledati u finalu, ali čini mi se da će se to vrlo brzo dogoditi. I ovaj moj rad na dokumentarcima jedan je oblik tog spajanja. Mislim da u stvari nema velike razlike između pisanja za novine i snimanja ovakvih filmova: osnovni principi su isti, samo ih treba prilagoditi mediju.
Zaključak gledatelju
- Za razliku od mnogih propagandista koji u svojim radovima prvo prilagode činjenice, a potom daju zaključke, vaši filmovi nude fakte i prepuštaju ih gledateljevoj inteligenciji.
- Trudim se raditi upravo takve filmove, da ne ukucavam nekome crno-bijelu istinu u glavu, ali da izložim sve činjenice do kojih se može doći, i da gledatelju prepustim konačan zaključak.
- Dogodi li se i da saznanja prikupljena tokom snimanja odstupaju od slike koju ste imali u glavi kad ste odlučili snimiti film?
- Uvijek u početku postoji nešto što pokušavamo dokazivati, ali često se događa da me u toku rada činjenice navedu na druge stvari. Činjenice treba poštovati, one su ključne, one su te koje nas vode. I zaista, ako naiđemo na nešto novo, nešto što nismo očekivali, ne idemo principom tim gore po činjenice, nego smo zadovoljni s otkrivenim, samo malo promijenimo scenarij.
- Do kakvih ste otkrića došli u filmu Pad Krajine?
- Pa nisam očekivao da ćemo otkriti veliku povezanost Radovana Karadžića i Franje Tuđmana. Znao sam za pregovore i tajne dogovore između Tuđmana i Miloševića i očekivao sam da ću ih pokazati, to i nije bio veći problem. Ali zaista sam se iznenadio kada sam vidio kolika je uloga Karadžića u tim događajima, kada sam vidio koliko se u svojim raznim poslovima i kombinacijama oslonio na hrvatski vrh nakon 1994. godine, kada se razišao s Miloševićem.
- Pretpostavljam da većina čitatelja nije vidjela film: u njemu Hrvoje Šarinić, bivši predstojnik Tuđmanova ureda, tvrdi da su jedno vrijeme imali stalnog agenta u Beču koji je održavao kontakte između Karadžića i Tuđmana, a Zagreb je dobio i Karadžićevo obećanje da se neće vojno miješati u akciju Oluja.
- Da, to je otprilike to. Cijela ta priča sigurno nije do kraja razvijena ovim filmom, ima toga još puno, ali to je ilustracija nečega što čovjek ne očekuje, s čim se suoči tokom rada na filmu.
- Jeste li i u drugim filmovima imali slična otkrića?
- Pad Krajine uradili smo za dva mjeseca, bilo je dosta nespavanja, kaosa, žurbe. Za Jedinicu smo imali znatno više vremena i uspjeli smo stupiti u kontakt s mnogim ljudima koji su imali privatne arhive. Dio toga bio je potpuno neupotrebljiv, ali dio smo iskoristili. Recimo, u Jedinici su neke nove činjenice, dobar dio građana Srbije nije znao da su Arkan i cijela ta ekipa bili uvezani u sistem Državne sigurnosti Srbije. Nije se, dakle, radilo o paravojnim formacijama nastalim iz patriotizma ili tko zna čega, nego o državnom poslu. I to je nit koja se provlačila od početka do kraja serijala Jedinica, jer Jedinica se sastoji od tri filma duga po sat vremena, tu su ljudi prvi put vidjeli kako je izgledao unutarnji život u tim jedinicama, vidjeli su neke govore, pa kako Arkan maltretira nekakvu vojsku, seljake koji su nasilno mobilizirani. U filmu Pogled preko nišana razgovarao sam s veteranima o tome kako im je izgledao jedan običan dan i ljudi koji nisu bili u ratu mogli su vidjeti kako je rat loš bez obzira s koje se strane nalazite, jer, u krajnjoj liniji, u ratu uvijek možete poginuti. A kada je riječ o Srpskoj verziji sloma, o JNA početkom devedesetih, vidi se način na koji su generali postajali najjadniji Miloševićevi poslušnici, kako je manipulirao vojskom za neke ciljeve do kojih ni njemu nije stalo i kako su se generali palili na to.
Istina u koloru
- Koliko ono što se vidi u Padu Krajine odudara od službenih istina?
- Kad bi film pogledao netko s hrvatske strane vidio bi da događaji na tom prostoru nisu baš bili crno-bijeli. Taj svijet u Krajini jest bio zaluđen, podstrekivan iz Beograda, ali s druge strane vidi se da je i s hrvatske strane 1990. i 1991. godine bilo dovoljno poticaja da je taj svijet imao razloga biti zaluđen. Pogledate li službenu istinu iz Srbije jasno je koliko se s tim ljudima u Krajini manipulirano od samog početka, koliko su bili žrtve raznih politikantskih igara, nezrelosti, političke gluposti, zle namjere. Na neki način, tih deset tisuća ljudi postali su žrtva zločinačkog pothvata, da parafraziram, oni zapravo nikom nisu trebali, Tuđman je bio sretan da se riješi Srba kao remetilačkog faktora u Hrvatskoj, a Miloševiću su bili moneta za potkusurivanje po principu dobro, pustiti ću tu Krajinu, pa ću to s Tuđmanom kompenzirati u Bosni. I to je ono što odstupa od službenih istina, činjenica da se u filmu vidi kako ljudi u bivšoj Krajini nikome nisu potrebni.
- Jeste li zadovoljni filmom, mislite li da baca pravo svjetlo na zbivanja na tom prostoru?
- Zadovoljan sam, ali priču nije moguće osvijetliti sa svih strana u jednom filmu. Međutim, on može biti korisna osnova meni, budem li se opet bavio tom temom ili nekom drugom.
- U Hrvatskoj se često može čuti prigovor da se u dokumentarnim filmovima ne prikazuje u dovoljnoj mjeri stradanje Hrvata i drugih nesrba u Krajini.
oram priznati taj prigovor stoji, ali veliki dio produkcije u Hrvatskoj govorio je o stradanju Hrvata, etničkom čišćenju u Krajini, o granatiranju hrvatskih gradova, autori u Hrvatskoj na to su stavljali akcent. Film Pad Krajine, međutim, ne bavi se toliko stradanjem ljudi, on se gotovo uopće ne bavi običnim ljudima, nego politikantskim igrama u pozadini tih događaja. Činjenica je da se u Srbiji gura srpska strana, pa se priča kako su samo Srbi stradali, s hrvatske se strane gura priča kako su samo Hrvati stradali... Sigurno će doći vrijeme da se uradi film koji će obuhvatiti stradanja i jednih i drugih.
- Kako danas Krajišnici žive u Srbiji? Ispočetka su imali dosta problema u prilagođavanju.
- Što vrijeme više prolazi, problemi se gube. Ima nešto povratnika, kako je njima znate bolje od mene. Preostali su se ovdje utopili u gradove, stariji su sačuvali akcent, mlađi nisu, žive, imaju probleme, nemaju stanove, teško je doći do posla, ali vrijeme čini svoje i oni postaju građani Srbije, dijele sudbinu sa svima ostalima. To je sudbina nakon svih ratova, kad se pokrene toliko stanovništva, manji dio se vrati, veći dio se utopi u novu sredinu.
Velika gledanost
- Za gledatelja iz Hrvatske pomalo je iznenađujuće bilo da se takav film prikazuje na RTS-u.
- RTS je producent tog filma, Vreme filma je izvršna produkcija. Ipak je došlo do značajnih promjena i ovaj je RTS daleko od Miloševićevog. Mnogi moji prijatelji i kolege su se čudile otkud to na RTS-u, ali mislim da je to dobro, u krajnjoj liniji, veliki broj ljudi vidio je film.
- Postoji li mogućnost da neki od filmova bude prikazan i na HRT-u?
- Početnih kontakata s HRT-om je bilo, ali dalje od toga se nije išlo.
- S obzirom da se radi o relativno svježem povijesnom razdoblju je li teško naći sugovornike i materijale?
- Ovdje je veliki problem naći arhivske snimke koji govore o početku devedesetih, na RTS-u su u Miloševićevo vrijeme vodili računa da što manje snimaju na terenu, pa smo pregledali gomilu materijala iz njihova arhiva i u njemu dominiraju mape, karte, ali značajnijih terenskih snimaka nema. Nadalje, mnogi materijali su rasuti po raznim kućama, neki su sačuvani, neki nisu, pa kad uđete u trag morate stupiti u kontakt s ljudima, nagovoriti ih da pričaju. Ipak, glavni problem kad se rade ovakve stvari je vrijeme, znate što treba uraditi, ali nemate vremena.
- Jeste li imali problema sa sugovornicima?
- Imali smo priličnu sreću da nas nitko nije odbio. Dobro, odbili su nas neki ljudi koji moraju ili ići u Haag svjedočiti ili se valjda boje optužbe. S ostalima nije bilo nekih problema. A za Jedinicu gotovo da nitko nije htio pričati s nama, pa je priprema filma potrajala.
Iskustvo sa sudom
- Zbog Jedinice imali ste problema s Borislavom Pelevićem, Arkanovim kumom, koji je u filmu ispao tragikomična figura. Jesu li to jedini problemi koje je donio rad na filmovima?
- Kao urednik Vremena imam već prilično iskustva u sudnicama. Jedinica i Pad Krajine bili su jako gledani, porušili su sve rekorde kad su u pitanju dokumentarni filmovi, Pad Krajine gledalo je nešto više od dva milijuna ljudi. Kad imate takvu gledanost, naravno da uvijek ima budala koje vas pokušavaju diskreditirati, optužuju vas za izdaju, srbomrstvo i takve stvari. Međutim, ipak je riječ o, kako se to nekad govorilo, snagama koje pripadaju prošlosti i koje osim takvih reakcija nemaju što kazati. Pelević me nakon Jedinice optužio da sam ustaša, ali od njega čovjek ne može ništa drugo ni očekivati. Padaju tu i neke prijetnje, ali kako ja, sa svojim kolegama, dosta ozbiljno pristupam filmovima, bio bih jako neozbiljan kad bih Peleviću i sličnim pridavao veću pažnju.
- Koliko se klima u Srbiji promijenila u odnosu na vrijeme kada je ubijen Slavko Ćuruvija? Pitam Vas to i zbog činjenice da je nedavno Vaš redakcijski kolega Dejan Anastasijević zamalo stradao od bombe.
- Pokojni Slavko ubijen je u vrijeme bombardiranja kad je na vlasti bila crveno-crna koalicija Milošević-Mirjana Marković-Šešelj i kada je zaista bilo jezivo. Ali kad sedam godina nakon 5. oktobra mojem kolegi i prijatelju Dejanu Anastasijeviću netko stavi bombu na prozor, a on i njegova obitelj sasvim slučajno prežive, onda se svi alarmi trebaju upaliti. To pokazuje da je mračno političko podzemlje koje nije samo političko nego i mafijaško, vrlo živo i opasno, oni i dalje imaju gazde za koje rade, te gazde i dalje imaju mračne političke ciljeve i Anastasijevićev slučaj sigurno je nešto što pokazuje da mnoge stvari u ovoj zemlji nisu kakve bi trebale biti.
- Srpski mediji u zadnje su vrijeme puni priča o Kosovu. Mislite li da se u dogledno vrijeme uopće može očekivati rješenje toga problema?
- Kosovo je već duže vrijeme tema broj jedan koja se provlači i kroz običan život, prelama se kroz brzinu približavanja EU, odnose u Skupštini... To je dugo vremena otvorena priča i ne očekujem da će to biti brzo zatvoreno i da će se još prilično dugo rješavati.
Tranzicijske boljke
- U Hrvatskoj su mnogi političari iz vrha državne vlasti navodnu potrebu za ulazak u NATO opravdavali činjenicom da ratoborni Radikali u Srbiji odnose ogroman broj glasova. Postoji li zaista opasnost da Srbija u dogledno vrijeme bude ishodište novog rata, bilo prema Kosovu, bilo prema nekoj drugoj državi?
- Mislim da je što se ratova tiče Srbija jednom zauvijek završila. Nije ova Srbija ona iz devedesetih. Koštunica nije Milošević, DSS nije SPS, Srbija je tranzicijska zemlja u kojoj su mnogi ljudi žrtve tranzicijskih problema nezaposlenosti, malih zarada, kredita, neki ljudi su se naprasno obogatili, neki siromaše... Srbija boluje od tih tranzicijskih boljki, ali nitko, pa ni Radikali ne govori da se s oružjem može nešto rješavati.
- Imate li ideju o sljedećim projektima?
- Prvo idem na more, a na jesen ćemo se skupiti, imamo pet ili šest projekata koje smo već pomalo započeli, pa ćemo vidjeti što ćemo realizirati. Bavit ćemo se ili nekim stvarima u devedesetima ili o Srbiji nakon 5. oktobra.
- I na kraju, kako biste reagirali da vaši filmovi budu prikazani u Hrvatskoj s titlom, što se neko vrijeme ovdje pokušavalo raditi?
- To je genijalno! Ja inače i dalje pišem ijekavicom, jer me nitko nije uspio uvjeriti da su hrvatski i srpski dva jezika. Baš me zanima kako bi to izgledalo.
Kraj

http://public.carnet.hr/mvp_news/di/Kolovoz95/080495.di.html

Re: Sudjenje Karadzicu

Počalji Biljana Bosna taj Sre Sep 16, 2009 11:41 pm
Hrvatska Vlada laže: Zagreb od Haaga skriva dokumente o švercu oružja za BiH
Sep 16, 2009 at 12:56 PM
Nakon što je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu uputio Poziv Republici Hrvatskoj za odgovor na zahtjev Radovana Karadžića za dostavu dokumenata, vezanih uz krijumčarenje oružja za mudžahedine u BiH preko Hrvatske, te pružanje logističke potpore radikalnim islamistima u BiH od strane hrvatskih državnih institucija, hrvatska Vlada mogla bi se ponovno naći u ozbiljnom sukobu s Haaškim sudom. Naime, iz naloga kojega je 15. rujna 2009. godine potpisao sudac O-Gon Kwon, razvidno je kako je Vlada Republike Hrvatske već odgovorila da ne raspolaže dokumentima koje Sud od nje traži ovim pozivom. Dokumenti u posjedu nezavisnog istraživačkog portala Necenzurirano.com dokazuju suprotno. U posjedu smo dokumenata koji dokazuju kako hrvatska Vlada laže Haaškom sudu da ne raspolaže dokumentima koje od Vlade u Zagrebu traži haaški optuženik Radovan Karadžić.
Zagreb tvrdi da Vlada nema tražene dokumente
Iz Poziva Hrvatskoj, kojeg je na svojoj sjednici donijelo sudsko vijeće sastavljeno od sudaca O-Gon Kwona (predsjednika Vijeća); Howarda Morrisona; Melvillea Bairda; te Flavia Lattanzia, razvidno je kako se prije ovog Poziva Tribunala, Vlada Republike Hrvatske već očitovala o ovom zahtjevu Radovana Karadžića tvrdnjama kako tražena dokumentacija ne postoji u posjedu hrvatske Vlade.
„Optuženi je već informiran od strane hrvatske Vlade da ista u svojem posjedu nema tražene dokumente“, navodi u nalogu Haaškog suda sudac Kwon.
Sudac Kwon želi utvrditi postoje li dokumenti ili ne
Međutim, sudac Kwon u svojem nalogu ne isključuje niti mogućnost saslušavanja predstavnika Vlade Republike Hrvatske, kako bi se utvrdilo posjeduje li politički Zagreb tražene dokumente ili ne, te kako bi Sudsko vijeće moglo mjerodavno odlučiti o zahtjevu Radovana Karadžića.
Upravo iz tog razloga, kako bi Sudsko vijeće odlučilo o daljnjem postupanju po Karadžićevom zahtjevu, sudac Kwon naložio je hrvatskoj Vladi da se u roku četrnaest dana, i to najkasnije do kraja radnog vremena 29. rujna 2009. godine očituje o sadržaju zahtjeva haaškog optuženika Radovana Karadžića.
Moguće saslušanje predstavnika hrvatske Vlade pred Sudskim vijećem Haaškog suda
Prema nekim izvorima sa Tribunala, nakon što Sudsko vijeće zaprimi očitovanje Zagreba o ovom nalogu, ukoliko Vlada Republike Hrvatske nastavi tvrditi kako ne raspolaže dokumentacijom koju traži Karadžić, a koju i ovim najnovijim nalogom od Hrvatske traži i sam Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu, sudac Kwon mogao bi zatražiti saslušanje predstavnika hrvatske Vlade na okolnosti postojanja traženih dokumenata, kako bi utvrdio sve mjerodavne činjenice za donošenje konačne odluke o Karadžićevom zahtjevu.
Zagreb laže Haagu: Vlada prikriva ratnoprofiterski kriminal hrvatske političke elite
Dokumenti koji su u posjedu istraživačkog novinarskog portala Necenzurirano.com izvan svake sumnje dokazuju kako Vlada Republike Hrvatske laže Haaškom sudu o tome kako ne posjeduje tražene dokumente.
Naime, Vlada u Zagrebu očito namjerno prikriva dokumente koje traži Radovan Karadžić, a sada i Haaški sud, jer na taj način prikriva umiješanost ratnoprofiterske političke elite u Zagrebu u međunarodni šverc oružja preko Hrvatske i BiH, te međunarodno krijumčarenje nuklearnih materijala preko Hrvatske, u koje su kriminalne aktivnosti bili umiješani najviši državni dužnosnici Republike Hrvatske: Franjo Gregurić, Tomislav Karamarko, Jozo Martinović, Vladimir Zagorec, Ivan Čermak, Gojko Šušak, Josip Perković, Nikica Valentić, Ivić Pašalić, Mate Granić i mnogi drugi.
Državni terorizam: Vlast u Zagrebu pružala logističku potporu međunarodnom terorizmu
Radilo se o povezanosti institucija vlasti s međunarodnim organiziranim kriminalom i međunarodnim terorizmom, čime su te aktivnosti u Hrvatskoj i BiH poprimile oblik državnog terorizma.
Upravo zbog toga, politički Zagreb danas skriva ovu nezgodnu dokumentaciju od Haaga, odnosno prikriva činjenicu kako je vlast u Zagrebu 1990.-ih bila izravno umiješana u pružanje logistike međunarodnom terorizmu.
Naime, za Zagreb je posebno nezgodno što dokumentacija o švercu oružja za BiH preko Hrvatske sadrži i podatke o švercu oružja, vojne opreme, vojnih materijala, nuklearnih materijala za međunarodne terorističke organizacije, preko Hrvatske, BiH, za Irak, Iran, Katar, Libiju i druge islamističke režime i terorističke organizacije smještene u tim zemljama.
Operativac SOA-e svjedoči: Al Zarqawi u Hrvatskoj 1993. godine
Tako su i hrvatske obavještajne službe, uključujući Sigurnosno informativnu službu Ministarstva obrane i Službu za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova tih 1990.-ih godina imale zapravo zapovijedi o dočekivanju, registriranju i prepraćivanju islamskih terorista koji su preko Hrvatske odlazili u BiH.
Visokopozicionirani djelatnik Sigurnosno obavještajne agencije (SOA) koji je tada radio u SZUP-u, opisuje za Necenzurirano.com kako je osobno dočekao na Zračnoj luci Pleso čelnog čovjeka Al Qaide u Iraku Abu Musaba al Zarqawija.
„Al Zarqawi je u Hrvatsku stigao sa jednom od grupa islamskih terorista koji su preko Hrvatske odlazili u BiH, 1993. godine, i osobno sam s njim obavio razgovor, i od njega za službene zabilješke uzeo generalne podatke.
Legitimirao mi se diplomatskom putovnicom Saudijske Arabije, što je dakako bilo sumnjivo, ali imali smo izričitu zapovijed da ne postavljamo suvišna pitanja i ne provodimo nikakve istrage, nego samo uzmemo generalije i pustimo te osobe da nesmetano prođu preko Republike Hrvatske“, tvrdi operativac SOA-e, koji je te 1993. godine na zagrebačkoj zračnoj luci dočekao poznatog teroristu i do njegove smrti u lipnju 2006. godine jednog od čelnih ljudi Al Qaide.
Mešihat Islamske zajednice i Ševko Omerbašić imali dozvolu Joze Martinovića za šverc oružja
Nadalje, ovaj operativac opisuje i situaciju u kojoj je bio poslan u Mešihat Islamske zajednice u Zagrebu kako bi prema anonimnoj prijavi utvrdio okolnosti oko šverca oružja preko Hrvatske za BiH.
„Prijavu smo dobili 1992. godine.
Došli smo u Mešihat u Tomašićevoj ulici 12, u Zagrebu, gdje nas je dočekao Ševko Omerbašić i zabranio nam bilo kakav pretres prostorija Mešihata tvrdeći kako za šverc oružja preko Islamske zajednice ima dozvolu hrvatskog državnog vrha.
Na naše traženje, Omerbašić nam je pokazao dokument tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića, koji je predstavljao ministrovu dozvolu kojom je odobrio Islamskoj zajednici u Hrvatskoj da može preko Hrvatske krijumčariti oružje.
Tada nam je u prostorijama Mešihata Omerbašić otvorio neke od kutija s oružjem i sjećam se, pokazao nam austrijske puške SSG20, te sanduke sa streljivom i optikama iz Švicarske“, tvrdi naš sugovornik iz SOA-e.
Čengić, Šabić i Šuajb novac terorističkih organizacija donosili u diplomatskim torbama Saudijske Arabije u abmasadu BiH u Zagrebu
Prema navodima istog izvora, novac terorističkih organizacija za radikalne islamiste u BiH dolazio je preko Saudijske Arabije, u saudijskim diplomatskim torbama, koje su u Zagreb, u prostorije Veleposlanstva BiH donosili visoki državni dužnosnici susjedne države.
Naš je izvor u to vrijeme bio jedan od operativaca koji je nadzirao zgradu Veleposlanstva i prisluškivao telefone i službene prostorije Veleposlanstva BiH u Zagrebu.
„Novac terorističkih organizacija za islamističke teroriste u BiH u ambasadu BiH u Zagrebu donosili su u diplomatskim torbama Saudijske Arabije Hasan Čengić, Salim Šabić i Šeta Šuajb, a u to vrijeme naša je služba operativno nadzirala i obrađivala ambasadu BiH u Zagrebu.
O našim smo saznanjima obavijestili i tadašnjeg potpredsjednika Vlade Matu Granića, koji mi je potvrdio kako je to dio dogovora i kako po tome ne treba kopati“. Navodi naš izvor u SOA-i.
Necenzurirano.com u posjedu spornih dokumenata
Necenzurirano.com u posjedu je dokumenata koji nedvojbeno dokazuju kako je Vlada u Zagrebu lažno tvrdila Haaškom sudu da ne raspolaže dokumentacijom o švercu oružja preko Hrvatske, koju je zatražio haaški optuženik Radovan Karadžić.
Vlada u Zagrebu očito ne želi predati navedenu dokumentaciju Haaškom sudu kako bi prikrila svoje veze s međunarodnim terorizmom i pružanjem logistike međunarodnim terorističkim organizacijama, kao i vezama organiziranog kriminala i međunarodnog terorizma s institucijama vlasti u Hrvatskoj.
Banski dvori štiteći ratnoprofitersku političku elitu i kriminalne poslove Vlade u Zagrebu s međunarodnim kriminalnim podzemljem i terorističkim organizacijama sada tvrde kako ne posjeduju dokumente koje traži Radovan Karadžić.
Istina je, međutim, drugačija. Vlada u Zagrebu mogla bi se uskoro naći na ponovnom udaru Haaškog suda zbog nesuradnje, odbije li dostaviti sudu spornu dokumentaciju, a ukoliko Sud u ispitivanju svih mjerodavnih okolnosti utvrdi kako navedena dokumentacija u zagrebačkim arhivima ipak postoji.

* Zoran Đinđić, republički premijer, komentarišući situaciju u domaćem zdravstvu
"Obećao sam Miloševiću da neće ići u Hag. Ali, obećanje se odnosilo na tu noć."
Čedomir Jovanović, šef poslaničke grupe DOS-a u skupštini Srbije, o hapšenju Miloševića ("Glas")
"Lepše se živelo u vreme kad su bile sankcije." ...*

“Radovan je psihijatar, koji dobro zna da nema više ni izdaleka raniju podršku, i on će se jednostavno ravnati prema tome šta većina misli. U suprotnom, ostaće sam. Uostalom, a o tome mi je govorio i Saša, “Radovan Karadžić” je bio fabrika za pravljenja para, ali odavno to nije”, naglašava Tomić, vraćajući se opet (da li bivšoj )punomoći:
“Nigdje u svijetu djeca ne odgovaraju za svoje roditelje, nego je obrnuto. Umjesto da mu hapse oca, uhapsili su Sašu, i to je nešto sa čime se ja nikada neću složiti, ne samo kao otac četvoro djece, nego kao zabrinuti građanin ove zemlje.”

Nije Amfilohije nego Grigorije

Tomić ističe i kako nije tačan navod iz naše novine da je mitropolit Amfilohije takođe pozvao Radovana na predaju.
“On to nikad ne bi učinio, on upravo radi suprotno. Radovana je pozvao na predaju vladika Grigorije, i to ne prvi put. Iz njegovih usta smo to čuli još poslije povratka iz Amerike, gdje se, između ostalog, susreo sa tamošnjim našim građanima”, kaže Tomić.

* Karadžića je u ovom razdoblju bilo svugdje: u Foči se 1990. zakleo sa Alijom Izetbegovićem da Drina nikad više neće nositi leševe; nakon demonstracija 9. marta 1991. u Beogradu izviždali su ga studenti na Terazijama; rat ga je zatekao u Sarajevu, o miru je pregovarao u Lisabonu, Ženevi, Londonu, Atini, Njujorku i na britanskom nosaču aviona na Jadranu, a mirovne planove odbijao na skupštinama u Bijeljini, Brčkom i Palama; u nekoj tranši pored Goražda igrao je 1994. pred TV kamerama šah sa generalom Ratkom Mladićem kada je NATO prvi put bombardovao Vojsku Republike Srpske; tri dana prije Oluje rekao je u Drvaru krajiškim Srbima da na njega više ne računaju, a izbjeglice iz bosanske Krajine u oktobru 1995. izručio je Željku Ražnatoviću Arkanu i njegovim "tigrovima" da ih šišaju na ćelavo i batinaju...* *brat radovan*..

*Plavšićeva se dobrovoljno predala Sudu u Hagu odmah pošto je optužena, u januaru 2001. Bivša predsjednica RS priznala je u oktobru 2002. krivicu za progon Muslimana i Hrvata u 37 opština u BiH 1992. Plavšićeva (79) je osuđena 27. februara 2003. godine na 11 godina zatvora u skladu s dogovorom postignutim s Tužilaštvom da joj, ukoliko prizna krivicu za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i zločine protiv čovječnosti, budu ukinute preostale dvije tačke optužnice. Tokom boravka u švedskom zatvoru napisala je i objavila knjigu "Svedočenja" u kojoj piše o svom viđenju dešavanja tokom rata u BiH i daje posebno negativnu sliku o tadašnjem predsjedniku RS Radovanu Karadžiću, kome je počelo suđenje u Hagu.*

Podsećamo: Grigorije novi Patrijarh

Vl. Grigorije (Durić)Dosadašnji favoriti, Vasilije Kačavenda i Amfilohije Radović, moraju da ustupe mesto mladom vladiki zahumsko-hercegovačkom.
„Pomiritelj” vladika Grigorije ima podršku „bosanskog lobija”, ali i mitropolita Amfilohija, pa i uticajnih stranaca
Ako pobedi mitropolit Amfilohije, vladika Vasilije Kačavenda odmah će napraviti Bosansku pravoslavnu crkvu
Novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve biće vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, saznaje „Pravda”.
Liturgijom u beogradskoj Sabornoj crkvi juče je počelo zasedanje Sabora SPC. U prvom delu sednice nije se ni raspravljalo da li će se na dnevnom redu naći rasprava o molbi patrijarha Pavla da se povuče sa trona Svetog Save. Ukoliko ta molba bude uvažena, odmah će se pripremiti Izborni sabor, na kome će biti odlučeno ko će naslediti Pavla.
- Ispašće po onoj narodnoj poslovici „dok se dvojica svađaju…” Zbog nepomirljivog sukoba između mitropolita Amfilohija i vladike Vasilija, episkopa zvorničko-tuzlanskog, izbor vladike Grigorija za naslednika patrijarha Pavla predstavlja izraz kompromisa. Vasilije se već godinama ozbiljno pripremao za ovaj trenutak, formirao je tzv. bosanski lobi i tako obezbedio većinu u Saboru i Sinodu. Međutim, suočen sa odlučnim stavom mitropolita Amfilohija da se po svaku cenu spreči njegov izbor za patrijarha, morao je da mesto koje je sebi namenio ustupi Grigoriju, kaže za „Pravdu” izvor iz Patrijaršije.
Medijski kandidati
Najozbiljniji kandidati su, prema pisanju beogradske štampe, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, vladika niški Irinej, episkop žički Hrizostom, ali i episkop zahumsko-hercegovački Grigorije i episkop braničevski Ignjatije.
Grigorije pod Ostrogom
Vladika zahumsko-hercegovački rođen je 17. decembra 1967. godine u Varešu. Zamonašen je u manastiru Ostrog 1992. godine, odakle sa vladikom Atanasijem Jeftićem odlazi na službu u Tvrdoš.
Sa blagoslovom patrijarha Pavla, mitropolit Amfilohije ustoličio ga je na mesto episkopa.
Pored redovne službe, vladika Grigorije je privukao pažnju javnosti bliskom saradnjom i prijateljstvom sa košarkašem Dejanom Bodirogom, ali i javnim pozivima Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću da se predaju Haškom tribunalu.
Neuspešni Artemije
Vladika Artemije, episkop raško-prizrenski, pokušao je da pridobije podršku za kandidaturu.
- Pored lobiranja među kolegama, Artemije se angažovao i mimo Crkve. Hteo je da obezbedi podršku nekih uticajnih, bogatih biznismena. Nije uspeo, tako da se, verovatno, neće ni kandidovati, kaže sagovornik „Pravde”.
Takođe, ni mitropolit Amfilohije ne može da računa na dolazak na mesto patrijarha iako je preduzeo sve što je mogao da bi to učinio.
- Amfilohije je, preko posrednika, obavešten da bi njegov izbor za patrijarha bio fatalan po SPC jer bi opet došlo do raskola. Vladika Vasilije ne bi mogao da prizna Amfilohija, pa bi, sigurno, formirao „Bosansku pravoslavnu crkvu”. Ma koliko ta pretnja izgledala žestoko, i Amfilohije je svestan njene realnosti. Dok su se oni „nadgornjavali”, vladika Grigorije je sačekao priliku da postane novi srpski patrijarh, kaže sagovornik našeg lista.
Na ovakvu odluku Sabora uticale su, kako tvrdi naš izvor, i Grigorijevi odlični kontakti sa „uticajnim stranim organizacijama”.
Početku sednice Sabora prisustvovali su svih 46 episkopa. Oni će doneti odluku da li će se „ostavka” patrijarha Pavla naći na dnevnom redu.
Ako se organizuje Izborni sabor, episkopi će prvo morati da odluče na koji način će biti izabran novi poglavar SPC. Pre tri godine, Sabor je potvrdio da se izbor patrijarha vrši „apostolskom kockom”, odnosno žrebom. Ustav SPC definiše proceduru prema kojoj na Izbornom saboru učestvuju svi episkopi, ali i dekan Bogoslovskog fakulteta, rektori svih bogoslovija, igumani nekoliko većih manastira i članovi patrijaršijskog Upravnog odbora. Oni predlažu i biraju kandidate za patrijarha. Trojica kandidata koji osvoje najveći broj glasova ulaze u drugi krug izbora - „apostolski žreb”. Na tri cedulje su ispisana imena kandidata, a patrijarh postaje onaj koji, blagoslovom Duha svetog, bude izvučen.
- Na taj način su izabrana dva poslednja patrijarha, ali to ne znači da će se on i sada primeniti. Uostalom, ni ta, kockarska varijanta nije bezbedna od nameštanja rezultata. Recimo, javna tajna je da se prilikom izbora patrijarha Germana listić sa njegovim imenom grejao, kako bi onaj ko je izvlačio cedulju znao koju da izabere. Prilikom izbora patrijarha Pavla primenjen je još banalniji način lažiranja, njegovo ime bilo je napisano na sve tri cedulje. Upravo zbog prevlasti koju u Saboru ima „bosanski lobi”, najverovatnije će se pristupiti klasičnoj demokratskoj proceduri. Dakle, samo episkopi će imati pravo glasa i u dva izborna kruga izabraće budućeg patrijarha. Za utvrđivanje procedure neće biti problema, pošto vladika Vasilije kontroliše, kako to političari vole da kažu, minimum 51 odsto birača, kaže naš sagovornik iz Patrijaršije SPC.
Vikarni episkop hvostanski, Atanasije Rakita, izjavio je da Sabor SPC nema unapred rešena pitanja. On je dodao da ne želi da se izjasni o sudbini patrijarhove molbe da se povuče sa trona Srpske pravoslavne crkve jer je učenik patrijarha Pavla.
- Sveti arhijerejski sabor nema unapred rešena pitanja. Pitanja se postavljaju i onda se rešavaju. Mislim da nisam prava ličnost da na to pitanje odgovorim. Učenik sam patrijarha Pavla i svi moji odgovori bili bi subjektivni, rekao je on.
- Sveti arhijerejski sabor je najznačajniji događaj u životu i zahteva najveće duhovno naprezanje njegovog bića, rekao je Rakita novinarima u pauzi zasedanja.
E. P.
izvor: PRAVDA, 12.11.2008